Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-198/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optužene FE, zbog kaznenih djela iz čl. 256. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ-a) i dr., odlučujući o žalbi optuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: K-51/2019-64 od 4. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optužene FE i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optužena FE, kojoj je suđeno u odsutnosti, proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ-a i čl. 279. st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te su joj utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ-a na temelju čl. 256. st. 3. KZ-a u trajanju od dvije godine, a za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. KZ-a na temelju istog zakonskog propisa u trajanju od sedam mjeseci, nakon čega je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ-a osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24 – sud prvog stupnja propusti je navesti broj „Narodnih novina“ 36/24., budući da se radi o izmjenama i dopunama ZKP/24 koje su također bile na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude) oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.364.064,58 eura te je optuženoj FE naloženo da navedeni novčani iznos uplati u državni proračun Republike Hrvatske u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP-24 optužena FE oslobođena je dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1.-6. ZKP-24 te nagrade i nužnih izdataka postavljene braniteljice.

2. Protiv te presude je optuženičina braniteljica po službenoj dužnosti Marina Burić odvjetnica, pravovremeno podnijela žalbu zbog „bitne povrede odredbi postupka“, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“, te odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu ukine i vrati „na ponovni postupak“, ili da je preinači „u skladu sa žalbenim navodima“.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-24 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-228/2025 od 2. travnja 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženica smatra da prvostupanjski sud nije iskoristio sve dostupne mehanizme kojima bi joj se osiguralo pravo obrane i sudjelovanja u postupku, misleći pri tome poglavito na mehanizme međunarodne pravne pomoći, slijedom čega drži da joj je suđenjem u odsutnosti povrijeđeno pravo pristupa sudu i pravo na obranu, iz čega bi se dala iščitati bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-24 mada se žaliteljica izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu.

7. Vezano za naprijed istaknuti žalbeni prigovor valja odgovoriti da je isti izlišan, budući da u konkretnom kaznenom predmetu postoji pravomoćno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Kv-438/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojim je na temelju čl. 402. st. 3. ZKP-24 određeno da će se optuženoj FE suditi u odsutnosti (listovi 1024 i 1025).

8. Optuženica nadalje smatra da prvostupanjski sud nije dao razloge na temelju kojih izvodi zaključak o njenoj namjeri i svijesti za počinjenje terećenih kaznenih djela, te da je pobijana odluka suprotna razlozima presude, zbog čega se ne može ispitati, čime očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24 iako se ni na ovome mjestu izričito ne poziva na navedenu zakonsku odredbu.

9. Suprotno iznijetoj žalbenoj primjedbi sud prvog stupnja je izložio jasne, određene i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama, uključujući i one koji se odnose na subjektivni učin inkriminiranih kaznenih djela (točka 21. obrazloženja osporene presude), pri čemu prezentirani razlozi o pravno relevantnim činjenicama i činjenični zaključci nisu ni u kakvoj koliziji niti u proturječju s izrekom pobijane presude, te su u svakom pogledu podobni za meritorno ispitivanje u žalbenom postupku, tako da nema govora o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz naprijed spomenute zakonske odredbe, koja se sugerira predmetnom žalbom.

10. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena, dok razmatranjem osporene presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) nije uočeno da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju drugu od bitnih proceduralnih povreda na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

11. U sklopu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se u žalbi ne tvrdi da sud prvog stupnja uopće nije utvrdio neku od odlučnih činjenica (čl. 470. st. 3. ZKP-24), optuženica u bitnome osporava objektivni učin kaznenih djela za koja je proglašena krivom s osnovnom tezom da prvostupanjski sud osporenu osuđujuću presudu temelji na nedostajućoj poslovnoj dokumentaciji prilikom poreznog nadzora, a iz razloga što su svi dobavljači bili nedostupni i već nepostojeći, što po njenoj ocjeni ne znači da do poslovnih odnosa između njenog trgovačkog društvo Bioenergo distribucija d.o.o. i dobavljača zaista nije došlo.

12. Treba odgovoriti žaliteljici da je prvostupanjski sud na temelju valjane ocjene cjelokupnog dokaznog materijala pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetnih inkriminacija, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke dao uvjerljive, logične i argumentirane razloge koji konkretnom žalbom nisu dovedeni uz razboritu sumnju.

12.1. Optuženica gubi iz vida da se pobijana prvostupanjska presuda ne bazira samo na činjenici da trgovačka društva, koja su u predmetnim inkriminacijama naznačena kao dobavljači robe za optuženičinu firmu Bioenergo distribucija d.o.o., u času poreznog nadzora više nisu postojala, zbog čega je izostala njihova poslovna dokumentacija, već se prvenstveno osniva na opravdano prihvaćenom nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka Darija Dumančića iz kojeg nepobitno proizlazi da knjigovodstvene isprave optuženičinog društva nisu bile vjerodostojne u smislu da bi potpuno i istinito odražavale inkriminirane poslovne događaje, jer pregledani računi nisu imali kao prilog robnu dokumentaciju na temelju koje bi se objektivno i nedvosmisleno moglo zaključiti da se inkriminirana isporuka robe uistinu i dogodila, odnosno da oni imaju stvarnu podlogu da su se opisane poslovne aktivnosti doista i zbile. Na temelju takvog činjeničnog stanja angažirani je vještak ustvrdio da je optuženičino navedeno poduzeće na temelju nevjerodostojnih knjigovodstvenih isprava neosnovano koristilo predporez u iznosu od 5.610.317,83 kn[1] u 2012., u iznosu od 3.703.472,69 kn u 2013. i u iznosu od 963.754,08 kn u 2014. godini, odnosno u sveukupnom iznosu od 10.277.544,60 kn kroz čitavo inkriminirano razdoblje.

12.2. Valja primijetiti da optuženica u ovom dijelu žalbe ne osporava subjektivni učin djela, pa stoga na ovome mjestu treba samo konstatirati da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i valjano obrazložio i ovu odlučnu činjenicu.

12.3. Iz izloženih razloga žalba optuženice niti u tom segmentu nije prihvaćena.

13. Pravnim lijekom se ne obrazlaže žalbena osnova povrede kaznenog zakona koji je žaliteljica u uvodu žalbe kolokvijalno naznačila kao „pogrešnu primjenu materijalnog prava“, shodno čemu je pobijana presuda u tom dijelu ispitana u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-25, pri čemu nije nađeno da bi sud prvog stupnja na bilo koji način na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

14. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti da je optuženica neosuđivana osoba i da je od počinjenja kaznenog djela proteklo gotovo deset godina, dok joj je otegotnim cijenio štetu koja je njenim protupravnim radnjama nastala za državni proračun Republike Hrvatske, a koja više puta prelazi iznos štete koji je potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela utaje poreza ili carine, kao i činjenicu da, unatoč tome što je prošlo više godina, šteta nije ni djelomično namirena.

15. Nije u pravu optuženica kada u žalbi tvrdi da joj sud prvog stupnja nije uzeo u obzir njenu dosadašnju nekažnjavanost i „druge olakotne okolnosti o kojima ovisi odluka o visini kazne“, zbog čega je prema njenom mišljenju izrečena kazna prestroga. Naprotiv, sud prvog stupnja je valjanom i kritičkom ocjenom svih pravilno utvrđenih okolnosti koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ-a utječu na izbor vrste i mjere kazne, te stavljajući iste u odgovarajući vrijednosni razmjer, sasvim opravdano optuženici utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od dvije godine za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ-a odnosno sedam mjeseci za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. KZ-a, a zatim je primjenom zakonske odredbe o stjecaju kaznenih djela osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, koja je i po ocjeni ovoga žalbenog suda primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženice. Uza sve što je prvostupanjski sud u ovom segmentu odlučivanja uzeo u obzir, ne treba smetnuti s uma ni duljinu inkriminiranog razdoblja koja se proteže kroz tri godine, a koja činjenica dodatno ukazuje na veći stupanj optuženičine kriminalne volje, upornosti i odlučnosti u činjenju predmetnih delikata.

16. Optuženica pobija odluku o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu s tezom da je u konkretnom slučaju nepripadna imovinska korist stečena za njeno trgovačko društvo, što znači da je ista ostala u imovini društva i nije ni na koji način prešla u imovinu optuženice.

17. Točno je da je optuženičinim počinjenjem kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ-a protupravnu imovinsku korist steklo njeno trgovačko društvo Bioenergo distribucija d.o.o., a ne sama optuženica koja je u konkretnom slučaju bila direktorica i odgovorna osoba u navedenom društvu. Međutim, optuženica se i u takvoj pravnoj situaciji može i mora obvezati na naknadu štete koju je počinila u odnosu na državni proračun Republike Hrvatske. To poradi toga što u skladu s odredbom čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93., 34/99., 52/00., 118/03., 146/08., 137/09., 152/11. – pročišćeni tekst, 111/12., 68/13., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 139/23. i 136/24.) član uprave društva odgovara za štetu vjerovnicima tog društva koja svoja potraživanja ne mogu podmiriti od društva i ako član uprave društva grubo povrijedi dužnost urednog i savjesnog gospodarenja. U predmetnom slučaju nije sporno da se Republika Hrvatska ne može naplatiti od trgovačkog društva Bioenergo distribucija d.o.o., jer je isto prestalo postojati rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-18/8119-1 od 23. travnja 2018., a budući da je u ovom kaznenom postupku utvrđeno da je optuženica, postupajući protivno dužnosti uredne i savjesne gospodarstvenice, počinila kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ-a, ona odgovara za štetu koju je s te osnove pretrpjela Republika Hrvatska, neovisno o tome što nije ona osobno stekla konkretnu imovinsku korist, već njena tvrtka. Stoga je odluka o imovinskopravnom zahtjevu iz pobijane presude ispravna i u skladu sa zakonom.

18. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-25 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović