Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3028/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Grgić članice vijeće u pravnoj stvari tužitelja UC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Adela Radić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Adela Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi: utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-3915/2019-29 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P- 3915/2019-29 od 27. svibnja 2024. u dijelu pod točkom 1. i 2. izreke.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-3915/2019-29 od 27. svibnja 2024. u dijelu pod točkom 3. i 4. i sudi:
Odbija se zahtjev tužitelja:
„ Nalaže se tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 16.951,88 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedine iznose i to kako slijedi:
na iznos od
od datuma
1. 1,44 €
01.09.2007.
2. 5,83 €
12.01.2008.
3. 39,24 €
12.02.2008.
4. 48,02 €
09.03.2008.
5. 80,82 €
11.04.2008.
6 71,54 €
10.05.2008.
7 70,97 €
08.06.2008.
8 69,59 €
12.07.2008.
9 65,36 €
09.08.2008.
10. 68,79 €
11.09.2008.
11. 95,82 €
12.10.2008.
12. 108,41 €
15.11.2008.
13. 87,93 €
10.12.2008.
14 135,62 €
06.01.2009.
15 134,29 €
05.02.2009.
16 . 139,52 €
03.03.2009.
17 128,70 €
07.04.2009.
18 122,55 €
05.06.2009.
19 122,55 €
05.06.2009.
20 120,44 €
05.08.2009.
21 123,47 €
05.09.2009.
22 123,47 €
05.09.2009.
23 118,23 €
06.10.2009.
24 117,31 €
05.11.2009.
25. 123,36 €
05.12.2009.
26. 132,43 €
05.01.2010.
27. 136,85 €
05.02.2010.
28. 137,08 €
05.03.2010.
29. 154,77 €
03.04.2010.
30. 148,72 €
05.05.2010.
31. 156,86 €
05.06.2010.
32. 188,50 €
06.07.2010.
33. 172,33 €
05.08.2010.
34. 191,41 €
05.10.2010.
35. 180,36 €
05.11.2010.
36. 216,41 €
07.12.2010.
37. 224,51 €
01.02.2011.
38. 213,12 €
01.02.2011.
39. 221,18 €
05.03.2011.
40. 207,46 €
05.04.2011.
41. 217,49 €
05.05.2011.
42. 259,64 €
05.06.2011.
43. 248,30 €
05.07.2011.
44. 328,92 €
04.08.2011.
45. 329,19 €
06.09.2011.
46. 254,82 €
08.10.2011.
47. 265,55 €
05.11.2011.
48. 230,81 €
06.12.2011.
49. 245,06 €
05.01.2012.
50. 255,17 €
02.02.2012.
51. 254,55 €
18.02.2012.
52. 248,61 €
16.03.2012.
53. 247,10 €
18.04.2012.
54. 250,62 €
16.05.2012.
55. 252,28 €
04.07.2012.
56. 249,39 €
17.07.2012.
57. 250,26 €
14.08.2012.
58. 242,21 €
30.09.2012.
59. 245,59 €
16.10.2012.
60. 253,95 €
30.11.2012.
61. 249,70 €
15.12.2012.
62. 248,23 €
13.01.2013.
63. 239,22 €
05.02.2013.
64. 245,24 €
20.03.2013.
65. 245,34 €
05.05.2013.
66. 228,29 €
30.05.2013.
67. 234,84 €
28.06.2013.
68. 232,96 €
03.08.2013.
69. 239,02 €
05.09.2013.
70. 246,79 €
05.10.2013.
71. 242,96 €
05.11.2013.
72. 246,41 €
05.12.2013.
73. 245,93 €
05.01.2014.
74. 258,06 €
05.03.2014.
75. 166,82 €
13.03.2014.
76. 164,89 €
05.04.2014.
77. 165,73 €
15.04.2014.
78. 160,01 €
14.05.2014.
79. 162,10 €
06.07.2014.
80. 165,82 €
07.08.2014.
81. 168,48 €
05.09.2014.
82. 171,03 €
04.10.2014.
83. 168,46 €
08.10.2014.
84. 175,48 €
13.11.2014.
85. 175,19 €
06.01.2015.
86. 176,49 €
06.02.2015.
87. 176,49 €
05.03.2015.
88. 176,49 €
05.04.2015.
89. 176,49 €
05.05.2015.
90. 176,49 €
20.06.2015.
91. 176,49 €
19.07.2015.
92. 176,49 €
19.08.2015.
93. 176,49 €
11.09.2015
4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.000,08 € sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena , u roku
od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III. Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 216-121/2007 od 3. travnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 121.000,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora, vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, te članak 4. kojim je ugovoreno kako se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, te članak 4. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 746,06 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Pod točkom II. izreke Utvrđeno se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,članak 6., Ugovora o kreditu broj:216-121/2007 od 3. travnja 2007., koji je potvrđen od Javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita br. OV- 3163/07 od 20. travnja 2007. u dijelu članka 6. u kojem je ugovoreno kako je redovna kamatna stopa promjenjiva, a ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Addiko Bank d.d. ili drugim aktima banke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 16.951,88 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedine iznose i to kako je to navedeno u točki III. izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,08 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže pobijanu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 909,25 eura.
3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
4. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio ništetnost i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u točkama 4. i 6. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od dana 3. travnja 2007. te isplate iznosa navedenih u izreci pobijane presude kojeg tužitelj temelji na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18; dalje - ZOO) i tvrdnji da mu tuženik navedeni iznos duguje s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,20 % po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) do izvršene konverzije Ugovora o kreditu.
5. Između stranaka je nesporno da su prednik tuženika Hypo Alpe Adria-Bank d.d. i tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 216-121/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 3. travnja 2007. prema kojem je prednik tuženika kao kreditor odobrio tužitelju, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 121.000,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 20 godina, te početnu nominalnu kamatnu stopu od 4,20%, te da je čl. 3.1. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
6. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu čl. 4. Ugovora o kreditu, te čl. 6. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 323., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Navedene odredbe je sud prvog stupnja utvrdio nepoštene u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženik iskoristio svoj položaj
7. Tako je prvostupanjski sud na temelju, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/14, dalje: ZZP-a/14), te čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22; dalje- ZOO) pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
8. S tim u vezi, valja reći da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Anexa nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Anexa kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki 1. i 2. izreke potvrditi.
9. Nije sporno da su prednik tuženika i tužitelj 4. veljače 2016. sklopili Anex uz Ugovor o kreditu broj 216-121/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
10. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i prednik tuženika, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu i to na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P- 1401/12 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne.
11. Nadalje, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 , 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 144/22, 155/23 dalje: ZPP), prema kojima se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
12. Odbijen je prigovor zastare, obzirom da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu rok počinje teći od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da zastara nije nastupila.
13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji Ines Lozić kojim je utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule više preplatio do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu do 4. veljače 2016. odnosno do konverzije iznos od 16.951,88 euro.
14. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) prihvatio glavni tužbeni zahtjev u cijelosti sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.
15. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj s prednikom tuženika dana 4. veljače 2016. sklopio Anex Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulo, u EUR.
16. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Anexom ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 nije ispravljena ekonomska ravnoteža između stranaka te da takvo sklapanje nije rezultat slobodne volje i formirane odluke potrošača da zaključi predmetni Anex.
17. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
18. Treba kazati da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
19. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
20. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.
21. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Anex Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
22. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Anexom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.
23. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sudovi ocjenjuju da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.
24. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
25. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
26. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Anexa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
27. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.
28. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu pod točkom 3. izreke kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 16.951,88 eura.
29. Odluka se o parničnom trošku temelji na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice U i I, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj djelomično uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.
U Zagrebu 6. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Roberta Pandža
