Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Kž-55/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marie Majić kao predsjednice vijeća, te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sare Bušić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika IV, zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 4., u vezi stavka 2. i 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj K- 160/2018-12, od 9. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu je, na temelju odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), oslobodio optužbe okrivljenika IV da je počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće, opisano u članku 272. stavku 4., u svezi stavka 2. i 1. KZ/97, a kažnjivo po članku 272. stavku 4. KZ/97.
2. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08, oštećenici GV, PV, I i DV, upućeni su da imovinsko pravni zahtjev mogu ostvariti u parnici.
3. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. točke 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i naknada branitelja, pali su na teret proračunskih sredstava.
4. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Prije održavanja sjednice prvostupanjskog vijeća, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.
7. Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu je neosnovana.
8. Budući da se državni odvjetnik nije žalio zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj drugostupanjski sud povodom žalbe državnog odvjetnika pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), međutim nije našao da bi ista bila opterećena nekom od povreda zakona koje sadrži ta odredba.
9. Što se tiče žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik iznosi vlastitu analizu dokaza koji su izvedeni tijekom postupka te polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda o tome da u ovom postupku nije bilo na potpuno pouzdan i nedvojben način utvrđeno da bi okrivljeni počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret te ističe kako se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je uzrok ove prometne nezgode nepažnja pješaka tj. oštećenika, odnosno da bi nepropisno ponašanje oštećenika bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode.
10. Međutim, suprotno navodima žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je o svim svojim utvrđenjima te o konačnom zaključku u pogledu toga da u postupku nije dokazano da bi okrivljenik počinio kazneno djelo za koje se tereti, dao iznimno detaljne, logične i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
11. Naime, ne može se prihvatiti žalbeni navod da je okrivljenik mogao i trebao očekivati da bi se na ovom mjestu mogao pojaviti pješak, stoga što su uz sjeverni rub kolnika bila parkirana teretna vozila, a da se radi o vrlo frekventnom križanju gdje ljudi često prelaze kolnik, s obzirom na to da se sa suprotne strane ceste nalaze tri ugostiteljska objekta te da je promet pješaka na ovom mjestu relativno gust. Prvenstveno je kod ovoga za napomenuti kako su Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/2008, 48/2010 i 74/2011, dalje u tekstu: ZOSPC) propisane obveze za sve sudionike u prometu, dakle ne samo za vozače motornih vozila, nego i za sve ostale kategorije učesnika u prometu pa tako i same pješake. Nije sporno da su pješaci najugroženiji od svih sudionika koji se u prometu pojavljuju, zbog čega s pravom uživaju posebnu zaštitu, ali su im, prvenstveno radi njihove sigurnosti, nametnute i određene obveze kojih su se dužni pridržavati, koje se posebno odnose na način prelaska kolnika. U tom smislu potpuno opravdano prvostupanjski sud ukazuje na odredbu članka 131. stavak 1. ZOSPC, koja nameće obvezu pješacima da na mjestu na kojem nema pješačkog prijelaza ne smiju stupiti na kolnik, ako time ometaju promet vozila.
11.1. U konkretnom slučaju, kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno u točki 16. obrazloženja naveo, na mjestu prometne nesreće nema nikakvog pješačkog prijelaza niti je kretanje pješaka preko kolnika na tom mjestu dopušteno na neki drugi način, a isto tako, na mjestu gdje je došlo do stradavanja nema nogostupa ili neke druge zaštićene zone za kretanje pješaka. Pored navedenog za naglasiti je kako se u ovoj situaciji ne radi o odvijanju prometa po cesti u gradu gdje je uobičajeno kretanje većeg broja pješaka uz cestu, nego se radi o prometovanju državnom cestom D8, koja je jedna od najfrekventnijih prometnica u ovom dijelu zemlje, pa bez obzira na okolnost što se sa suprotne strane ceste nalaze ugostiteljski objekti, nije prihvatljiv žalbeni navod da je okrivljenik mogao i trebao očekivati da bi se na tom mjestu mogao pojaviti pješak.
