REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-2097/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja AZ iz [adresa], J 19, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Diana Milin, odvjetnica u Rijeci, A. Starčevića 13, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-20/1112, URBROJ: 511-01-204-24-4 od 14. listopada 2024. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je isti dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/22-20/1112, URBROJ: 511-01-204- 24-4 od 14. listopada 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za dugotrajno boravište podnesen 17. listopada 2022., s obrazloženjem da je u razdoblju od pet godina prije dana podnošenja zahtjeva tužitelj izbivao sveukupno iz Republike Hrvatske 13 mjeseci i 14 dana višekratno, zbog čega da ne ispunjava uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta kako je to propisano odredbom čl. 150. st. 1. i 2. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22.; dalje: ZoS).

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ne osporava trajanje izbivanja, no navodi da je razlog izbivanja djelomično obiteljske prilike i djelomičnog zbog rada. Naime, tužitelju da je zaposlen u trgovačkom društvu Klanatrans d.o.o. kao vozač teretnog vozila u međunarodnom prometu te da je radi prirode svog posla izbivao izvan Republike Hrvatske. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbene navode tužitelja ustrajući u cijelosti u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja. Smatra da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjen zakon prilikom donošenja rješenja, slijedom čega predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Odredbom čl. 150. st. 1. ZoS-a propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Smatra se da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci (stavak 2.). U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (stavak 3.).

7. U ovom sporu nije sporno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu rada od 2. listopada 2017. do 25. srpnja 2025. te da je 17. listopada 2022. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za dugotrajno boravište. Nije sporno ni da je tužitelj u razdoblju od pet godina prije podnošenja zahtjeva izbivao izvan Republike Hrvatske 13 mjeseci i 14 dana višekratno, kao ni da tužitelj obavlja poslove vozača teretnog vozila u međunarodnom prometu.

8. Sporno je jesu li, unatoč navedenom izbivanju ispunjeni uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravišta tužitelja u [adresa], odnosno je li tužitelju osporavanim rješenjem pravilno odbijen zahtjev za izdavanje takvog odobrenja.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za odobrenje dugotrajnog boravišta uz obrazloženje da je izbivao iz Republike Hrvatske u razdoblju duljem od 10 mjeseci višekratno, odnosno dulje od zakonom dopuštenog vremena, te da ni ZoS ni podzakonski akti ne propisuju opravdanost izbivanja.

10. Kriteriji sadržani u citiranoj odredbi čl. 150. st. 2. ZoS-a sukladni su čl. 4. st. 3. odlomku 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (u nastavku teksta: Direktiva), prenesene u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u čl. 4. st. 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz čl. 288. st. 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Dosljednom primjenom odredbe čl. 150. stavka 2. ZoS-a nesporno se ostvaruje i cilj konkretne norme europskog prava, koja, između ostalog, ističe važnost kriterija zbiljskoga neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u odnosnom slučaju takva vrsta i stupanj zbiljske veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem. Pri odlučivanju o zahtjevu za stalni boravak, namjere i volja stranca za nastanjenje u konkretnoj državi sporedne su važnosti te ne mogu nadomjestiti objektivne pokazatelje zbiljske veze s državom u kojoj je zatražen stalni boravak, uključujući kriterij fakticiteta boravka.

11. Istodobno, integracija državljana trećih zemalja koji imaju dugotrajno boravište u državama članicama ključni element promicanja ekonomske i socijalne kohezije, temeljnog cilja Zajednice koji je naveden u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice (uvodna izjava 4. uz Direktivu). U tom svjetlu, pojam zakonitoga i neprekinutog boravka ne može se, po stajalištu ovog suda, jednako tumačiti u odnosu na sve vrste izbivanja iz konkretne države članice. Situacija u kojoj je izbivanje vezano uz privatne razloge, ili uz poslovne razloge nevezane uz ekonomske aktivnosti u dotičnoj državi, nema jednaka bitna pravna obilježja kao povremena izbivanja skopčana s poslovnim aktivnostima čija se gospodarska baza nalazi u toj državi članici (ovdje: u Hrvatskoj). Potonje aktivnosti u funkciji su ostvarivanja svrhe privremenog boravka stranca odobrenog u svrhu rada (a u sporu nije sporno da je upravo to bila svrha odobrenja privremenog boravka tužitelja), pod pretpostavkom da stranka može dokazati da su i odredišta i trajanja konkretnih izbivanja neposredno vezani uz prirodu njenog posla i poslovne obveze (to se ne može dokazati pukom činjenicom svojstva poslodavca čija tvrtka posluje i u inozemstvu).

12. Povezano s time, tuženik je propustio utvrditi koja izbivanja tužitelja iz Republike Hrvatske i u kojem trajanju ne podrazumijevaju prekid kontinuiteta boravka u Hrvatskoj u kontekstu iznesenoga u prethodnoj točki ovog obrazloženja, odnosno koji dio izbivanja tužitelja se odnosi na izbivanje u svrhu rada (a u funkciji ostvarivanja svrhe odobrenja odobrenog privremenog boravka tužitelja), tj. na obavljanje poslovnih aktivnosti za hrvatskog poslodavca u inozemstvu čime ne bi došlo do prekida ekonomske veze s Republikom Hrvatskoj.

13. Sud stoga utvrđuje da pri donošenju osporavanog rješenja, na štetu tužitelja, nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 8., čl. 47. i čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP).

14. Stoga, obzirom da se uslijed gore opisanih nedostataka pobijano rješenje nije moglo ispitati, to je valjalo na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev usvojiti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. U ponovnom je postupku tuženik obvezan donijeti odluku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a). Dakle, u ponovnom postupku će tuženik pozvati tužitelja da, u okviru mjerodavnoga petogodišnjeg razdoblja, precizira i dokaže koja su izbivanja iz Republike Hrvatske i u kojem nužnom trajanju bila povezana s radom, ocijeniti navode i dokaze koje tužitelj dostavi, kao i cjelinu dokaznog materijala u skladu s člankom 9. ZUP-a, primjenom pravnog stajališta ovog suda prema kojem se, u odnosu na stranca kojem je u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u svrhu rada, prekidom kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj ne smatraju povremena poslovna izbivanja u inozemstvu koja su u funkciji poslovanja tvrtke sa sjedištem u [adresa] i ostvarivanja svrhe privremenog boravka, te utvrditi ispunjava li tužitelj pretpostavku kontinuiteta boravka, odnosno ispunjava li pretpostavke za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa], te po tako utvrđenom činjeničnom stanju donijeti rješenje koje će biti sastavljeno sukladno odredbi čl. 98. st. 5. ZUP-a na način da će adekvatno obrazložiti utvrđene dane izbivanja.

15. Slijedom, sud je pozivom na citirane odredbe, odlučio kao u t. I. izreke presude.

16. Odluku o troškovima spora (t. II. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.) za sljedeće radnje: sastav tužbe te zastupanje na ročištu od 6. svibnja 2025., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno ukupno 2.000,00 euro, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi ukupno 2.500,00 eura . Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

17. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.; dalje: ZSP).

U Rijeci 6. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.