Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: Pr-32/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice TMI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Marina Lacković, odvjetnica u Daruvaru, Stjepana Radića 14, protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo Obrane, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja TM odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Rožman & Oredić, Karlovac, Dr. Vladka Mačeka 1 i zamjenice općinske državne odvjetnice Biserke Brlečić, po objavi 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE, OIB: 52634238587 da isplati tužiteljici ČMI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.584,95 € zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za pojedine iznose kako slijedi: :

- na iznos od 52,80 € počam od 15. travnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 96,62 € počam od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 131,13 € počam od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 96,62 € počam od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,91 € počam od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,70 € počam od 15. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 6,90 € počam od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 34,50 € počam od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 131,13 € počam od 15.lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 89,72 € počam od 15.srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 96,62 € počam od 15.kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 124,28 € počam od 15. rujna 2014.godine do isplate,

- na iznos od 75,91 € počam od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 117,32 € počam od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 103,52 € počam od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 96,62 € počam od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 89,72 € počam od 15. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 144,93 € počam od 15. ožujka 2015. godine do isplate, sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.494,02 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 8. svibnja 2018. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužiteljica je zaposlen kod tuženika na ustrojbenom mjestu logistički dočasnik s mjestom službe u [adresa]. Ističe kako je na svom radnom mjestu obavljala poslove straža, dežurstva i terena za koje joj nisu pravilno vrednovani prekovremeni sati prilikom obračuna plaće na koji način je tužiteljica obavila rad koji joj nije plaćen, odnosno nije odgovarajuće plaćen, za koji nije koristila slobodne dane koji bi odgovarali odrađenim satima niti su joj plaćena odgovarajuća uvećanja za plaću s osnova obavljanog prekovremenog rada prilikom rada na terenu. Osim toga, tužiteljici je prilikom donošenja rješenja o godišnjem odmoru kao temeljno pravo priznavano samo 18 dana iako je Zakonom o radu te Zakonom o službi u oružanim snagama (čl. 158) određeno minimalno trajanje godišnjeg odmora u trajanju od 20 dana, odnosno četiri tjedna. Tužiteljici nisu isplaćivani troškovi prijevoza na relaciji [adresa] – [adresa] i natrag, dakle troškovi za redoviti odlazak i povratak na posao i s posla. Ističe kako joj nisu pravilno isplaćivane božićnice i regresi. Tužiteljica se prije pokretanja predmetnog postupka obratila tuženoj putem ODO u Karlovcu, sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a no do mirnog rješenja spora nije došlo. Zbog navedenog tužiteljica predlaže da Sud, nakon zakazane i provedene rasprave, donese presudu kojom se tuženiku nalaže isplata iznosa koji će tužiteljica određeno postaviti nakon provedenog knjigovodstveno

– financijskog vještačenja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, sve to za utuženo razdoblje počevši od 2011. pa nadalje cijeneći vrijeme podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora i zastarne rokove.

2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev specificirala podneskom od 16. 6. 2021., temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 16. 4. 2021 i to u odnosu na potraživanje razlike plaće za mjesec srpanj 2013. za iznos od 407,66 kn (pri čemu je razlika plaće za mjesec srpanj 2013. identična u obje varijante (u 1. u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za slobodne dane, i u 1. u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za slobodne dan), naime varijanta 1. i 2. izračuna odnose je jedino na razliku plaće, dok je u odnosu na preostalo potraživanja izračun sačinjen u jednoj varijanti. Imajući u vidu prigovor zastare istaknut od strane tuženika i očitovanje tužitelja, sporni vremenski period je od 8. ožujka 2013. godine do 1. rujna 2016. godine. Stoga tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 407,66 kn bruto na ime razlike plaće s osnova prekovremenog rada i dodataka na plaću, iznos od 3.083,95 kn bruto na ime naknade štete uslijed neiskorištenog godišnjeg odmor, iznos od 1.425,00 kn neto na ime terenskog dodatka,i znos od 19.240,00 kn neto na ime troškova prijevoza, a sve imajući u vidu sporno vremensko razdoblje od ožujka 2013. godine do 1. rujna 2016. godine, te predlaže sudu donošenje slijedeće presude:

„I. Tuženik REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE, OIB: 52634238587 dužna je isplatiti tužitelju ČMI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.491,61 kn bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 407,66 kn počam od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 681,93 kn počam od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 747,01 kn počam od 15.srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 825,54 kn počam od 15.srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 829,47 kn počam od 15.srpnja 2016. godine do isplate, sve to u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE, OIB: 52634238587 dužna je isplatiti tužitelju ČMI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 20.665,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 375,00 kn počam od 15.srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 675,00 kn počam od 15.kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 75,00 kn počam od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 300,00 kn počam od 15.lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 572,00 kn počam od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 728,00 kn počam od 15. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 988,00 kn počam od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 780,00 kn počam od 15. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 572,00 kn počam od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 156,00 kn počam od 15. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 52,00 kn počam od 15. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 260,00 kn počam od 15. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 988,00 kn počam od 15.lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 676,00 kn počam od 15.srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 728,00 kn počam od 15.kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 936,00 kn počam od 15. rujna 2014.godine do isplate,

- na iznos od 572,00 kn počam od 15. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 884,00 kn počam od 15. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 780,00 kn počam od 15. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 728,00 kn počam od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 676,00 kn počam od 15. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.092,00 kn počam od 15. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.040,00 kn počam od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 936,00 kn počam od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 884,00 kn počam od 15.lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 728,00 kn počam od 15.srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.196,00 kn počam od 15.kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 312,00 kn počam od 15. rujna 2015. godine do isplate,

- na iznos od 936,00 kn počam od 15.listopada 2015. godine do isplate , sve to u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove ovog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate , u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.„

3. Najzad, tužiteljica je tužbeni zahtjev specificirala podneskom od 10. 3. 2025. nakon ukidne odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž R-1802/2022-2 od 17. 12. 2024., u odnosu na troškove prijevoza, te u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku o kojem je potrebno odlučiti u odnosu na cijeli postupak.

4. U odgovoru na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor preuranjenosti tužbe u odnosu na potraživanje naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora jer da nije obuhvaćeno zahtjevom za mirno rješenje spora. Prigovara nepreciznosti utuženog razdoblja kao i da tužbom mogu biti obuhvaćena potraživanja zaključno do dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Ističe prigovor zastare potraživanja zaključno sa 12. 3. 2013.

5. Poziva se na Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika – NN br. 140/02. i 68/11. posebno na odredbu članka 4. Pravilnika. Dopunom te odredbe koja je stupila na snagu 25. 6. 2011. propisano je da DVO čija je narav službe takva da mora raditi prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom i zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Tuženica se poziva i na odredbu članka 2. st 2. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba – NN br. 54/14. koji je stupio na snagu 1. 5. 2014. kojom je propisano da DVO za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu. Budući da djelatnici u spornom razdoblju nisu radili prekovremeno ne pripada im pravo na isplatu naknade plaće za godišnji odmor sukladno čl. 4. st. 3. citiranog Pravilnika. Ujedno tuženica ističe da obzirom na datum stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, naknada plaće za godišnji odmor za 2011. neovisno o načinu rada tužitelja i neovisno o tome što je za ta potraživanja nastupila zastara potraživanja, nije niti mogla biti obračunata prema visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca.

6. Obzirom da tužitelju nisu isplaćivani dodaci na plaću na ime prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima jer je temeljem istih koristio slobodne dane te mu je isplaćena naknada plaće u istom iznosu kao da radi, a sukladno navedenom Pravilniku, tužitelj nema pravo na isplatu navedenog dodatka za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu odnosno KU sklopljene u skladu s njima.

7. U utuženom razdoblju primjenjivalo se više propisa. Od 1. 10. 2009. do 1. 6. 2014. primjenjivala se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika-Narodne novine broj 118/09. i 118/12. i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće – NN 119/09. koji su stupili na snagu 1. listopada 2009. Tom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radno vremena u OS RH te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama i turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarska služba, a Pravilnikom bilo je regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu. Tuženica ukazuje na sudsku praksu županijskih sudova i VSRH. Drugo razdoblje je razdoblje nakon 26. 6. 2013. kad je stupio na snagu novi Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13. i 75/15.) kojim je propisano čl. 136. plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Prema čl. 239. st. 1. tog Zakona dodaci na plaću su oni dodaci koje ostvaruju DVO za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima DVO dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Ministar obrane pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Prema čl. 153. služba u Oružanim snagama organizirana je na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan. Radno vrijeme je razdoblje u kojem je djelatna vojna osoba obvezna obavljati poslove dužnosti koju obnaša prema utvrđenom rasporedu radnog vremena i nalozima nadležne osobe. Raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane. Prema čl. 155. djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. ovoga Zakona. Temeljem navedenog Zakona donesena je Odluka o rasporedu radnog vremena (NN 66/14.) i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (NN 33/14., 41/14., 53/14.). Prema Odluci iz 2014. DVO ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s Pravilnikom koji uređuje pravo na dodatke na plaću DVO. Propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu odnosno KU sklopljene u skladu s njima. Tuženica predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženici.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao odluku od 5. 5. 2016., odluku o rasporedu od 21. 5. 2014., rješenje od 29. 3. 2011., rješenje od 16. 6. 2011., odluku od 24. 3. 2015., zahtjev za mirno rješenje spora od 31. 8. 2016., izvod iz prijamne knjige, dopise MORH-a, kartice djelatnika, knjigovodstvenu karticu, odluke, naloge, rješenja, odobrenja, zaključke, evidencije radnog vremena, karton primanja radnika, izveden je dokaza saslušanjem tužiteljice, te dokaz vještačenjem po D&S d.o.o.

9. O prigovoru zastare i preuranjenosti tužbe dano je obrazloženje u presudi ovog suda poslovni broj: Pr-235/2018-42 od 2. veljače 2022. O mjerodavnom pravu u odnosu na potraživanje na ime razlike plaće s osnove prekovremenog rada i dodataka na plaću, naknade plaće za godišnji odmora i terenski dodatak dano je obrazloženje u presudi ovog suda poslovni broj: Pr-235/2018-42 od 2. veljače 2022.

10. Na osnovu opisanog nalaza, a u okviru provedenog vještačenja, vještak je utvrdio da bi tužiteljica:

a) u prvoj varijanti u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 1. lipnja 2014. godine za prekovremeni rad na terenu, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvarila dodatke na plaću u visini od 16.043,46 kuna.

b) u drugoj varijanti u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 1. lipnja 2014. godine za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvarila dodatke na plaću u visini od 2.762,10 kuna.

c) tužiteljici bi na ime terenskog dodatka u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 1. lipnja 2014. godine pripadala razlika naknade plaće u iznosu od 5.590,00 kuna. Kako tužena nije na spis dostavila karticu naknada za rad na terenu vještak nije u mogućnosti utvrditi je li tužiteljici isplaćen terenski dodatak.

d) u razdoblju od 8. veljače 2013. do 31. kolovoza 2019. godine pripada razlika plaće za nepravilno utvrđenu osnovicu broja dana godišnjeg odmora u iznosu od 5.838,00 kuna u čemu je sadržan minuli rad u iznosu od 309,06 kuna.

e) u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. kolovoza 2016. godine ostvarila naknadu za troškove prijevoza na relaciji [adresa]– [adresa]– [adresa] u iznosu od 20.800,00 kuna. f) Sukladno Dodatku II Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 150/2013) tužiteljici nisu isplaćivani božićnica i regres u 2014. i 2015. godini. Mjesečni iznosi razlike bruto plaće specificirani su u tablici na stranici 8 i 9 nalaza.

11. Stranke nisu prigovorile nalazu i mišljenju, vještak je vještačio po nalogu suda, detaljno je obrazložio nalaz i mišljenje, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

12. Što se pak tiče troškova prijevoza, Iz dopisa MORH-a od 30. 5. 2018. na listu 26 spisa nesporno proizlazi da je tužiteljici rješenjem Središnjice za upravljanje osobljem od 29. 3. 2011. bilo priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] (mjesto prebivališta) – [adresa] (mjesto rada) i obratno, u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika Auto promet Sisak, počevši od 28. 1. 2011. Nadalje, proizlazi da je rješenjem Središnjice za upravljanje osobljem od 16. 6. 2011. zamijenjeno gore rečeno rješenje na način da je dopunjeno novom relacijom na kojoj je priznata naknada i to [adresa] – [adresa] u visini cijene najjeftinije mjeseče karte prijevoznika Auto promet Sisak, te na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno u visini najjeftinije dnevne karte prijevoznika Slavijatrans Petrinja. Proizlazi da je sukladno tim rješenjima nadležni Operativni odjel za financije Split vršio je tužiteljici obračun i isplatu priznate joj naknade. Nesporno je da je tužiteljica, a sukladno obvezi iz članka 18. st. 1. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ broj 131/13.) kao korisnica prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla podnijela novi zahtjev za priznavanjem prava na prijevoz u skladu s odredbama Pravilnika, jer su stupanjem na snagu tog Pravilnika prestala važiti sva ranije izdana rješenja o pravu na naknadu troškova prijevoza te su obustavljene isplate po ranijim rješenjima. Iz dopisa MORH-a proizlazilo bi da je odlukom Središnjice za upravljanje osobljem od 6. 6. 2011. odbijen njezin zahtjev kao neosnovan, budući je ista sukladno članku 2. stavku 2. Pravilnika mogla koristiti posebni linijski prijevoz kapacitetima ugovornih prijevoznika – vojnolinijski prijevoz, budući da je MO sklopilo ugovor o prijevozu DVO na posao i s posla sa prijevoznicima koji su odabrani na javnom natječaju. Međutim, tuženica nije dostavila rješenje od 6. 6. 2011., već se na listu 43 spisa nalazi rješenje od 16. 6. 2011. kojim je zamijenjeno rješenje od 29. 3. 2011., i to povodom žalbe tužiteljice koja je prihvaćena kao osnovana jer je uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu predmeta, utvrđeno da imenovana ispunjava uvjete propisane čl. 178. st. 2. Zakona o službi u OS Rh (NN 33/02) i čl. 2. st. 2. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22/05). Nadalje, tek je rješenjem od 24. 3. 2015. odbijen zahtjev tužiteljice za ostvarivanjem prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa] – [adresa], i obratno (rješenje na listu 45 spisa). U spisu nema podataka da li je navedeno rješenje postalo konačno.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da živi u [adresa] udaljenom tri km od [adresa], dok joj je vojna linija udaljena oko 6 km u [adresa], a koju liniju ne može „hvatati“, stoga je tražila trošak do [adresa]. Naime, do vojne linije trebala bi autom putovati iz [adresa] do [adresa], trebala bi platiti parkiralište, jer se u [adresa] naplaćuje parkiralište, stoga na posao iz [adresa] do [adresa] i natrag putuje osobnom automobilom.

14. U ukidnoj odluci se navodi da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prema Rješenju Zapovjedništva za Potporu od 16. lipnja 2011. tužiteljici je priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla na relaciji [adresa] u visini cijene mjesečne karte te na relaciji [adresa] u visini cijene dnevne karte javnog prijevoza autobusom te je vještak utvrdio da tužiteljici na ime troškova prijevoza na relaciji [adresa] u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. kolovoza 2016. pripada razlika naknade plaće u iznosu od 20.800,00 kn/2.760,63 €. Isto tako, prvostupanjski sud ističe da prema podacima iz obračuna plaća tuženik je tužiteljici u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. kolovoza 2016. isplatio naknadu putnih troškova u iznosu od 2.774,17 kn/368,20 €, ali da tuženik nije specificirao na koji se putni trošak isplate odnose (za mjesečnu kartu [adresa] ili dnevnu kartu [adresa]) pa da zbog toga vještak nije umanjivao utvrđenu razliku naknade plaće na ime troškova prijevoza za izvršene isplate. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da isplaćenu naknadu putnih troškova nije trebalo umanjivati za plaćeni iznos putnog troška jer se radi o isplaćenom putnom trošku odnosno situaciji da je tužiteljici dva puta isplaćen putni trošak u iznosu od 2.774,17 kn/368,20 €, tako da je vještak trebao umanjiti utvrđenu razliku naknade plaće na ime troškova prijevoza za izvršene isplate, slijedom čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Isto tako, prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatom troškova prijevoza u utuženom iznosu od 19.240,00 kn/2.553,59 € za razdoblje od ožujka 2013. do rujna 2015., zanemarivši pri tome da u spisu na listu 45 spisa prileži rješenje tuženika od 24. 3. 2015. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za ostvarivanjem prava na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa], i obratno, a i sama tužiteljica u svom iskazu izričito navodi da joj se rješenje o putnim troškovima obustavilo, a što je prvostupanjski sud prilikom zadatka vještaku propustio uzeti u obzir.

15. Nakon ukidne odluke u podnesku kojim specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 10. 3. 2025. tužiteljica navodi da živi na adresi navedenoj u tužbi i tijekom postupka i ta adresa glasi [adresa], a koji dio grada [adresa] spada pod naselje Galdovo. Tužiteljica je, a kako je to i jasno naznačila u svom iskazu od [adresa] udaljena 3km, a do vojne linije 6km, slijedom čega bi tužiteljica svaki dan trebala ići svojim osobnim automobilom do vojne linije, platiti parking za cijeli dan za osobni automobil, te se potom opet vraćati kući osobnim automobilom. Tužena navodi da je tužiteljici Odlukom Ministarstva obrane od dana 25.ožujka 2015. godine tužiteljici odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu troškova prijevoza , što je u svom iskazu navela i tužiteljica. Slijedom navedenoga, tužiteljici nesporno pripada pravo na naknadu troškova prijevoza do 25. ožujka 2015. godine, sve kako za vremenski period od povratka tužiteljice iz misije u ožujka 2014. godine do donošenja Odluke od 25.03.2015. godine je na snazi bilo Rješenje Zapovjedništva od 16.11.2011. godine. Tužiteljici je Rješenjem Zapovjedništva za Potporu od 16.06.2011.priznato pravo na naknadu troškova prijevoza [adresa], te [adresa], time da se knjigovodstveno financijski vještak izračun dao po najkraćoj udaljenosti [adresa] od 13,8 km. Dakle, tužiteljica je tužbeni zahtjev uskladila sa stavom drugostupanjskog suda, slijedom čega je odlučeno kao u t. I. izreke presude. Zatezna kamata je dosuđena od dospjelosti pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, sve to po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP). Tužiteljica ukupno zahtijeva iznos od 3.206,14 eura. Od zatraženog iznosa tužiteljici je dosuđen iznos od 2.237,50 eura ((463,42+189,13+1.584,95=3.206,14), dakle, tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 968,64 eura. U pogledu osnove tužbenog zahtjev tužiteljica je uspjela sa 69,79%. U pogledu osnove tužiteljica je uspjela 100%, pa kad se ta dva iznosa zbroje i podijele sa dva dobije se postotak od 84,90%, dok je tuženica uspjela s preostalih 15,10%, pa kad se od postotka tužitelja oduzme postotak tuženice dobije se postotak od 69,80% koji predstavlja uspjeh tužiteljice.

17. Trošak tužiteljice za zastupanje po punomoćniku odvjetniku je odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova, kako slijedi: za sastavljanje prijedloga za mirno rješenje spora iznos od 200,00 eura (Tbr.28.), sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.st.1.), sastavljanje podneska od 18. 7. 2018. – očitovanje na odgovor na tužbu iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 8. 11. 2018. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na ročištu 24. 1. 2019. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje podneska od 29.11. 2019. – očitovanje na dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženice od 6. 11. 2019. iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), sastavljanje podneska od 4. 9. 2020. – očitovanje na dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženice od 21. 8. 2020. iznos od 50,00 eura (Tbr.8.t.4.), sastavljanje podneska od 16. 6. 2021. – očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka i specifikacija tužbenog zahtjeva iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 2. 12. 2021. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), sastavljanje odgovora na žalbu, iznos od 200,00 eura (Tbr.10.t.6.), sastavljanje podneska od 10. 3. 2026. – specifikacija tužbenog zahtjeva obrazloženi podnesak iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t. 1.) i zastupanje na raspravi 12. 3. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 2.812,50 eura te pomnoženo sa 69,80% iznosi 1.963,13 eura. Kad se tom iznosu doda trošak vještačenja od 530,89 eura koji je bio neophodan jer je tuženica osporila visinu tužbenog zahtjeva ukupni trošak tužiteljice iznosi 2.494,02 eura. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 6. svibnja 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pisano u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Marina Lacković, Daruvar, Stjepana Radića 14

2. ODO u Karlovcu, Građansko – upravni odjel