11.2. Isto tako, svjedok ČV, koji je u svom svojim vozilom prevozio pokojnog VV je u svom iskazu naveo kako je prije nesreće vozilo parkirao na kolniku Ulice Svih Svetih, a od tog mjesta pokojni BV do kolnika državne ceste D8, da je došao krećući se upravo kolnikom Ulice Svih Svetih koja je, kako to pravilno prvostupanjski sud uočava, cesta koja je sporedna u odnosu na prometnicu kojom se kreće okrivljenik svojim vozilom. Štoviše, vozila koja se kreću Ulicom Svih Svetih, kojom oštećeni pješice dolazi do raskrižja s cestom D8, su obvezna zaustaviti se na tom raskrižju pa je tim više obveza pješaka bila da, kada se već odlučio upustiti u prelazak prometnice na tako opasnom mjestu, to učini s puno više pažnje i opreza. Dakle, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postupanjem pješaka kritične prigode je bilo iznimno opasno, riskantno i nepažljivo, a u konačnici i protivno odredbama ZOSPC.
12. Međutim, čak i u ovakvoj prometnoj situaciji, moglo bi se govoriti o eventualnoj odgovornosti vozača u slučaju da on nije pravovremeno reagirao na istup pješaka na kolnik, koliko god da je taj istup bio nepropisan i neoprezan. Vezano za tu okolnost provedeno je prometno tehničko vještačenje po vještaku dipl. ing. Nevenu Kralju, koji su se u tom pogledu izjasnio da, u slučaju postojanja parkiranog teretnog vozila uz sjevernu prometnu traku ceste D8, okrivljenik kao vozač vozila koje je oborilo pješaka, pravovremeno reagira na pojavu pješaka na kolniku te nema kašnjenja u reakciji na njegov istup, u trenutku kada ga može primijetiti. Na ovaj način vještak je u stvari demantirao navode iz optužnice da je okrivljenik "prekasno uočio" sada pok. VV te kod ovakvog decidiranog utvrđenja vještaka nije bilo prostora da se okrivljenika proglasi krivim za činjenični supstrat kakav je sadržan u optužnici državnog odvjetništva.
13. Upravo ova okolnost pravovremenosti reakcije na pojavu pješaka na kolniku je ključna kod razmatranja pitanja uzročno posljedične veze između postupanja svakog od sudionika u ovoj prometnoj nezgodi i posljedice koja je nastupila. Nije sporno da je okrivljenik ovom prigodom vozio brzinom od oko 85 km/h, koja brzina je nedopuštena jer je na ovom mjestu prometnim znakom, brzina kretanja vozila ograničena na 60 km/h, međutim da bi se okrivljenik mogao proglasiti krivim u ovoj situaciji, bilo je nužno utvrditi da je upravo prekoračenje brzine od strane okrivljenika glavni uzrok nastanka ove prometne nezgode u kojoj je jedna osoba smrtno stradala, odnosno da je kršenje prometnih propisa od strane okrivljenika bilo u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom i smrtnim stradavanjem oštećenika.
14. Okrivljeniku je stavljeno na teret kršenje odredbe članka 38. stavka 1. ZOSPC, kojom je propisano da je vozač dužan obratiti pozornost na pješake koji se nalaze na kolniku ili koji stupaju na kolnik. Međutim, u situaciji kada je vještačenjem utvrđeno da je okrivljenik pravovremeno reagirao na istup pješaka i da bi do sraza s pješakom došlo i u slučaju da se okrivljenik kretao svakom brzinom većom od 33,5 km/h, tada je potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda da on svojim postupanjem nije prekršio navedenu odredbu ZOSPC te da brzina kojom je upravljao okrivljenik vozilom kritične prigode nije u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetne prometne nesreće. Dakle, kod pravovremenog reagiranja okrivljenika na prometnu situaciju, kršenje prometnih propisa s njegove strane može biti samo njegov doprinos nastanku prometne nezgode, ali nikako ne njenim glavnim uzrokom.
15. Što se tiče navoda iz žalbe državnog odvjetnika da je u ovom postupku bilo potrebno ispitati kao svjedoke policijske službenike PP Kaštela i postaje Prometne policije Split na okolnost postojanja teretnog vozila koja bi zaklanjala pogled oštećeniku, za navesti je kako je prvostupanjski sud potpuno ispravno odbio takav prijedlog jer nije sporno da su policijski službenici na mjesto događaja stigli nakon što se prometna nezgoda dogodila, za koje vrijeme se mjesto događaja prometne nezgode nedvojbeno moglo izmijeniti. Okolnost da u zapisniku o očevidu nije evidentirano postojanje parkiranih vozila sa sjeverne strane kolnika, ne znači ujedno da ta vozila doista nisu bila tamo parkirana u vrijeme kada je prometna nezgoda nastala, jer se zapisnikom o očevidu fiksiraju tragovi na mjestu događaja i situacija koju je tijelo koje obavlja očevid zateklo u vrijeme obavljanja očevida, a ne u vrijeme nastanka same prometne nezgode.
15.1. Nije sporno da se prometna nezgoda dogodila 7. prosinca 2011. oko 6.20 sati, a da je, prema zapisniku o očevidu isti započeo u 7.00 sati, što znači da je bilo sasvim dovoljno vremena da se mjesto događaja izmijeni pa bi ovi svjedoci mogli iskazivati samo o tome što su zatekli u trenutku dolaska na mjesto događaja. Da su oni parkirana teretna vozila sa sjeverne strane kolnika zatekli po dolasku na lice mjesta, sigurno je da bi to naveli u zapisniku, a budući da o tome u zapisniku nema podataka, očito je da tih vozila u trenutku obavljanja očevida nije bilo pa je sasvim jasno da saznanja tih svjedoka nisu relevantna u pogledu utvrđivanja okolnosti je li u trenutku nastanka nesreće bilo parkiranih teretnih vozila uz sjeverni rub kolnika. Međutim, u odnosu na ovu okolnost već prilikom prvog ispitivanja se izjasnio svjedok ČV, koji je već tom prigodom iskazao kako je bilo parkirano barem jedno teretno vozilo ili cisterna uz sjeverni rub kolnika držane ceste D8, što je ponovio u svakom iskazu kojega je dao na raspravama pred sudom. Imenovani svjedok je bio radni kolega pokojnog VV, tog jutra ga je povezao svojim vozilom na posao te nije osobno zainteresiran za ishod ovog kaznenog postupka i stoga nema nikakvog interesa ne iskazivati istinito u pogledu ove okolnosti. Kako je on kao nepristrani svjedok potvrdio obranu okrivljenika o postojanju parkiranih teretnih vozila uz sjeverni rub kolnika, osnovano je prvostupanjski sud tu okolnost prihvatio kao utvrđenu.
16. Isto tako, pravilno je odbijen i dokazni prijedlog opunomoćenika oštećenika za provođenje kombiniranog prometnotehničko-sudskomedicinskog vještačenja na okolnost bi li smrtna posljedica bila izbjegnuta da je okrivljeni predmetne prigode upravljao dopuštenom brzinom. Najprije je za navesti kako sam državni odvjetnik tijekom postupka nije ni predlagao izvođenje tog dokaza, a osim toga ne postoji znanstvena metoda kojom bi se, na potpuno siguran i nedvojben način ta okolnost mogla utvrditi, već bi se moglo samo govoriti o većoj ili manjoj vjerojatnosti bi li ta okolnost nastupila ili ne. S druge strane, s obzirom na to da nije utvrđeno da bi kršenje prometnih propisa od strane okrivljenika bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nezgode, težina tjelesnih ozljeda kod oštećenika u kazneno pravnom smislu nije relevantna, s obzirom na činjenicu da bi do prometne nesreće prema utvrđenjima vještaka došlo i u slučaju da je okrivljenik vozio dopuštenom brzinom, čak i znatno manjom od maksimalno dopuštene. Stoga, u takvoj situaciji nije odlučna okolnost bi li, u slučaju da je okrivljenik vozio sporije, posljedice možda bile lakše jer kod pravovremene reakcije okrivljenika na kočnicu nema uzročno posljedične povezanosti između njegovog postupanja i nastanka prometne nezgode, a sama težina ozljeda koje bi kod takvog stanja stvari oštećeni pretrpio je pitanje lakše ili teže pravne kvalifikacije kaznenog djela, što, kako je već navedeno, nema utjecaja na kaznenu odgovornost okrivljenika.
17. Kod ovoga je potrebno napomenuti i to kako postojanje kaznenog djela mora biti dokazano potpuno izvjesno i izvan svake razumne sumnje te za osudu okrivljenika moraju biti izvedeni dokazi koji jasno i nedvojbeno upućuju na jedini mogući zaključak da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je okrivljen, što u konkretnom slučaju nije bilo ostvareno, kako je to potpuno ispravno zaključio prvostupanjski sud. U takvoj situaciji treba imati u vidu i odredbu članka 3. stavka 3. ZKP/08, prema kojoj je dvojbu oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela sud dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika, a iz koje odredbe proizlazi pravilo koje se odnosi na standard dokazivanja odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika prema kojem se te činjenice (koje idu u prilogu okrivljeniku) treba uzeti dokazanima i u situaciji kada su samo vjerojatne (dakle kada postoji sumnja na njihovo postojanje) pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije nego postojanje činjenice koja mu ide u korist. Stoga se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
18. Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Split, 6. svibnja 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Maria Majić
