Poslovni broj: P-421/2019-

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužiteljice UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 7. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, radi isplate, dana 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:818-50-3050253, koji je potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu u Dubrovniku pod posl.br. OU-1121/05.-1 od 21. rujna 2005. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 322,05 EUR na ime pretplate kamate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

- 7,25 EUR od 31.11.2007. pa do isplate,

- 7,12 EUR od 31.12.2007. pa do isplate,

- 7,00 EUR od 31.1.2008. pa do isplate,

- 6,88 EUR od 29.2.2008. pa do isplate,

- 6,76 EUR od 31.3.2008. pa do isplate,

- 6,63 EUR od 10.05.2008. pa do isplate,

- 8,52 EUR od 31.05.2008. pa do isplate,

- 8,36 EUR od 30.06.2008. pa do isplate,

- 8,20 EUR od 4.08.2008. pa do isplate,

- 8,02 EUR od 31.08.2008. pa do isplate,

- 7,85 EUR od 30.09.2008. pa do isplate,

- 7,67 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- 7,49 EUR od 4.12.2008. pa do isplate,

- 7,32 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- 7,14 EUR od 31.1.2009. pa do isplate,

- 6,95 EUR od 28.2.2009. pa do isplate,

- 12,01 EUR od 31.3.2009. pa do isplate,

- 11,69 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- 11,36 EUR od 31.05.2009. pa do isplate,

- 11,02 EUR od 30.06.2009. pa do isplate,

- 10,69 EUR od 31.07.2009. pa do isplate,

- 10,35 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

- 10,00 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

- 9,65 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

- 9,29 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- 8,94 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- 8,58 EUR od 31.1.2010. pa do isplate,

- 8,21 EUR od 28.2.2010. pa do isplate,

- 7,85 EUR od 13.4.2010. pa do isplate,

- 7,47 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

- 7,09 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

- 6,71 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- 6,32 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

- 5,93 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

- 5,54 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

- 5,14 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

- 4,73 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- 4,33 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- 3,91 EUR od 31.01.2011. pa do isplate,

- 3,49 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

- 3,07 EUR od 31.3.2011. pa do isplate,

- 2,65 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,

- 2,22 EUR od 31.05.2011. pa do isplate,

- 1,78 EUR od 30.06.2011. pa do isplate,

- 1,34 EUR od 31.07.2011. pa do isplate,

- 0,90 EUR od 31.08.2011. pa do isplate,

- 0,63 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 893,50 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

- 0,20 EUR od 30.11.2005. pa do isplate,

- 3,05 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- 6,13 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- 8,35 EUR od 31.01.2009. pa do isplate,

- 9,35 EUR od 28.02.2009. pa do isplate,

- 6,68 EUR od 31.03.2009. pa do isplate,

- 7,21 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- 2,93 EUR od 31.05.2009. pa do isplate,

- 0,62 EUR od 31.07.2009. pa do isplate,

- 2,28 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

- 2,14 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

- 0,46 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

- 3,61 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- 6,13 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- 9,73 EUR od 31.1.2010. pa do isplate,

- 8,90 EUR od 28.02.2010. pa do isplate,

- 13,78 EUR od 13.04.2010. pa do isplate,

- 12,85 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

- 14,66 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

- 30,26 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- 27,05 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

- 36,86 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

- 33,47 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

- 28,02 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

- 39,52 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- 54,16 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- 43,80 EUR od 31.01.2011. pa do isplate,

- 47,43 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

- 42,81 EUR od 31.03.2011. pa do isplate,

- 43,64 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,

- 63,27 EUR od 31.05.2011. pa do isplate,

- 65,18 EUR od 30.06.2011. pa do isplate,

- 81,57 EUR od 31.07.2011. pa do isplate,

- 73,15 EUR od 31.08.2011. pa do isplate,

- 64,25 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.712,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

i

riješio je

I. Odbija se prigovor tuženika o mjesnoj nadležnosti ovog suda kao nesnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke sklopile dana 21. rujna 2005. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 818-50-3050253, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu poslovni broj OU-1121/05 od 21. rujna 2005. kao i da je ugovoreni iznos kredita 20.935,59 CHF (švicarskih franaka). Nadalje navodi da je od sklapanja Ugovora tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno u čl. 2. i 7. Ugovora, već su se povećavali zahvaljujući jednostranoj promjeni kamatne stope od stranke tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli. Navodi i da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva kao i da je točkom II. Presude VTS-a potvrđena prvostupanjska Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12) te je sada pravomoćno utvrđeno da su upravo Zagrebačka banka d.d. ( kao i drugi tuženici) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna dok je točkom IV. Presude VTS-a potvrđena prvostupanjska Presuda te je pravomoćnim postao stav Suda kojim se bankama "nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.“ Također navodi i da se zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi i na 62. stranici Presude i Rješenja Visokog trgovačkog suda RH. Ističe i da su Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeni i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt 249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa i da je Vrhovni sud tako otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti a Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. Priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno i da se upravo odredbama članka 2. i 7. tužiteljevog Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke pa su iste nepoštene i samim time ništetne, kao i odredba o valutnoj klauzuli, i obzirom na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Naslovnog suda u postupku koji se vodi pod gore navedenim poslovnim brojem navodeći da su tužitelj i tuženik dana 21. rujna 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 815-50-3050253 i da Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe navodeći da je netočna tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva a da su kriteriji bili jasno definirani, a što i sam tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Također navodi da su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (dalje: "ZOO") i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Nadalje, iako je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (na koje se tužitelj poziva u tužbi) kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i kojom Izrekom presude je utvrđeno da su takve odredbe kredita ništetne i premda se u čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 do 56/13 (dalje: "ZZP") navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to da niti u kojem slučaju ne znači da se gore navede izreka presude poslovni broj P- 1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu jer premda se u izreci gore navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju i u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Navodi i da gore navedenom presudom P-1401/12 nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope, te s obzirom na navedenu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne jer kada bi se tužbeni zahtjev iz tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Također navodi da nije uopće sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je zatraženo u petitu tužbe stoga kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kad je potpisan Ugovor o kreditu stoga da je očito da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi budući da je isti u suprotnosti kako s voljom tužitelja i tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, tako i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, kako je to niže detaljnije objašnjeno. Nadalje, promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti, a tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima, tako je u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuje osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima a prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu se vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovo poslovnoj politici koje promjene tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji a kao kriterije koji su utjecali na promjenu kamatne stope ističe kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva, svoj položaj na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu a parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamatne između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu su 6-mjesečni Libor-a za CHF, 10- godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS) i 6- mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a ( po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Nastavno na sve navedeno ističe kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima da je sama primjena i promjene kamatne stope izvršavana u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati a o čemu jasno govori i obrazloženje gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 kojom je utvrđeno kako se nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne odnose na osmotuženika Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.) iz razloga što je ista parametre o promjeni kamatne stope definirala u samom ugovoru o kreditu a budući da je tuženik učinio sadržajno istu stvar – samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu – jasno je kako je promjena kamatne stope bila ugovorena na jasan i jasno izražen način. Također navodi da tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog već cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž – 7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti, dakle, teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. Navodi i da je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka te ističe kako je tužitelj u potupnosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi u cijelosti o jasnoj odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija a tužitelj je mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Ističe i kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati kao i da je valutna klauzula u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka dok se u konkretnom slučaju uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali da se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. U odnosu na tužiteljev navod da mu Ugovor o kreditu nije rastumačen od strane javnog bilježnika je u cijelosti netočan i kontradiktoran da samom formom Ugovora koji je sačinjen u formi solemnizirane isprave koja je kao takva trebala biti pročitana i istumačena tužitelju. Nadalje navodi da Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kredite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, da je predmetni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja predmetne tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1 ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila, a budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadnu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZPP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da Naslovni sud odbije tužbu u tom dijelu. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe.

3. Podneskom zaprimljenim na ročištu 7. srpnja 2021. punomoćnik tužiteljice je uredio tužbeni zahtjev.

3.1. Podneskom zaprimljenim 18. ožujka 2025. punomoćnik tužiteljice je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje te činjenice uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice na 22.veljače 2019. (list 5-9 spisa), Ugovor o kreditu broj 818-50-3050253 od 19. rujna 2005. (list 10-17 spisa), otplatna tablica –kredit informativni izračun od 19. rujna 2005. (list 18-22 spisa), kontrolni ispis rezervacije partije od 19.rujna 2005. (list 23 spisa), Informacija za klijente: Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge (list 36-37 spisa), Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom (list 38-42 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 1.travnja 2011. (list 43-65 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada, siječanj 2007. (list 66-79 spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke opel i chevrolet u periodu od 1.07.2005. do 30.09.2005. u suradnji sa ovlaštenim prodavateljima (list 91-93 spisa), izračun kreditne sposobnosti (list 94 spisa), vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Mačus d.o.o. (list 131-147 spisa) te saslušanjem vještakinje Stefani Gardašanić (list 187 spisa), javnog bilježnika Nikše Viđena (list 187-188 spisa) i tužiteljice UE (list 190-191 spisa).

4.1. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 22.veljače 2019. utvrđeni su datumi dospijeća te iznosi anuiteta, zateznih kamata, troškova, tečajne razlike, iznos uplata, tečajne razlike, stanje kredita, visina kamatne stope i datum promjene za razdoblje od 19.listopada 2005. do 2.listopada 2011.

4.2. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 818-50-3050253 od 19. rujna 2005. između tuženika –banke i tužiteljice kao korisnika kredita utvrđeno je da se čl. 1. Banka obvezala Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 20.935,59 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je čl 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, dok je čl. 7 ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten ali ne kasnije od 31.siječnja 2006.

4.3. Uvidom u otplatnu tablicu –kredit informativni izračun od 19. rujna 2005. utvrđeni su datumi dospijeća, iznos kredita, iznos anuiteta, otplatna kvota, kamata, stanje kredita, broj rate i efektivne kamatne stope, neto novčani tok i diskontirani neto novčani tok, diskontirana isplata kredita i diskontirani tokovi za razdoblje od 19.rujna 2005. do 30.rujna 2011.

4.4. Saslušana vještakinja Stefani Gardašanić iskazala je da ostaje u cijelosti kao u pisanom nalazu i mišljenju.

4.5. Saslušana tužiteljica UE iskazala je da joj je predmetni kredit trebao za kupnju automobila za vlastite potrebe i da se nakon što je pogledala koji bi joj automobil odgovarao odlučila za automobil marke Opel, tip Meriva, te koliko se može sjetiti oni su imali poslovnu suradnju sa RBA bankom te je iz navedenog razloga otišla u RBA banku. Nadalje je iskazala da prilikom zaključenja ugovora nije mogla pregovarati o pojedinim stavkama ugovora, a niti djelatnica u banci a niti javni bilježnik joj nisu davali nikakva pojašnjenja vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te se ne sjeća je li mogla zaključiti ugovor u nekoj drugoj valuti, a niti je li dobivala obavijesti o promjene tečaja i kamatne stope. Iskazala je i da je ugovor pročitala i da joj nisu bile jasne sve odredbe ugovora i da nije tražila pojašnjenja jer je na prvu mislila da je sve razumjela, da joj je rata kredita bila oko 1.600,00 kuna u početku da bi naknadno porasla na misli 2.000,00 kuna, a što je ipak malo utjecalo na egzistenciju nje i njezine obitelji i da je znala da će joj rata kredita toliko porasti ne bi nikad digla kredit u CHF. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tuženika je li joj poznato da bi zbog promjene tečaja CHF moglo doći do promjene visine rate kredita odnosno da bi zbog kamatne stope moglo doći do promjene visine rate kredita, iskazala je da joj je bilo poznato, ali da joj nije bilo poznato da bi rata kredita zbog tih promjena mogla puno narasti dok je na pitanje je li se raspitivala kod banke zašto je došlo do promjene kamatne stope, odgovorila da nije.

5. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

6. Među strankama je nesporno da su 19. rujna 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-3050253 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 20.935,59 CHF obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je čl 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, dok je čl. 7 ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten ali ne kasnije od 31.siječnja 2006.

6.1. Među strankama je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja i je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetna.

7. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

8. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

9. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

10. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

13. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

15. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužiteljica pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna. Također proizlazi i da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika a da je tužiteljica kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavila da je suglasna i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da se radi o bitnom sastojku ugovora koji ovisi isključivo o odluci tuženika te da navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, točnije tužiteljice jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužiteljice koja se ne može predvidjeti te je navedena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice čime je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer je iz predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljiva samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu , dakle navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

18. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

19. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja međutim istaknuti prigovor zastare potraživanja ovaj sud smatra neosnovanim. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare, a s obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovom postupku podnesena 8. svibnja 2019.

21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Mačus d.o.o.

21.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje a temeljem dokumentacije priložene u spisu proizlazi da preplata odnosno više plaćena kamata iznosi 507,70 CHF odnosno 2.426,38 kuna po početnom tečaju ili 322,05 eura i da manje plaćene kamate nije bilo dok pozitivne tečajne razlike iznose 6.732,09 kuna ili 893,50 eura, negativne tečajne razlike iznose 2.864,64 kuna ili 380,18 eura odnosno neto pretplata tečaja iznosi 3.867,45 kuna ili 513,32 eura.

21.2. Punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje.

22. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužiteljice koja je iskazala da je kredit uzela za kupnju auta za osobne potrebe, da se nakon što je pogledala koji bi joj automobil odgovarao odlučila za automobil marke Opel, tip Meriva, koji su imali poslovnu suradnju sa RBA bankom te je iz navedenog razloga otišla u RBA banku, da prilikom zaključenja ugovora nije mogla pregovarati o pojedinim stavkama ugovora, a niti djelatnica u banci a niti javni bilježnik joj nisu davali nikakva pojašnjenja vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, da se ne sjeća je li mogla zaključiti ugovor u nekoj drugoj valuti, a niti je li dobivala obavijesti o promjeni tečaja i kamatne stope, da je ugovor pročitala i da joj nisu bile jasne sve odredbe ugovora i da nije tražila pojašnjenja jer je na prvu mislila da je sve razumjela, da joj je rata kredita bila oko 1.600,00 kuna u početku da bi naknadno porasla na misli 2.000,00 kuna, a što je ipak utjecalo na egzistenciju nje i njezine obitelji i da je znala da će joj rata kredita toliko porasti ne bi nikad digla kredit u CHF, zaključak je ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da tužitelj prilikom potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će kamatna stopa biti tijekom otplate kredite, a visina kamatne stope prema stavu ovog suda nije ni odrediva sukladno čl. 272 ZOO-a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu propisani kriteriji za odredivost, odnosno ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok punomoćnici stranaka nisu imali primjedbe.

24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica prihvatila potpisom ugovora o kreditu kamatnu stopu od 5,50% godišnje a da je tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćiva la anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete čime je tužiteljica kao potrošač bila dovedena u znatno nepovoljniji položaj također uzevši u obzir i da tužiteljica kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bio nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, isti je neosnovan obzirom da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača ali ne i ukoliko idu na korist potrošača stoga obzirom da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici s osnove potplaćenih anuiteta jer je tužiteljica platila tuženiku iznos koji je tuženik obračunao i od nje potraživao, stoga nema stjecanja bez osnove tužiteljice, te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I., II. i III. Izreke.

25. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva obzirom da je tužiteljica visinu tužbenog zahtjeva uredila sukladno dokumentaciji koju je posjedovala u trenutku podnošenja tužbe smatrajući da tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije imala sve potrebne podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a uzimajući u obzir i usvojeni zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26.studenog 2021.

26. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st. 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj:818-50-3050253 od 19. rujna 2005. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora a što je u trenutku podnošenja predmetne tužbe nesporno sud u Zagrebu, međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužiteljica nije imala stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno prigovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužiteljica koja ugovor sklapa u Dubrovniku odabrala mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njezinog prebivališta, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica mora putovati pred sud u Zagrebu što joj obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužiteljice u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).

28. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1), za zastupanje na ročištima 20.listopada 2021., 7.srpnja 2021., 26.ožujka 2025. i 7.travnja 2025. (svako po 75 b, Tbr. 9/1) i za sastav podnesaka od 6.srpnja 2021. i 18.ožujka 2025. (75 b, Tbr. 8/1) što imajući na umu vrijednost jednog boda iznosi 1.050,00 EUR, sve uvećano za PDV 25% u iznosu od 1.312,50 EUR i tome valja dodati 400,00 EUR plaćenih na ime financijskog vještačenja pa je ukupno tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.712,50 EUR (točka IV. izreke).

U Dubrovniku, dana 6. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika