REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4609/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ADVIRA d.o.o., iz Čakovca, Ulica Ruđera Boškovića 28, OIB: 28521206581, koje zastupa opunomoćenik Šime Bogović, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191E, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi izdavanja dozvole za boravak i rad, 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Varaždinske, Službe zajedničkih i upravnih poslova, KLASA: UP/I-216-02/24-09/199042, URBROJ: 511-14-04-24-2 od 3. listopada 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem dozvole za boravak i rad za stranog državljanina GĆ, rođenog **.**.2001. u [adresa], Savezna Demokratska Republika Nepal, državljanina Savezne Demokratske Republike Nepal, uz obrazloženje tuženika kako je tužitelj, odnosno i odgovorna osoba tužitelja, pravomoćno oglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 88. stavka 1. i 4. Zakona o strancima, a čime su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti odbijanja podnesenog zahtjeva.

2. Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako tuženik u niti jednom dijelu osporenog rješenja ne navodi razlog zbog kojeg smatra da bi u njegovom slučaju bile ispunjene pretpostavke iz članka 93. stavka 1. točke 8. Zakona o strancima. Pojašnjavajući svoju tvrdnju ukazuje da prekršaj iz članka 88. stavaka 1. i 4. Zakona o strancima ne predstavlja prekršaj za nezakoniti rad i/ili nezakonito zapošljavanje u smislu članka 93. stavka 1. točke 8. Zakona o strancima, ali da čak i u slučaju kada bi se smatrao takvim, tuženik može usvojiti podneseni zahtjev. U tom smislu ističe da osporeno rješenje uopće ne sadrži obrazloženje, odnosno niti jedan razlog koji bi opravdao izreku pobijanog rješenja, slijedom čega zaključuje kako se radi o arbitrarnom rješenju, a time i o rješenju koje se ne može ispitati, odnosno o nezakonitom rješenju. Mišljenja je kako se člankom 88. stavkom 1. i 4. Zakona o strancima sankcioniraju situacije u kojima se radnik ustupa korisniku za radno mjesto koje ne odgovara izdanoj radnoj dozvoli, međutim, to ne implicira da se radi o nezakonitom radu i/ili nezakonitom zapošljavanju, posebno imajući na umu da su svi radnici bili uredno prijavljeni kod HZMO-a te HZZO- a te zaposleni kod tužitelja temeljem valjano izdane radne dozvole. Predlaže sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik, u svom odgovoru, navodi kako zahtjevu tužitelja uopće nije bio priložen ugovor o ustupanju radnika, a što je obveza propisana člankom 100. Zakona o strancima. Bez obzira na ovu okolnost dodaje da je tijekom upravnog postupka koji je prethodio osporenom rješenju zatražena terenska provjera za tužitelja slijedom koje je utvrđeno kako je nad tužiteljem 16. studenog 2023. otvoren predstečajni postupak, kao i da su tužitelj i odgovorna osoba tužitelja pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu, posl. br. Pp-1677/2022 od 15. ožujka 2023., proglašeni krivim i kažnjeni, zbog počinjenja prekršaja iz članka 88. stavka 1. i 4. Zakona o strancima, čime su nastale pretpostavke odbijanja zahtjeva za izdavanje dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Pozivajući se na navedenu presudu ukazuje kako je tužitelj zaposlio ukupno 16 državljanina Filipina i ustupio ih drugoj tvrtki na poslove prerade ribe, iako mu je bila izdana dozvola za kožarske radnike te da je s obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje doneseno osporeno rješenje. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev i na snazi ostavi osporeno rješenje.

4. U ovoj upravnoj stvari sporna je primjena materijalnog prava, dok činjenice nisu sporne. Nadalje, stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave iz članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.) te je Sud na temelju citiranog članka Zakona spor riješio bez rasprave.

5. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 93. stavkom 1. točkom 8. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22, 151/22, u daljnjem tekstu Zakon) određeno je da Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, može odbiti zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad ako: je poslodavac sankcioniran zbog neprijavljenog rada i/ili nezakonitog zapošljavanja.

8. U ovom predmetu odbijen je zahtjev tužitelja, uz obrazloženje kako je isti, kao poslodavac, „sankcioniran zbog neprijavljenog rada i/ili nezakonitog zapošljavanja.“ Svoju odluku tuženik temelji na činjenici da je tužitelj, kao prvookrivljeni, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu, Poslovni broj: Pp - 1677/2022, od 10. kolovoza 2022., oglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 88. stavka 1. i 4., kažnjivim po članku 247. stavku 2. točki 2. i stavku 5. Zakona o strancima. Suprotno ovom tužitelj smatra da navedeni prekršaj nije prekršaj kojim bi bio sankcioniran zbog neprijavljenog rada, odnosno nezakonitog zapošljavanja, a posebno imajući na umu kako su svi radnici bili uredno prijavljeni.

9. Člankom 88. stavkom 4. Zakona određeno je da poslodavac može zaposliti ili se koristiti radom državljanina treće zemlje samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad odnosno potvrda o prijavi rada ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

10. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Pazinu, Poslovni broj:

Pp -1677/2022, od 15. ožujka 2023., Sud nalazi kako je tužitelj kao prvookrivljenik oglašen krivim za počinjenje prekršaja kojem je u činjeničnom opisu naznačeno da je u svojstvu poslodavca i temeljem ugovora o ustupanju, zapošljavao ukupno 16 državljana trećih zemalja u tvornici prerade ribe S.I.C. d.o.o. U Višnjanu, Milanezi 39., a koji stranci su radili na poslovima prerade ribe, za koju vrstu poslova im nije izdana odgovarajuća dozvola za boravak i rad, već da im je ta dozvola izdana za obavljanje drugih poslova.

11. Člankom 88. stavkom 1. Zakona propisano je da državljanin treće zemlje u Republici Hrvatskoj može raditi na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

12. Istom prekršajnom presudom tužitelj se oglašava krivim i jer je u svojstvu poslodavca zapošljavao trojicu državljana trećih zemalja u tvornici prerade ribe S.I.C. d.o.o. U Višnjanu, temeljem ugovora o ustupanju na poslovima prerade ribe, a za koje poslove im nije izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada u RH, budući im ranije izdane dozvole nisu pokrivale njihovo razdoblje cjelokupnog rada u kontinuitetu.

13. Budući iz navedenog proizlazi kako je u odnosu na prvu točku izreke naprijed navedene prekršajne presude, a koja je utemeljena na članku 88. stavku 4. Zakona, postojalo „nezakonito zapošljavanje“ iz članka 93. stavka 1. točke 8. Zakona, odnosno u odnosu na drugu točku izreke navedene prekršajne presude, a koja je utemeljena na članku 88. stavkom 1. Zakona, postojao „neprijavljen rad“, iz članka 93. stavka 1. točke 8. Zakona, Sud zauzima stav kako se takvo zapošljavanje treba smatrati nezakonitim, usprkos okolnosti što je rad prijavljen. Naime, Sud smatra da je jasna intencija zakonodavca da zakonitost rada implicira pravilno i potpuno prijavljivanje rada stranaca te se djelomično ispunjenje propisanih obveza ne može smatrati zakonitim radom.

14. Konačno i imajući na umu kako je u navedenom prekršajnom postupku i zbog nesporno počinjenog prekršaja, tužitelju izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 14.000,00 (četrnaesttisuća eura), Sud zaključuje kako je valjano utvrđeno da je tužitelj „sankcioniran zbog neprijavljenog rada i/ili nezakonitog zapošljavanja“. Iz ovog razloga Sud osporeno rješenje ocjenjuje zakonitim.

15. U odnosu na prigovore tužitelja Sud ukazuje kako je na iste uglavnom odgovoreno sadržajem obrazloženja ove odluke. Ipak cjelovito otklanjajući prigovore, Sud ukazuje kako je točno da je člankom 93. stavkom 1. točkom 8. Zakona propisano da tuženik može (pa tada po logici suprotnosti i ne mora), odbiti zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad. Ovakvo normiranje uspostavlja se u cilju da tuženik diskreciono ocijeni da li u situaciji u kojoj je utvrđeno da je poslodavac sankcioniran zbog neprijavljenog rada i/ili nezakonitog zapošljavanja, postoje okolnosti koje bi u konkretnom slučaju i cijeneći neki poseban javni interes, dovele do izdavanja dozvole.

16. Člankom 116. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će Sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

17. Sud navodi kako je točno da tuženik nije posebno obrazlagao razloge zbog kojeg nije primijenio diskrecionu ovlast te zahtjev tužitelja sukladno tim ovlastima eventualno usvojio, ali smatra da takva nepravilnost, iako se može smatrati nedostatkom, sama po sebi ne utječe na zakonitost osporenog rješenja.

18. Naime, ponovljeno diskrecione ovlasti uspostavljaju se kada postoje posebni javni interesi koji bi u nekom konkretnom slučaju doveli do drugačijeg ishoda od onog koji je uobičajeno propisan, odnosno čije alternative su ponuđene. Budući da u konkretnom slučaju Sud takve posebne okolnosti ne nalazi, niti sam tužitelj ukazuje na njihovo postojanje te imajući na umu okolnost da je tužitelj pravomoćno sankcioniran zbog 19 pojedinačnih slučajeva nezakonitog zapošljavanja, Sud zauzima stav da propuštanje tuženika da, u konkretnom postupku i izvan podvođenja utvrđenih činjenica pod odredbu, posebno i dodatno obrazlaže razlog zbog kojeg nije primijenio diskrecionu ovlast, samo po sebi ne dovodi do nezakonitosti rješenja.

19. Budući da ni ostali prigovori sadržani u tužbi ne dovode do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, Sud ocjenjuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

20. Trebalo je stoga temeljem članka 116. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

21. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog u njegovoj tužbi od 7. studenoga 2024., (list 4. spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. i pod pretpostavkom ostvarenja uvjeta iz članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članka 147. stavku 1. Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je tužitelj ovaj upravni spor izgubio te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu.

DNA:

1. Odvjetnik Šime Bogović, Zagreb, Ilica 191E,

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava Varaždinska, Služba zajedničkih i upravnih poslova, Varaždin, Ivana Milčetića 10,

3. U spis