Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1778/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, FĆ, izvjestiteljice i članice, GĆ, članice, u pravnoj stvari tužitelja HĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. /OIB: 53056966535/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa OĆ, Josip Grošeta i Mateja Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2192/2023-16 od 15. siječnja 2025., u sjednici održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2192/2023-16 od 15. siječnja 2025. pod stavkom I. izreke, stavkom II. izreke i stavkom IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 718-50-3894690 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...'' (stavak I. izreke), naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.678,09 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke), naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.541,62 eura sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2025. do isplate (stavak IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu "temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF" (stavak III. izreke) i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.541,62 eura (stavak V. izreke).

2. Protiv presude pod stavcima I., II. i IV. izreke žali te tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 106,13 eura sa zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 718-50-3894690 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...'', restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.678,09 eura na ime razlike u anuitetima kredita između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita, naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita, specificiranih po datumima sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tuženik (kreditor) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 26. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 718-50-3894690 za iznos od 24.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/ (članak 4.), namjena kojeg je bila kupnja rabljenog automobila (članak 6.); da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob , koje obračunava kreditor; da je tužitelj vratio tuženiku kredit, visina ukupne razlike plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir tečaj na dan dosjeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, koja iznosi 3.678,09 eura / 27.712,56 kuna, pojedinih anuitetnih razlike iz postavljenog tužbenog zahtjeva i vrijeme uplata po tužitelju, a niti da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku, stranaka kojeg je bio i tuženik utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporna je po tuženiku, primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP- a); izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/); zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, jesu li kao takve bile odredive za tužitelja, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik).

8. Ispitivanjem prvostupanjske presudu u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se poziva tuženik, a niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati.

9. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, tijeku zateznih kamata i neosnovanosti prigovora zastare.

10. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje vezano za odluku pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude je pravilno utvrđeno i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

11. Naime, iz iskaza tužitelja (rođen 1973., SSS, po zanimanju stolar) proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontakte sa djelatnicima tuženika, da je isti Ugovor sklopio u auto-kuće u kojoj je kupio vozilo marke Seat Leone, da mu je jedino ponuđen kredit u CHF, da mu je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu rata kredita sa 1.600,00 kuna porasla na 2.600,00 kuna, da se o pojedinim odredbama Ugovora nije pregovarala, da je Ugovor pročitao i razumio u granicama svojih mogućnosti s obzirom na obrazovanje i struku i da su kreditna sredstva iskorištena prema ugovorenoj namjeni - kupnju automobila za osobne potrebe (list 288. - 289.).

12. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. prosinca 2006. do 31. ožujka 2007. kao dokaz da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli, odnosno da je tužitelj mogao birati između kredita sa valutnim klauzulama (CHF ili EUR) ili ugovor bez valutne klauzule (kunski kredit), a iz kojih proizlazi da je tuženik za kredit u CHF nudio najnižu stopu redovne godišnje / promjenjive kamate.

13. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano[1] da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

14. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

15. Direktivom 93/13/EEZ[2] su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje

1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

2 Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ)

na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

16. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

18. U presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno - da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

19. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno-posljedičnu vezu kretanja promjene tečaja CHF i eventualno nudio tužitelju izmjenu Ugovora o kreditu.

20. Tuženik u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da je tužitelju predan u auto kući i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

21. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[3] ). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

22. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja kao jedini objektivni zaključak, kako ga je formirao i prvostupanjski sud ostaje da je Ugovor o kreditu standardi obrazac tuženika za namjenske kredite, na sadržaj kojeg tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, da Ugovorom o kreditu nisu ugovoreni, niti jednostranim tuženikovim Odlukama određivani egzaktni parametri na temelju kojih će tuženik pratiti promjenu tečaja CHF kroz razdoblje vraćanja kredita (7 godina), a koji bi za tužitelja kao potrošača bili razumljivi i predvidivi za procjenu njegove ekonomske situacije, da iz postupanja tuženika nije jasno je li po tuženiku, a ako jest na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju 2007. razrađivana uzročno-posljedična veza kretanja promjenjivosti tečaja CHF (tuženik kao trgovac bio je svjestan rizika za tužitelja zbog ugovaranja valute CHF i nije postupao u dobroj vjeri), a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana, s obzirom na dovoljno oštećeni pravni položaj tužitelja u koji je stavljen na temelju ugovorne odredbe o tečaju valute CHF, u vrijem dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, i to ne samo u ekonomskom smislu, već i u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema takvoj odredbi ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

22.1. Stoga se ne mogu prihvatiti neargumentirani, a time i neosnovani navodi tuženika da prvostupanjski sud nije prvotno utvrdio jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (proveo test poštenosti), a niti stav da nije dopušteno ocjenjivati poštenost predmetne ugovorne odredbe /vezano za valutu CHF/.

23. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

24. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

25. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

26. Nije sporna visina ukupnog restitucijskog zahtjeva, visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu na dan isplate kredita, visine anuiteta koje je tužitelj plaćo po tuženiku obračunatom tečaju CHF na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, a niti vrijeme uplata anuiteta po tužitelju.

27. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 3.678,09 eura, to je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

28. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja, zbog čega se suprotni žalbeni navodi ne mogu prihvatiti.

29. Neosnovano je i tuženikovo ustrajavanje na prigovoru zastare. Drugostupanjski je sud suglasan sa ocjenom neosnovanosti prigovora zastare po prvostupanjskom sudu i razlozima navedenim pod točkom 27.1. i 27.2. obrazloženja prvostupanjske presude, odnosno da nisu nastupili učinci zastare (tužba podnesena 28. ožujka 2023., prije isteka petogodišnjeg roka zastare, koji se računa od 14. lipnja 2018. za razliku u anuitetima po osnovi ništetne odredne o valutnoj klauzuli) koja je podudarna i sa shvaćanjem iskaznom po Građanskom odjelu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022., i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1238/2022-2 od 11. siječnja 2024. i drugima).

30. Svako drugačije tumačenja zastare (početak, tijek, prekid, nastupanje) kad je u pitanju tužba potrošača za utvrđivanje restitucijskih učinaka (povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba), kao što je i predmetna, a povodom koje sud mora voditi računa o podređenom položaju u kojem se tužitelj kao potrošač nalazio u odnosu na tuženika kao trgovca, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, te okolnosti da tužitelj kao potrošač nije znao niti mogao ocijeniti opseg svojih prava, protivno je načelu ekvivalentnosti i djelotvornosti, (principima pravnog sustava Republike Hrvatske).

31. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa tuženikovim tumačenjem pravila o zastari i prekidu zastare za potraživanje tužitelja, koje isti veže uz shvaćanje da je tužba preuranjena i nedopuštena u smislu odredbe članka 186. c stavka 2. ZPP-a jer da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

32. Žalbeni navodi tuženika pod točkama 27. - 32. obrazloženja žalbe i drugi vezano za ništetnost odredbi o naknadi /članak 3. Ugovora/ nisu razmatrani iz razloga što predmet spora u konkretnoj parnice nije zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi /obrade - zatvaranje/ kredita niti restitucijski zahtjev po toj osnovi.

33. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

34. Prvostupanjski je sud pravilno o troškovima postupka odlučio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i za taj dio odluke dao jasne razloge koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu (točka 30. - 30.3. obrazloženja prvostupanjske presude). Naime, u okolnosti konkretnog slučaja nema mjesta primjeni Tbr. 7/9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023.) na koju se poziva tuženik jer je za odluku o troškovima mjerodavna vrijednost predmeta spora od 3.678,09 eura (članak 35. ZPP-a), pravilno primijenjena po prvostupanjskom sudu, a ne vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura za koju je prema Tbr. 9/7. OT predviđena jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini 50 bodova.

35. I trošak povodom pravnog lijeka (predmetne žalbe) pada na teret tuženika jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

36. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2192/2023-16 od 15. siječnja 2025. pod stavcima I., II. i IV. izreke nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a) zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nika Grospić Ivasović