Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 2

Poslovni broj: P-985/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić iz Bjelovara, Mihanovićeva 1, protiv tuženika Raifeisenbanka Austrija d.d. OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetniku Josipu Grošeti iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 24. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, na ročištu za objavu presude 06. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelj kao osnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69 da tužitelju OC (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], plati ukupan novčani iznos od 4.265,16 € (slovima: četiritisućedvjestošestdesetpet eura i šesnaest centi) od čega s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznos od iznos od 911,76 € (slovima: devetstojedanaest eura i sedamdesetšest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 10,04 eura teče od 1. prosinca 2007. godine do isplate,

- 9,95 eura teče od 1. siječnja 2008. godine do isplate,

- 9,87 eura teče od 1. veljače 2008. godine do isplate,

- 9,78 eura teče od 1. ožujka 2008. godine do isplate,

- 9,69 eura teče od 1. travnja 2008. godine do isplate,

- 9,60 eura teče od 1. svibnja 2008. godine do isplate,

- 14,68 eura teče od 1. lipnja 2008. godine do isplate,

- 14,53 eura teče od 1. srpnja 2008. godine do isplate,

- 14,40 eura teče od 1. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 14,30 eura teče od 1. rujna 2008. godine do isplate,

- 14,12 eura teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,

- 13,97 eura teče od 1. studenoga 2008. godine do isplate,

- 13,83 eura teče od 1. prosinca 2008. godine do isplate,

- 13,68 eura teče od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

- 13,53 eura teče od 1. veljače 2009. godine do isplate,

- 13,37 eura teče od 1. ožujka 2009. godine do isplate,

- 21,53 eura teče od 1. travnja 2009. godine do isplate,

- 21,28 eura teče od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

- 21,05 eura teče od 1. lipnja 2009. godine do isplate,

- 20,80 eura teče od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 20,54 eura teče od 1. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 20,29 eura teče od 1. rujna 2009. godine do isplate,

- 20,03 eura teče od 1. listopada 2009. godine do isplate,

- 19,77 eura teče od 1. studenoga 2009. godine do isplate,

- 19,51 eura teče od 1. prosinca 2009. godine do isplate,

- 19,24 eura teče od 1. siječnja 2010. godine do isplate,

- 18,97 eura teče od 1. veljače 2010. godine do isplate,

- 18,70 eura teče od 1. ožujka 2010. godine do isplate,

- 18,42 eura teče od 1. travnja 2010. godine do isplate,

- 18,14 eura teče od 1. svibnja 2010. godine do isplate,

- 17,86 eura teče od 1. lipnja 2010. godine do isplate,

- 17,57 eura teče od 1. srpnja 2010. godine do isplate,

- 17,28 eura teče od 1. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 16,99 eura teče od 1. rujna 2010. godine do isplate,

- 16,69 eura teče od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 16,39 eura teče od 1. studenoga 2010. godine do isplate,

- 16,10 eura teče od 1. prosinca 2010. godine do isplate,

- 15,79 eura teče od 1. siječnja 2011. godine do isplate,

- 15,48 eura teče od 1. veljače 2011. godine do isplate,

- 15,16 eura teče od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 14,85 eura teče od 1. travnja 2011. godine do isplate,

- 14,53 eura teče od 1. svibnja 2011. godine do isplate,

- 14,21 eura teče od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- 13,88 eura teče od 1. srpnja 2011. godine do isplate,

- 13,55 eura teče od 1. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 13,22 eura teče od 1. rujna 2011. godine do isplate,

- 12,88 eura teče od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 10,25 eura teče od 1. studenog 2011. godine do isplate,

- 9,97 eura teče od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- 9,68 eura teče od 1. siječnja 2012. godine do isplate,

- 9,39 eura teče od 1. veljače 2012. godine do isplate,

- 9,10 eura teče od 1. ožujka 2012. godine do isplate,

- 8,81 eura teče od 1. travnja 2012. godine do isplate,

- 8,50 eura teče od 1. svibnja 2012. godine do isplate,

- 8,20 eura teče od 1. lipnja 2012. godine do isplate,

- 7,90 eura teče od 1. srpnja 2012. godine do isplate,

- 7,59 eura teče od 1. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 7,29 eura teče od 1. rujna 2012. godine do isplate,

- 6,97 eura teče od 1. listopada 2012. godine do isplate,

- 6,65 eura teče od 1. studenog 2012. godine do isplate,

- 6,33 eura teče od 1. prosinca 2012. godine do isplate,

- 6,00 eura teče od 1. siječnja 2013. godine do isplate,

- 5,68 eura teče od 1. veljače 2013. godine do isplate,

- 5,35 eura teče od 1. ožujka 2013. godine do isplate,

- 5,02 eura teče od 1. travnja 2013. godine do isplate,

- 4,68 eura teče od 1. svibnja 2013. godine do isplate,

- 4,34 eura teče od 1. lipnja 2013. godine do isplate,

- 4,00 eura teče od 1. srpnja 2013. godine do isplate,

- 3,66 eura teče od 1. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 3,31 eura teče od 1. rujna 2013. godine do isplate,

- 2,95 eura teče od 1. listopada 2013. godine do isplate,

- 2,59 eura teče od 1. studenog 2013. godine do isplate,

- 2,24 eura teče od 1. prosinca 2013. godine do isplate,

- 1,87 eura teče od 1. siječnja 2014. godine do isplate,

- 1,51 eura teče od 1. veljače 2014. godine do isplate,

- 1,13 eura teče od 1. ožujka 2014. godine do isplate,

- 0,76 eura teče od 1. travnja 2014. godine do isplate,

a s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak(CHF) iznos od 3.353,40 € (slovima:tritisućetristopedesettri eura i četrdeset centi ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 11,31 eura teče od 27. ožujka 2009. godine do isplate,

- 15,57 eura teče od 28. travnja 2009. godine do isplate,

- 14,88 eura teče od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- 21,79 eura teče od 8. srpnja 2009. godine do isplate,

- 11,47 eura teče od 26. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 20,53 eura teče od 21. listopada 2009. godine do isplate,

- 22,83 eura teče od 11. prosinca 2009. godine do isplate,

- 16,31 eura teče od 19. siječnja 2010. godine do isplate,

- 17,70 eura teče od 17. veljače 2010. godine do isplate,

- 21,00 eura teče od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

- 23,85 eura teče od 20. travnja 2010. godine do isplate,

- 28,41 eura teče od 20. svibnja 2010. godine do isplate,

- 31,65 eura teče od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- 28,71 eura teče od 14. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 44,03 eura teče od 18. rujna 2010. godine do isplate,

- 73,52 eura teče od 27. listopada 2010. godine do isplate,

- 39,97 eura teče od 24. studenoga 2010. godine do isplate,

- 52,84 eura teče od 22. prosinca 2010. godine do isplate,

- 50,61 eura teče od 25. siječnja 2011. godine do isplate,

- 50,50 eura teče od 23. veljače 2011. godine do isplate,

- 52,94 eura teče od 23. ožujka 2011. godine do isplate,

- 54,49 eura teče od 17. svibnja 2011. godine do isplate,

- 71,04 eura teče od 29. lipnja 2011. godine do isplate,

- 347,06 eura teče od 25. listopada 2011. godine do isplate,

- 91,37 eura teče od 5. siječnja 2012. godine do isplate,

- 76,52 eura teče od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- 36,37 eura teče od 6. ožujka 2012. godine do isplate,

- 71,46 eura teče od 30. ožujka 2012. godine do isplate,

- 90,58 eura teče od 28. lipnja 2012. godine do isplate,

- 304,72 eura teče od 28. lipnja 2012. godine do isplate,

- 75,86 eura teče od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- 219,83 eura teče od 29. studenog 2012. godine do isplate,

- 74,65 eura teče od 10. siječnja 2013. godine do isplate,

- 140,68 eura teče od 20. ožujka 2013. godine do isplate,

- 128,47 eura teče od 28. svibnja 2013. godine do isplate,

- 147,12 eura teče od 7. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 60,24 eura teče od 11. rujna 2013. godine do isplate,

- 126,70 eura teče od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- 70,88 eura teče od 27. studenog 2013. godine do isplate,

- 82,11 eura teče od 29. siječnja 2014. godine do isplate,

- 432,83 eura teče od 21. lipnja 2014. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.652,49 €, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a obračunava se od dana donošenja ove odluke odnosno 06.05.2025. pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U pravnoj stvari pobliže naznačenoj u uvodnom dijelu ove odluke tužitelj je 16. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate 34.661,77 kn/4.600,41 €, s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika po Ugovoru o kreditu.

2. U tužbi se navodi, da su stranke zaključile Ugovor o kreditu, broj 718-50-4006526 od 30. ožujka 2007. solemiziran po Javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara pod brojem OV-4842/07 od 3. ožujka 2007., a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 21.200,00 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je bio namjenski i to za kupnju novog osobnog automobila, pri čemu je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Način otplate kredita detaljno je reguliran čl. 7. predmetnog ugovora, a mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je početkom 2007. kupovao novo vozilo Fiat Doblo. Dolaskom u poslovnicu tužene banke u Bjelovaru, od strane osobnog bankara ponuđen mu je kredit u valuti CHF uz objašnjenje da su navedeni krediti povoljniji od kredita u drugim valutama, jer je manja kamata na kredite u CHF te da se radi o stabilnoj valuti i državi. Također mu je rečeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, ali nije dobio nikakvo pojašnjenje da li na više ili niže, što utječe na promjenu kamate, te u svezi potencijalnih rizika uzimanja kredita u CHF. Tužitelj nije mogao utjecati ni na jednu odredbu ugovora o kreditu koji je zaključio jer se radio o tipskom ugovoru, o kojem nije bilo nikakvih pregovora između ugovornih strana. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, niti je dobio obavijest da se kamatna stopa mijenja. tužitelj ima srednju stručnu spremu te nema nikakvih teoretskih ili praktičnih financijskih znanja da bi mogao procijeniti rizičnost uzimanja kredita u švicarskim francima. U predmetnom ugovoru o kreditu banka je ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banaka o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka, a ista se odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vračanjem svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. prije podnošenja ove tužbe, a radi preciznosti tužbenog zahtjeva tužitelj je po stručnom knjigovodstvenom vještaku financijske struke proveo pred vještačenje iz kojeg proizlazi da je temeljem gore navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu tuženik pretplatio u ukupnom iznosu od 34.661,77 kn bez kamata. Zbog toga što su tužitelju rate kredita enormno narasle zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaj valute CHF tužitelj više nije mogao plaćati kredit pa mu je tužena baka zbog neurednosti otplate otkaza Ugovor o kreditu s danom 25. travnja 2014. Zadnju uplatu po kreditu tužitelj je izvršio dana 20. lipnja 2014. te je do navedenog datuma pretplatio rate prema ranije navedenom iznosu. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način pobliže naznačen u izreci toč. I ove odluke, time što je isti, budući je u međuvremenu u Republici Hrvatskoj došlo do izmjene valute te se primjenjuje EUR, sukladno istome i tečaju 1 eur/7,53450 kn, pojedine iznose uskladio sa istim, a isto je dopušteno u smislu čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku, suprotno stavu tuženika i njegovu protivljenju istome.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je, među inim, naveo kako je netočno da se u pogledu kamatne stope iz ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u Pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potvrđen dio izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. Premda se u čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 – 56/13) navodi, kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokretne radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika to nikako ne znači da se izreka presude može automatski i izravno primijeniti na ugovor o kreditu jer je apstraktno i u svakom konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom ugovoru o kreditu. U postupku bi trebalo utvrditi je su li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Tužitelj i tuženik prilikom sklapanja ugovora nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu a ako bi se uvažio tužbeni zahtjev tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda ima pravo na fiksnu kamatnu stopu uvelike povoljniju od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti koji su se odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama. Promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja nego objektivnih tržišnih okolnosti te zavisi od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćim i inozemnim tržištima, kao što se navodi u Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope su: kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatskog financijsko tržište i kretanje tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva, položaj na tržištu imajući u vidu konkurenciju nad hrvatskom bankarskom tržištu. Parametri koji su uzimani u obzir prilikom promjena kamatne stope su 6- mjesečni Libor za CHF 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS), 6- mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim potraživanjima. Nadalje tuženik navodi da je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore sklapane od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. U konkretnom slučaju je potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenim učinaka. Tuženik smatra da je tužitelj svjesno odabrao kredit u CHF i moralo mu je biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute a mogao je odabrati i druge valute kao i fiksnu kamatnu stopu. Valutna klauzula je dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na HRK i u situacijama kada raste i kada pada tečaj CHF te se ne može smatrati da je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža i pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj u tužbenom zahtjevu traži isplatu paušalnom iznosa koji nije ničim preciziran ni obrazložen pa je nejasno zašto tužitelj traži kamatu na tako određene iznose. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja kako na prvotno podnesen tužbeni zahtjev tako i na isti kako je preciziran nakon vještačenja jer ga zbog povišenja u povišenom dijelu smatra nedopuštenom preinakom tj. novom tužbom te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. O tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti Sud je odlučio rješenjem P- 438/2019-8 od 11.12.2019. koje je potvrđeno Rješenjem Gž-257/2020 Županijskog suda u Bjelovaru od 27.04.2020.

5. Sud je dan 12.11.2021. donio Presudu P-438/2019-37 kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, no povodom žalbe tuženika, presuda je ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-55/2022-3 od 24.10.2024. te je predmet vraćen sudu na ponovni postupka. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da sud nije saslušao tužitelja i svjedoke predložene po tuženiku, iako je prije zaključenja prethodnog postupka odlučio saslušati iste, a na glavnoj raspravi prilikom zaključenja odlučio je da neće izvoditi dodatne dokaza, a da nije izveo dokaze po prijedlogu tuženika, a za isto nije dao razloge.

6. Sud je u ponovljenom postupku saslušao tužitelja. Nije saslušao svjedoka ranije predloženog po tuženiku TC, jer je tuženik naknadno odustao od saslušanja tog svjedoka. Sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javne bilježnice Nevenke Osmanović, obzirom javni bilježnik nije sastavljao predmetni ugovor niti je mogao utjecati na sadržaj istoga. Sud je izvršio uvid u sve isprave priložene u spis predmeta te je izveo dokaz knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Marijani Matijević iz trgovačkog društva MENTAT d.o.o. Bjelovar, na čiji nalaz i mišljenje u matematičkom izračunu stranke nisu imale primjedbi. Sudski vještak nije neposredno saslušavan, jer stranke isto nisu smatrale potrebnim, a sud je imajući u vidu načelo ekonomičnosti postupka, ocijenio nepotrebnim neposredno saslušavati vještaka.

7. Na temelju provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim te ga usvojio kako je pobliže naznačeno u izreci odluke.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 718-50-4006526 proizlazi, da su dana 30. ožujka 2007. stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 718-50-4006526, kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 21.200,00 CHF uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 7. Ugovora propisano je kako se glavnice kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećom na dan dospijeća, a prema otplatnom planu dostavljenom korisniku kredita po isplati kredita. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2007. godine. Predmetni ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović pod poslovnim brojem OV- 4842/2007 dana 30. ožujka 2007. godine. Iz otplatne tablice – informativnog izračuna po predmetnoj partiji (list 7-9 spisa) proizlazi kako je dana 21. svibnja 2007. godine isplaćen tužitelju kredit u iznosu od 21.200,00 CHF te da su pojedinačni mjesečni otplatni obroci od 31. svibnja 2007. godine do 30. travnja 2014. godine trebali iznositi po 301,64 CHF. Iz podataka u spisu vidljivo je, da je mijenjana kamatna stopa po predmetnom kreditu i to 1. svibnja 2008. godine na 6,75 % godišnje, 1. ožujka 2009. godine na 7,75 % godišnje, 1. srpnja 2011. godine 7,50 % godišnje te 1. listopada 2011. godine 6,75 % godišnje. Iz Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.04.2007. do 30.06.2007. proizlazi kako je kamatna stopa za kupnju novog automobila iznosila 5,20 % redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, 5,95 % redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u Kunama, 6,95 % redovna godišnja, promjenjiva, za kredite uz valutnu klauzulu u EUR, a efektivne kamatne stope su iznosile 5,79 % uz CHF, 6,58% u kn i 7,65 % uz EUR.

9. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno, da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003.godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane. Nadalje, poziva se i na odluku Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine koja se odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Tom odlukom utvrđeno je da je svih sedam tuženih banaka (među kojima je i RBA) postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene te slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto tako je pravomoćno određeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji način kamatne stope mijenjaju i bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici i ništetna. Naprijed navedeni postupak (P-1401/12), pokrenut je po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak pa sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dijelom točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate (kako sve to tvrdi i obrazlaže tužitelj u tužbi), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud RH potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno, da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenje prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. godine ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTS RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za predmetni ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite, jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenom postupku, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno primjenjuju se utvrđenja nepoštenom i ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor radi nabavke osobnog vozila, za koje nije utvrđeno da bi služilo zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Obzirom je utvrđeno postojanje ništetnosti u postupcima kolektivne pravne zaštite, kako je već ranije obrazloženo, tužitelj ima pravni interes dokazivati je li tuženik nešto stekao bez osnove, i to iz njegove imovine i pri tome nije nužno da se postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi za koje je već u postupcima kolektivne zaštite potrošača utvrđena ništetnost te isto obvezuje ovaj sud sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu te kamata koja je bila na dan zaključenja ugovora, pa je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno iznosa koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i između rata kredita obračunatih uz primjenu tečaja CHF u odnosu na HRK i kamatu, kakavi su bili na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO).

11. Po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Mentata d.o.o. Bjelovar, utvrđeno da je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli valute CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika došlo do preplate, sve u iznosima kako je to pobliže označeno u izreci ove odluke.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je vještak dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja i da je vještački nalaz dat sukladno pravilima struke, te imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, ne postoje razlozi za sumnju u ispravnost sačinjenog nalaza i mišljenja vještaka.

13. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate prilikom kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111 st.1 ZOO sve kako je pobliže označeno u izreci odluke.

14. Glede istaknutog prigovora zastare, isti nije osnovan. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 16. svibnja 2019. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.

15. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

16. Slijedom navedenog Sud je udovoljio takvom tužbenom zahtjevu i presudio je kao u točki I. izreke ove presude.

17. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Sud je tužitelju priznao kao nužan i opravdan trošak postupka koji se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe i sastav maksimalno četiri obrazložena podnesaka za cijeli prvostupanjski postupak te za zastupanje na tri rasprave u iznosu od 250,00 € po svakoj radnji sa uračunatim PDV-om, kao i za sastav ostalih podnesaka u iznosu od 62,50 € sa PDV-om, po podnesku (ukupno 3 te još za jedan podnesak od 07.02.2025., za koji je zatražena nagrada kao za obrazložen podnesak, ali kako se može priznati nagrada za maksimalno 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, sud je za isti priznao naknadu kao za ostale podneske. Sud nije priznao zatraženu nagradu od 125,00 € za ročište od 12.11.2021., jer nije utvrđeno da bi punomoćnik tužitelja sudjelovao na tome ročištu, kao niti trošak preliminarnog vještačenja, jer isti nije bio uvjet za podnošenje tužbe. Sud je tužitelju kao opravdan priznao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 € te troškove pristojbe na tužbu u iznosu od 92,51 € , jer je toliko plaćena ista, dok na presudu iznosi 44,53 € (50 % od nominalnog iznosa), a tužitelj je pozvan na plaćanje te pristojbe prilikom dostave mu prvostupanjske presude. Dakle, ukupni opravdani troškovi tužitelja iznose 2.652,49 €, te ih je dužan tužitelju naknaditi tuženik, a kako je navedeno u toč. II izreke ove presude.

U Garešnici, 06. svibnja 2025. godine.

S u d a c :

Dajana Gabud Jandoš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punom. Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić iz Bjelovara, Mihanovićeva 1

2. Tuženiku po punom. Josipu Grošeti iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5