REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3704/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu tužitelja LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Marijanu Fosin i Božici Petak Vujec odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupano po punomoćniku Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012654472 od 21.06.2007. godine, zaključenog između tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredne banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, a koja ugovorna odredba glasi: ''Kredit u iznosu…otplaćuje se…mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…''.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 4.163,08 eura (četiritisućestošezdesettri eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 1,77 EUR sa kamatom od 1.8.2007. do plaćanja;

- na iznos od 2,78 EUR sa kamatom od 1.9.2007. do plaćanja;

- na iznos od 1,81 EUR sa kamatom od 1.12.2007. do plaćanja;

- na iznos od 0,42 EUR sa kamatom od 1.1.2008. do plaćanja;

- na iznos od 3,74 EUR sa kamatom od 1.2.2008. do plaćanja;

- na iznos od 6,56 EUR sa kamatom od 1.3.2008. do plaćanja;

- na iznos od 10,08 EUR sa kamatom od 1.4.2008. do plaćanja;

- na iznos od 4,28 EUR sa kamatom od 1.5.2008. do plaćanja;

- na iznos od 3,00 EUR sa kamatom od 1.6.2008. do plaćanja;

- na iznos od 4,89 EUR sa kamatom od 1.7.2008. do plaćanja;

- na iznos od 1,13 EUR sa kamatom od 1.8.2008. do plaćanja;

- na iznos od 1,35 EUR sa kamatom od 1.9.2008. do plaćanja;

- na iznos od 3,56 EUR sa kamatom od 1.10.2008. do plaćanja;

- na iznos od 22,15 EUR sa kamatom od 1.11.2008. do plaćanja;

- na iznos od 9,62 EUR sa kamatom od 1.12.2008. do plaćanja;

- na iznos od 22,99 EUR sa kamatom od 1.1.2009. do plaćanja;

- na iznos od 25,04 EUR sa kamatom od 1.2.2009. do plaćanja;

- na iznos od 25,94 EUR sa kamatom od 1.3.2009. do plaćanja;

- na iznos od 23,12 EUR sa kamatom od 1.4.2009. do plaćanja;

- na iznos od 23,57 EUR sa kamatom od 1.5.2009. do plaćanja;

- na iznos od 19,90 EUR sa kamatom od 1.6.2009. do plaćanja;

- na iznos od 16,76 EUR sa kamatom od 1.7.2009. do plaćanja;

- na iznos od 17,46 EUR sa kamatom od 1.8.2009. do plaćanja;

- na iznos od 19,27 EUR sa kamatom od 1.9.2009. do plaćanja;

- na iznos od 19,07 EUR sa kamatom od 1.10.2009. do plaćanja;

- na iznos od 17,34 EUR sa kamatom od 1.11.2009. do plaćanja;

- na iznos od 20,57 EUR sa kamatom od 1.12.2009. do plaćanja;

- na iznos od 22,92 EUR sa kamatom od 1.1.2010. do plaćanja;

- na iznos od 26,70 EUR sa kamatom od 1.2.2010. do plaćanja;

- na iznos od 25,72 EUR sa kamatom od 1.3.2010. do plaćanja;

- na iznos od 30,60 EUR sa kamatom od 1.4.2010. do plaćanja;

- na iznos od 29,53 EUR sa kamatom od 1.5.2010. do plaćanja;

- na iznos od 31,76 EUR sa kamatom od 1.6.2010. do plaćanja;

- na iznos od 46,54 EUR sa kamatom od 1.7.2010. do plaćanja;

- na iznos od 43,39 EUR sa kamatom od 1.8.2010. do plaćanja;

- na iznos od 51,91 EUR sa kamatom od 1.9.2010. do plaćanja;

- na iznos od 49,17 EUR sa kamatom od 1.10.2010. do plaćanja;

- na iznos od 43,36 EUR sa kamatom od 1.11.2010. do plaćanja;

- na iznos od 54,59 EUR sa kamatom od 1.12.2010. do plaćanja;

- na iznos od 68,56 EUR sa kamatom od 1.1.2011. do plaćanja;

- na iznos od 58,93 EUR sa kamatom od 1.2.2011. do plaćanja;

- na iznos od 62,42 EUR sa kamatom od 1.3.2011. do plaćanja;

- na iznos od 57,02 EUR sa kamatom od 2.4.2011. do plaćanja;

- na iznos od 72,69 EUR sa kamatom od 28.5.2011. do plaćanja;

- na iznos od 80,49 EUR sa kamatom od 22.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 80,49 EUR sa kamatom od 22.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 80,49 EUR sa kamatom od 22.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 80,49 EUR sa kamatom od 22.9.2011. do plaćanja;

- na iznos od 78,05 EUR sa kamatom od 1.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 76,97 EUR sa kamatom od 1.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 76,21 EUR sa kamatom od 1.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 79,99 EUR sa kamatom od 1.1.2012. do plaćanja;

- na iznos od 83,39 EUR sa kamatom od 22.2.2012. do plaćanja;

- na iznos od 82,09 EUR sa kamatom od 27.3.2012. do plaćanja;

- na iznos od 81,27 EUR sa kamatom od 7.4.2012. do plaćanja;

- na iznos od 84,38 EUR sa kamatom od 23.5.2012. do plaćanja;

- na iznos od 82,88 EUR sa kamatom od 28.6.2012. do plaćanja;

- na iznos od 82,38 EUR sa kamatom od 25.7.2012. do plaćanja;

- na iznos od 80,85 EUR sa kamatom od 22.8.2012. do plaćanja;

- na iznos od 77,07 EUR sa kamatom od 26.9.2012. do plaćanja;

- na iznos od 81,88 EUR sa kamatom od 30.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 81,59 EUR sa kamatom od 4.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 79,92 EUR sa kamatom od 7.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 78,01 EUR sa kamatom od 9.2.2013. do plaćanja;

- na iznos od 78,01 EUR sa kamatom od 9.2.2013. do plaćanja;

- na iznos od 81,19 EUR sa kamatom od 28.3.2013. do plaćanja;

- na iznos od 78,76 EUR sa kamatom od 27.4.2013. do plaćanja;

- na iznos od 76,08 EUR sa kamatom od 27.6.2013. do plaćanja;

- na iznos od 74,26 EUR sa kamatom od 24.7.2013. do plaćanja;

- na iznos od 74,26 EUR sa kamatom od 24.7.2013. do plaćanja;

- na iznos od 77,87 EUR sa kamatom od 31.8.2013. do plaćanja;

- na iznos od 80,19 EUR sa kamatom od 28.9.2013. do plaćanja;

- na iznos od 79,76 EUR sa kamatom od 25.10.2013. do plaćanja;

- na iznos od 79,48 EUR sa kamatom od 6.11.2013. do plaćanja;

- na iznos od 81,67 EUR sa kamatom od 25.12.2013. do plaćanja;

- na iznos od 80,38 EUR sa kamatom od 25.1.2014. do plaćanja;

- na iznos od 84,54 EUR sa kamatom od 20.3.2014. do plaćanja;

- na iznos od 84,54 EUR sa kamatom od 20.3.2014. do plaćanja;

- na iznos od 81,50 EUR sa kamatom od 22.5.2014. do plaćanja;

- na iznos od 80,95 EUR sa kamatom od 29.5.2014. do plaćanja;

- na iznos od 88,29 EUR sa kamatom od 26.11.2014. do plaćanja;

- na iznos od 88,48 EUR sa kamatom od 13.12.2014. do plaćanja; po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012654472 od 21.06.2007. godine, zaključenog između tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Privredne banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF."

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.942,58 eura (tisućudevetstočetrdesetdva eura i pedesetosam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2025. do isplate po stopi po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 137,36 eura (stotridesetsedam eura i tridesetšest centi), podneskom od 17. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom 21.06.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012654472. Isti Ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Frid Zdenku iz Zagreba, Poljička 27, pod brojem OV-18800/07 21.06.2007. Temeljem predmetnog Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen kredit od strane tuženika u iznosu od 22.086,45 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

Ujedno je ugovorena godišnja kamatna stopa od 5,50% koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Međutim, iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika s obzirom na presuđenja i stavove zauzete u presudama po kolektivnim tužbama pokrenutim po Udruzi potrošač utvrđena kao nepoštena, u tom smislu tužitelj ne postavlja zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je za isto nastupila zastara.

Međutim, tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorio je i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a posebno o rizicima koje zaključenjem takvog ugovora i vezanosti potraživanja banke uz valutnu klauzulu CHF preuzima, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 82. kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, ugovorena je valutna klauzula, a da se istovremeno u Ugovoru o kreditu tužitelju nisu prezentirali parametri koji određuju promjenljivost i kretanje tečaja, što uzrokuje svakako neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, radilo se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući da su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj, a čime je uzrokovana i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača uz pretpostavku da tužitelj ne zna o kojim parametrima će ovisiti visina njegove mjesečne rate, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem kojeg su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost sporni odredbi i naložiti tuženiku da isplati zatražene iznose.

2. Tuženik je, očitujući se na navode tužbe, u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka, osporio osnovanost tužbe u cijelosti navodeći da se u potpunosti protivi izračunu kako ga postavlja tužitelj uz tužbu kao potpuno neosnovanom i neutemeljenom. Ističe zastaru potraživanja u odnosu na iznose na ime kamate. U konkretnom slučaju tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Smatra da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan smatra da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, jer je isti prestao otplatom kredita i da je mogućnost ugovaranja valutne klauzule dopuštena zakonom. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu.

Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Stoga navedena odredba nije nepoštena.

Također prigovara tužitelju status potrošača te vezano uz to ističe prigovor promašene aktivne legitimacije te prigovor prigovor radi prebijanja za sve iznose koji su bili niži.

Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U odnosu na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva koju je tužitelj izvršio podneskom od 17. siječnja 2025. koji se odnosi na potraživanje isplate iznosa od 137,36 eura, valja napomenuti da se navedenom djelomičnom povlačenju tuženik nije protivio, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu (l. 10.-16. spisa), preslik plana otplate (l. 88.-90. spisa), preslik pregleda uplata po kreditu na dan 19. travnja 2023. (l. 92.-94. spisa), preslik otplatne tablice (l. 96.-97. spisa), preslik knjigovodstvene kartice (l. 298.-312. spisa) te je proveo dokaz financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, a kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 22.086,45 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate (korištenja) kredita.

6. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takve ugovorne odredbe. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan, dok tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prijeboja ne postoji.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

9. Iz navedenih razloga, a temeljem navedenih zakonskih odredbi tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništavosti predmetnih ugovornih odredaba, neovisno o činjenici da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništavosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, u svezi odredbe čl. 328. ZOO-a. Ovo i iz razloga jer je tuženik osporio u cijelosti pravnu osnovu tužbe.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj je iskazao da je kredit podigao radi kupnje traktora, u to vrijeme je bio jedini zaposleni u svojoj obitelji radi podizanja kredita, a traktor je koristio kako bi pomagao roditeljima na njihovoj zemlji. Otišao je u banku, to je inače bila njegova banka u kojoj je imao otvoreni račun. Tražio je kredit u kunama ali su mu davali puno preporuka za kredit u CHF-u, govorili su da će ga brže dobiti, da je to kredit bez jamca. Kada su mu objašnjavali ugovor govorili su najviše o tome da je najbolje podignuti kredit u CHF-u, da će kuna propasti, bila je ponuda u eurima, ali su ga nagovarali na kredit u CHF-u (kako je shvatio prema svim njihovim preporukama). Nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora. O samoj valuti švicarac nisu mu govorili u smislu njenog kretanja ili eventualnih rizika.

Vjerovao je banci kada su govorili da je to najpovoljnije i najbolje. Inače je tijekom trajanja tijekom sklopljenog ugovora radio kao građevinar u firmi Hidroelektra niskogradnja d.d. Zagreb, nije imao obrt u tom periodu niti je bio vlasnik tvrtke, većinom je sam otplaćivao kredit, možda je koji put neki iznos posudio.

Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istome.

11. U odnosu na predloženog svjedoka RB, zaposlenicu tuženika, valja napomenuti da je tuženik na ročištu dana 25. travnja 2025. odustao od izvođenja predloženog dokaza.

12. Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO-a) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 21. lipnja 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

14. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a s prednikom tuženika, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o kreditu radi kupnje vozila, za osobne (obiteljske) potrebe, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan isplate. Nadalje, na temelju iskaza tužitelja i priležeće dokumentacije u spisu (preslik otplatnog plana) utvrđeno je da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu prednika tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP-a.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

16. Nadalje, radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 28. studenog 2024. izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i inicijalnog tečaja, u iznosu od 4.163,08 eura (ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne razlike) i u iznosu od 1,46 eura (ukoliko se uzmu u obzir negativne razlike).

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 28. studenog 2024. budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

17. Tuženik je prigovorio kako je trebalo uzeti u obzir i negativne razlike odnosno istaknuo je prigovor radi prijeboja u odnosu na niže utvrđene iznose i to podneskom od 17. siječnja 2025. u kojem je predložio presudom utvrditi da postoji njegova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1,46 eura sa pripadajućim zateznim kamatama te presudom prebiti te dvije tražbine, a sam prigovor radi prijeboja je istaknut već u odgovoru na tužbu.

U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, s osnove manje plaćenih iznosa, valja istaknuti da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita.

Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, a prigovor radi prijeboja tuženika odbiti kao neosnovan i utvrditi da ne postoji tražbina tuženika s osnove manje plaćenih iznosa.

Također je tuženik prigovorio da se obračun vještaka ne temelji na dokumentaciji koja prileži spisu, kao što se vještačenje temelji na stvaranju kreiranog a ne ugovorenog odnosa (kao da je kredit bio ugovoren u valuti u kunama), da nisu vidljivi parametri temeljem kojih je vještak izveo izračun odnosno da se postavlja pitanje da li je prilikom izračuna visine tražbine s osnove promjene valutne klauzule vještak isključio utjecaj promjene kamatne stope obzirom se anuitete sastoji od glavnice i kamate.

Navedene prigovore sud je ocijenio kao paušalne, obzirom za iste tuženik ne obrazlaže, a niti isti doprinose rješenju spora između ovdje stranaka. U odnosu na prigovor da se postavlja pitanje da li je prilikom izračuna visine tražbine s osnove promjene valutne klauzule vještak isključio utjecaj promjene kamatne stope, valja napomenuti da je iz Nalaza i mišljenja jasno vidljivo da je vještak izvršio obračun razlike u tablici pod točkom 3. Nalaza (razlika između anuiteta samo s osnove valutne klauzule, a prema zadatku suda), pa se stoga i navedeni prigovor otklanja kao paušalan.

Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe s osnove valutne klauzule pretplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 4.163,08 eura.

18. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22).

19. Sud je odbio zahtjev da se utvrdi ništetnim odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena glavnica kredita koja se veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, obzirom je istom odredbom samo određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, te je kao takva navedena odredba uočljiva, jasna i nije dovela do neravnopravnosti stranaka. Do neravnopravnosti je dovela odredba prema kojoj se obveza vraćanja kredita računa prema valuti CHF na dan dospijeća, a u kojem je dijelu utvrđeno da je odredba (točka 7.) nepoštena, a time i ništetna.

20. Neosnovano tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) pa stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. svibnja 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO-a.

21. Tužitelju je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (temeljem Tbr. 7/1 u vezi Tbr. 48. (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) i podnesaka od 22. siječnja 2024., 16. siječnja 2025. i 3. ožujka 2025. te trošak zastupanja na ročištima dana 28. lipnja 2024. i 25. travnja 2025. (svaki u iznosu od 250,00 eura), te trošak sastava podneska od 9. veljače 2024. (u iznosu od 62,50 eura), uključujući pripadajući pdv od 25%, što ukupno iznosi 1.562,50 eura.

Ostale radnje nisu priznate jer su ocjenjene da nisu bile potrebne u smislu čl. 155. ZPP-a, dok trošak sudske pristojbe na presudu nije niti nastao obzirom je tužitelj iste oslobođen temeljem čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine broj 118/18 i 51/23). Također je odbijen i sa dijelom zahtjeva za trošak izbivanja iz pisarnice 25. travnja 2025. (2 x 50,00 eura, uz pdv), obzirom za isti punomoćnik nije naveo na što se odnosi (koliko sati, po kojoj osnovi), odnosno isti nije određen.

Tome treba pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 44,73 eura (plaćen dana 15. svibnja 2023., l. 9. spisa), kao i trošak prijevoza po prijeđenom kilometru na dan 25. travnja 2025. (Tbr. 50. Tarife, za udaljenost između Varaždina i Zagreba - 174 km x 2 x 0,40 eura) što iznosi 69,90 eura.

Stoga je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.942,58 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku