Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1410/2024

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, zaključio je glavnu raspravu 1. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika IR i tuženikovog punomoćnika DR, te donio i objavio presudu 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 406-63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 659,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. pod nazivom „ Prijevremena otplata kredita” Ugovora o kreditu broj: 406-63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPEADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS:

080072083, kao kreditora i JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 627,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 17. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 659,32 EUR po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate određene u točki II. izreke ove presude i u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 627,78 EUR po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate određene u točki IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.296,39 EUR sa zateznim kamatama od 6. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 1.296,39 EUR po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate određenu u točki VI. izreke ove presude, kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 36,29 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 6. svibnja 2025. do isplate, kao i kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 406-63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, isplate iznosa od 659,32 EUR po osnovi plaćene naknade za obradu kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, utvrđenja ništetnom odredbe članka 8. pod nazivom „Prijevremena otplata kredita” Ugovora o kreditu broj: 406-63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPEADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS:

U tužbi u bitnome navodi da su JR kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 406- 63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006. kojim je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 86.300,00 CHF. Člankom 5. pod nazivom „Troškovi” određeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, dok je člankom 8. pod nazivom „Prijevremena otplata kredita” određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.“ Ugovor o kreditu je tipski ugovor kojeg je sastavio i unaprijed pripremio tuženikov pravni prednik, o navedenim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te odredbe nisu jasne i razumljive jer iz njih ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, te je nejasno koji parametri su uopće korišteni prilikom izračun naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navedene odredbe su prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje navodi da su korisnik kredita kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnome navodeći kako predmetni Ugovor o ustupu nema učinka prema tuženiku jer "dužnik" iz tog ugovora nema dugovanje prema korisniku kredita niti po jednom osnovu, da su potrošačka prava strogo osobne naravi pa su neprenosiva na druge osobe. predložio je spojiti ovaj postupak na predmet ovoga suda poslovni broj P-1440/2023, koji se odnosi na isti ugovor, u kojem tužitelj zahtijeva isplatu po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. U bitnome je naveo da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača da bi se predmetne ugovorne odredbe smatrale nepoštenima, te da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost predmetnih ugovornih odredbi s obzirom na to da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nadalje navodi da prilikom odobravanja kredita tuženik ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, koji zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita, kako tuženik ima pravo naplatiti usluge koje pruža, kako je prilikom sklapanja ugovora korisnik ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta ugovorna odredba. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost korisniku da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje korisniku da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost korisniku da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je odredba o ulaznoj naknadi suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tužitelj neosnovano ističe da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se oni sastoje jer takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Ugovorna odredba o izlaznoj nakadi ugovorena je sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa. Ugovorom je za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate u kojem slučaju tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima, koju štetu tuženik obrazlaže u bitnome navodeći kako tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Stoga ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama potrošača budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje šteta. U svakom slučaju ne postoji znatna neravnoteža kao što je to propisano zakonom. Ugovorena izlazna naknada ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe o izlaznoj naknadi uopće nije dopušteno procjenjivati, da tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem te naknade postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža, dok je tuženik dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osporio je početak tijeka zateznih kamata u bitnome navodeći kako tuženik nije nesavjestan stjecatelj, niti je tužitelj dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao od tuženika vraćanje stečenog bez osnove. Istaknuo je prigovor zastare.

3. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to:

Ugovora o kreditu broj: 406-63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006. (str. 20. – 28. spisa), Aneksa Ugovoru o kreditu (str. 10. – 15. spisa), tužiteljevog zahtjeva za dostavu potvrde o uplatama ulaznih / izlaznih naknada (str. 30. spisa), obavijesti o preuzimanju tražbine (str. 31. i 32. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (str. 33. – 39. spisa), potvrde o uplatama ulaznih / izlaznih naknada sa specifikacijom isplate kredita i pregledom prometa za klijenta (str. 39. – 46. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka JR jer je tuženik osporio javno ovjereni iskaz tog svjedoka.

Nije izveden dokaz saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu jer je na ročištu održanom 10. siječnja 2025. tužitelj odustao od tog dokaza.

Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno budući da je na ročištu održanom 10. siječnja 2025. tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, te visinu iznosa uplaćenih po osnovi ulazne naknade (iznos od 659,32 EUR) i po osnovi izlazne naknade (iznos od 627,78 EUR).

5. Na temelju tuženikovog prijedloga, sud je ovaj predmet dostavio na predmet ovoga suda poslovni broj P-1440/2023 radi eventualnog spajanja u skladu s odredbama članka 313. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Tim odredbama je propisana mogućnost, ali ne i dužnost suca da spoji parnice radi zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi, što konkretno nije slučaj budući da u navedenom predmetu tužitelj zahtijeva isplatu isplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok u ovom predmetu zahtijeva isplatu spornih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi. Predmet spora su dakle različite ugovorne odredbe istog ugovora o kreditu, dok ništetnost jedne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ugovorne odredbe (članak 324. stavaka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO)). U svakom slučaju, u navedenom predmetu je već provedeno saslušanje svjedoka – korisnika kredita i predmet je u fazi vještačenja, dok u ovom predmetu, kao što je prethodno obrazloženo, nije potrebno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbene zahtjeve osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

7. Predmet spora su objektivno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 406- 63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, isplatu iznosa od 659,32 EUR po osnovi plaćene naknade za obradu kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamata, utvrđenja ništetnom odredbe članka 8. pod nazivom „Prijevremena otplata kredita” Ugovora o kreditu broj: 406-63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPEADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d.“, te isplatu iznosa od 627,78 EUR po osnovi plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamata.

8. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.

Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor i JR kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 406- 63/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. srpnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (str. 20. – 28. spisa). Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita JR kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 30. svibnja 2023. (dalj: Ugovor o ustupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu (str. 33. – 39. spisa).

Nije sporna činjenica da je 2. kolovoza 2006. plaćen iznos od 659,32 EUR po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita, niti činjenica da je 16. listopada 2020. plaćen iznos od 627,78 EUR po osnovi izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 20. – 28. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da se odobrava stambeni kredit za kupovinu stana. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz iskaza svjedoka JR proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za kupnju stana u kojem nije živio, niti danas živi, te da u tom stanu nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Sud je prihvatio iskaz svjedoka JR jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je JR kredit ili predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

10. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženikov pravni prednik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 86.300,00 CHF.

11. Člankom 5. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „Troškovi”, je, između ostalog, određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita. Člankom 8. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv "Prijevremena otplata kredita" je, između ostalog, određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d.

12. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 33. – 39. spisa) utvrđeno je da je korisnik kredita kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu). Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

15. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik JR.

16. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

18. Na temelju iskaza svjedoka JR, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti, te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da prilikom sklapanja ugovora nije bilo nikakvog pregovaranja s bankom, da su mu dali ugovor i nekakav obrazac, da je to pročitao i potpisao, da su već ranije reklamirali tu vrstu kredita u "švicarcima" kao povoljniji kredit, da ga prilikom sklapanja ugovora banka nije obavijestila o nikakvoj izlaznoj naknadi niti je o tome razmišljao budući da nije mislio platiti kredit ranije, da ga prilikom sklapanja ugovora banka nije obavijestila o nikakvoj ulaznoj naknadi niti je znao da ona postoji, da prilikom čitanja odredbi ugovora o kreditu nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi, da uopće nije shvatio da je ulazna naknada naplaćena jer je dao trajni nalog za skidanje iz plaće, da se ne sjeća u kojoj visini je naplaćena ulazna naknada, te da je mislio da ako se kredit vrati prije vremena da nema nikakve naknade jer je to tako bilo u drugim bankama. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik.

Korisnik kredita je iz odredbe članka 5. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom jednokratno od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,25% jednokratno. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

Osim toga, iz članka 8. Ugovora o kreditu, korisnik kredita nije mogao zaključiti koji je to iznos naknade koji se plaća u slučaju prijevremene otplate kredita, niti je mogao zaključiti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Niti u odnosu na tu naknadu banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, dok iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su tom naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri prijevremenoj otplati kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se niti o toj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredaba od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita kao i ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedenih odredaba, niti pregovarati o tim odredbama jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženikov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez tih odredaba ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženikov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredaba o naknadi za obradu troškova kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti oko njihovog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

23. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornim odredbama koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetnih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredaba sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredaba, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 659,32 EUR koji je, 2. kolovoza 2006., nesporno plaćen po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita, dok je tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o izlaznoj naknadi, vratiti tužitelju iznos od 627,78 EUR koji je, 16. listopada 2020., nesporno plaćen po osnovi izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita.

25. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost tih odredbi što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredaba (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

26. Tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Suprotno tuženikovoj tvrdnji, tuženik je nepošten stjecatelj jer je tuženik kao trgovac morao znati i da su odredbe o naknadi za obradu troškova kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne jer tuženik, odnosno njegov pravni prednik nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se te naknade sastoje, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, suprotno tuženikovoj tvrdnji, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu.

Tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom odnosu, a ne o tražbini iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

27. Uzevši u obzir navedeno, sud je utvrdio da ostali tuženikovi navodi ne utječu na odluku suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega je odlučeno kao u točkama

I. – V. izreke presude.

28. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od je 2.614,33 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 23. kolovoza 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 10. siječnja 2025. i 1. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), troška pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), te troška pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. točka 3. OT), što ukupno iznosi 950,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 237,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.187,50 EUR. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 36,30 EUR i za presudu u iznosu od 72,59 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.296,39 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj.

29. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu u preostalom iznosu od 36,29 EUR jer je platio samo polovicu, a ne puni iznos sudske pristojbe za tužbu. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 36,29 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

30. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama VI. i VII. izreke presude.

Zagreb, 6. svibnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte