Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1448/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, EE, izvjestiteljice i članice, ZE, članice, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Roko Perić odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. /OIB: 87939104217/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Mihovil Granić odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4216/2024-11 od 12. prosinca 2024., u sjednici održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4216/2024-11 od 12. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 735641 od 26. listopada 2005., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koja glasi: "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (slovima: jedan cijelih pet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj." (stavak I. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 259,91 eura sa zateznim kamatama od 27. listopada 2005. do isplate (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.331,00 eura sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2024. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (312,50 eura + pristojbe po odluci suda).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 781945 sklopljenog 13. srpnja 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika (Volksbank d.d. Zagreb) kao kreditora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita - 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 259,91 eura (1.958,33 kune) sa zateznim kamatama od 27. listopada 2005. do isplate i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

7. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8. Nije sporno da je između pravnog prednika tuženika (Volksbank d.d. Zagreb) kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, u listopadu 2005. realiziran namjenski kredit (27.384,00 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važeće na dan isplate, da je u članku 6.1. tipskog Ugovora o kreditu navedena jednokratna nagrada od 1,50% od iznosa kredita (minimalno 500,00 kuna), a u članku 6.2. naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva (1,95%), da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata, efektivna kamatna stopa, interkalarna kamata i redovna kamata po dospijeću, niti da je tužiteljici po osnovi članka 6.1. Ugovora naplaćen 27. listopada 2005. iznos od 259,91 eura (1.958,33 kuna). Ne bi trebalo biti sporno niti da je ugovorena efektivna kamatna stopa od 7,73% obuhvaćala sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju kreditoru kod odobrenja kredita (izuzete su bile samo naknade i izdaci koji ne pripadaju kreditoru).

9. Sporno je, je li odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu (naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita) ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o tim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos od 259,91 eura sa zateznim kamatama od 27. listopada 2005. do isplate.

10. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 - BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi:

- " … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

- " …radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa) - točka 53. obrazloženja.

- " … kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

13. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a) je propisano – "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."

14. Iz citiranog pojma ugovora o kreditu proizlazi da su bitni elementi ugovora o kreditu predaja ugovorenog iznosa novca, kojom primatelj može slobodno raspolagati i vraćanje iskorištenog novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a ugovorena kamata da je "accessorno ili nuzgredno" pravo, koje se može osnivati na volji ugovornih strana ili na zakonu, i opstati u mjeri dopuštenog prava ugovaranja kamata, a prema kojem se pravu kredit smatra pogodbom uz plaćanje, s učinkom ograničenja korisnika kredita da prije ugovorenog vremena vrati kredit bez suglasnosti kreditora i opstojnosti prava na ugovorene kamate, u mjeri dopuštenog ugovaranja, samo dok glavna tražbina nije prestala /plaćanjem ili na bilo koji drugi način/, odnosno da je to ugovoreno pravo važno utoliko što pomaže u određivanju valjanosti i naplativosti duga, te da tim općim, a niti posebnim propisima, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio predviđen oblik ograničenja prava korištenja kredita plaćanjem naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (nametanjem dodatnih obveza).

15. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu /list 7. - 10./, Prometne kartice po računu /list 14./), odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu i po ocijeni drugostupanjskog suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor / pravni prednik tuženika), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a pri kojoj ocjeni treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je i na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

16. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao pravni prednik tuženika na način da je među ostalim u članku 6.1. naveo da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita (minimalno 500,00 kuna), da tuženik na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 2. Ugovora (efektivna kamatna stopa od 7,73%), odnosi naknada iz članka 6.1. Ugovora (što točno čini trošak obrade zahtjeva i administraciju kredita), je li, kako i kada inače prezentirao korisnicima kredita zašto i na temelju kojih kriterija je ta naknada određena, na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između jednokratnih naknada iz članka 6.2. i naknade koja je obuhvaćene člankom 6.1. Ugovora o kreditu, te između tih naknada i ugovaranih kamata), kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je formirao i prvostupanjski sud da je odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

17. Prema tome, nije u pravu tuženik kad tvrdi da je za odluku o ništetnosti predmetne odredbe jedino od značaja to što je odredba lako uočljiva i da se o istoj tužiteljica mogla dodatno informirati. U konačnici tuženik nije niti pokušao objasniti koji su to troškovi koje je on imao prilikom obrade zahtjeva i što čini administrativni trošak kredita (iz ugovorne odredbe članka 6.1. samoj za sebe, a niti u vezi s ostalim odredbama nije moguće razaznati namjenu, a posljedično tome opseg naknade obrade zahtjev i administrativan trošak, niti to proizlazi iz tuženikovih općih akata).

18. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

19. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer se u potrošačkom Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamatna (redovna, efektivna, interkalarna, redovna) koristio nepoštenom ugovornom odredbom kojom je ugovorena naknada od 1,50% od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita (članak 6.1.), o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je ta odredba nepoštena i ništetna, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužiteljice 27. listopada 2005. naplatio iznos od 1.958,33 kuna, to je tuženik dužan vratiti tužiteljici isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (259,91 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022./).

19.1. Tuženik je na dosuđeni iznos dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu od 25. listopada 2005. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a i propisi o zateznoj kamati koji su prethodili), budući da je i prije obraćanja tužiteljice imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznos, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

20. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno i vezano za prigovor zastare novčanog potraživanja, u prilog čemu treba imati u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022. i tumačenje početka roka zastare u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi:

" … obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., SE i GE, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja.

" … na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ – točka 58. obrazloženja.

" … načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. "

- točka 66. obrazloženja.

" … obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

21. Budući da tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima postupka pod stavkom III. izreke prvostupanjskog presude, već je samo podredno osporavanju glavnih tužbenih zahtjeva pozvao na žalbeni razlog zbog kojeg se i ta odluka može pobijati, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o parničnim troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

22. Tuženiku ne pripada pravo na trošak žalbe od tužiteljice jer nije uspio sa žalbom, odnosno isti pada na njegov teret (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

23. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4216/2024-11 od 12. prosinca 2024. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović