Poslovni broj P-1183/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Kralja Tomislava 85A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji tog suda Mirti Tomac Podobnik, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AR, (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po pun iz OD Knežević i partneri, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika ČR, (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po pun iz OU Jugoslav Puran, odvjetnicima iz Bjelovara, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon održane glavne rasprave dana 31. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, pun tužiteljice i pun tuženika, dana 06. svibnja 2025. godine, javno objaviviši,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

" 1. Proglašava se u cijelosti nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnesenog temeljem presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici pod poslovnim brojem P-450/99 od dana 18.05.2007. godine.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.006,42 kn (133,57 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 31.08.2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana, a pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana, a pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR-a, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu joj troškova postupka preko iznosa dosuđenog u točki II. izreke ove presude.

Obrazloženje:

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 05. studenoga 2022. tužiteljica, u bitnome, navodi da je sud dana 11.10.2022. godine donio rješenje - zaključak pod poslovnim brojem Ovr-388/22, kojim se odbijaju prijedlog ovršenika, ovdje tužiteljice, za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim i prijedlog za odgodu prijenosa sredstava. Zaključkom se upućuje ovršenik, ovdje tužiteljica, da u roku od 15 dana od dana primitka citiranog rješenja zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koji zaključak je zaprimila dana 21.10.2022. godine te podnosi ovu tužbu. Ovrhovoditelj, ovdje tužena je dana 31.08.2022. godine protiv ovršenika, ovdje tužiteljice, podnijela Financijskoj agenciji u Bjelovaru, zahtjev za izravnu naplatu temeljem presude naslovnoga suda pod poslovnim brojem P- 450/99 od dana 18.05.2007. godine, koja presuda je postala pravomoćna dana 30.06.2010. godine, a ovršna dana 25.04.2022. godine. Nesporno je presudom i rješenjem naslovnoga suda pod poslovnim brojem P-450/99 od dana 18.05.2007. godine naloženo ovdje tužiteljici da ŠR isplati iznos od 28.121,05 EUR u kunskoj protuvrijednosti, sve uvećano za kamate, kao i da istome naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 19.398,75 kn. Navedena je odluka potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci, pod poslovnim brojem Gž-4189/09, od dana 30.06.2010. godine, pa je presuda i rješenje naslovnoga suda pod poslovnim brojem P-450/99 od dana 18.05.2007. godine, stekla svojstvo pravomoćnosti s danom 30.06.2010. godine. Međutim, u navedenoj činjenici se ogleda nemogućnost provođenja ovrhe temeljem predmetne odluke. Naime, člankom 233. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima jasno je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Upravo je ovdje o takvoj situaciji riječ gdje je sudska odluka postala pravomoćna dana 30.06.2010. godine te koju je tuženik mogao podnijeti na naplatu u roku od deset godina od dana pravomoćnosti iste, a što bi značilo da je tuženik temeljem iste mogao pokrenuti ovršni postupak najkasnije dana 30.06.2020. godine. Međutim, tužena je ovrhu pokrenula tek dana 31.08.2022. godine kada je Financijskoj agenciji u Bjelovaru podnijela zahtjev za izravnu naplatu. Dakle, tužena je zakasnila više od dvije godine u pokretanju ovršnoga postupka pa je njezina tražbina, koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, zastarjela. Osim činjenice da je predmetna tražbina zastarjela, tužiteljica ističe i kako temeljem predmetne ovršne isprave tužena nije bila ovlaštena pokrenuti ovršni postupak protiv nje, jer ovršna isprava glasi na JR, a ne na ČR. Doduše, tužena je u privitku zahtjeva za izravnu naplatu dostavila ugovor o cesiji između ŠR i ČR. Međutim, iz navedenog ugovora o cesiji ne proizlazi da je o istome ikada bila obaviještena i tužiteljica, a što je osnovni preduvjet da bi ugovor o cesiji stvorio učinak prema dužniku. Niti JR, niti ČR nisu obavijestili tužiteljicu o učinjenoj cesiji pa cesija nema učinka prema istoj. Podnošenjem citiranog zahtjeva za izravnu naplatu, Financijska agencija je tužiteljici blokirala račune za ukupan iznos glavnice od 211.743,49 kn, zakonske zatezne kamate koje na dan 02.11.2022. godine iznose 29.648,89 kn te za iznos parničnog troška od 21.398,75 kn. Do dana sastava ove tužbe, na račun tužene je prebačen iznos od 1.006,42 kn, a koji se iznos odnosi na parnični trošak. Tužiteljica je u zakonskom roku podnijela nadležnom sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodu prijenosa, sukladno kojem je tužiteljica upućena na pokretanje ove parnice. Slijedom svega navedenoga, očito je da su pljenidba i prijenos novčanih sredstava nedopušteni te su se prijenosom sredstava na račun tuženika kao ovrhovoditelja ispunile pretpostavke stjecanja bez osnove sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima budući da je predmetni dug zastario te budući tužiteljica nije nikada zaprimila ugovor o cesiji, a temeljem kojega je tuženik pokrenuo predmetnu ovrhu. Slijedom navedenog, predložila je sudu da po provedenom postupku donese presudu na način pobliže opisan u izreci ove presude.

2. U svome odgovoru na tužbu tužena navodi da je točno da je predmetna ovršna isprava-presuda Općinskog suda u Crikvenici broj V P450/99 od 18. svibanja 2007. postala pravomoćna 30.06.2010., no nakon pravomoćnosti zastara je više puta prekinuta, te rok zastare nikada nije protekao. Ugovorni prednik tužene JR na temelju prethodno navedene presude 16. ožujka 2012. podnesao je prijedlog za ovrhu na nekretninama tužiteljice, te je rješenje o ovrsi sud izdao u ovosudnom spisu broj Ovr-178/2012. Međutim, rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, broj Pu P-34/2017 od 19. rujna 2018. ukinuta je klauzula ovršnosti u odnosu na navedenu presudu zbog čega je posljedično rješenjem Općinskog suda u Rijeci, broj Ovr-1063/15 od 22. studenog 2018. ovršni postupak obustavljen (broj predmeta promijenjen nakon prijenosa spisa na OPS Rijeka). Kako do obustave tog ovršnog postupka nije došlo krivnjom ovrhovoditelja ŠR, smatra se da je prekid zastare trajao za cijelo vrijeme trajanja ovršnog postupka te da je zastara ponovno počela teći tek od pravomoćnosti rješenja o obustavi ovrhe krajem 2018. (stav sudske prakse iz rješenja ŽS Varaždin, broj Gž- 4873/14-2 od 06.07.2016-sentenca u prilogu). Nakon ustupa tražbine, tužena je i sama podnijela prijedlog za ovrhu na nekretninama ovdje tužiteljice u ovosudnom spisu broj Ovr-1212/2019 te je sud rješenje o ovrsi izdao 31. prosinca 2019., no zbog otuđenja te nekretnine od strane tužiteljice na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog sa svojim sinom DR, postupak je obustavljen. Budući da ovršenica nema druge imovine na teret koje je moguće namirenje, tužena je u ovosudnom predmetu broj P-130/2020 dana 03. veljače 2020. podnijela i tužbu radi pobijanja dužnikove (tužiteljičine) pravne radnje-otuđenja navedene nekretnine. Podnošenje te tužbe također ima karakter radnje poduzete pred sudom radi ostvarenja tražbine u smislu odredbe iz čl. 241. ZOOa čime je zastara ponovno prekinuta. Iz svega navedenog proizlazi da je tijek zastare više puta prekinut radnjama vjerovnika usmjerenima na naplatu potraživanja te da zastarni rok od 10 godina nikada nije protekao u kontinuitetu. Tužena dodaje da je čl. 82. ZOO-a propisano da valjanost Ugovora o cesiji nije uvjetovana obavještavanjem dužnika o ustupanju tražbine jer je svrha obavještavanja zaštita dužnika da uslijed ne znanja o ustupu ne bi bio u obvezi dvostruko plaćati svoju obvezu (čl. 82. st. 2. ZOO-a) što ovdje nije slučaj jer tužiteljica nikada nije pokazala bilo kakvu namjeru da dobrovoljno podmiri dug. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev očigledno je neosnovan pa tužena predlaže da sud isti odbije i tužiteljicu obveže na nadoknadu parničnog troška tuženoj.

3. Sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u: rješenje i zaključak Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-388/22 od dana 11. listopada 2022. godine sa potvrdom o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena (stranice 6 do 11 spisa), zahtjev za izravnu naplatu (stranice 12 do 16 spisa), presudu i rješenje Općinskog suda u Crikvenici posl. br. V P-450/99 (stranice 17 do 19 spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4189/09 (stranice 20 do 23 spisa), ugovor o ustupu/cesiji tražbine (stranice 24 do 26 spisa), prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodu prijenosa (stranice 29 do 30 spisa), očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate (stranica 34 spisa), rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, posl. br. 59 Pu P-34/2017 (stranice 44 do 46 spisa), rješenje Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Ovr-1063/2015 (stranice 47 do 49 spisa), sudsku praksu (stranice 50 – 54 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje P-450/99-67-IZ.NA. (stranica 63 do 64 spisa), rješenje Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Sp-549/2024 (stranice 81 do 83 spisa), podatci iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje (stranice 84 do 87 spisa). Sud je tijekom postupka izvršio uvid u predmete Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-388/22, Ovr-376/23, Ovr-1212/19, P-130/20, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

4. Uvidom u rješenje i zaključak Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr- 388/22 od dana 11. listopada 2022. godine sa potvrdom o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena (stranice 6 do 11 spisa), prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodu prijenosa (stranice 29 do 30 spisa), te u ovosudni predmet posl.br. Ovr-388/22 je utvrđeno da je ovdje tužiteljica kao ovršenik dana 27. rujna 2022. godine podnijela sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, kao i prijedlog za odgodu prijenosa sredstava. Sud je rješenjem od dana 11. listopada 2022. godine odbio naprijed navedene prijedloge ovršenice, ovdje tužiteljice AR, kao neosnovane. Zaključkom od istoga dana upućena je ovršenica da u roku do 15 dana od primitka ovog rješenja, odnosno zaključka pokrene parnicu pred nadležnim sudom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena proizlazi da je punomoćnik ovdje tužiteljice predmetno rješenje i zaključak preuzeo dana 21. listopada 2022. godine.

5. Uvidom zahtjev za izravnu naplatu (stranice 12 do 16 spisa) je utvrđeno da je ovdje tužena ČR putem punomoćnika, podnijela isti protiv ovdje tužiteljice AR kao ovršenice, dana 31. kolovoza 2022. godine Financijskoj agenciji Bjelovar, a sve temeljem presude Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. P-450/99-67 od 18. svibnja 2007. godine.

6. Uvidom u presudu i rješenje Općinskog suda u Crikvenici posl. br. V P- 450/99 od dana 18. svibnja 2007. godine (stranice 17 do 19 spisa) je utvrđeno da je tužena AR, dužna platiti tužitelju ŠR s osnova ugovora o zajmu iznos od 28.121,05 EUR-a, u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plateža s kamatom u visini kamatne stope koja na devizne štedne uloge građana po viđenju isplaćuje Riadria banka d.d. Rijeka, počevši od 26. travnja 1996. godine do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 19.398,75 kuna, sve u roku od 15 dana. Predmetna presuda potvrđena je presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-4189/09 od dana 30. lipnja 2010. godine (stranice 20 do 23 spisa).

7. Uvidom u ugovor o ustupu/cesiji tražbine (stranice 24 do 26 spisa), te spis posl.br. P-130/20 (list 20-23) je utvrđeno da je ista sklopljena između ŠR kao cedenta i ČR kao cesionara, dana 14. listopada 2019. godine te čl. 1 ugovorne strane utvrđuju da cedent temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Crikvenici posl.br. V P-450/99 od 18. svibnja 2007. godine, potvrđene presudom Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010. godine, te temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-178/2012 od 28. ožujka 2012. godine i ima nenamirenu tražbinu prema cesusu - AR. Čl. 2 je utvrđeno da cedent ustupa cesionaru umjesto ispunjenja svoju tražbinu iz čl. 1 ovog Ugovora prema cesusu u cjelokupnom iznosu.

8. Uvidom u očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate od dana 02. studenoga 2022. godine (stranica 34 spisa) je utvrđeno da se isti odnosi na ovdje tužiteljicu, te da je dana 31. kolovoza 2022. godine zaprimljen prijedlog za izravnu naplatu po presudi P-450/99-67- IZ.NA.. Da je početni iznos troška 21.398,75 kn, od čega je naplaćeno 1.006,42 kn, te preostali iznos duga sa osnove troška iznosi 20.392,33 kn, na ime kamata potražuje se iznos od 29.648,89 kn, a na ime glavnice 211.099,52 kn, ukupno 261.784,71 kn.

9. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, posl. br. 59 Pu P-34/2017, od dana 19. rujna 2018. godine (stranice 44 do 46 spisa) je utvrđeno da je predmetnim rješenjem ukinuta klauzula ovršnosti presude ovoga suda, posl. br. V P-450/99 od 18. svibnja 2007. godine, te je odlučeno da se ima izvršiti uredna dostava drugostupanjske odluke – presude Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-4189/09, od 30. lipnja 2010. godine dostavom iste tuženoj.

10. Uvidom u spis Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. Ovr-376/23 (ranije posl.br. Ovr-17/2012) je utvrđeno da je dana **.**.2012. JR, podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave, presude Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. V P 450/99, od 18. svibnja 2007. godine, pravomoćne presudom Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-4189/09-2 od 30. lipnja 2010. godine, a protiv ovdje tužiteljice na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Dana 28. ožujka 2012. godine doneseno je rješenje posl. br. Ovr-178/12 kojim je određena predložena ovrha, te se troškovi ovrhovoditelja odmjeravaju u iznosu od 5.565,00 kn. Dana 22. studenoga 2018. godine doneseno je rješenje kojim se u cijelosti usvaja žalba nakon proteka roka od dana 20. rujna 2018. godine, posl.br. Ovr-1063/15 (stranice 47 do 49 spisa).

11. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje P-450/99-67-IZ.NA. od dana 29. veljače 2024. godine (stranica 63 do 64 spisa) je utvrđeno da je temeljem izravne naplate sa računa ovdje tužiteljice naplaćeno 265,45 EUR-a, na ime troška, te 982,01 EUR-a na ime kamata, te je ukupno nenaplaćeno 33.863,60 EUR-a.

12. Uvidom u rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Sp-549/2024 od dana 01. kolovoza 2024. godine (stranice 81 do 83 spisa) je utvrđeno da se istim odbija prijedlog Fine za provedbu jednostavnog postupka stečaja nad imovinom potrošača ŠR. Uvidom u očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje od dana 15. srpnja 2024. godine (stranice 84 do 87 spisa) je utvrđeno potrošač ZR ima evidentirano 4405 dana neprekinuto blokade.

13. Uvidom u spis Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Ovr-1212/19 je utvrđeno da je ovdje tužena ČR kao ovrhovoditeljica, podnijela ovršni prijedlog temeljem ovršne isprave na nekretninama ovršenika AR, ovdje tužiteljice, dana 30. prosinca 2019. godine, te je dana 31. prosinca 2019. godine doneseno ovosudno rješenje posl.br. Ovr-1212/19 kojim sud određuje predloženu ovrhu, te se trošak ovrhovoditelja određuje sa 5.898,97 kn. Nadalje, dana 07. srpnja 2020. godine doneseno je rješenje kojim se obustavlja ovrha u ovoj pravnoj stvari i ukidaju se sve provedene ovršne radnje koje rješenje je postalo pravomoćno 23. srpnja 2020. godine.

14. Uvidom u spis Općinskog suda u Crikvenici, posl. br. P-130/20, od dana 03. veljače 2020. godine je utvrđeno da je ovdje tužena kao tužiteljica, podnijela tužbu protiv ovdje tužiteljice kao I. tužene, te DR kao II. tuženika, a radi pobijanja pravnih radnji dužnika obzirom je dana 02. svibnja 2019. godine, I. tužena svom sinu II. tuženom, ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju ovjerenom kod javnog bilježnika Jelene Tus, iz Novog Vinodolskog, pod brojem OV-2095/19 i provedenom u zemljišnim knjigama pod Z-17249/19, prenijela nekretninu.

15. U svome iskazu tužiteljica je navela da drži da je nastupila zastara obzirom nije zaprimila drugostupanjsko rješenje 12 godina tj. isto joj je uručeno tek 12 godina nakon pravomoćnosti. U međuvremenu je pokrenuta ovrha na nekretnini za koju nije znala 5 godina dok nije dobila poziv za procjenu nekretnine, a da prije toga nije dobila prijedlog odnosno rješenje o ovrsi, niti ju je ikada kontaktirao ovrhovoditelj. Ta je ovrha obustavljena 2018. godine da bi opet bila pokrenuta ovrha na nekretnini za koju također nije znala dok nije dobila rješenje o obustavi ovrhe, drži da su oba dva postupka pokrenuta bez iskazane klauzule pravomoćnosti i ovršnosti. Da su je kontaktirali vjerovnici gospodina ŠR, prethodnika gospođe ČR, radi naplate njegovih dugova i drži da su oni napravili ugovor o cesiji samo da bi on izbjegao naplatu od svojih vjerovnika. Isto tako glede cesije mora napomenuti da za nju nije imala saznanja dok ju nije vidjela kao prilog tužbi iz 2021. godine i predmetni ugovor njoj službeno nikada nije uručen. Da nije poznavala gospođu ČR i prvi puta ju je vidjela ovdje na sudu. Da se jednom srela s ŠR na njenu inicijativu međutim on nije bio zainteresiran za vraćanje duga.

16. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

17. Među strankama nije sporno da je tužiteljica kao ovršenik dana 27. rujna 2022. godine podnijela sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim, kao i prijedlog za odgodu prijenosa sredstava koje prijedloge je sud odbio kao neosnovane, te da je ista zaključkom upućena na pokretanje ove parnice. Nesporno je presudom i rješenjem naslovnoga suda pod poslovnim brojem P-450/99 od dana 18.05.2007. godine naloženo ovdje tužiteljici da ŠR isplati iznos od 28.121,05 EUR u kunskoj protuvrijednosti, sve uvećano za kamate, kao i da istome naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 19.398,75 kn, a koja odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-4189/09 od dana 30.06.2010. Među strankama je sporno da li je tražbina tužene u zastari obzirom je po tužiteljici protekao rok od deset godina iz čl. 233 Zakona o obveznim odnosima, tj tužiteljica drži da se ovrha temeljem navedene ovršene isprave mogla pokrenuti najkasnije do 30. lipnja 2020. godine. Nadalje, tužiteljica tvrdi da iz ugovora o cesiji ne proizlazi da je o istome ikada bila obaviještena, a što je osnovni preduvjet da bi ugovor o cesiji stvorio učinak prema dužniku. Tužiteljica je tijekom postupka istaknula da je došla od saznanja da je u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji na koju se tužena poziva JR bio u blokadi te stoga nije mogao sklopiti ugovor o cesiji pa je predmetni ugovor ništetan.

18. Prilikom donošenja odluke u predmetnoj pravnoj stvari sud poklonio vjeru ispravama, u koje je izvršio uvid. To stoga što su te isprave sukladne međusobno, a njihovu vjerodostojnost, štoviše, niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave sukladne kako međusobno, tako i ostalim provedenim dokazima.

19. Što se tiče iskaza tužiteljice, valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, uzevši u obzir da je saslušanje stranaka, u smislu čl. 264. st. 2. ZPP-a, krajnji dokaz temeljem kojeg se utvrđuju relevantne činjenice u postupku. Svakako je za istaći da je sud iskaz tužiteljice našao upravljenim k' njenim subjektivnim težnjama i interesima, te je sudu neprihvatljiv posebno u dijelu u kojem navodi da nije dugo vremena imala saznanja o ovršnim postupcima koji su sve vodili protiv nje, kao i da je ona inicirala susret sa JR radi vraćanja duga međutim on za isto nije bio zainteresiran.

20. Tužiteljica je prije svega upirala da je ugovor o cesiji sklopljen između RR i ČR ništetan obzirom je JR u vrijeme njegova sklapanja bio u blokadi, te da sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti neovisno o fazi postupka. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08. i 125/11.,78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 u daljnjem tekstu: ZOO) određuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u odrađenom slučaju ne propisuje što drugo. U st. 2. istog članka propisano je da je ugovor valjan ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Nadalje, odredbom čl. 14. st. 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (''Narodne novine'', br. 91/10. i 112/12., u daljnjem tekstu: ZPONS) propisano je da ovršenik - poslovni subjekt ne smije obavljati obračunsko plaćanje ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja oročenim novčanim sredstvima, dok je u st. 1. istog članka propisano da je obračunsko plaćanje namira međusobnih novčanih obveza i potraživanja između sudionika obračunskog plaćanja bez uporabe novčanih sredstava, a provodi se kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga te drugim oblicima namire međusobnih novčanih obveza i potraživanja. U konkretnom slučaju tužena nije osporila da je JR u trenutku sklapanja Ugovora o cesiji, bio u blokadi, a što uostalom proizlazi i iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje od dana 15. srpnja 2024. godine. Međutim, po ocjeni ovog suda, predmetni Ugovor o cesiji, suprotno tvrdnji tužiteljice, nije ništetan. Naime, zabrana obračunskog plaćanja iz odredbe čl. 14. st. 2. ZPONS- a se ne odnosi na ĆR jer se sukladno navedenoj odredbi zabrana obračunskog plaćanja odnosi na poslovne subjekte, dok isti u vrijeme zaključivanja Ugovora o cesiji nije bio poslovni subjekt u smislu odredbe čl. 3. t. 6. ZPONS-a. Predmetnom odredbom je određeno da je poslovni subjekt pravna osoba i fizička osoba koja obavlja registriranu gospodarsku djelatnost i fizička osoba koja se bavi slobodnim zanimanjem. Tužiteljica na kojoj je u tome pravcu bio teret dokaza nije ničim dokazala da bi isti bio poslovni subjekt, a i u samome tekstu Ugovora o cesiji isti se navodi kao fizička osoba. Međutim, sve i kada bi se zabrana obračunskog plaćanja iz odredbe čl. 14. st. 2. ZPONS-a, odnosila na ĆR, kako to tvrdi tužiteljica, predmetni Ugovor o cesiji bi i unatoč tome, sukladno navedenoj odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a, bio valjan. Ovo stoga što bi takvo obračunsko plaćanje bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani, odnosno samo SR kao ustupitelju tražbine. Nadalje, tužiteljica je tijekom postupka isticala da iz ugovora o cesiji ne proizlazi da je o istome ikada bila obaviještena, a što je po njoj osnovni preduvjet da bi ugovor o cesiji stvorio učinak prema dužniku. Prema odredbi čl. 80. ZOO vjerovnik može sklopiti ugovor s trećom osobom i na taj joj način prenijeti svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Radi se o ugovoru o ustupu ili cesiji u kojem je slučaju vjerovnik ustupitelj a treća osoba primatelj potraživanja. Prema odredbi čl. 82. st. 1. ZOO za ustup tražbine, odnosno prijenosa potraživanja nije potreban pristanak dužnika, već je o izvršenom ustupanju ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupu. Međutim, propust vjerovnika o tome nije uvjet za pravovaljanost ugovora o ustupanju, te ovdje tužena ima pravo tražiti od dužnika naplatu iznosa nenaplaćanog duga iz razloga što je sklapanjem Ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 14. listopada 2019. zaključenog s vjerovnikom/ustupiteljem postala punopravni vlasnik predmetnog potraživanja i prema tužiteljici kao dužniku ima ista prava koja je vjerovnik/ustupitelj imao prema dužniku (tužiteljici) do ustupanja. Nadalje, tužiteljica je istaknula i prigovor zastare, tvrdeći da je protekao rok od deset godina tj. tužiteljica drži da se ovrha temeljem presude ovoga suda posl. br. P-450/99 od dana 18.05.2007. godine, pravomoćne od dana 30. lipnja 2010. godine, mogla pokrenuti najkasnije do 30. lipnja 2020. godine, a ne i 31. kolovoza 2022. godine kada je tužena Financijskoj agenciji u Bjelovaru podnijela zahtjev za izravnu naplatu temeljem navedene presude. Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO), a prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo (čl. 242. st. 1. ZOO), a prema st. 2. istog članka isto tako smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Uvidom u dokumentaciju priležeću spisu je utvrđeno da je JR na temelju prethodno navedene presude 16. ožujka 2012. pokrenuo ovrhu na nekretnini tužiteljice te je doneseno rješenje o ovrsi sud posl.br. Ovr-178/2012. Međutim, rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici, broj Pu P-34/2017 od 19. rujna 2018. ukinuta je klauzula ovršnosti u odnosu na navedenu presudu zbog čega je posljedično rješenjem Općinskog suda u Rijeci, broj Ovr-1063/15 (ranije spis ovoga suda posl.br. Ovr-178/12) od 22. studenog 2018. ovršni postupak obustavljen. Po mišljenju ovoga suda a obzirom do obustave tog ovršnog postupka nije došlo krivnjom ovrhovoditelja ŠR, smatra se da je prekid zastare trajao za cijelo vrijeme trajanja ovršnog postupka te da je zastara ponovno počela teći tek od pravomoćnosti rješenja o obustavi ovrhe. Po sklapanju ugovora o cesiji tužena je podnijela prijedlog za ovrhu na nekretninama ovdje tužiteljice u ovosudnom spisu broj Ovr-1212/2019, te je sud rješenje o ovrsi izdao 31. prosinca 2019., no zbog otuđenja te nekretnine od strane tužiteljice na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog sa svojim sinom DR, postupak je obustavljen, dakle opet bez krivnje tužene. Budući da tužiteljica nema druge imovine tužena je u ovosudnom predmetu broj P-130/2020 dana 03. veljače 2020. podnijela i tužbu radi pobijanja dužnikove (tužiteljičine) pravne radnje- otuđenja navedene nekretnine. Podnošenje te tužbe također ima karakter radnje poduzete pred sudom radi ostvarenja tražbine u smislu odredbe iz čl. 241. ZOOa čime je zastara ponovno prekinuta, pa je prigovor zastare tužiteljice u cijelosti neosnovan. Slijedom svega gore navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a dosuđeni trošak odnosi se na trošak zastupanja tužene po punomoćniku odvjetniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova odvjetnika. Tuženici je tako priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR-a, te trošak zastupanja na ročištima od dana 27. veljače 2024. godine, 09. svibnja 2024. godine, 10. srpnja 2024. godine i 31. ožujka 2025. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a, dakle ukupno 1.000,00 EUR-a, što uvećano za iznos PDV-a po stopi od 25 % u iznosu od 250,00 EUR-a iznosi 1.250,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

22. Tuženoj nije priznat trošak sastava podnesaka od 17. studenoga 2022. godine, u zatraženom iznosu, to stoga što navedeni trošak brižljivo ocijenjući okolnosti nije bio, mišljenje je ovoga suda potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1 ZPP-a. Isto tako nije joj priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u zatraženom iznosu obzirom na isto nije niti pristupio. Imajući u vidu sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

U Crikvenici, 06. svibnja 2025. godine.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.