Poslovni broj: P-376/2023-20
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Cvrković odvjetniku iz odvjetničkog društva Cvrković & partneri iz Vukovara, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb OIB 87939104217, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika odvjetnika Peru Ivanovića, a u odsutnosti tuženika, 8. travnja 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 6.svibnja 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 218743 sklopljenog između tužitelja IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime osnove po valutnoj klauzuli isplati novčani iznos od 4.979,05 €, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:
- 0,85 € od 01.10. 2008.g. do isplate,
- 17,43 € od 01.11. 2008.g. do isplate,
- 5,25 € od 01.12. 2008.g. do isplate,
- 18,78 € od 01.01. 2009.g. do isplate,
- 20,61 € od 01.02. 2009.g. do isplate,
- 21,53 € od 01.03. 2009.g. do isplate,
- 19,34 € od 01.04. 2009.g. do isplate,
- 19,02 € od 01.05. 2009.g. do isplate,
- 15,58 € od 01.06. 2009.g. do isplate,
- 12,55 € od 01.07. 2009.g. do isplate,
- 13,61 € od 01.08. 2009.g. do isplate,
- 15,85 € od 01.09. 2009.g. do isplate,
- 17,88 € od 01.10. 2009.g. do isplate,
- 16,62 € od 01.11. 2009.g. do isplate,
- 19,53 € od 01.12. 2009.g. do isplate,
- 22,29 € od 01.01. 2010.g. do isplate,
- 25,19 € od 01.02. 2010.g. do isplate,
- 24,43 € od 01.03. 2010.g. do isplate,
- 29,32 € od 01.04. 2010.g. do isplate,
- 28,05 € od 01.05. 2010.g. do isplate,
- 30,52 € od 01.06. 2010.g. do isplate,
- 44,36 € od 01.07. 2010.g. do isplate,
- 41,21 € od 01.08. 2010.g. do isplate,
- 53,03 € od 01.09. 2010.g. do isplate,
- 46,80 € od 01.10. 2010.g. do isplate,
- 42,11 € od 01.11. 2010.g. do isplate,
- 56,37 € od 01.12. 2010.g. do isplate,
- 65,19 € od 01.01.2011.g. do isplate,
- 58,80 € od 01.02.2011.g. do isplate,
- 59,73 € od 01.03.2011.g. do isplate,
- 55,14 € od 01.04.2011.g. do isplate,
- 56,56 € od 01.05.2011.g. do isplate,
- 72,17 € od 01.06.2011.g. do isplate,
- 74,36 € od 01.07.2011.g. do isplate,
- 91,64 € od 01.08.2011.g. do isplate,
- 85,37 € od 01.09.2011.g. do isplate,
- 75,60 € od 01.10.2011.g. do isplate,
- 75,34 € od 01.11.2011.g. do isplate,
- 74,27 € od 01.12.2011.g. do isplate,
- 77,82 € od 01.01.2012.g. do isplate,
- 81,73 € od 01.02.2012.g. do isplate,
- 81,85 € od 01.03.2012.g. do isplate,
- 79,39 € od 01.04.2012.g. do isplate,
- 80,39 € od 01.05.2012.g. do isplate,
- 81,85 € od 01.06.2012.g. do isplate,
- 80,27 € od 01.07.2012.g. do isplate,
- 80,41 € od 01.08.2012.g. do isplate,
- 78,95 € od 01.09.2012.g. do isplate,
- 76,25 € od 01.10.2012.g. do isplate,
- 79,54 € od 01.11.2012.g. do isplate,
- 80,74 € od 01.12.2012.g. do isplate,
- 80,25 € od 01.01.2013.g. do isplate,
- 75,45 € od 01.02.2013.g. do isplate,
- 78,79 € od 01.03.2013.g. do isplate,
- 79,55 € od 01.04.2013.g. do isplate,
- 78,05 € od 01.05.2013.g. do isplate,
- 73,63 € od 01.06.2013.g. do isplate,
- 70,88 € od 01.07.2013.g. do isplate,
- 73,32 € od 01.08.2013.g. do isplate,
- 75,00 € od 01.09.2013.g. do isplate,
- 79,28 € od 01.10.2013.g. do isplate,
- 76,92 € od 01.11.2013.g. do isplate,
- 77,98 € od 01.12.2013.g. do isplate,
- 78,84 € od 01.01.2014.g. do isplate,
- 80,49 € od 01.02.2014.g. do isplate,
- 82,21 € od 01.03.2014.g. do isplate,
- 81,33 € od 01.04.2014.g. do isplate,
- 79,60 € od 01.05.2014.g. do isplate,
- 78,83 € od 01.06.2014.g. do isplate,
- 79,17 € od 01.07.2014.g. do isplate,
- 81,34 € od 01.08.2014.g. do isplate,
- 83,55 € od 01.09.2014.g. do isplate,
- 83,35 € od 01.10.2014.g. do isplate,
- 84,47 € od 01.11.2014.g. do isplate,
- 85,89 € od 01.12.2014.g. do isplate,
- 85,41 € od 01.01.2015.g. do isplate,
- 86,32 € od 01.02.2015.g. do isplate,
- 86,32 € od 01.03.2015.g. do isplate,
- 86,32 € od 01.04.2015.g. do isplate,
- 86,53 € od 01.05.2015.g. do isplate,
- 86,53 € od 01.06.2015.g. do isplate,
- 86,53 € od 01.07.2015.g. do isplate,
Sve u roku od 15 dana
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime osnove po promjenjivosti kamatne stope isplati novčani iznos od 288,58 €, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:
- 3,31 € od 01.10. 2009.g. do isplate,
- 3,29 € od 01.11. 2009.g. do isplate,
- 3,34 € od 01.12. 2009.g. do isplate,
- 3,38 € od 01.01.2010.g. do isplate,
- 3,43 € od 01.02.2010.g. do isplate,
- 3,42 € od 01.03.2010.g. do isplate,
- 3,49 € od 01.04.2010.g. do isplate,
- 3,47 € od 01.05.2010.g. do isplate,
- 3,51 € od 01.06.2010.g. do isplate,
- 3,73 € od 01.07.2010.g. do isplate,
- 3,68 € od 01.08.2010.g. do isplate,
- 3,87 € od 01.09.2010.g. do isplate,
- 3,77 € od 01.10.2010.g. do isplate,
- 3,69 € od 01.11.2010.g. do isplate,
- 3,92 € od 01.12.2010.g. do isplate,
- 4,07 € od 01.01.2011.g. do isplate,
- 3,97 € od 01.02.2011.g. do isplate,
- 3,97 € od 01.03.2011.g. do isplate,
- 3,90 € od 01.04.2011.g. do isplate,
- 3,92 € od 01.05.2011.g. do isplate,
- 4,17 € od 01.06.2011.g. do isplate,
- 4,20 € od 01.07.2011.g. do isplate,
- 4,48 € od 01.08.2011.g. do isplate,
- 4,38 € od 01.09.2011.g. do isplate,
- 4,22 € od 01.10.2011.g. do isplate,
- 4,22 € od 01.11.2011.g. do isplate,
- 4,20 € od 01.12.2011.g. do isplate,
- 4,26 € od 01.01.2012.g. do isplate,
- 4,32 € od 01.02.2012.g. do isplate,
- 4,32 € od 01.03.2012.g. do isplate,
- 4,28 € od 01.04.2012.g. do isplate,
- 4,30 € od 01.05.2012.g. do isplate,
- 4,32 € od 01.06.2012.g. do isplate,
- 4,30 € od 01.07.2012.g. do isplate,
- 4,30 € od 01.08.2012.g. do isplate,
- 4,28 € od 01.09.2012.g. do isplate,
- 4,23 € od 01.10.2012.g. do isplate,
- 4,29 € od 01.11.2012.g. do isplate,
- 4,30 € od 01.12.2012.g. do isplate,
- 4,30 € od 01.01.2013.g. do isplate,
- 4,22 € od 01.02.2013.g. do isplate,
- 4,27 € od 01.03.2013.g. do isplate,
- 4,29 € od 01.04.2013.g. do isplate,
- 4,26 € od 01.05.2013.g. do isplate,
- 4,19 € od 01.06.2013.g. do isplate,
- 4,15 € od 01.07.2013.g. do isplate,
- 4,19 € od 01.08.2013.g. do isplate,
- 4,21 € od 01.09.2013.g. do isplate,
- 4,28 € od 01.10.2013.g. do isplate,
- 4,24 € od 01.11.2013.g. do isplate,
- 4,27 € od 01.12.2013.g. do isplate,
- 4,28 € od 01.01.2014.g. do isplate,
- 4,30 € od 01.02.2014.g. do isplate,
- 4,33 € od 01.03.2014.g. do isplate,
- 4,31 € od 01.04.2014.g. do isplate,
- 4,29 € od 01.05.2014.g. do isplate,
- 4,27 € od 01.06.2014.g. do isplate,
- 4,28 € od 01.07.2014.g. do isplate,
- 4,31 € od 01.08.2014.g. do isplate,
- 4,35 € od 01.09.2014.g. do isplate,
- 4,35 € od 01.10.2014.g. do isplate,
- 4,37 € od 01.11.2014.g. do isplate,
- 4,39 € od 01.12.2014.g. do isplate,
- 4,38 € od 01.01.2015.g. do isplate,
- 4,39 € od 01.02.2015.g. do isplate,
- 4,39 € od 01.03.2015.g. do isplate,
- 4,39 € od 01.04.2015.g. do isplate,
- 4,61 € od 01.05.2015.g. do isplate,
- 4,61 € od 01.06.2015.g. do isplate,
- 4,61 € od 01.07.2015.g. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju IF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.775,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 8 dana presuđenja tj. od 6.5. 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi isplate. U tužbi navodi da je s prednikom tuženika, sklopio Ugovor o kreditu, broj: 218743. Nadalje navodi da je Ugovarajući odredbu promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora, da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita, da je tuženik prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane, tuženik kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Nadalje navodi da su stranke prema članku 2. Ugovora ugovorile promjenjivost kamatne stope, međutim, da nisu ugovorile metodu kojom se kamate obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja, da je tužena pripremila ugovor na unaprijed pripremljenom i odštampanom obrascu, to tužitelj ukazuje da među strankama uopće nije bilo pregovora o načinu obračuna kamata. Nadalje navodi da je odredba članka 2. prema kojoj su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva I vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa Ugovoru, protivno članku 388 ZOO-a.
Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, kojom je nesporno utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Također navodi da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), kao i da je istim rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF. Tužitelj nadalje navodi da tuženik ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu, kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Te da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji mu je tuženik nametnuo, i na koji način, je prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom, te iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. Tužitelj u ovom postupku traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a koja ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., navodi da je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao tuženika, kao i dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF, te naložiti tuženiku da mu ime povrata preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.979,05 eura, te na ime promjenjivosti kamatne stope iznos od 288,58 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani. Prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, te prigovor zastare potraživanja, Nadalje navodi da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a i kada bi bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; da Se i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Nadalje navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Nadalje navodi da razlog zbog kojeg k nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Otplatnu tablicu, knjigovodstvenu karticu tuženika, obavijest o promjeni anuitete, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa od 5.267,63 eura, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine tečaja za CHF i kamatne stope.
5.Nesporno je:
- da je tužitelj podigao kredit kod Volksbank d.d. Zagreb; da je pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb bila Sberbank d.d. Zagreb; da je pravni slijednik Sberbanke d.d. Zagreb bila Sberbank d.d. u sanaciji Zagreb; da je pravni slijednik Sberbank d.d. u sanaciji Zagreb bila Nova hrvatska banka d.d. Zagreb.; da je pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb sada Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, te da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 17. 7. 2008 sklopili Ugovor o kreditu br. 218743 na iznos od 22.169,03 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 322,80 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,
- da se redovna kamatna stopa mijenjala
- da je kredit u cijelosti isplaćen.
6.Sporno je:
-
da li je Općinski sud u Vinkovcima nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari,
-
da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.
-
da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,
-
da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.
7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 218743 Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
7.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.
7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 11.3. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz [adresa] u [adresa], a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u [adresa], nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu
7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.
7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.
7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja
8. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , s tim da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare, te je zastara individualni restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a
Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod br. SU-4-33/22 od 31.1.2022. da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.
Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.
9.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ĐF i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
10.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
11. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz saslušanjem tužitelja.
11.1.Tužitelj u danom iskazu navodi da je ugovor s tuženikom s zaključio 17. 7. 2008., i to za kupnju osobnog vozila, da nije bio u banci niti je razgovarao s osobnim bankom nego se sve oko kredita rješavalo u auto kući, da je razgovarao a agentom u auto kući koji mu je rekao da nema uvjete za kredit u eurima ili kunama, nego da samo može podići kreditu u CHF, pa je zato pristao na to. Izjavio je da mu je početna rata bila 1.403,00 kune, da bi u jednom trenutku zbog povećanja kamata i tečaja rata dosegla iznos do 2.150,00 kuna, koje povećanje mu je stvorilo veliki problem, jer mu je plaća bila 4. 440, 00 kuna, a da je uzdržavao peteročlanu obitelj. Nadalje je izjavio da je završio osnovu školu, da je u trenutku kada je ostvarivao kredit bio u mirovini, a prije toga je bio vojnik, da od banke nije dobio obavijest o povećanju kamate, ali da je vidio razliku u mjesečno rati, te na taj način shvatio da je došlo do uvećanja kamata. Također je izjavio da je prihvatio kredit ne znajući što znači zaštitna klauzula u CHF.
12. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
13. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
14. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
16. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
17.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP-a, određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
17.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03
18. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, stalnom sudskom vještaku. Iz nalaza i mišljenja proistječe da je vještak uvidom u predmetni spis utvrdio da su tužena Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije VOLKSBANK d.d.) kao Kreditor i tužitelj dana 17.07.2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 218743 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 22.169,03 CHF, u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate kredita, da je način otplate kredita utvrđen je čl. 8 predmetnog ugovora o kreditu, da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 322,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB važećem na dan dospijeća, da je nominalni iznos početne kamatne stope utvrđen u visini od 5,90 %, te da kredit odobren za kupovinu vozila. U Zaključku nalaza vještak navodi da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po kreditu broj 218743 utvrđen je u visini od 288,58 eura, da ukupna iznos razlike (VIŠE plaćenih) stvarno plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 18.07.2008. za 1 CHF = 4,477794 kn, utvrđen je u visini od 4.983,60 eur, pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja
Nadalje vještak navodi da ukupan iznos razlike (MANJE plaćenih) stvarno plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 19.09.2005. za 1 CHF = 4,783171 kn utvrđen je u visini od – 4,54 eura, pojedinačno prikazane utvrđene razlike za svaki mjesec utuženog
Vještak navodi da razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu uzimajući u obzir kako je to zadatkom vještačenja utvrđeno razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu utvrđena je u visini od 4.979,05 eura.
19. Nalaz i mišljenje vještaka, sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalaza i mišljenja Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 4.979,05 eura po osnovi promjene tečajne razlike, te iznos od 288,58 eura na ime razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa
Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.
20.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,10% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,90% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
21.Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.
22.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.267,63 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav odštetnog zahtjeva, za sastav tužbe, obrazloženog podneska od 17. 2. 2025., za zastupanje na ročištima od 29.10. 2024., 29. 1. 2025. i 8. 4. 20025., po 200,00 eura, te za ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura, što čini novčani iznos 1.100,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 1.375,00 eura.
Tužitelju je sud nadalje priznao trošak za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu 1.775,00 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 6.svibnja 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29 ZOO-a.
22.1 Tužitelju, kao nepotreban za vođenje ovoga postupka, nije priznat trošak za sastav podneska od 29. 7. 2024. kojim predlaže sudu zakazivanje ročište, kao niti trošak podneska od 22.11.2024., kojim je po nalogu suda uredio tužbeni zahtjev.
U Vinkovcima, 6. svibnja 2025.
sudac;
Marija Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST;
1. Odvjetničko društvo Cvrković & partneri, Vukovar - punomoćnik tužitelja
2. Hrvatska poštanska banka d.d . [adresa]
