Poslovni broj P-691/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja GŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 24. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, 6. svibnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 818- 50-3844047, sklopljen dana 18. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 1554/06.-1, te temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi:

„...kunska protuvrijednost CHF 20.213,11 (dvadesettisućadvijestotrinaest švicarskih franaka i jedanaest centima) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja..."

II. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2. Ugovora o kredita br. 818-50-3844047, sklopljen dana 18. prosinca 2006.g. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 1554/06.-1, temeljem koje je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, a koja glasi:

„... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora...”.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.841,22 EUR-a sa zateznim kamatama koje se obračunavaju u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1,62 EUR sa zateznom kamatom od 31.3.2008 g. do isplate

- na iznos od 10,92 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2008 g. do isplate

- na iznos od 1,17 EUR sa zateznom kamatom od 30.11.2008 g. do isplate

- na iznos od 13,56 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2008 g. do isplate

- na iznos od 15,46 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2009 g. do isplate

- na iznos od 16,32 EUR sa zateznom kamatom od 28.2.2009 g. do isplate

- na iznos od 14,28 EUR sa zateznom kamatom od 6.4.2009 g. do isplate

- na iznos od 14,74 EUR sa zateznom kamatom od 30.4.2009 g. do isplate

- na iznos od 11,03 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2009 g. do isplate

- na iznos od 8,30 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2009 g. do isplate

- na iznos od 9,02 EUR sa zateznom kamatom od 13.8.2009 g. do isplate

- na iznos od 10,46 EUR sa zateznom kamatom od 26.9.2009 g. do isplate

- na iznos od 10,34 EUR sa zateznom kamatom od 10.10.2009 g. do isplate

- na iznos od 8,88 EUR sa zateznom kamatom od 14.11.2009 g. do isplate

- na iznos od 11,61 EUR sa zateznom kamatom od 12.12.2009 g. do isplate

- na iznos od 13,80 EUR sa zateznom kamatom od 22.1.2010 g. do isplate

- na iznos od 16,92 EUR sa zateznom kamatom od 20.2.2010 g. do isplate

- na iznos od 16,21 EUR sa zateznom kamatom od 15.3.2010 g. do isplate

- na iznos od 20,44 EUR sa zateznom kamatom od 15.4.2010 g. do isplate

- na iznos od 19,63 EUR sa zateznom kamatom od 12.5.2010 g. do isplate

- na iznos od 21,20 EUR sa zateznom kamatom od 15.6.2010 g. do isplate

- na iznos od 34,73 EUR sa zateznom kamatom od 15.7.2010 g. do isplate

- na iznos od 31,95 EUR sa zateznom kamatom od 15.8.2010 g. do isplate

- na iznos od 40,46 EUR sa zateznom kamatom od 11.9.2010 g. do isplate

- na iznos od 37,52 EUR sa zateznom kamatom od 12.10.2010 g. do isplate

- na iznos od 32,79 EUR sa zateznom kamatom od 13.11.2010 g. do isplate

- na iznos od 42,77 EUR sa zateznom kamatom od 15.12.2010 g. do isplate

- na iznos od 55,46 EUR sa zateznom kamatom od 11.1.2011 g. do isplate

- na iznos od 46,47 EUR sa zateznom kamatom od 14.2.2011 g. do isplate

- na iznos od 49,63 EUR sa zateznom kamatom od 15.3.2011 g. do isplate

- na iznos od 45,62 EUR sa zateznom kamatom od 20.4.2011 g. do isplate

- na iznos od 46,34 EUR sa zateznom kamatom od 13.5.2011 g. do isplate

- na iznos od 63,36 EUR sa zateznom kamatom od 14.6.2011 g. do isplate

- na iznos od 65,02 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2011 g. do isplate

- na iznos od 78,99 EUR sa zateznom kamatom od 10.8.2011 g. do isplate

- na iznos od 71,71 EUR sa zateznom kamatom od 13.9.2011 g. do isplate

- na iznos od 63,74 EUR sa zateznom kamatom od 14.10.2011 g. do isplate

- na iznos od 62,35 EUR sa zateznom kamatom od 14.11.2011 g. do isplate

- na iznos od 61,74 EUR sa zateznom kamatom od 15.12.2011 g. do isplate

- na iznos od 65,51 EUR sa zateznom kamatom od 12.1.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,80 EUR sa zateznom kamatom od 14.2.2012 g. do isplate

- na iznos od 69,24 EUR sa zateznom kamatom od 10.3.2012 g. do isplate

- na iznos od 66,97 EUR sa zateznom kamatom od 14.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,50 EUR sa zateznom kamatom od 12.5.2012 g. do isplate

- na iznos od 69,55 EUR sa zateznom kamatom od 16.6.2012 g. do isplate

- na iznos od 67,79 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,25 EUR sa zateznom kamatom od 14.8.2012 g. do isplate

- na iznos od 66,93 EUR sa zateznom kamatom od 14.9.2012 g. do isplate

- na iznos od 64,06 EUR sa zateznom kamatom od 13.10.2012 g. do isplate

- na iznos od 67,11 EUR sa zateznom kamatom od 15.11.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,58 EUR sa zateznom kamatom od 12.12.2012 g. do isplate

- na iznos od 67,55 EUR sa zateznom kamatom od 12.1.2023 g. do isplate

- na iznos od 61,79 EUR sa zateznom kamatom od 14.2.2013 g. do isplate

- na iznos od 66,69 EUR sa zateznom kamatom od 15.3.2013 g. do isplate

- na iznos od 67,11 EUR sa zateznom kamatom od 15.4.2013 g. do isplate

- na iznos od 65,20 EUR sa zateznom kamatom od 13.5.2013 g. do isplate

- na iznos od 59,23 EUR sa zateznom kamatom od 15.6.2013 g. do isplate

- na iznos od 59,08 EUR sa zateznom kamatom od 11.7.2013 g. do isplate

- na iznos od 60,55 EUR sa zateznom kamatom od 12.8.2013 g. do isplate

- na iznos od 62,89 EUR sa zateznom kamatom od 12.9.2013 g. do isplate

- na iznos od 66,15 EUR sa zateznom kamatom od 16.10.2013 g. do isplate

- na iznos od 64,47 EUR sa zateznom kamatom od 16.11.2013 g. do isplate

- na iznos od 65,66 EUR sa zateznom kamatom od 14.12.2013 g. do isplate

- na iznos od 67,00 EUR sa zateznom kamatom od 14.1.2014 g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.821,74 EUR, sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od dana donošenja ove presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 24. kolovoza 2021. tužitelj ističe da je s tuženikom RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., dana 18. prosinca 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 818-50-3844047, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 1554/06.-1, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.213,11 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan korištenja kredita, uz prijenos vlasništva na pokretnini kao osiguranje vraćanja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu, u 84 mjesečna anuiteta. Čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, čl. 2 toč. 1 Predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorne stranke su ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom stopama Kreditora. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor okreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Nadalje, tužitelj smatra da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope kao ni sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti su tužitelju na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, čime bi mu bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012 kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje ubuduće. Poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 i poslovni broj Pž-6632/17. Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 10. rujna 2021. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, prvenstveno osporava mjesnu nadležnost suda u Dubrovniku, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Osporava pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine. Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „... kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku...“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP- a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim (rješenje na ročištu od 3. listopada 2022.). Naime, odredbom članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je stavkom 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavak 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 18. prosinca 2006. Ugovor o kreditu br. 818-50-3844047, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 1554/06, a člankom 12. kojeg je Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (sud sjedišta kreditora). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi, kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor o kreditu sklapa u Dubrovniku za sporove koji proizađu u svezi tog ugovora odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta sklapanja ugovora i mjesta prebivališta tužitelja); te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Dubrovnik uzrokuje značajne financijske troškove; tako sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba. S obzirom na ništetnost predmetne odredbe o mjesnoj nadležnosti, tužitelj je, kao potrošač, tužbu podnio pred sudom mjesta svoga prebivališta, a sve temeljem odredbe članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK – procesna odredba). Prvostupanjski sud svoju nadležnost temelji i na odredbi članka 59. ZPP-a (ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Dubrovniku).

4. Sud je, radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, pročitao i pregledao otplatni plan (list spisa 9-18), Ugovor o kreditu poslovni broj OU-1554/06 (list spisa 13-26), Zadužnica (list spisa 36-37), račun (list spisa 45), zahtjev za kredit (list spisa 46), suglasnost (list spisa 47), suglasnost (list spisa 47-48), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (list spisa 57 – 62), R1 račun 516 (list spisa 69), nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 76- 90), vještak je nalaz i mišljenje iznio usmeno (list spisa 169), a saslušane su i parnične stranke, odnosno, tužitelj koji je došao na ročište radi saslušanja.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 818-50-3844047 od 18. prosinca 2006., a kojim je glavnica kredita, a time i mjesečni anuiteti vezani za valutu švicarski franak, te utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 818-50-3844047 od 18. prosinca 2006. temeljem koje je ugovorena kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, te isplata iznosa od 2.841,22 EUR (konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sukladno podnesku tužitelja od 25. ožujka 2024.), na ime preplate iznosa stečenog bez osnove, koja je preplata nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita (tzv. početni tečaj).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

6.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

6.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

7. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor dana 18. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 818-50- 3844047 kojim je ugovorom tužitelju za kupnju vozila odobren kredit u iznosu 20.213,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

7.1. Sporno je, pak, osim mjesne nadležnosti (neosnovanost kojeg je prigovora gore obrazložena), pitanje primjenjuju li se odluke iz kolektivnih sporova na ovaj konkretni spor, sporan je status potrošača tužitelja, sporno je je li odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poštena odredba, a sporno je i je li potraživanje tužitelja u zastari.

8. Prvo treba istaknuti da je ovaj postupak započeo podnošenjem tužbe dana 24. kolovoza 2021., a točkom III. tužbenog zahtjeva zatražena je isplata iznosa od 3.703,52 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama. Nakon provedenog vještačenja u ovom postupku, tužitelj je podneskom od 25. ožujka 2024. smanjio tužbeni zahtjev (isplata, točka II.). Već na pripremnom ročištu, tužitelj je povukao tužbeni zahtjev pod točkom II. (utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope), no tuženik se tom povlačenju protivio, pa je sud odlučivao i o toj točki, neovisno o tome što tuženik isplatu traži samo temeljem tvrdnji o ništetnosti valutne klauzule.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku banke.

10. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 18. prosinca 2006. te isti sadrži odredbu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, kao i odredbu kojom je kamatna stopa promjenjiva, s tim da nisu jasno određeni parametri temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Stoga, proizlazi da ovaj Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, te odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takve ugovorne odredbe čini ništetnima, kakva su utvrđenja presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužitelj kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog vozila koji je koristio za osobne potrebe, dakle, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a o čemu sudu uvjerljivo i životno iskazuje tužitelj (list spisa 67) koji navodi da je kredit podigao za potrebe kupnje automobila za osobne potrebe, a ne za obavljanje bilo kakve poslovne djelatnosti. Treba reći i da tuženik nije imao nikakvih primjedbi na iskaz tužitelja.

11. Gore navedene sudske odluke donesene su u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i radi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi radi vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je pravni prednik ovdje tuženika, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese, već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja temeljem jednostrane odluke kreditora upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se s konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke pa su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pružena samo apstraktna zaštita. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se već Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

12. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da nije navedeno temeljem kojih će se parametara kamatna stopa mijenjati, nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka i promjenjive kamatne stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke, na što potrošač nema utjecaja, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Sve to proizlazi iz iskaza samog tužitelja, a tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka RŽ (podnesak od 28. studenog 2022.), na okolnost da su upravo ovom konkretnom potrošaču

– tužitelju, pružene sve potrebne obavijesti.

13. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka i o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih, a imajući u vidu da se radi o tipskom ugovoru kojeg je pripremio tuženik i u čijem sastavljanju nije sudjelovao tužitelj, upravo je na tuženiku teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a što tuženik nedvojbeno u ovom postupku nije uspio dokazati. Iz iskaza tužitelja (list spisa 91-92) koji sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično iskazuje, proizlazi da mu banka nije ponudila nikakve informacije, da o pojedinim odredbama uopće nije pregovarano, već mu je prezentiran upravo ovaj ugovor o kreditu kao najpovoljniji ugovor, no da on nije mogao isčitati temeljem čega će se kamatna stopa, koja je promjenjiva, zaista i mijenjati. Navodi da mu je u banci rečeno i da je CHF najstabilnija valuta, te da mu nisu nikakvi posebni rizici objašnjavani, te da nije sudjelovao u pregovorima, a banka je sastavila ugovor.

14. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Čitanjem spornih odredbi Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe.

14.1. Sud, dalje, kao nedvojbeno utvrđuje i to da odredba članka 2. Ugovora kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene čl. 3. Ugovora o kreditu u trenutku sklapanja Ugovora, i već temeljem koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope.

15. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli (kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi) tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa i učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka kao i informirati pravilno potrošača koji su to parametri temeljem kojih će se kamatna stopa mijenjati tijekom važenja ugovora o kreditu. Za postojanje tih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Jednako tako, upoznati potrošača s činjenicom da se ugovorom ugovara promjenjiva kamatna stopa nipošto ne znači da se o samom načinu promjene kamatne stope prethodno sklapanju ugovora pojedinačno i pregovaralo odnosno da je tužitelj upoznat s egzaktnim parametrima o kojima ta promjena ovisi te da su tužitelju kao osobi koja nije financijski stručnjak jasno pojašnjena značenja tih egzaktnih parametara, te tuženik u ovom postupku to ne dokazuje. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, a što proizlazi iz činjenice o značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo ovaj Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, te kako je znao točne parametre temeljem kojih će se kamatna stopa mijenjati, a iste nije pojasnio potrošaču (niti je iste uopće unio u ugovor), tako nije na adekvatan način o istima informirao tužitelja. Sporne su odredbe tuženiku nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

16. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke ove presude.

17. Sud je na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje (list spisa 76-90). Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, koji sudu i usmeno izlaže svoj nalaz i mišljenje (list spisa 168), proizlazi da je razlika više naplaćenih iznosa anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja ukupno 2.841,22 EUR. Sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, a sve imajući u vidu da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (VSRH Rev 549/23). Tužitelj na matematički izračun nije imao nikakvih prigovora, već su prigovori pravne prirode, vezani za valjanost odredbe o valutnoj klauzuli, a što je prethodno već obrazloženo.

18. Tvrdeći upravo navedeno, da je u utuženom razdoblju izvršio preplate po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 2.841,22 EUR. Taj konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj postavlja u podnesku od 25. ožujka 2025., a u skladu s provedenim vještačenjem, i samo u odnosu na valutnu klauzulu. Slijedom svega navedenog utvrdivši da je uslijed odredbe kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužitelj platio iznos od ukupno 2.841,22 EUR više nego što bi platio da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i posljedično tome anuitet švicarski franak, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.841,22 EUR sa zatraženom i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11), kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnih preplaćenih iznosa, a što proizlazi iz utvrđenja da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i što ga u pogledu naplate predmetnih iznosa čini nesavjesnim stjecateljem za cijelog trajanja Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

19. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći. U svezi navedenog, sud ističe da predmetno potraživanje proizlazi iz činjenice ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, poradi čega je isto nužno razmatrati u svjetlu prava tužitelja da traži povrat danog temeljem ništetnog ugovora odnosno ništetne ugovorne odredbe, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 24. kolovoza 2021. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018. Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Stoga, zastara predmetnog potraživanja tužitelja po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli teče tek od 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetne i nepoštene jer potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao dana kad je ustanovljena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u bitno istovrsnom Ugovoru o kreditu. Kako od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe dana 24. kolovoza 2021. nije protekao zastarni rok od pet godina, to je prigovor zastare kojeg ističe tuženik neosnovan.

20. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 1. ZPP-a, temeljem koje je tužitelju, kao stranci koja je u cijelosti uspjela u sporu, u cijelosti i priznat parnični trošak, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Nije odlučno to što je tuženik nakon provedenog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev, u pogledu nastalih troškova postupka, a sve imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u visini od 2.841,22 eura. Prvotno postavljenim je zahtjevom tužitelj potraživao iznos od 3.703,52 EUR, a kako prema Tarifi tužitelju pripada po radnji 100 bodova ako se vps nalazi u “razredu“ od 1.327,01 EUR pa do 13.272,00 EUR, tako tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u odnosu na povučeni (smanjeni) dio tužbenog zahtjeva i cjelokupan trošak valja dosuditi tužitelju. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr.7 točke 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 3. listopada 2022., 6. travnja 2023., 24. travnja 2025., temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, svako u iznosu od 200,00 EUR, te sastav podneska od 25. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 8. točke 1. Tarife, dakle, 1.000,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV od 250,00 EUR temeljem Tbr. 46. Tarife. Tome treba dodati 530,00 EUR-a na ime financijsko knjigovodstvenog vještačenja, kao i iznos na ime pristojbe za tužbu u iznosu od 41,74 EUR, što sveukupno iznosi 1.821,74 EUR. Sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos parničnog troška od dana donošenja ove odluke pa do isplate. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude.

Dubrovnik, 6. svibnja 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.