REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-80/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Petru Krniću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Mažuranićeva 11, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave 25. ožujka 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Petra Krnića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 6. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 918-50- 3372918 kojeg su sklopiti tužitelj ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF.
II Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. 918-50- 3372918 kojeg su sklopiti tužitelj ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno sa odlukama o kamatama i naknadama kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime tečajne razlike za CHF za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. na iznos od 1.976,05 EUR (jednu tisuću devet stotina sedamdeset i šest eura i pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
- 0,71 EUR počevši od 1.06. 2006. do konačne isplate,
– 5,96 EUR počevši od 01.11.2008. do konačne isplate,
– 10,09 EUR počevši od 1.01. 2009. do konačne isplate,
– 12,96 EUR počevši od 1.02. 2009. do konačne isplate,
– 14,40 EUR počevši od 1.03. 2009. do konačne isplate,
– 8,42 EUR počevši od 1. 04.2009. do konačne isplate,
– 9,46 EUR počevši od 1. 05.2009. do konačne isplate,
– 4,83 EUR počevši od 1. 06. 2009. do konačne isplate,
– 1,54 EUR počevši od 1. 07. 2009. do konačne isplate,
– 2,96 EUR počevši od 1. 08. 2009. do konačne isplate,
– 5,36 EUR počevši od 1. 09. 2009. do konačne isplate,
– 5,63 EUR počevši od 1. 10. 2009. do konačne isplate,
– 4,09 EUR počevši od 1. 11. 2009. do konačne isplate,
– 8,26 EUR počevši od 1. 12. 2009. do konačne isplate,
– 11,70 EUR počevši od 1. 01. 2010. do konačne isplate,
– 16,40 EUR počevši od 1. 02. 2010. do konačne isplate,
– 15,90 EUR počevši od 1. 03. 2009. do konačne isplate,
– 22,12 EUR počevši od 1. 04. 2009. do konačne isplate,
– 21,50 EUR počevši od 1. 05. 2009. do konačne isplate,
– 24,11 EUR počevši od 1. 06. 2010. do konačne isplate,
– 43,01 EUR počevši od 1. 07. 2010. do konačne isplate,
– 39,72 EUR počevši od 1. 08. 2010. do konačne isplate,
– 51,79 EUR počevši od 1. 09. 2010. do konačne isplate,
– 48,29 EUR počevši od 1. 10. 2010. do konačne isplate,
– 42,36 EUR počevši od 1. 11. 2010. do konačne isplate,
– 56,46 EUR počevši od 1. 12. 2010. do konačne isplate,
– 74,26 EUR počevši od 1. 01. 2010. do konačne isplate,
– 62,54 EUR počevši od 1. 02. 2011. do konačne isplate,
– 67,37 EUR počevši od 1. 03. 2011. do konačne isplate,
– 62,44 EUR počevši od 1. 04. 2011. do konačne isplate,
– 63,97 EUR počevši od 1. 05. 2011. do konačne isplate,
– 87,67 EUR počevši od 1. 06. 2011. do konačne isplate,
– 90,49 EUR počevši od 1. 07. 2011. do konačne isplate,
– 110,49 EUR počevši od 1. 08. 2011. do konačne isplate,
– 101,07 EUR počevši od 1.09. 2011. do konačne isplate,
– 90,72 EUR počevši od 1.10. 2011. do konačne isplate,
– 90,35 EUR počevši od 1.11. 2011. do konačne isplate, – 89,89 EUR počevši od 1.12. 2011. do konačne isplate,
– 95,44 EUR počevši od 1.01. 2012. do konačne isplate,
– 100,34 EUR počevši od 1.02. 2012. do konačne isplate,
– 101,33 EUR počevši od 1.03. 2012. do konačne isplate,
– 98,60 EUR počevši od 1.04. 2012. do konačne isplate,
– 101,06 EUR počevši od 1.05. 2012. do konačne isplate,
po stopi koja za razdoblje od 3. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. iznosi 15% godišnje, a od 1. kolovoza. 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
" Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da isplati tužitelju VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na ime razlike kamata za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. iznos od 590,52 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
– 9,85 EUR počevši od 1.12. 2007. do konačne isplate,
– 9,72 EUR počevši od 1.01. 2008. do konačne isplate
– 9,57 EUR počevši od 1.02. 2008. do konačne isplate,
– 9,43 EUR počevši od 1.03. 2008. do konačne isplate,
– 9,29 EUR počevši od 1.04. 2008. do konačne isplate,
– 9,14 EUR počevši od 1.05. 2008. do konačne isplate,
– 14.77 EUR počevši od 1.06. 2008. do konačne isplate,
– 14,53 EUR počevši od 1.07. 2008. do konačne isplate,
– 14,28 EUR počevši od 1.08. 2008. do konačne isplate,
– 14,03 EUR počevši od 1.09. 2008. do konačne isplate,
– 13,79 EUR počevši od 1.10. 2008. do konačne isplate,
– 13,54 EUR počevši od 1.11. 2008. do konačne isplate,
– 13,28 EUR počevši od 1.12. 2008. do konačne isplate,
– 13,03 EUR počevši od 1.01. 2009. do konačne isplate,
– 12,77 EUR počevši od 1.02. 2009. do konačne isplate,
– 12,51 EUR počevši od 1.03. 2009. do konačne isplate,
– 19,47 EUR počevši od 1.04. 2009. do konačne isplate,
– 19,05 EUR počevši od 1.05. 2009. do konačne isplate,
– 18,63 EUR počevši od 1.06. 2009. do konačne isplate,
– 18,20 EUR počevši od 1.07. 2009. do konačne isplate,
– 17,77 EUR počevši od 1.08. 2009. do konačne isplate,
– 17,33 EUR počevši od 1.09. 2009. do konačne isplate,
– 16,90 EUR počevši od 1.10. 2009. do konačne isplate,
– 16,45 EUR počevši od 1.11. 2009. do konačne isplate,
– 16,00 EUR počevši od 1.12. 2009. do konačne isplate,
– 15,55 EUR počevši od 1.01. 2010. do konačne isplate,
– 15,08 EUR počevši od 1.02. 2010. do konačne isplate,
– 14,61 EUR počevši od 1.03. 2010. do konačne isplate,
– 14,15 EUR počevši od 1.04. 2010. do konačne isplate,
– 13,67 EUR počevši od 1.05. 2010. do konačne isplate,
– 13,19 EUR počevši od 1.06. 2010. do konačne isplate,
– 12,71 EUR počevši od 1.07. 2010. do konačne isplate,
– 12,21 EUR počevši od 1.08. 2010. do konačne isplate,
– 11,72 EUR počevši od 1.09. 2010. do konačne isplate,
– 11,22 EUR počevši od 1.10. 2010. do konačne isplate,
– 10,71 EUR počevši od 1.11. 2010. do konačne isplate,
– 10,20 EUR počevši od 1.12. 2010. do konačne isplate,
– 09,16 EUR počevši od 1.02. 2011. do konačne isplate,
– 08,63 EUR počevši od 1.03. 2011. do konačne isplate
– 08,09 EUR počevši od 1.04. 2011. do konačne isplate,
– 07,55 EUR počevši od 1.05. 2011. do konačne isplate,
– 07,01 EUR počevši od 1.06. 2011. do konačne isplate,
– 06,45 EUR počevši od 1.07. 2011. do konačne isplate
– 05,38 EUR počevši od 1.08. 2011. do konačne isplate,
– 04,87 EUR počevši od 1.09. 2011. do konačne isplate,
– 04,35 EUR počevši od 1.10. 2011. do konačne isplate,
– 02,72 EUR počevši od 1.11. 2011. do konačne isplate,
– 02,34 EUR počevši od 1.12. 2011. do konačne isplate,
– 01,96 EUR počevši od 1.01. 2012. do konačne isplate,
– 01,57 EUR počevši od 1.02. 2012. do konačne isplate,
– 01,19 EUR počevši od 1.03. 2012. do konačne isplate,
– 0,80 EUR počevši od 1.04. 2012. do konačne isplate,
– 0,44 EUR počevši od 1.05. 2012. do konačne isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište uvećano za tri postotna poena, kao i naknaditi troškove ovog parničnog postupka koliko isti budu iznosili zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana donošenja presude pa do konačne isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "
IV Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos od 264,04 EUR.
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.583,36 EUR (jednu tisuću pet stotina osamdeset i tri eura i trideset i šest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadu više zatraženog, preko dosuđenog iznosa od 821,36 (osam stotina dvadeset i jedan euro i trideset i šest centi) na ime troškova parničnog postupka.
i r i j e š i o j e
Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovome sudu podnio 14. veljače 2023. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. i članka 2. Ugovora o kreditu br. 918-50 3372918 te radi isplate iznosa od 1.327,23 EUR na temelju stjecanja bez osnove zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu br. 918-50-3372918, kojega su sklopile parnične stranke.
1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je on s tuženikom zaključio ugovor o kreditu br. 918-50-3372918 na iznos od 24.650,00 CHF sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatom, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Tužitelj je, nadalje naveo kako je za vrijeme roka otplate on u cijelosti otplatio kredit, uvećan za promjenjivu kamatu i tečaj CHF na dan korištenja. Tuženik je naveo kako smatra da bi ugovaranje promjenjive kamate kao što je stipulirano u odredbi članka 4. predmetnog ugovora o kreditu te ugovaranje valutne klauzule, kao što je stipulirano u članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, predstavljalo ništetne odredbe u smislu članka 322. ZOO, a navedeno s obzirom da se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o visini kamate, kao niti o metodama izračuna otplate kredita.
1.2. Tužitelj je također naveo kako je prethodno, prije pokretanja konkretnog parničnog postupka od tuženika zatražio dostavu relevantne dokumentacije, koju tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio. Nadalje, naveo kako je prethodno tuženiku predložio zaključenje izvansudske nagodbe, kojom bi tuženik sam utvrdio razliku između redovne kamate i promjenjive kamate i razliku nastalu primjenom promjenjivog tečaja CHF, te da tako utvrđenu razliku isplatio tužitelju, na što tuženik do podnošenja tužbe nije odgovorio. Tužitelje je također naveo kako pridržava pravo na specifikaciju tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
1.3. Podneskom od 29. prosinca 2023. tužitelj je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja preinačio tužbu na način da je u kondemnatornom dijelu tužbenog zehtjeva potraživao iznos od potražuje ukupan iznos od 2.566,05 EUR, od čega na ime preplate razlike kamata za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. iznos od 590,52 EUR, a na ime tečajne razlike CHF za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. iznos od 1.976,05 EUR. Dakle, prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao isplatu iznosa od 1.327,23 EUR, pa je podneskom od 29. prosinca 2023. u smislu odredbe članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022. – dalje: ZPP), preinačio tužbu.
Tuženik se nije posebno očitovao na tužiteljevu preinaku iako mu je tužiteljev podnesak dostavljen, dok je tuženik na ročištu za glavnu raspravu 25. ožujka 2025. iskazao da se preinaci protivi. Unatoč protivljenju tuženika sud je ocijenio da je preinaka svrishodna za konačno rješenje spora među strankama pa je smislenom primjenom odredbe članka 190. stavak 3. ZPP dopustio preinaku tužbe.
2. U odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao da je tuženikom 29. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 918-50-3372918 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 14.496,74, a da je ugovorena redovna kamata 5,10 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. S tim u svezi tuženik je naveo kako je predmetni ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
2.1. Tuženik je naveo kako nije sporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora kao i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate. S tim u svezi tuženik je naveo da je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.
Tuženik je, nadalje, naveo kako tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, tuženik smatra da bi se utuženi iznos mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik je naveo kako pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a također je tužitelj njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.
Nadalje, tuženik je naveo kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva, razumljiva. Tuženik je također naveo kako iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te tuženik smatra da tužitelj ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. S tim u svezi tuženik se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž 2462/2003.
2.2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor zastare te s tim u svezi naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, naveo je kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Tuženik je naveo kako je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13. lipnja 2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. S tim u svezi tuženik je naveo kako je, s obzirom da je tužitelj tužbu podnio 14. veljače 2023., razvidno da je od pravomoćnosti navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina. Tuženik je također naveo da se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice pa je nastup zastare za isplatu razlike anuiteta za više isplaćene iznose različit, ovisno o tome odnosi li se po osnovi kamate ili po osnovu tečajne razlike, a s tim u svezi tuženik se pozvao na rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj: Gž 1252/2021 od 20. listopada 2021.
2.3. Tuženik smatra da su tužiteljevi navodi da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, neutemeljeni jer tužitelj i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je, nadalje, naveo kako je sukladno Zakonu o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, stoga tuženik navodi kako iz toga proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom.
Tuženik je naveo kako je on o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. S tim u svezi naveo je kako je činjenica da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je tužitelj, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nadalje, naveo je da nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Tuženik je s tim u svezi naveo da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe.
2.4. Tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva , te ja naveo da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tuženik je naveo da je ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. S tim u svezi, naveo je kako svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.
Tuženik je osporavao da bi on postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je u tom smislu naveo da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a ti uvjeti su: a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svezi s tim, tuženik je naveo, kako je, s obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
2.5. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 14. veljače 2023.
2.6. Tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Naime, tuženik smatra kako tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već on isto mora dokazati.
3. Podneskom od 20. travnja 2023. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu, te je iste u cijelosti osporavao.
U pogledu promjenjive kamatne stope tužitelj se pozvao na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-113/12-2 od 19. studenog 2013. U svom podnesku tužitelj je citirao navedenu presudu te se pozvao i na drugu sudsku praksu, kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/17, u kojoj je iznijeta dotadašnja praska, ali i činjenica da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama prihvaća primjenu prava Europske unije i Direktive Europskog suda za ljudska prava u predmetima C-154/15, C-307-15 i C-308/15. Nadalje, naveo je kako je prema pravu Europske unije u navedenim predmetima zauzeto stajalište da utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena djeluju ex tunc, dakle, ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nikada nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaju subjektivno pravo na restituciju. Potrošač koji ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: opomena pred tužbu (stranica spisa 5), preslika osobne iskaznice stranica tužitelja (stranica spisa 6), ugovor o kreditu br. 918-50-3372918 sklopljen između parničnih stranaka 29. ožujka 2006., ovjeren po javnom bilježniku Ruži Medunić u Slavonskom Brodu (stranica spisa 812), otplatni plan (stranica spisa 13-15), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica spisa 16), informativni izračun efektivne kamatne stope (stranica spisa 17), otplatna tablica-kredit, informativni izračun partije 918-50-3372918 (stranica spisa 18-20), ispis transakcije (stranica spisa 21), potvrda AC Radić od 13. travnja 2006. i potvrda o primitku rezervacije (stranica spisa 22-23), otplatni plan (stranica spisa 63-64), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 5. lipanj 2023. (stranica spisa 65-69), kontrolni ispis unosa kredita (stranica spisa 70-71), otplatni plan (stranica spisa 72-74), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja te je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Andriji Ilakovcu, dipl. oec.
4.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
4.2. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP, tužbeni zahtjev sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.
5. Nesporno je među parničnim strankama da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom 29. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50- 3372918, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 14.496,74CHF, da je ugovorena redovna kamata 5,10 %% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
5.1. Među parničnim strankama sporna je osnova tužbenog zahtjeva, sporno je mogu li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" primijeniti na ovaj postupak, jer tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora, odnosno sporno je jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa.
7. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj ŽE iskazao je kako je on, u namjeri da kupi novo vozilo – automobil, sa tuženikom, u njegovoj poslovnici u Slavonskom Brodu, na Trgu Pobjede sklopio predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj je iskazao kako je predmetni ugovor sastavio tuženik, o čijim odredbama on nije pregovarao s tuženikom, nego je pripremljeni ugovor samo potpisao. Nadalje, iskazao je da kada mu je predočen predmetni ugovor, on nije davao osobitu pažnju pojedinim odredbama ugovora jer mu je tada bio važan samo iznos anuiteta. Tužitelj je iskazao da je vjerovao tuženiku, kao banci i nije mislio d postoji razlog za sumnju prema tuženiku. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako on od tuženika nije dobio nikakve informativne materijale putem kojih bi se sam informirao o kamati i valutnoj klauzuli a objašnjenja nisam tražio iz razloga što on niti nije sumnjao u ugovor koji mu je dan na potpis. Također je iskazao kako se zbog proteka vremena, od sklapanja predmetnog ugovora do davanja iskaza sudu, ne može sjetiti jesu li mu u poslovnici tuženika dali nekakve informacije i kamati i valutnoj klauzuli, nadalje, iskazao je kako on ne zna što točno znače niti može definirati pojmove „promjenjiva kamatna stopa“ i „valutna klauzula“. Iskazao je kako on po struci profesor informatologije i nema nikakvih znanja vezanih za bankarstvo, računovodstvo i financije. Također, tužitelj je iskazao kako nema obrt niti trgovačko društvo.
Tužitelj je iskazao kako je nakon ugovaranja predmetnog kredita početni anuitet iznosio oko 1.850,00 kuna, zatim se kroz razdoblje od godine dana iznos anuiteta smanjio da možda 100,00 kuna, da bi nakon toga drastično porastao iznos anuiteta na cca 3.200,00 kuna di 3.300,00 kuna, i to iz razloga što je tuženik svaki mjesec povećavao iznos anuiteta. Nakon porasta anuiteta, i nakon što je u javnosti čuo da postoji mogućnost zaključenja dodatka ugovora o kreditu, kojim se ugovara konverzija, tužitelj se obraćao tuženiku odlazeći u njegovu poslovnicu gdje mu je službenik banke rekao da takav dodatak za njega nije isplativ. Tužitelj je s tim u svezi iskazao kako predmetni ugovor o kreditu u CHF nije konvertiran. Tužitelj je također iskazao kako se prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu on obraćao i drugim bankama, konkretno Privrednoj banci Zagreb d.d., ali mu ondje nisu odobrili kredit. Nadalje, iskazao je kako je on kupovao vozilo u Auto centru Radić, odakle su ga uputili na tuženika jer su oni s tuženikom bili u poslovnom odnosu. Tužitelj je iskazao kako je predmetni ugovor o kreditu ovjerila javna bilježnica Ruža Medunić. A prilikom ovjere ugovora nije isti pročitala niti protumačila tužitelju nego mu je samo rečeno da uredno otplaćuje kredit, a drugih upozorenja nije dobio.
7.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja i isti je cijenio iskrenim jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo i životno, stoga sud nije imao razloga posumnjati u iskrenost njegova iskaza.
8. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Andriji Ilakovcu dipl.oec. koji je u pisanom nalazu i mišljenju od 4. prosinca 2023. (stranica spisa 89-97),naveo kako je utvrdio razliku kamata koju je tužena primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. g. u ukupnom iznosu 590,52 EUR. Nadalje, vještak je naveo kako je utvrdio tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012.u ukupnom iznosu 1.976,05 EUR. Vještak je također naveo kako nije utvrdio tzv. negativne razlike po osnovu kamata, dok je utvrdio tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012.g. uvažavajući tzv. negativne razlike u ukupnom iznosu 1.712,01 EUR.
8.1. Podneskom od 29. prosinca 2023. tužitelj se očitovao na zaprimljeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Andrije Ilakovca, dipl. oec. te je naveo da prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, osim u dijelu koji se odnosi na tzv. negativnu razliku. Istim podneskom tužitelj je preinačio tužbu kako je to pobliže navedeno u izreci presude.
8.2. Tuženik se nije posebno podneskom očitovao na nalaz i mišljenje vještaka Ilakovca, iako mu je isti uredno dostavljen 12. prosinca 2023. što proizlazi iz potvrde o otpravku koja prileži poleđini stranice spisa 108.
Na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 25. ožujka 2025. tuženik je iskazao da u odnosu na negativnu razliku koju je vještak utvrdio u svojemu nalazu i mišljenju.
8.3. Stalni sudski vještak Andrija Ilakovac, dipl. oec. usmeno je iznio svoj nalaz i mišljenje na raspravi održanoj kod ovoga suda 25. ožujka 2025. te je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 4. prosinca 2023. Vještak je dodatno iskazao kako je pri izradi predmetnog nalaza izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta ovoga suda poslovni broj: P-80/2023 i sve isprave koje prileže istome, te je naveo kako mu je ovosudnim rješenjem poslovni broj: 16 P-660/2021-16 od 4. listopada 2023. u točci III. naloženo da se očituje u tzv. negativnoj tečajnoj razlici, odnosno o iznosu manje plaćene kamate, a što je i učinio, dok se u odnosu na osnovnost tuženikova zahtjeva za isplatu negativne razlike ne može očitovati jer je riječ o pravnom pitanju. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka stranke su suglasno i izričito iskazale da pitanja za vještaka i prigovora na nalaz i mišljenje vještaka nemaju.
8.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti te je isti cijenio objektivnim, nepristranim i izrađenim u skladu s pravilima struke, uvažavajući činjenicu i da su stranke nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja takav nalaz prihvatile te su iskazale da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Andrije Ilakovca, dipl. oec.
9. Sud cijeni da je djelomično osnovan tuženikov prigovor zastare utuženog iznosa, i to s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da u slučaju individualnih restitucijskih zahtjeva temeljem stjecanja bez osnove zastara počinje teći od dana kada je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe presudom ili je ništetnost utvrđena na drugačiji način. U konkretnoj pravnoj stvari sud utvrđuje da tužitelj svoje potraživanje temelji na institutu stjecanja bez osnove uslijed ništetne odredbe pa je zadatak suda da kao o prethodnom pitanju odluči da li je ta odredba ništetna. Ukoliko zauzme takav stav ima se smatrati da je ništetnost ustanovljena na drugačiji način te bi tek od tada mogla teći zastara. U odnosu na tijek zateznih kamata sudska praksa je također zauzela stav u činjenično i pravno identičnom predmetu kako je do ništetnosti odredbe došlo zbog postupanja tuženika te postoji obveza vraćanja iznosa glavnice sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana nakon što je pojedini iznos preplaćen.
Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23- dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. ZOO-a.
U smislu odredbe članka 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.
Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) Uzimajući u obzir navedene odredbe o zastari propisane ZOO, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod poslovnim broj: P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule). Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na utužene preplate zbog ugovorene valutne klauzulu. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
Kako je predmetna tužba podnesena dana 14. veljače 2023., a tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene ugovorne obveze po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, u utuženom periodu, tužbeni zahtjev je djelomično usvojen jer je tužba u odnosu za utuženu pretplatu po valutnoj klauzuli podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina, dok je u odnosu na utuženu pretplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara jer je ista počela teći 13. lipnja 2014., a tužba je ponesena 14. veljače 2023. (nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka).
9.1. Dakle, o pitanju zastare svoje mišljenje je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a kako je prethodno navedeno, dao u svojoj odluci broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj odluci je navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene po toj kolektivnoj tužbi. Vrhovni sud RH obrazlaže zauzeto pravno stajalište na sljedeći način: „Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO/05). U nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).“
Kolektivna tužba udruge Potrošač protiv 8 banaka, uključujući i tuženu, podnesena je dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu i na osnovi te tužbe donesena je odluka broj: P-1401/2012. Nakon navedene odluke, donesena je presuda broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika. Nakon tih presuda donesena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika kao neosnovana. Slijedom stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno je da je prekinut tijek zastare u odnosu na tuženika odlukom od 16. lipnja 2018. te je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV- 47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
10. Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj preplaćenih iznosa jer su sudovi u predmetu "Potrošač" ocjenjivali postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi prilikom sklapanja ugovora o kreditu te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj sukladno odredbi članka 1115 ZOO-a ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (isto Županijski sud u Varaždinu presuda poslovni broj: Gž-1613/2018-2 od 19. veljače 2019. i Gž-1226/2020-2 od 30. ožujka 2021., Županijski sud u Bjelovaru presuda poslovni broj: Gž-597/2017-2 od 15. ožujka 2018.)
Iako tuženik nije osporavao da tužitelj ima status potrošača, valja istaknuti da sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/3) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu gdje je tužitelj potrošač a tužiteljev kredit je potrošački sa namjenom za kupovinu novog vozila. Valutna klauzula iz sklopljenog ugovora o kreditu je odraz dispozitivne odredbe hrvatskog prava koja ugovarateljima ostavlja mogućnost drugačijeg rješenja te ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti podložna ocjeni nepoštenosti sukladno članku 1 stavak 2 direktive Vijeća 93/13/EEZ.
10.1. Odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne naravi i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Suvišni su navodi tuženika kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena odredba, kraj činjenice da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno okončan sudski postupak vođen pod poslovnim brojem: P-1401/2012 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule te su svi prvostupanjski i instancijski sudovi kod donošenja svojih odluka primjenjivali i spomenutu direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
11. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope te ugovorne odredbe u pogledu ugovorene valutne klauzule, a koja utvrđenja ništetnim su bila predmetom pravomoćno okončanih parničnih postupaka na koje se ovaj sud pozivao i referirao ranije u ovoj odluci, a na koje se pozivao i sam tužitelj u tijeku postupka.
O tužbenom zahtjevu tužitelja u pogledu isplate stečenog bez osnove sud odlučuje bez utuženog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika od 29. ožujka 2006. u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope te valutne klauzule jer se o tužbenom zahtjevu u pogledu isplate radi stjecanja bez osnove može odlučiti i bez takvog zatraženog utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi ugovora od 29. ožujka 2006., u ovom predmetu. Utvrđenja iz izreke pravomoćno donesene presude u predmetu "Potrošač" moraju se primijeniti i na pojedinačne sudske sporove. U pravomoćno donesenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. stoji da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sa ugovorenom valutnom klauzulom te ugovorenom promjenjivom redovnom kamatnom stopom za sklopljene ugovore o kreditima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
11.1. Parnične stranke su u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopile 29. ožujka 2006 te citirana presuda obvezuje ovaj sud u dijelu izreke koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope o kojima ugovorne strane nisu prethodno pregovarale. Zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojima nije potreban provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.) Zaključak je suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
11.2. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate - naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor .
Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, konkretno o odredbama vezanim za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, nije pojedinačno pregovaralo, iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.
12. S obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14). Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.
Na temelju odredbe članka 295. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. ZOO, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
12.1. Člankom 247. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Dužnost tuženika je da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.
13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga, naveo je da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati ih da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao.
Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.
Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, te članka 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj, u ovoj parnici.
14. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 264,04 EUR, valja istaknuti kako se istome tužitelja na ročištu za glavnu raspravu 25. ožujka 2025. protivio te je naveo kako je isti neosnovan jer tuženik nije podnio protutužbu, a čak i da je osnovan tužitelj je iskazao da ističe prigovor zastare njegova potraživanja.
14.1. Tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu 264,04 EUR nije osnovan. Naime tuženik posebno ne obrazlaže istaknuti prigovor, ali sud na temelju istih i istovrsnih činjeničnih situacija zaključuje da tuženik svoj prigovor temelji na pretpostvaci da je tužitelj u pojedinim početnim mjesecima otplate kredita platio manje anuitete u odnosu na one koji bi trebao platiti po početnom tečaju CHF. Financijski vještak je u nalazu od 4. prosinca 2023. naveo kako nije utvrdio tzv. negativne razlike po osnovu kamata, dok je utvrdio tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. uvažavajući tzv. negativne razlike u ukupnom iznosu 1.712,01 EUR. Dakle, oduzimanjem tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. od utvrđene tečajne razlike za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012.u ukupnom iznosu 1.976,05 EUR dobiva se iznos od 264,04 EUR koje tuženik potražuje istaknutim prigovorom radi prebijanja (1.976,05 - 1.712,01 = 264,04 EUR).
14.2. Istaknuti prigovor zastare od strane tužitelja u odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja iznosa od 264,04 EUR, ovaj sud je cijenio osnovanim, jer je od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj platio manje u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012., protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno članka 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni iz članka 198. ZOO (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Rev-x 966/2015 od 23. rujna 2020.)
14.3. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja iznosa od 264,04 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove presude.
15. U konkretnoj pravnoj stvari sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u djelomično osnovan i to u deklaratornom dijelu u cijelosti, a u kondemnatornom dijelu u odnosu na utužene pretplate po osnovi valutne klauzule, a neosnovan u odnosu na zastarjelo potraživanje po osnovu promjenjive kamatne stope.
16. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje ukupan iznos od 2.566,05 EUR, od čega na ime preplate razlike kamata za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. iznos od 590,52 EUR, a na ime tečajne razlike CHF za razdoblje od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012. iznos od 1.976,05 EUR. Polazeći od toga da je nesporan (jer stranke nisu osporavale nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka) utuženi iznos preplate zbog primjene ništetne valutne klauzule i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na način da je usvojio i mjesečne iznose preplate kako je to naznačeno u tužbenom zahtjevu zajedno sa datumima dospijeća za svaki mjesečni iznos preplate.
17. Provedenim dokazima, a osobito iz iskaza tuženika proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa samim time niti o odredbi članka 1. i 2. Ugovora o kreditu broj: 918-50-3372918 od 29. ožujka 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz CHF te promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama o kamatama i naknadama kreditora.
18. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da tužitelj nije prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika tuženika primio informacije vezano za ugovorenu valutnu klauzulu ili promjenjivu kamatnu stopu. Nitko od djelatnika banke kod koje je kredit podignut, nije upozorio tužitelja kao korisnika kredita o rizičnosti tako ugovorenih odredbi koje su izrazito nepovoljne za korisnika kredita i takvo upozorenje je trebalo naći mjesta u ugovoru. Tuženik ne tvrdi da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost već tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF koji je uslijedio u tijeku otplate kredita. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF. Specifičnost i priroda valute CHF je poznata bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik ali ga prešućuje.
19. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 9. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. a koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule a na štetu tužitelja.
19.1. Iz odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. proizlazi: „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“
20. U smislu odredbe članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
20.1. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da je ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 1. i 2. Ugovora) ništetna te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajnih razlika zbog ugovorene valutne klauzule u razdoblju otplate kredita počev od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012.,. a kako je to precizirano tužbenim zahtjevom.
21. Tužitelj je u razdoblju od 31. svibnja 2006. do 30. travnja 2012.,. preplatio iznos više otplaćene glavnice temeljem ugovorene valutne klauzule od ukupno 1.976,05 EUR, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Andrije Ilakovca, dipl. oec., pa je u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen te je odlučeno kao u izreci ove presude.
21.1. Na dospjele mjesečne anuitete zatezna kamata teče od dana dospijeća prema odredbi članka 1115. ZOO-a , navedeno iz razloga što nesporno utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj, a koja utvrđenja potječu i iz odluka donesenih u kolektivnim sporovima kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2., 155. i 164. ZPP. Tužitelj je u sporu uspio 76,88% (100% u pogledu osnove i 76,99% u pogledu visine. Uspjeh tuženika je 23,013%.
20.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđen trošak sastava opomene pred tužbu u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 37. točke 1. Tarife, trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točke 1. Tarife. Nadalje kao osnovan sud je utvrdio i trošak zastupanja na ročištima 24. svibnja 2023. i 25. ožujka 2025. svako u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Nadalje kao osnovan je utvrđen i trošak sastava podnesaka od 20. travnja 2023. i 29. prosinca 2023. . svaki u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 400,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife. Osnovanim je sud priznao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točke 3. Tarife. Dakle, ukupno je sud kao osnovan utvrdio iznos od 1.150,00 EUR na koji iznos je sud tužitelju priznao i PDV od 287,50 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife, ukupno 1.437,50 EUR, od kojih valja oduzeti uspjeh tužitelja u parnici od 76,99 % te se dobije iznos od 1.106,73 EUR.
Neovisno o uspjehu u sporu sud je tužitelju priznao i stvarno nastale troškove i to trošak predujma za financijsko vještačenje od 450,00 EUR, kojega je tužitelj stvarno i platio kao i trošak plaćene pristojbe na tužbu, koju tuženik kao potrošač i nije trebao platiti, u iznosu od 26,54 EUR, ukupno 476,54 EUR, sveukupno 1.583,27 EUR.
20.2. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate.
20.3. Sud je kao neosnovan utvrdio zahtjev tužitelja za naknadu više zatraežnog troška od 150,00 EUR na ime sastava opomene pred tužbu jer sukladno Tbr. 37. točke 1. Tarife odvjetniku za opomenu pripada 25 bodova. Sud tužitelju nije priznao niti zatraženi trošak obavijesti stranci, konferencije sa strankom jer spisu ne prileži niti jedan dokaz da bi takav trošak nastao i da je on bio nužan, a također sud nije priznao tužitelju niti trošak pristojbe na presudu jer je sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao u izreci rješenja, a tužitelj je sa zatraženim troškom odbijen. S obzirom na sve navedeno, sud je kao ukupno neosnovan trošak tužitelja utvrdio iznos od
21. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja
Slavonski Brod, 6. svibnja 2025.
Sutkinja
Anđela Bionda
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
1. Tužitelj ŽE po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu
2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu
