Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1396/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje tog suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidije Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vedranu Pajiću, odvjetniku u Osijeku, protiv 1. tuženika ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mislavu Matijeviću, odvjetniku u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženih protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn- 107/2017-107 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe 1. tuženika ĐR iz [adresa] (u odnosu na točke I. i II. izreke prvostupanjske presude) i 2. tuženika IR iz [adresa] (u odnosu na prvostupanjsku presudu u cijelosti) kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-107/2017-107 od 31. siječnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi 1. tuženika ĐR iz [adresa]. tuženika IR iz [adresa] za naknadu troškova nastalih im u žalbenoj fazi postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužiteljici solidarno naknade štetu u iznosu od 49.107,44 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 30. ožujka 2017. do isplate, po stopi zatezne kamate kako je pobliže određena izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženicima da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 15.655,89 eura (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev 2. tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I. i II. izreke žali se 1. tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u cijelosti žalbom pobija i 2. tuženik, sadržajno ističući sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet ovog postupka zahtjev je tužiteljice da se tuženicima naloži da joj solidarno naknade štetu zbog povrede prava osobnosti koju trpi kao posljedicu kaznenih djela koja su tuženici počinili u odnosu na nju i za koja su pravomoćno kazneno i osuđeni, koji tužbeni zahtjev je sud prvog stupnja prihvatio.

6. Navodima žalbe žalitelji osporavaju pravilnost prvostupanjske odluke ističući da je sud prvog stupnja pogrešno pošao od pretpostavke da postoji njihova solidarna odgovornost, uz što 1. tuženik navodi da on tužiteljicu nije silovao. Obojica ističu i da njihova odgovornost nije jednaka, jer nisu u jednakoj mjeri doprinijela šteti koju tužiteljica tvrdi da trpi, a da provedenim vještačenjem nije razjašnjeno koliki je doprinos kojeg od njih u šteti koju tužiteljica tvrdi da trpi.

7. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje navodima žalbi. Prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe, a ta povreda nije počinjena niti time što sud nije rješenjem odlučio o dijelu zahtjeva za koji je tužba povučena. Takav propust suda daje pravo 2. tuženiku da zahtjeva donošenje dopunske odluke (rješenja), ali nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

7.1. Ocijenjeno je i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni ostale bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

8. Suprotno navodima žalbe pravilno je sud prvog stupnja zaključio da postoji solidarna odgovornost tuženih za štetu koju tužiteljica trpi, pozvavši se u tom dijelu na propisano čl. 1107. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

9. Prema čl. 1107. ZZO-a solidarna odgovornost može postojati u nekoliko situacija. Tako st. 1. te odredbe predviđa da takva odgovornost postoji kada više osoba zajedno prouzroči štetu, dok st. 3. predviđa solidarnu odgovornost i za osobe koje su štetu uzrokovale radeći neovisno jedna od druge, ako se na mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti, a st. 4. te odredbe dodatno propisuje da kada je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila da one odgovaraju solidarno.

10. U konkretnom slučaju, u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj K-Rz-1/2015-182 od 2. lipnja 2015., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Kž-554/15-7 od 15. veljače 2016., tuženici, obojica kao pripadnici paravojne Teritorijalne obrane, proglašeni krivima i pravomoćno kazneno osuđeni i to:

- 1. tuženik ĐR, jer je neutvrđenog dana, tijekom kolovoza 1991., počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 3/91., 39/92., 91/92., 31/903., 35/93., 108/95., 16/96., 28/96., dalje: OKZ RH) na način da je došao u kuću ŽR, svezao mu ruke na leđa i stavio nož pod vrat, rekavši mu: „Sada ćeš vidjeti što će se desiti.“, a potom se obratio nepoznatom pripadniku TO riječima: „Evo ti je!“ (misli se na ovdje tužiteljicu) nakon čega su prvo nepoznati pripadnik TO-a i LR, strgnuli odjeću s tužiteljice i potom ju silovali, nakon čega je ĐR pozvao još i trećeg, nepoznatog pripadniku TO-a da siluje tužiteljicu, sve pred očima ukućana (oca i njezine obitelji), zbog kojeg kaznenog djela je ovaj tuženik pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina,

- 2. tuženik IR, jer je 1. kolovoza 1991. počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva opisan čl. 91. st. 2. Kaznenog zakona (Nar. nov. broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11) kada je zajedno s pokojnim LR i još jednim nepoznatim pripadnikom TO-a, naredio tužiteljici da pođe s njima automobilom, nakon čega su se odvezli do piste za istovar šećerne repe, u blizini željezničke stanice, gdje su ju sva trojica silovala, zbog kojeg kaznenog djela je ovaj tuženik pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

11. Takve okolnosti konkretnog slučaja i po shvaćanju ovog suda, kao i suda prvog stupnja, bez obzira što se radi o dva različita kaznena djela, ne isključuju solidarnost tuženih.

12. Odredba čl. 1107. st. 3. ZOO ne isključuje izrekom solidarnost štetnika ako su oni osuđeni za dva različita kaznena djela. Naprotiv, na sudu je da, zavisno od konkretnih okolnosti svakog pojedinog slučaja, ocijeni jesu li za solidaritet u smislu te odredbe ispunjene pretpostavke ili ne, a u konkretnom je slučaju dokazano da solidarnost tuženih za štetu koju tužitelja trpi.

12.1. U predmetnom slučaju:

- tužiteljica trpi štetu u smislu čl. 1100., ali i čl. 1102. ZOO-a, što se smatra oblikom povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, na dostojanstvo i, čast i slobodu u smislu čl. 19. tog Zakona, a

- ta šteta je posljedica činjenice da su nad tužiteljicom od strane tuženih, tijekom kolovoza 1991., prisilom na spolni odnos (silovanje od strane 2. tuženika) i zlouporabom odnosa podređenosti (silovanja po nalogu 1. tuženika od strane trećih osoba pred očima obitelji tužiteljici, 1. tuženika i ostalih silovatelja) počinjena kaznena djelo za koje su tuženici osuđeni, koja u sebi sadrži i biće kaznenog dijela protiv spolnog ćudoređa,

- koja djela su tuženici (što proizlazi i iz izreke pravomoćne kaznene presude), počinili, kao pripadnici paravojne Teritorijalne obrane, u približno istom razdoblju (tijekom kolovoza 1991.),

- i ta su njihova postupanja zajedno dovela do štete koju tužiteljica trpi pri čemu se ne može matematički utvrditi (vještačenje po vještaku dr. Ivanu Požganinu) koliko je u šteti bio doprinos svakog od tuženih.

12.1. Te okolnosti, i po shvaćanju ovoga suda, ukazuju na jedini mogući zaključak, da je takvo postupanje prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti od strane pripadnika paravojne Teritorijalne obrane bilo povezano i uobičajeno postupanje u vrijeme ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj. Stoga je takvo postupanje tuženih u međusobnoj povezanosti jer se, neovisno od činjenice da se radi o dva različita kaznena djela, u kojem nisu istovremeno bili prisutna oba tuženika, radi o jednoj vrsti štete koja je posljedica opisanog, povezanog, postupanja tuženih prema tužiteljici, a stav je ovoga suda da bi svako suprotno tumačenje, u konkretnom slučaju, s obzirom na okolnosti slučaja, bilo pretjerano formalističko i protivilo bi se pravu tužiteljice da pred sudom ostvari zakonitu i pravičnu zaštitu, koje pravo je zaštićeno čl. 29. st. 1. (Ustava Republike Hrvatske, Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., pročišćeni tekst 8/99., ispravak 14/02. i 13/03.).

13. Žaliteljima također valja odgovoriti da je ovom sudu, kao i sudu prvog stupnja, razumljivo, jasno obrazloženo i apsolutno prihvatljivo mišljenje vještaka da se posljedice djela koja su dovela do štete koju tužiteljica trpi ne mogu matematički razgraničiti u odnosu na svako pojedino postupanje tuženih. Posebno okrutan način poticanja na višestruko silovanje tužiteljice pred njezinom obitelji od strane 1. tuženika, svakako je još okrutniji i još ekstremniji oblik povrede prava tužiteljice na slobodu izbora partnera i spolno ćudoređe od, samog po sebi, okrutnog čina faktičnog silovanja koje je u odnosu na tužiteljicu počinio 2. tuženik. Međutim, točne granice posljedica svakog od tih djelovanja (iako je okrutnost postupanja 1. tuženika bila još ekstremnija) ne mogu se matematički razgraničiti jer se postupanje tuženih ipak ne može smatrati nezavisnim, već povezanim načinom djelovanja, istih kao pripadnika paravojne Teritorijalne obrane prema pripadnicima suprotne nacionalnosti i to prema jednoj osobi (ovdje tužiteljici), čime je ista šteta zapravo jedna štete i ista je posljedica višekratnog ponovljenog i nedopuštenog udara na, jedno od temeljnih prava svake žene (slobodu izbora partnera i spolno ćudoređe), što nemogućim čini razgraničiti stupanj njihova doprinosa i zbog čega, između ostalog i postoji njihova solidarna odgovornost za štetu koju tužiteljica trpi.

14. Glede visine dosuđenog iznosa valja reći da postupanje 1. tuženika opisano u pravomoćnoj kaznenoj presudi (poticanje na počinjenje kaznenog djela višekratnog silovanja po različitim osobama pred očima obitelji) predstavlja riječima neopisiv, nehuman, protivan svim pravilima ratnog prava, čin te ekstreman oblik poticanja na kazneno djelo protiv ćudoređa. Sukladno čl. 20. OKZ RH (na koji se poziva i kazneni sud u presudi kojom osuđuje tuženika) 1. tuženik je bio suizvršilac u počinjenju kaznenog djela silovanja, a to znači da nije nužno morao i osobno počiniti čin silovanja, već je bilo dostatno da je na drugi način zajednički s drugima bitno doprinio izvršenju silovanja, a naređivanjem da se silovanje izvrši 1. tuženik je izvan svake sumnje bitno doprinio tom činu, čime je kao pripadnik paravojne prekršio i čl. 3., čl. 13., čl. 27., čl. 32. Ženevske konvencije građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 4. Dopunskog protokola te Konvencije od 8. lipnja 1977., jer je nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu. Takvo postupanje ovog tuženika na štetu tužiteljice u svakom slučaju opravdava dosuđeni iznos naknade neimovinske štete jer je, izvan svake sumnje, i bez da je to potvrđeno vještačenjem, dovelo do iznimno jake psihičke i fizičke traume i neopisivo strašnog poniženja i straha.

14.1. Isto tako, u kaznenoj presudi opisano postupanje 1. tuženika na štetu tužiteljice, sa i bez osuđujuće kaznene presude, ukazuje da je njegovo postupanje dovelo do povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, ugled i čast tužiteljice. Ovo jer se radi o osobito okrutnom i hladnokrvnom postupanju 1. tuženika, koje bi također, i bez provedenog vještačenja, po životnoj logici stvari, na svaku osobu ostavio ekstreman psihotraumatski trag i izazvao postraumatski stresni poremećaj za cijeli život, jer se, i u ovom dijelu, nesumnjivo radi o iznimno jakoj psihičkoj i fizičkoj traumi i neopisivo strašnom poniženja i strahu, što u svakom slučaju opravdava dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu koji je sud tužiteljici dosudio.

15. Slijedom toga je sud, u takvoj činjeničnoj situaciji, imao dovoljno činjeničnih elemenata da, sa i bez mišljenja vještaka i po njemu utvrđenih posljedica, zaključi o jačini povrede prava osobnosti nanesenoj tužiteljici te je stoga, imajući na umu sve prethodno rečeno, zakonitom ocijenjena prvostupanjska odluku u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti. Iznos naknade štete koji tužiteljica potražuje u ovom postupku ne prelazi granice pravičnog i razumnog s obzirom na sve što joj je okrutnim, nehumanim i nezakonitim, postupanjem tuženih učinjeno. Prema shvaćanju ovoga suda nema dovoljno visokog novčanog iznosa koji bi štetu koja je nanesena tužiteljici mogao reparirati, ali sud ipak mora poštivati procesno pravilo da ne smije suditi izvan zatraženog tužbenim zahtjevom, zbog čega je prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke i potvrdio.

16. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

17. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je zakonitom po osnovi i po visini te je kao takva i potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a. Pri tome na navode žalbe 2. tuženika u ovom dijelu valja odgovoriti da sud o troškovima postupka odlučuje prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog zahtjeva (čl. 154. ZPP-a), a tužiteljica je tim zahtjevom uspjela u cijelosti. Glede pak iznosa za koji je tužba povučena, suprotna strana ima pravo od suda tražiti donošenje rješenja o povlačenju i o zahtjevu te strane za naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio, što nije od utjecaja na odluku suda prvog stupnja u ovom dijelu.

18. Tuženicima trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nisu uspjeli, a 1. tuženiku i jer nije niti naznačio koji je to trošak imao (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević