Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1512/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d, Paromlinska br. 2, Zagreb, zastupana po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženice protiv dijela presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu broj P-619/19-26 od 16. siječnja 2023. godine, ispravljene rješenjem toga suda broj P-619/19-41 od 11. ožujka 2025. godine, kao i o žalbama protiv rješenja toga suda broj P-619/19-35 od 6. lipnja 2024. godine i rješenja broj P- 619/19-41 od 11. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu broj P-619/19-26 od 16. siječnja 2023. godine, ispravljene rješenjem toga suda broj P-619/19-41 od 11. ožujka 2025. godine, u dijelu pod točkom II, III i IV izreke.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženice Zagrebačke banke d.d. od 17. lipnja 2024. i 26. ožujka 2025. godine kao neosnovane i potvrđuju rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu broj P-619/19-35 od 6. lipnja 2024. godine i rješenje broj P- 619/19-41 od 11. ožujka 2025. godine.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je Ugovor o kreditu 3206316691/06 , zaključen između tužitelja i tuženika dana 13. ožujka 2006. godine, ništetan, te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 141.553,24 HRK zajedno sa zakonskom zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. I izreke prvostupanjske presude,

2.Ujedno su prihvaćeni podredni tužbeni zahtjevi kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o kreditu broj 3206316691/06, zaključenim između tužitelja i tuženika dana 13. ožujka 2006. godine, te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, te je tuženik dužan isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 19.567,18 HRK zajedno sa zakonskom zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. III izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.028,60 eura, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu za iznos od 4.346,67 eura zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen.

3. Rješenjem suda prvog stupnja od 6. lipnja 2024. godine sud je ispravio prijepis presude od 16. siječnja 2023. godine, na način da ju je izrazio u eurima i dostavio prijepis strankama, a rješenjem suda prvog stupnja od 11. ožujka 2025. godine ispravljena je prvostupanjska presuda od 16. siječnja 2023. godine glede imena tužitelja kao i glede izražene valute.

4. Protiv navedene presude žali se tuženica u dijelu pod točkom II, III i IV izreke, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te protiv navedenih rješenja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te predlaže da se pobijana presuda i rješenja preinače, odnosno ukinu i traži troškove sastava žalbi.

5. Žalbe tuženice nisu osnovane.

6. U provedenom postupku donošenja prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Tužitelj je postavio više tužbenih zahtjeva po pravilima eventualne kumulacije, u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, koji su u međusobnoj vezi, te je odredio redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tužbenim zahtjevima, pa kako je sud prvog stupnja odbio prvi tužbeni zahtjev kao neosnovan, to je pravilno odlučio o drugopostavljenim tužbenim zahtjevima.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome isplata iznosa od 2.597,01 eur sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

11. Neosnovan je žalbeni navod da je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev koji nije precizno označen, budući da je u izreci točno navedeno za koje ugovorne odredbe predmetnog kredita se traži utvrđenje ništetnosti.

12. Neosnovan je i žalbeni navod da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109. st. 1. i čl. 201. ZPP jer da tužitelj tužbom nije obuhvatio i sudužnika, budući da se ne radi o jedinstvenom suparničarstvu iz odredbe čl. 201. ZPP, pa nije bilo osnove da tužitelj tužbom obuhvaća i sudužnika.

13. Nisu osnovani ni žalbeni navodi glede podnošenja stupnjevite tužbe tužitelja, budući da je tužitelj tu tužbu postavio u smislu odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP, u kojoj je istaknuo, pored zahtjeva za dostavu potrebnih podataka i zahtjev kojim traži od tuženice isplatu određenog iznosa novca, visinu kojeg će odrediti nakon što tuženica dostavi sve potrebne podatke i provedenog vještačenja, te je sud prvog stupnja odlučio o manifestacijskom zahtjevu i naložio tuženici dostavu materijalne dokumentacije i nakon toga odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nakon kojeg je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

14. Stoga se ne radi o preinačenju tužbe, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, budući da uređenju tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi, ne predstavlja ni djelomično povlačenje tužbe - ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenog u tužbi, niti preinaku tužbe - ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 44/2023-2 od 12 ožujka 2024.)

15. Neosnovan je žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača, budući da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju motorkotača, a tuženica nije dostavila u spis nikakav dokaz, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP, da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio potrošač u smislu odredbe čl. 2. direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

16 Isto tako neosnovano tuženica navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, te da se tužitelj kao individualni potrošač ne može pozivati na te presude, budući da je sud prvog stupnja proveo pojedinačni kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su se odnosile i na prednika tuženice, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

19. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženice, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

20. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njenoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

21. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženice, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

22. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

24. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

25. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

26. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. Tuženica nije dokazala da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

28. Osim toga, tuženici je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili joj je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

29. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

30. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženice, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP.

31. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

32. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

33. Iz toga proizlazi da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

34. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

35. Prema odredbi članka 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan je vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

36. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

37. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

38. Pri tome neosnovano tuženica prigovara da sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose s obzirom na tečaj CHF u odnosu na tadašnju kunu, budući da tuženica u tom smislu nije postavila protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja kao ni materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbe čl. 195. i čl. 196. ZOO, jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod djelomično ništetnih odredbi ugovora svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev, pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne, što tuženica nije učinila, zbog čega nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime manje plaćenih iznosa u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu

39. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

40. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinačnom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

41. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 15. ožujka 2019. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

42. Neosnovan je i navod tuženika glede odluke o trošku, jer je sud prvog stupnja, u dijelu kojim je prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška, pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP, odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

43 Tužitelj je zahtjev za naknadu troška dostavio na ročištu za glavnu raspravu na kojem je glavna rasprava zaključena, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP, a navod tuženice da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 106.a ZPP nije osnovan, budući da je tužitelj mogao svoj zahtjev za naknadu troška dostaviti u spis na ročištu.

44. Osim toga, neosnovan je i žalbeni navod da je sud prvog stupnja donio presudu isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je sud proveo kontradiktoran postupak u cijelosti pa troškovi koji su dosuđeni tužitelju su bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

45. Sud prvog stupnja je, također, pravilno dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište održano dana 4. listopada 2021. godine, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa), budući da se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari.

46. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

47. Neosnovani su, također i žalbeni navodi glede donošenja pobijanih rješenja, jer je sud prvog stupnja rješenjem od 6. lipnja 2024. godine, sukladno odredbi čl. 342. st. 3. ZPP, dostavio strankama ispravljeni prijepis presude, budući da je zahtjev tužitelja izražen u kunama, a sud je taj zahtjev bio dužan izraziti u eurima, sukladno odredbi čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22).

48. S obzirom na to da predmetnim rješenjem sud prvog stupnja nije ponovno odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva niti je mijenjao sadržaj presude, nego je samo uz postavljeni tužbeni zahtjev u kunama isti izrazio u valuti koja je uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, a što je bio dužan učiniti, to je pravilno donio pobijano rješenje, zbog čega svi suprotni navodi u žalbi tuženice i tom pravcu nisu osnovani.

49. Isto tako, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice glede rješenja suda prvog stupnja od 11. ožujka 2025. godine, budući da je sud prvog stupnja postupio sukladno odredbi čl. 342. st. 1. ZPP, prema kojem pogreške u imenima i brojevima i druge očite pogreške u pisanju i računanju, ispravit će sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba.

50. Kako je tužitelj u tužbi naveden kao ĐG, a isto tako je naveden i u ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila od 13. ožujka 2006. godine, a tako je i naveden u zapisniku o objavi i uručenju sudske odluke od 16. siječnja 2023. godine, to je očito da je u presudi došlo do očigledne pogreške u pisanju prezimena tuženika, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je, sukladno odredbi čl. 342. ZPP, ispravio prvostupanjsku presudu glede prezimena tužitelja.

51. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbe tuženice kao neosnovane i potvrditi navedena rješenja suda prvog stupnja od 6. lipnja 2024. i 11. ožujka 2025. godine.

U Zagrebu, 6. svibnja 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb