Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1061/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Pranjić, odvjetnik u Rijeci Riva 4, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1106/2022-16 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1106/2022-16 od 24. srpnja 2024. pod stavkom I. i II. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 16.155,48 eura / 121.723,46 kn s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao u u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.854,00 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod stavkom III. izreke.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ZG za naknadom troškova postupka u iznosu 625,00 eura, s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50 3730426 od dana 17. listopada 2006. potvrđenog po javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke, pod brojem: Ov-1922/2006 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16.155,48 eura/121.723,46 kuna (slovima: šesnaest tisuća sto pedeset pet eura i četrdeset osam centi/sto dvadeset jednu tisuću sedamsto dvadeset tri kune i četrdeset šest lipa ) sa zateznim kamatama prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje dospijevaju kako slijedi:

- na iznos od 35,84 EUR/ 270,03 KN od 03.11.2008.godine do isplate,

- na iznos od 1,25 EUR/ 9,41 KN od 02.12.2008.godine do isplate,

- na iznos od 46,39 EUR/ 349,53 KN od 03.01.2009.godine do isplate,

- na iznos od 45,28 EUR/ 341,19 KN od 04.02.2009.godine do isplate,

- na iznos od 50,97 EUR/ 384,05 KN od 02.03.2009.godine do isplate,

- na iznos od 36,28 EUR/ 273,34 KN od 03.04.2009.godine do isplate,

- na iznos od 40,44 EUR/ 304,66 KN od 04.05.2009.godine do isplate,

- na iznos od 28,12 EUR/ 211,89 KN od 05.06.2009.godine do isplate,

- na iznos od 20,73 EUR/ 156,16 KN od 04.07.2009.godine do isplate,

- na iznos od 24,25 EUR/ 182,68 KN od 04.08.2009.godine do isplate,

- na iznos od 29,21 EUR/ 220,08 KN od 04.09.2009.godine do isplate,

- na iznos od 22,10 EUR/ 166,49 KN od 05.10.2009.godine do isplate,

- na iznos od 20,07 EUR/ 151,19 KN od 02.11.2009.godine do isplate,

- na iznos od 29,80 EUR/ 224,50 KN od 02.12.2009.godine do isplate,

- na iznos od 40,18 EUR/ 302,75 KN od 04.01.2010.godine do isplate,

- na iznos od 47,16 EUR/ 355,35 KN od 03.02.2010.godine do isplate,

- na iznos od 47,52 EUR/ 358,07 KN od 08.03.2010.godine do isplate,

- na iznos od 68,41 EUR/ 515,47 KN od 02.04.2010.godine do isplate,

- na iznos od 61,91 EUR/ 466,43 KN od 04.05.2010.godine do isplate,

- na iznos od 67,58 EUR/ 509,18 KN od 01.06.2010.godine do isplate,

- na iznos od 116,78 EUR/ 879,87 KN od 01.07.2010.godine do isplate,

- na iznos od 105,43 EUR/ 794,39 KN od 02.08.2010.godine do isplate,

- na iznos od 137,81 EUR/ 1.038,31 KN od 02.09.2010.godine do isplate,

- na iznos od 120,35 EUR/ 906,75 KN od 01.10.2010.godine do isplate,

- na iznos od 101,83 EUR/ 767,21 KN od 02.11.2010.godine do isplate,

- na iznos od 140,64 EUR/ 1.059,66 KN od 06.12.2010.godine do isplate,

- na iznos od 14.669,17 EUR/ 110,524,85 KN od 05.01.2011.godine do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, nadoknaditi parnične troškove tužitelju ZG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 4.479,00 eura (slovima: četiri tisuće četristo sedamdeset devet eura) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 24. srpnja 2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 2.905,38 eura (slovima: dvije tisuće devetsto pet eura i trideset osam centi).“

2. Tuženik presudu pobija u cijelosti i to zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP. Ukazuje da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Smatra da sud nije primijenio čl. 338. st. 4. ZPP koji propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati. Sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (ili smatrao da ih ne treba utvrđivati). Donošenjem pobijane presude sud je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, iz konkretnog ugovora o kreditu, smatra ništetnom pozivajući se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Tuženik je iznio niz argumentiranih prigovora koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Sud ne navodi zašto bi baš tužitelju, sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva iako se radi o pretpostavkama koje moraju biti ispunjene prije provođenja testa poštenosti. Tuženik je istaknuo da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, a na koju je okolnost tuženik dostavio isprave u spis (zahtjev za kredit i promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu). Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli, na način da otkloni njezinu primjenu ugovaranjem kredita u EUR, a tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Presuda u kolektivnom sporu odnosi se isključivo na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača, ne i na nesavjesnost tuženika, u odnosu na konkretni ugovor o kreditu. Pogrešna odluka utemeljena je na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju obzirom da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Sud nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud odbija prigovor zastare smatrajući da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Sud ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima. Posebno prigovara dosuđenim troškovima za dva podneska koje smatra nepotrebnim za vođenje postupka. Predlaže sudu drugog stupanja preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu broj: 628-50-3730426 od 17. listopada 2006. koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos među strankama nije sporan. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima u iznosu od 127.000,00 CHF.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepoštenih ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u smislu razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu, a posebice u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Tuženik je tijekom postupka na tu okolnost predlagao provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje ČG, no međutim sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada njezin iskaz nije ocijenio relevantnim budući da ona nije sudjelovala u dogovaranju i sklapanju tog kredita.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita.

15. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 17. listopada 2006. bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 17. listopada 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je nesporno utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćen tuženiku iznos od 16.155,48 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO, a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

18. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

19. U odnosu na pitanje zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

20. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. veljače 2022. zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

21. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP).

22. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP. Također je pravilno priznat trošak sastava podneska od 27. travnja 2023. kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je iznose iskazao u eurima budući je sud odlučivao upravo o tako postavljanom zahtjevu što znači da je isti bio potreban radi odlučivanja (čl. 155. st. 1. ZPP), međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 4. travnja 2023., jer su u tom podnesku samo ponovljeni navodi iz podneska od 6. svibnja 2022., pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda takav podnesak nije bio nužan za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

23. Slijedom navedenoga, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je kao djelomično neosnovanu odbiti žalbu tuženika i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu u pogledu odluke o ništetnosti ugovorne odredbe i isplati preplaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule (stavci I. i II.) te u stavku III. izreke presude u odluci o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu pod stavkom II. izreke (odluka o naknadi troškovima postupka tužitelju) te na temelju čl. 373. st. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina