REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-172/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Valentini Gacik odvjetnici iz Požege, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, zastupana po OD Hanžeković & Partneri, Radnička cesta 22, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, v.p.s. 2.830,96 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenice tužitelja odvjetnice Valentine Gacik i opunomoćenika tuženika odvjetničke vježbenice ZŠ iz OD Hanžeković i parteri, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 6. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužitelja ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iz podneska od 28. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je dio ugovara o kreditu broj ugovora: 2402006- 1031262160/51400607- 5102919133, sklopljen dana 27. 03. 2006. godine, između tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 u čl. 8 u kojemu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i u članku 7 kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetan.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužitelju ŽŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove odnosno razlike više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog za iznos pretplate po konverziji kredita iz CHF u Eure isplati iznos od 2.830,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate a sve to u roku od 15 dana i to

-Za mjesec kolovoz 2011. na iznos od 29,49 Eura, počev od 1. rujna 2011.

-Za mjesec rujan 2011. na iznos od 54,35 Eura počev od 1.listopada 2011.

-Za mjesec listopad 2011. na iznos 54,08 Eura, počev od 1. studenog 2011.

-Za mjesec studeni 2011. na iznos od 53,29 Euro, počev od 1. prosinca 2011.

-Za mjesec prosinac 2011. na iznos od 56,20 Eura, počev od 1. siječnja 2012.

-Za mjesec siječanj 2012. na iznos od 59,45 Eura, počev od 1. veljače 2012.

-Za mjesec veljaču 2012. na iznos od 59,53 Eura, počev od 1. ožujka 2012.

-Za mjesec ožujak 2012. na iznos od 57,50 Eura, počev od 1. travnja 2012.

-Za mjesec travanj 2012. na iznos od 58,16 Eura, počev od 1. svibnja 2012.

-Za mjesec svibanj 2012. na iznos od 59,51 Eura, počev od 1. lipnja 2012.

-Za mjesec lipanj 2012. na iznos od 58,32 Eura, počev od 1. srpnja 2012.

-Za mjesec srpanj 2012. na iznos od 58,40 Eura, počev od 1. kolovoza 2012.

-Za mjesec kolovoz 2012. na iznos od 57,26 Eura, počev od 1. rujna 2012.

-Za mjesec rujan 2012. na iznos od 54,99 Eura, počev od 1. listopada 2012.

-Za mjesec listopad 2012. na iznos od 57,60 Eura, počev od 1. studenog 2012.

-Za mjesec studeni 2012. na iznos od 58,35 Eura, počev od 1. prosinca 2012.

-Za mjesec prosinac 2012. na iznos od 58,40 Eura, počev od 1. siječnja 2013.

-Za mjesec siječanj 2013. na iznos od 54,63 Eura, počev od 1. veljače 2013.

-Za mjesec veljaču 2013. na iznos od 57,06 Eura, počev od 1. ožujka 2013.

-Za mjesec ožujak 2013. na iznos od 57,72 Eura, počev od 1. travnja 2013.

-Za mjesec travanj 2013. na iznos od 56,26 Eura, počev od 1.svibanj2013.

-Za mjesec svibanj 2013. na iznos od 52,17 Eura, počev od 1. lipnja 2013.

-Za mjesec lipanj 2013. na iznos od 50,55 Eura, počev od 1. srpnja 2013.

-Za mjesec srpanj 2013. na iznos od 52,24 Eura, počev od 1. kolovoza 2013.

-Za mjesec kolovoz 2013. na iznos od 53,95 Eura, počev od 1. rujna 2013.

-Za mjesec rujan 2013. na iznos od 57,12 Eura, počev od 1. listopada 2013.

-Za mjesec listopad 2013. na iznos od 55,59 Eura, počev od 1. studenog 2013.

-Za mjesec studeni 2013. na iznos od 56,42 Eura, počev od 1. prosinca 2013.

-Za mjesec prosinac 2013. na iznos od 56,98 Eura, počev od 1. siječnja 2014.

-Za mjesec siječanj 2014. na iznos od 58,69 Eura, počev od 1. veljače 2014.

-Za mjesec veljaču 2014. na iznos od 59,66 Eura, počev od 1. ožujka 2014.

-Za mjesec ožujak 2014. na iznos od 58,97 Eura, počev od 1. travnja 2014.

-Za mjesec travnja 2014. na iznos od 57,74 Eura, počev od 1. svibnja 2014.

-Za mjesec svibanj 2014. na iznos od 57,12 Eura, počev od 1. lipnja 2014.

-Za mjesec lipanj 2014. na iznos od 57,65 Eura, počev od 1. srpnja 2014.

-Za mjesec srpanj 2014. na iznos od 59,13 Eura, počev od 1. kolovoza 2014.

-Za mjesec kolovoz 2014. na iznos od 61,03 Eura, počev od 1. rujna 2014.

-Za mjesec rujan 2014. na iznos od 61,34 Eura, počev od 1. listopada 2014.

-Za mjesec listopad 2014. na iznos od 62,00 Eura, počev od 1. studenog 2014.

-Za mjesec studeni 2014. na iznos od 63,10 Eura, počev od 1. prosinca 2014.

-Za mjesec prosinac 2014. na iznos od 62,46 Eura, počev od 1. siječnja 2015.

-Za mjesec siječanj 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. veljače 2015.

-Za mjesec veljaču 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. ožujka 2015.

-Za mjesec ožujak 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. travnja 2015.

-Za mjesec travanj 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. svibnja 2015.

-Za mjesec svibanj 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. lipnja 2015.

-Za mjesec lipanj 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. srpnja 2015.

-Za mjesec srpanj 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. kolovoza 2015.

-Za mjesec kolovoz 2015. na iznos od 63,31 Eura, počev od 1. rujna 2015.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužitelju ŽŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.472,68 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 6. svibnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV S preostalim zahtjevom za naknadom troškova u iznosu od 400,00 EUR tužitelj se odbija kao s neosnovanim.

V Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŽŠ podnio je dana 28. svibnja 2019. tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. u kojoj navodi da je dana 27. ožujka 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/5140607-5102919133, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 39.460,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, na rok otplate od 20 godina.

1.1. Tužitelj također navodi da su dana 23. prosinca 2015. godine stranke sklopile dodatak Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102919133, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. da su konvertirali dosadašnji ugovor o kreditu na kredit vezan uz valutnu klauzulu u EUR.

1.2. Tužitelj podnosi tužbu iz razloga što smatra da je predmetnim ugovorom o kreditu tuženik oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti HF prema danu plaćanja.

1.3. Tužitelj se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda RH br: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te presude Vrhovnog suda poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2018. broj Pž- 6632/17, kojim presudama je pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope te valutnu klauzulu u CHF tuženik usklađivao i mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

1.4. Zbog navedenoga, tužitelj predlaže da se utvrde kao ništetne odredbe članka 7. i 8. Ugovora o kreditu, kao i da mu tuženik Erste & Steiermärkische Bank d.d. isplati novčani iznos koji će se odrediti nakon što tuženik dostavi izračun pretplate iz konverzije te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.5. Podneskom od 28. siječnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 2.830,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. listopada 2019. (list br. 48-113) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke ugovor o kreditu odredbom na strani 6 Ugovora o kreditu br. 510919133 od 27. ožujka 2006. dogovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te s pozivaju na članak 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, budući su stranke 23. prosinca 2015. sklopile Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Dakle Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u članku 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

2.2. Sukladno odredbi članka 19. c. točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.3. Tuženik stiče da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.

2.4. Dakle, argumentum a contrario iz citiranog dijela obrazloženja odluke VSRH-a proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK/15 nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora, stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan.

2.5. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući uz vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima.

2.6. Tuženik ističe da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. Predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.7. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, dakle postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

2.8. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

2.9. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.10. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. koja predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

2.11. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 1. prosinca 2013., a stupila na snagu dana 1. siječnja 2014. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredita i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11.a stavak 5. kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11.a stavak 5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske.

2.12. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

2.13. Tuženik također ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.037,39 CHF i to za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

2.14. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 17. listopada 2019. (list br. 178-179) ističe da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan iako je točno da je u članku 6. Ugovora o kreditu ugovorena nenadležnost Općinskog suda u Rijeci, a unatoč tomu, tužitelj je ovu tužbu podnio Općinskom sudu u Požegi kao mjesno nadležnom i to u skladu s člankom 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojemu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište. Naime, odredba ugovora o nadležnosti suda u Rijeci je nepoštena i ništetna jer se i o istoj nije posebno pregovaralo već je ona sastavni dio tipskog ugovora, koji je sastavio tuženik. Navedena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer bi vođenje postupka za tužitelja pred sudom u Rijeci bilo otežano zbog financijskog troška, a i uloženog vremena, s obzirom na činjenicu da tužitelj ima prebivalište u [adresa].

3.1. Tužitelj nadalje u odnosu na prigovore iznesene u odgovoru na tužbu, a tiču se prava na utvrđenje ništetnosti odredbi koji se odnose na valutnu klauzulu u slučaju kada je izvršena konverzija spominje se da je tumačenje obrazloženja presude Vrhovnog suda RH od 3. rujna 2019., osobna interpretacija tuženika budući je Vrhovni sud dana 1. veljače 2019. u revizijskoj odluci Rev-2868/2018-2 riješio navedeno pitanje te zauzeo stav da unatoč konverziji korisnici kredita imaju pravni interes tvrditi da je ugovorena odredba ništavna.

4. Naslovni sud je rješenjem broj P-172/2019-5 od 12. studenog 2019. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi, a koje je rješenje postalo pravomoćno 7. siječnja 2020.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. (list br. 13-18), Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu od 23.prosinca 2016., Otplatnu tablicu list br. 28-34, Pregled prometa po partiji kredita br. 5102919133 za razdoblje od 30. ožujka 2006. do 30. rujna 2015. (list br. 35-43), obavijesti o usklađivanju kamatne stope (list br. 44-46), obavijest o izračunu konverzije kredita (list br. 69-75) te izračun konverzije (list br. 77-81), Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 28. prosinca 2024. (list br. 384-415), u sve priloge u spisu te je sud saslušao tužitelja.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev kao u cijelosti osnovan.

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 27. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102919133, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 39.460,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, na rok otplate od 20 godina, kao i da su dana 23. prosinca 2015. godine stranke sklopile dodatak Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102919133 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i prigovor radi prijeboja.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

9.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 39.460,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 20 godina, uz mjesečnu otplatu na 240 anuiteta.

9.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

9.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je isti imao kredit u Zagrebačkoj banci i onda je taj kredit zatvarao dizanjem kredita u Erste banci. Radilo se o kreditu za renoviranje stana, a 2006. godine je u Erste banci podigao kredit u iznosu od oko 39.000,00 CHF, a tim kreditom zatvorio je kredit u Zagrebačkoj banci, a dio je koristio za adaptaciju kuće. Za kredit u Erste banci odlučio se jer su bili povoljniji uvjeti, a u banci su zajednički utvrdili da je najpovoljniji kredit u CHF jer je kamatna stopa bila niža, a ne sjeća se da su mu objašnjavali pojedine odredbe ugovora, da je rizično dizanje kredita u CHF, a što se tiče kamatne stope znao je da je promjenjiva, a nije znao od kojih parametara ovisi promjena kamatne stope, ali misli da sve stoji u ugovoru. Kada se odlučio koji iznos kredita diže, banka je pripremila ugovor za kredite stambene, prema uvjetima banke i taj ugovor je potpisao, misli da je ovjeren kod javnog bilježnika, ugovor je pročitao, bilo mu je jasno koju količinu novca dobiva, koliko iznosi rata, koliko treba vratiti kredita. Anuiteti su mu u početku bili takvi da ih je mogao otplaćivati, a znao je da mora platiti pa nije tako obraćao pažnju na visinu anuiteta, a kako je franak divljao sve više i rasla je i kamatna stopa tako da se povećavala rata kredita, odlučio se na sklapanje ugovora o konverziji jer više nije mogao plaćati takve rate. Prilikom sklapanja ugovora o konverziji predočeno mu je da može nastaviti kredit u EUR. Prihvatio je izračun konverzije kako je tuženik to izračunao ali nije smatrao da je obeštećen tom konverzijom, ipak se odlučio na nju kako bi mu rate bile manje. Kredit mora otplaćivati još godinu dana. Obavijest o promjeni kamatne stope nije dobivao niti ga je banka pozivala na pregovore kada je povećavala kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o konverziji banka mu je pripremila ugovor, a nisu pregovarali o uvjetima u ugovoru. U banku je dolazio prije nego što je sklopio ugovor, ali više radi osiguranja. Kada je zaključivao prvi ugovor nije imao nikakva pitanja za osobnog bankara, a nekretninu za koju je digao kredit je adaptirao i u njoj živi i danas, nikad ju nije iznajmljivao. Obrt nije imao i kredit je iskorišten za stambene potrebe, a on i obitelj i dalje koriste kuću koju je adaptirao.

10.1. Iz iskaza tužitelja, kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za Eur, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

10.2.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

11. Nadalje iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu vidljivo je da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta, te je tužitelj nedvojbeno imao status potrošača u trenutku sklapanja ugovora.

12. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan.

13. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

16. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

17. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 3214445854 nije mogao znati za ništetnost sporne odredbe, a koja je utvrđena tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu, koja Odluka je postala pravomoćna 14. ožujka 2018., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

18. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

19. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe, te je sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 28. siječnja 2025., dok je tuženik u podnesku od 23. siječnja 2025. (list br. 424-426) istakao da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja.

19.1. Obzirom na navedeno, ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP- jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te je odlučeno kao u izreci rješenja.

19.2. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i to više plaćene razlike pojedinih anuiteta iznose 2.830,96 EUR, te je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate, odlučivši kao u izreci presude pod točkom II.

20. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

20.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.

21. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

22. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

23. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za sastav podneska od 17.listopada 2019. u iznosu od 200,00 EUR te nagradu za sastav podneska od 28. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, za svaki podnesak po Tbr. 8.1. Tarife, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 23. listopada 2019. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 15. srpnja 2020. u iznosu od 25,00 EUR te nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi 21. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR , a navedeno temljem Tbr. 9.1. Tarife. Prema navedenom, ukupni troškovi zastupanja iznose 925,00 EUR.

23.1. Sud je kao trošak parničnog postupka tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 149,52 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,16 EUR, tako da je dosuđen ukupni trošak u iznosu od 1.472,68 EUR.

23.2. Sud tužitelju nije dosudio zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka od dana donošenja presude jer ih isti nije potraživao.

23.3. S preostalim zahtjevom za naknadom troškova u iznosu od 400,00 EUR tužitelj se odbija kao s neosnovanim.

24. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 6. svibnja 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnica Valentina Gacik iz Požege

2. Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri, Radnička cesta 22, Zagreb