Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1926/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-5 od 27. veljače 2025., ispravljenoj rješenjem Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-11 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika OTP banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-5 od 27. veljače 2025., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-11 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice BK kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-5 od 27. veljače 2025., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-11 od 10. travnja 2025. za parnični trošak sa kojim tužiteljica BK nije uspjela.

II Odbija se žalba tuženika OTP banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-5 od 27. veljače 2025., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-11 od 10. travnja 2025. za svotu parničnog troška od 356,18 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

III Uvažava se žalba tuženika OTP banka d.d. i preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-5 od 27. veljače 2025., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-546/2024-11 od 10. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III izreke za svotu parničnog troška od 62,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate i rješava:

Odbija se tužiteljica BK sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u svoti od 62,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

IV Odbija se tuženik OTP banka d.d. sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 98741/04 od dana 10. siječnja 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta] kao kreditora i tužitelja BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA“, koja glasi: „1,00 % ( slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa] OIB:52508873833 da tužitelju BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu isplati iznos od 258,35 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. siječnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 15. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa] OIB: 52508873833 da tužiteljici BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 418,68 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Protiv odluke o parničnom trošku u dijelu sa kojim nije uspjela, sadržanom pod točkom III izreke prvostupanjske presude žali se tužiteljica ne navodeći određeno žalbene razloge s prijedlogom, uvažiti njezinu žalbu i preinačiti prvostupanjsku odluku.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana a žalba tužiteljice neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o prijenosu vlasništva br. 98741/04, kojega su nesporno 10. siječnja 2005. sklopili pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita (dalje: Ugovor o kreditu) a koja nosi naziv Naknada za obradu zahtjeva i glasi 1% od iznosa odobrenog kredita, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita, kao i zahtjev za isplatu svote koju je platila u ispunjenju označene ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ocjenjujući kako predmetna odredba podliježe testu nepoštenosti te je sud uzeo u obzir sve okolnosti slučaja te nakon iskaza tužiteljice prema kojemu ona nije bila informirana da će biti dužna platiti tu naknadu, niti obaviještena o razlozima koji ju opravdavaju plaćanje i koji troškovi i usluge ulaze u nju, zaključuje kako je tužiteljica bila u podređenom položaju te joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao i odredbu na temelju koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita a tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o njezinom plaćanju dok tuženik tijekom postupka nije dokazao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

7. Budući da tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade, nije predložio dokazna sredstva ocjenjuje kako tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima niti svrsi kojoj služi naknada te predmetnu odredbu ocjenjuje ništetnom jer je nametnuta obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača, bez opisa troškova ili usluga koje se plaćaju iz sporne naknade a kako nije sporno da je tužiteljica u ispunjenju predmetne ugovorne odredbe platila svotu od 258,35 eura nalaže tuženiku isplatu ove svote, s kamatama tekućim od dana plaćanja pa do isplate.

8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi i njezinoj visini dok tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti sve troškove te se tako radi o neodređenoj odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači, da se radi o nepoštenoj odredbi Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP koja je ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

9. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i od čega se ona sastoji , a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 322. ZOO ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP jer, iako je razumljivo sastavljena, ne omogućuju tužiteljici ocijeniti opravdanost te naknade pa nije isključena isključene iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbama ZZP.

10. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Odredbe čl. 1021. do 1023. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita pa s obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi te što je njome obuhvaćeno, pravilno je ocijenjena ništetnom odnosno, nepoštenom na temelju odredbi ZZP.

12. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te da nije izveden niti jedan dokaz iz kojeg se može utvrditi suprotnost načelu savjesnosti i poštenja.

13. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

14. S obzirom da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. pa tako tuženiku nisu povrijeđena ustavna niti konvencijska prava na koju povredu upućuje u zaključku žalbe.

16. I naposlijetku tužiteljica, kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetnom s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnom pojedine njegove odredbe jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. ZOO.

17. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

18. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa).

19. Međutim, prvostupanjski je sud djelomično pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP glede naknade troška podneska tužiteljice za pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita (25 bodova) jer se radi o podnesku koji nije upućen sudu već tuženiku prije pokretanja parnice (list 38 spisa) i koji nije bio potreban pa je tako ovaj trošak u visini od 50,00 eura uz trošak poreza (62,50 eura) trebalo odbiti.

20. Kako je nadalje podnesak od 7. kolovoza 2024. bio potreban za parnicu jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužiteljica očitovala na navode odgovora na tužbu, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP je odbijena žalba tuženika i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke prvostupanjske presude za svotu od 356,18 eura a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena označena odluka za svotu od 62,50 eura.

21. U odnosu na žalbu tužiteljice treba reći kako je tužiteljica istaknula zahtjev na utvrđenje kao deklaratorni zahtjev koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu pa se tako deklaratorni zahtjev uz kondemnatorni ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, sve u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP prema kojoj se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva a taj glavni zahtjev predstavlja upravo zahtjev na isplatu svote od 258,35 eura dok je deklaratorni zahtjev odlučan glede osnovanosti zahtjeva za isplatu (primjerice rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05-2 od 13. prosinca 2005.).

22. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima upućuje na vrijednost predmeta spora u ukupnoj svoti od 1.585,58 eura označenoj u smislu odredbe čl. 36. i 37. ZPP pa je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena njezina žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom III izreke prvostupanjske presude za parnični trošak sa kojim nije uspjela.

23. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer je s žalbom uspio samo djelomice glede sporednog traženja .

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis