REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-550/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja ĐČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u OD Kardum i partneri iz Zagreb, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u OD Vukina & Partneri iz Zagreba radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 9. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, 6. svibnja 2025. donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku, OTP Banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ĐČ, OIB, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 070702134115 od 27.6.2007. o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 7.417,72 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
-3,31 eur od 16.8.2007. pa do isplate
-3,26 eur od 16.9.2007. pa do isplate
-4,78 eur od 16.11.2007. pa do isplate
-10,66 eur od 16.1.2008. pa do isplate
-9,04 eur od 16.2.2008. pa do isplate
-22,80 eur od 16.3.2008. pa do isplate
-17,23 eur od 18.4.2008. pa do isplate
-2,92 eur od 16.5.2008. pa do isplate
-9,29 eur od 16.6.2008. pa do isplate
-4,53 eur od 16.7.2008. pa do isplate
-3,42 eur od 16.8.2008. pa do isplate
-3,23 eur od 16.9.2008. pa do isplate
-23,48 eur od 16.10.2008. pa do isplate
-35,52 eur od 16.11.2008. pa do isplate
-19,82 eur od 16.12.2008. pa do isplate
-71,01 eur od 16.1.2009. pa do isplate
-71,54 eur od 16.2.2009. pa do isplate
-54,35 eur od 16.3.2009. pa do isplate
-58,29 eur od 16.4.2009. pa do isplate
-59,08 eur od 16.5.2009. pa do isplate
-52,43 eur od 16.6.2009. pa do isplate
-56,21 eur od 16.7.2009. pa do isplate
-50,28 eur od 16.8.2009. pa do isplate
-57,85 eur od 16.9.2009. pa do isplate
-48,92 eur od 22.10.2009. pa do isplate
-55,99 eur od 21.11.2009. pa do isplate
-62,05 eur od 23.12.2009. pa do isplate
-151,48 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-151,48 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-151,48 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-151,48 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-151,48 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-181,84 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-181,84 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-181,84 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-181,84 eur od 22.9.2010. pa do isplate
-235,87 eur od 19.5.2011. pa do isplate
-235,87 eur od 19.5.2011. pa do isplate
-235,87 eur od 19.5.2011. pa do isplate
-235,87 eur od 19.5.2011. pa do isplate
-265,17 eur od 17.6.2011. pa do isplate
-253,82 eur od 17.6.2011. pa do isplate
-329,76 eur od 24.8.2011. pa do isplate
-248,76 eur od 20.10.2011. pa do isplate
-250,40 eur od 24.11.2011. pa do isplate
-286,32 eur od 12.6.2012. pa do isplate
-286,32 eur od 12.6.2012. pa do isplate
-286,32 eur od 12.6.2012. pa do isplate
-286,32 eur od 12.6.2012. pa do isplate
-286,32 eur od 12.6.2012. pa do isplate
-225,87 eur od 21.8.2012. pa do isplate
-225,87 eur od 21.8.2012. pa do isplate
-231,79 eur od 13.11.2012. pa do isplate
-231,79 eur od 13.11.2012. dine pa do isplate
-211,68 eur od 21.5.2013. pa do isplate
-211,68 eur od 21.5.2013. pa do isplate po stopi od 15% godišnje od 16.8.2007. do 31.12.2007.; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. do 30.6.2011.; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.7.2015.; od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ĐČ, OIB, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.015,45 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III O d b i j a s e tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova povrh dosuđenih 2.015,45 € kao neosnovanim.
IV O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov materijalnopravni prigovor prijeboja u visini 4,27 € i sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose kao i prigovor prijeboja koristi sa štetom.
V O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br.: 070702134115 od 27.6.2007. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i kao potrošaču, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 160.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak Ugovoru o kreditu 14.4.2016. kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
1.1. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao.
1.2. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos koji će se utvrditi naknadno vještačenjem na osnovu preplaćenih anuiteta.
1.3. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom, od 14. ožujka 2025. (list 309-311 spisa), a nakon primitka nalaza i mišljenja sudskog vještaka, tužitelj predlaže da se donese presuda kao u izreci.
2. U odgovoru na tužbu (list 175-192 spisa) tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu te se u podnesku od 1. travnja 2025. (list 315- 317) protivi preinaci i djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, ističe materijalnopravni prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346.st.3. ZOO-a, te konačno predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu (list 9-15 spisa), radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (list 16-18), dokumentacija koja se odnosi na kredit (list 19-52 i 65-172) , provedeno je financijsko vještačenje po DARFIN d.o.o. (list 299-304), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj osobno.
4. Nesporno je među strankama da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu, a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 160.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate; da je odredbom čl. 3. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odlukama o kamatama banke koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,39 % i da je odredbom čl. 1. Ugovora ugovorena valutna klauzula vezana za CHF.
5. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem zaključio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
6. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj ĐČ iskazao je da je želio riješiti svoje stambeno pitanje, vidio je da u naselju do njegovih roditelja na kojoj adresi je prijavljen, je u izgradnji stambeno naselje, te se išao informirati kod banke u vezi kredita i to kod tuženika čija je poslovnica bila u blizini posla gdje je radio i imao otvoren tekući račun. Još danas se sjeća da je gospođa u banci bila plave boje kose što je 100 % siguran, to je bilo u poslovnici tuženika u Koturaškoj ulici, a nakon toga ju je viđao u poslovnici tuženika na križanju Savske i Vukovarske. Interesirao se prvenstveno za kredit u kunama s obzirom da je i plaću primao u kunama, odnosno razmišljao je na način ako plaća najam 30 godina da vidi koliko bi mu bila rata kredita. Tada mu je rečeno da kredit u kunama ne može dobiti, iz kojeg razloga, uopće se ne sjeća da bi mu bilo rečeno, već mu je bilo rečeno da može dobiti kredit u CHF-u jer da je to najpovoljniji i da je to najsigurnija valuta, da je to fiksno, pa je mogao računati na određenu ratu. Ukratko, sve je bilo na način "uzmi ili ostavi", on je pročitao ugovor, provjeravao je što mu je službenica banke govorila, kolika je kamata, kolika je visina rate, rok otplate što je sve pisalo u ugovoru o kreditu. Kredit je otplaćen, kredit je konvertiran. Niti prilikom konverzije kredita nije bio u poziciji pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Niti u banci niti kod javnog bilježnika nije bio upozoren da se tečaj CHF-a može mijenjati. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu firmu ili obrt. Stan koji je kupljen nije korišten za bilo kakve druge potrebe osim za stanovanje njegove obitelji. Prije sklapanja ugovora o kreditu informirao se o tečaju CHF-a, također se sjeća da mu je prilikom sklapanja ugovora prezentirano da je CHF najstabilnija valuta i da je tečaj uvijek isti. U trenutku sklapanja ugovora je znao da devizna klauzula znači da mu se kredit u CHF pretvara u kune. Konverziju je prihvatio jer mu je od strane banke prezentirano da će mu se nešto otpisati, ali nije shvatio što, da li kamate ili glavnica, ne zna što. Početna rata kredita bila je negdje oko 3.500,00 kn, a narasla je do preko 7.000,00 kn.
6.1. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni stambeni ugovor radi kupnje nekretnine, što je i bila ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnja stana bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni stan koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, a uostalom tuženik niti nije pokušao dokazati da je kontrolirao u koju svrhu su utrošena sredstva predmetnog kredita. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.
6.2. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.
6.3. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
7. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
8. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
10. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
11. Tužitelju pripada pravo na povrat iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
12. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
13. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
14. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
15. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
16. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
17. Radi izračuna razlike iznosa koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate Ugovora o kreditu ako i tzv. negativne razlike kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF-a na dan isplate kredita, provedeno je vještačenje po Darku Prpiću, dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.
17.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 55.888,77 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi 7.417,72 EUR te da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -32,18 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi -4,27 EUR.
18. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe ili prigovore.
19. Provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.
20. Sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplate preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do 20. svibnja 2013. primjenjivala otplata bez valutne klauzule, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod I.
21. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. ZOO-a.
22. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu konverziji, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.
22.1. U odnosu na paušalni prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
23. Radi navedenog, valjalo je tuženika odbiti kao u izreci pod IV.
24. Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena, onda se ona, sukladno odredbi čl. 40.st.5. ZPP-a predmnijeva u iznosu od 6.630,00 €, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40.st.1. ZPP-a), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva), kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe (tako VSRH u odluci Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022.). Analogno tome, uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenog u tužbi), niti preinaku tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi).
25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a.
26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i sastava podneska od 18.10.2023., 20.3.2024. i 14.3.2025., za zastupanje na ročištu 13.9.2024., 26.11.2024. i 9.4.2025., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 350,00 €. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 2.015,45 €, zajedno s zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.
26.1. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog izračuna budući je u ovom predmetu provedeno vještačenje po nalogu suda.
27. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 6. svibnja 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Hrvoje Kardum
2.OD Vukina i Partneri d.o.o.
