REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-732/2020-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Jasminki Galešić, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Babić, Brborović & partneri iz Zagreba, protiv tuženika HŽ Cargo d.o.o. OIB: 08720210702 Zagreb, Heinzelova 51, kojeg zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 08. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja VŠ, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Dinka Rebrovića, odvjetnika dana 06. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je nedopuštena odluka tuženika HŽ Cargo d.o.o. iz Zagreba, Heinzelova 51, OIB: 08720210702 o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 033/19 od 23. travnja 2019. godine te se nalaže tuženiku HŽ Cargo d.o.o. iz Zagreba, Heinzelova 51, OIB: 08720210702 da tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na rad na radno mjesto Glavni referent za carinu i pogranični promet u organizacijskoj jedinici Režija RP Centar, koje je obavljao temeljem Ugovora o radu od dana 23.04.2019. godine.

2. Nalaže se tuženiku HŽ Cargo d.o.o. iz Zagreba, Heinzelova 51, OIB: 08720210702 da tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.".

II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 500,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu dana 09. ožujka 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi nedopuštenosti otkaza. U tužbi je naveo da je bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu od 23. travnja 2019. Tuženik je 20. siječnja 2020. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu protiv koje je tužitelj 04. veljače 2020. podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio. Tužitelj tvrdi da ne postoje poslovno uvjetovani razlozi koji bi opravdavali donošenje odluke o otkazu. Tužitelj tvrdi da otkaz nije dopušten jer se u odluci o otkazu paušalno i uopćeno govori o smanjenju opsega poslova bez relevantnih dokaza s financijskog aspekta niti konkretnim podacima koji bi upućivali na smanjeni obujam posla. Tužitelj tvrdi da tuženik prilikom otkaza nije vodio računa o socijalnim kriterijima propisanim člankom 115 stavak 2 Zakona o radu. Tužitelj tvrdi da tuženik nije imao potrebu za organizacijskim promjenama već je organizacijska promjena usmjerena isključivo na ukidanje tužiteljevog radnog mjesta kako bi tužitelj ostao neraspoređen. Tužitelju je najprije ponuđeno novosistematizirano radno mjesto koje je ubrzo ukinuto pa tužitelj tvrdi da se time nastojala isposlovati forma otkazivanja ugovora o radu kako bi se prikrio stvarni cilj poslodavca, a to je šikana tužitelja. Tužitelj je odlukom tuženika od 03. prosinca 2018. razriješen s radnog mjesta voditelj područnog centra I / Sisak Caprag na kojem je radio temeljem ugovora o radu od 15. listopada 2018. godine. Dana 21. ožujka 2019. tužitelju je uručena ponuda za obavljanje poslova radnog mjesta glavni referent za carinu i pogranični promet u organizacijskoj jedinici Regionalno područje HŽ Cargo Centar - ispostava režije Regionalnog područja HŽ Cargo Centar – Sisak Caprag. Tužitelj je prihvatio ponuđeni ugovor o radu 24. travnja 2019. godine.

2. Tužbenim zahtjevom naznačenim u tužbi tužitelj predlaže da sud utvrdi da je nedopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj: 033/19 od 23. travnja 2019. te da sud naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet u organizacijskoj jedinici Režija RP Centar koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 23. travnja 2019. godine.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je odluka o otkazu tužiteljevog ugovora o radu obrazložena, tuženik je proveo zakonom propisani postupak savjetovanja s radničkim vijećem, a uslijed razloga navedenih u obrazloženju odluke o otkazu, tuženik je donio Pravilnik o organizaciji (Službeni vjesnik 18/19) kojim je ukinuo radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet u organizacijskog jedinici Režija RP Centar. Tuženik je naveo da je posljednjom reorganizacijom više od 100 radnika tuženika proglašeno viškom. Tuženik je istaknuo prigovor prekluzije.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u odluku o otkazu broj. 190/2020 od 20. siječnja 2020. (list 10-11 spisa), zahtjev za zaštitu prava, presliku prijamne knjige Hrvatske pošte i presliku povratnice (list 12-17), ugovor o radu između tužitelja i tuženika od 15. listopada 2018. (list 20-23), odluku o razrješenju nadređenog radnika od 03. prosinca 2018. (list 24), odluku tuženika broj: UC-28-26/18 od 03. prosinca 2018. (list 25), podnesak tužitelja upućen tuženiku (list 26-28), zahtjev za zaštitu dostojanstva (list 29-33), odgovor na zahtjev za zaštitu dostojanstva (list 34), ponudu za obavljanje poslova od 18. ožujka 2019. (list 35), odgovor na ponudu za obavljanje poslova (list 36-37), dopis o dostavi odluke o otkazu ugovora o radu od 12. travnja 2019. i odluku o otkazu ugovora o radu od 12. travnja 2019. (list 38-40), ponuđeni ugovor o radu za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet (list 41- 44), očitovanje tužitelja na odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 24. travnja 2019. (list 45), dopis tuženika od 13. siječnja 2020. upućen radnikom vijeću (list 66), očitovanje radničkog vijeća od 17. siječnja 2020. (list 67), Pravilnik o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. od 28. listopada 2019. (list 68-189), Kolektivni ugovor HŽ Cargo d.o.o. od 30. listopada 2019. (list 190-257), ugovor o radu između tužitelja i tuženika od 23. travnja 2019. (list 262-265), obavijest o prestanku radnog odnosa od 12. svibnja 2020. (list 266), odluku o otkazu ugovora o radu od 12. travnja 2019. (list 267-268), dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 23. prosinca 2019. (list 274), konačnu listu tehnološkog kolektivnog viška (list 276-281), dopis Glavnog radničkog vijeća od 02. prosinca 2019. (list 282-283), odluku o ukidanju radnih mjesta od 26. studenog 2019. (list 284), odluku o utvrđivanju liste tehnološkog/kolektivnog viška radnika od 02. prosinca 2019. (list 285), dopis tuženika Hrvatskom zavodu za zapošljavanje od 02. prosinca 2019. (list 286-287), odluku o načinu rješavanja tehnološkog/kolektivnog viška radnika u 2019/2020 godinu od 26. studenog 2019. (list 288-291), dopis Glavnog radničkog vijeća od 25. studenog 2019. (list 293-295), odluku o pokretanju postupka savjetovanja o kolektivnom višku radnika od 26. studenog 2019. (list 296-304), Pravilnik o II izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. (list 305- 315), Pravilnik o III i IV izmjenama i dopunama Pravilnika o radu HŽ Cargo d.o.o. od 24. rujna 2019. (list 319-324, 367-376), Pravilnik o I izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. (list 333-359), Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu HŽ Cargo d.o.o. od 04. lipnja 2019. (list 361-365), Pravilnik o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. od 31. srpnja 2018. (list 377-476). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 483-485) te svjedoka BŠ, OŠ (list 489-491), JŠ i NŠ (list 501-503).

5. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8 ZPP-a, sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Odluka o otkazu dostavljena je tužitelju 20. siječnja 2020. (što proizlazi iz navoda iz tužbe), a protiv odluke o otkazu od 20. siječnja 2020. tužitelj je 04. veljače 2020. tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava (što je vidljivo iz preslike povratnice na listu 17 spisa). Zahtjev za zaštitu prava podnesen je u roku od 15 dana od dana dostave odluke o otkazu tužitelju. Dana 05. veljače 2020. počeo je teći rok od 15 dana u kojem je tuženik mogao odgovoriti na zahtjev za zaštitu prava, a posljednji dan tog roka bio je 19. veljače 2020. godine. Tuženik nije odgovorio na tužiteljev zahtjev za zaštitu prava. Dana 20. veljače 2020. počeo je teći daljnji rok od 15 dana u kojem je tužitelj mogao podnijeti tužbu sudu, a posljednji dan navedenog roka bio je 05. ožujka 2020. godine.

7. Tužitelj je 09. ožujka 2020. podnio tužbu sudu, a tužba je predana na poštu 05. ožujka 2020. što je vidljivo iz bilješke na prijemnom štambilju suda i iz koverte na listu 56 spisa pa se sukladno članku 113 stavak 2 ZPP-a smatra da je tužba podnesena 05. ožujka 2020. godine. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj podnio tužbu sudu u roku od 15 dana koji rok je propisan člankom 133 Zakona o radu (Narodne novine 93/2014), što znači da je tuženikov prigovor prekluzije neosnovan.

8. Dopisom od 13. siječnja 2020. tuženik je radničkom vijeću dostavio podatke o namjeravanoj odluci o redovitom otkazu tužiteljevog ugovora o radu te je od radničkog vijeća zatražio očitovanje, a radničko vijeće se dopisom od 17. siječnja 2020. očitovalo na namjeravanu odluku o otkazu na način da nije suglasno s nacrtima odluka o otkazu ugovora o radu za radnike Regionalnog područja HŽ Cargo Centar. U obrazloženju očitovanja radničko vijeće je navelo da se prilikom proglašavanja tehnološkog viška nisu koristili kriteriji iz kolektivnog ugovora, nego Zakon o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, što je za radničko neprihvatljivo i diskriminatorno.

9. S obzirom da očitovanje radničkog vijeća nije obvezujuće za tuženika sud je zaključio da je tuženik prije otkaza proveo postupak savjetovanja propisan člankom 150 Zakona o radu.

10. Odlukom od 20. siječnja 2020. tuženik je otkazao tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 23. travnja 2019. za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet zbog prestanka potrebe za obavljanje poslova tužiteljevog radnog mjesta uslijed gospodarskih i organizacijskih razloga. U obrazloženju odluke je navedeno da je tuženik zbog smanjenog opsega poslova i ostvarenja manjeg prijevoza robe izvršio organizacijske promjene, preustrojio je poslovanje društva i racionalizirao je broj radnika te je donio Pravilnik o organizaciji i odluku o ukidanju radnih mjesta od 26. studenog 2019. godine. Pravilnikom o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. ukinuto je radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet u organizacijskoj jedinici Režija RP Centar. Kod poslodavca nisu postojala slobodna radna mjesta na koja bi mogao rasporediti tužitelja pa je tuženik otkazao tužiteljev ugovor o radu. Prilikom donošenja odluke o otkazu poslodavac je vodio računa o članku 105 Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji te je vodio računa da je tužitelj kod tuženika u radnom odnosu 44 godine, ima 59 godina života, nema utvrđenu invalidnost i nema obveze uzdržavanja. U odluci o otkazu je utvrđeno da tužitelj nije dužan dolaziti na rad za vrijeme otkaznog roka te da će za vrijeme trajanja otkaznog roka koristiti razmjerni dio godišnjeg odmora.

11. Na ročištu održanom 28. svibnja 2024. sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je izjavio da je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu glavni referent za carinu i pogranični promet i bio je jedini zaposlenik na tom radnom mjestu. Nadređen mu je bio šef poslovnice BŠ. Ugovor o radu za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet sklopio je 23. travnja 2019. i do otkaza u siječnju 2020. nije obavljao nikakve poslove već je sjedio u uredu i nije radio ništa. Nadređeni BŠ nije mu dodijelio nikakve radne zadatke i nije mu o otme dao bilo kakvo obrazloženje iako je tužitelj od njega tražio da mu dodijeli radne zadatke. Naveo je da je radio u [adresa] i za vrijeme trajanja njegovog ugovora o radu za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet nitko nije obavljao poslove tog radnog mjesta. Navedeno radno mjesto ukinuto je krajem 2019. godine nakon čega je tužitelj proglašen tehnološkim viškom. Prije otkaza poslodavac mu nije ponudio neko drugo radno mjesto umjesto otkaza, a tužitelju nije poznato da li je kod poslodavca bilo slobodnih radnih mjesta. Radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet nije postojalo prije nego je tužitelj sklopio ugovor o radu za to radno mjesto već je ono sistematizirano u razdoblju između 03. prosinca 2018. i 23. travnja 2019. U navedenom razdoblju tužitelj je bio bez ugovora o radu pa je tuženik oformio navedeno radno mjesto kako bi tužitelju ponudio ugovor o radu za to radno mjesto. Naveo je da je u vrijeme otkaza imao 59 godina života, 45 godina i 7 mjeseci radnog staža kod tuženika i imao je nezaposlenu suprugu, a drugih obveza uzdržavanja nije imao.

12. Svjedok BŠ je prilikom saslušanja naveo da je bio zaposlen kod tuženika tijekom 2019. i 2020. godine na radnom mjestu šef regionalnog područja Centar i bio je nadređen tužitelju. Tužitelj je prije otkaza radio na radnom mjestu šef područnog centra Sisak Caprag i obavljao je poslove tog radnog mjesta. Tužitelj je bio jedini zaposlenik na navedenom radnom mjestu, odnosno jedini nadređeni u područnom centru, a svaki područni centar imao je svog šefa. Tužitelj je smijenjen s radnog mjesta šef područnog centra [adresa] i dva puta mu je ponuđeno radno mjesto glavni referent koje tužitelj nije prihvatio pa se aktivirao otkaz ugovora o radu. Naveo je da nije postojala druga odluka o otkazu već je tužitelj dobio sam jedan otkaz i to onog ugovora nakon kojeg nije prihvatio ponuđeni ugovor.

13. Svjedok OŠ je prilikom saslušanja izjavio da je bio zaposlen kod tuženika do rujna 2020. godine na radnom mjestu transportni komercijalist i radio je na kolodvoru Sisak Caprag. Tužitelj je radio na kolodvoru [adresa], a udaljenost između navedenih kolodvora je 5 kilometara. U razdoblju od 2014. do 2018. godine tužitelj je bio voditelj područnog centra, bio je neposredni rukovoditelj svjedoku, ali je smijenjen s navedenog radnog mjesta i počeo je raditi na radnom mjestu glavni referent za carinu i pogranični prijevoz. Tužitelj je nakon izmijenjenog ugovora o radu bio na bolovanju i donosio je doznake na kolodvor Sisak Caprag i svjedok je tada viđao tužitelja. Svjedok je naveo da nema nikakvih saznanja o otkazu tužiteljevog ugovora o radu za radno mjesto glavni referent za carinu te svjedok nije imao nikakvog doticaja s tužiteljem u vezi obavljanja poslova kod tuženika. Izjavio je da radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet nije postojalo kod tuženika prije nego je tužitelj sklopio ugovor o radu za to radno mjesto, a svjedok je kod tuženika radio 30 godina. Navedeno radno mjesto nije postojalo kod tuženika nakon što je tužitelj dobio otkaz. Naveo je da prije tužiteljevog otkaza i nakon tužiteljevog otkaza nitko drugi od zaposlenika nije obavljao poslove radnog mjesta glavni referent za carinu i pogranični promet.

14. Svjedok JŠ je na ročištu 08. travnja 2025. naveo da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu strojovođa na kojem je radio i tijekom 2019. i 2020. godine te radi u Zagrebu. Naveo je da mu je poznato da je tužitelj radio na radnom mjestu glavni referent za transport i logistiku, a osim tužitelja nije bilo drugih zaposlenika na tom radnom mjestu. Izjavio je da ne zna da li je tužitelj radio u Zagrebu ili u [adresa] i ne zna da li je tužitelj obavljao navedene poslove u razdoblju od travnja 2019. do siječnja 2020. godine. Nakon tužiteljevog otkaza poslovi tužiteljevog radnog mjesta nisu se obavljali na području Centar. Izjavio je da je u utuženom razdoblju bio predsjednik radničkog vijeća tuženika i tada su utvrđeni tehnološki viškovi, smanjivao se broj radnika te je ukinuto radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet ili radno mjesto glavni referent za transport i logistiku. Kod tuženika je bilo uobičajeno da se radnicima umjesto otkaza ponudi drugo radno mjesto ukoliko je bilo slobodnih radnih mjesta, ali tužitelju nije ponuđeno drugo radno mjesto jer slobodnih radnih mjesta nije bilo. Tužitelj je odabran za otkaz zato što je tuženik izradio novi Pravilnik o organizaciji i ukinuto je tužiteljevo radno mjesto. Tuženik je tužitelju prije otkaza ponudio zbrinjavanje kroz Željeznički fond u smislu članka 70 Kolektivnog ugovora i tužitelj je mogao birati između navedenog zbrinjavanja i otkaza. Tužiteljevo radno mjesto je ukinuto kao najmanje potrebno.

15. Svjedok NŠ je prilikom saslušanja izjavila da je u listopadu 2020. proglašena tehnološkim viškom, ali je ona prihvatila zbrinjavanje putem Željezničkog fonda u kojem se još uvijek nalazi. Prije pristupanja Željezničkom fondu radila je na radnom mjestu vlakovođa, a tužitelj je radio na radnom mjestu šef transportnog komercijalnog centra i bio joj je nadređen tijekom 2019. i 2020. godine. Osim tužitelja nije bilo drugih zaposlenika koji bi radili na istom radnom mjestu kao tužitelj i obavljali iste poslove. Navela da su se poslovi koje je tužitelj obavljao prije otkaza nastavili obavljati kod tuženika nakon tužiteljevog otkaza, a nastavila ih je obavljati ČŠ koja i danas obavlja te poslove. Ona je šef i zadužena je za područje od Turopolja do Volinja, bila je od ranije zaposlena kod tuženika na radnom mjestu transportni komercijalist na Zapadnom kolodvoru Zagreb. Navela je da ne zna da li je tužitelju ponuđeno zbrinjavanje kroz Željeznički fond. Izjavila je da tužiteljevo radno mjesto nije ukinuto već je tužitelj zamijenjen drugom osobom a to je ČŠ i to na radnom mjestu šef transportno komercijalnog centra. U vrijeme tužiteljevog otkaza nitko drugi od zaposlenika nije dobio otkaz, ali je otkaza bilo prije i nakon tužiteljevog otkaza.

16. Temeljem iskaza svjedoka BŠ sud nije utvrdio niti jednu relevantnu činjenicu jer je svjedok iskazivao o poslovima koje je tužitelj obavljao na radnom mjestu šef područnog centra [adresa] temeljem ranijeg ugovora o radu, a ne temeljem ugovora o radu koji je predmet odluke o otkazu. Svjedok je izjavio da tužitelj nije prihvatio radno mjesto glavni referent koje mu je tuženik ponudio, da je dobio samo jedan otkaz i to onog ugovora nakon kojeg nije prihvatio ponuđeni ugovor. S obzirom da je iz dokumentacije u spisu vidljivo da je tužitelj prije otkaza od 20. siječnja 2020. godine, 12. travnja 2019. dobio otkaz ugovora o radu od 15. listopada 2018. sud je zaključio da svjedok BŠ nema saznanja o odluci o otkazu od 20. siječnja 2020. kojom je otkazan tužiteljev ugovor o radu od 23. travnja 2019. godine.

17. Temeljem iskaza svjedoka OŠ i JŠ sud je utvrdio da je tužitelj bio jedini zaposlenik na radnom mjestu glavni referent za carinu i pogranični promet te da nakon što je tužitelj dobio otkaz, nitko drugi od zaposlenika nije obavljao poslove tog radnog mjesta.

18. Sud nije povjerovao iskazu svjedoka NŠ da tužiteljevo radno mjesto nije ukinuto već da je na tužiteljevo radno mjesto imenovana ČŠ jer je ČŠ odlukom tuženika od 03. prosinca 2018. imenovana za obavljanje poslova nadređenog radnika radnog mjesta voditelj područnog centra Sisak Caprag, a tužitelj je s navedenog radnog mjesta razriješen odlukom tuženika od 03. prosinca 2018. godine. S obzirom da je odlukom o otkazu od 20. siječnja 2020. otkazan tužiteljev ugovor o radu za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet, a ne ugovor o radu za radno mjesto voditelj područnog centra, sud je zaključio da je iskaz svjedoka NŠ nevjerodostojan.

19. Tužitelj je 15. listopada 2018. s tuženikom sklopio ugovor o radu za radno mjesto voditelj područnog centra [adresa], a odlukom tuženika od 03. prosinca 2018. tužitelj je razriješen dužnosti nadređenog radnika s radnog mjesta voditelj područnog centra I Sisak Caprag.

20. Tuženik je dopisom od 18. ožujka 2019. tužitelju ponudio obavljanje poslova radnog mjesta glavni referent za carinu i pogranični promet, a tužitelj je podneskom (list 36-37 spisa) obavijestio tuženika da ne izražava svoju volju o prihvaćanju ili odbijanju ponude, već traži dodatna pojašnjenja.

21. Odlukom od 12. travnja 2019. tuženik je otkazao tužiteljev ugovor o radu od 15. listopada 2018. i tužitelju je ponudio ugovor o radu za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet u Sisak Caprag. Tužitelj je prihvatio ponuđeni ugovor o radu i s tuženikom je 23. travnja 2019. sklopio ugovor o radu za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet u organizacijskoj jedinici Regionalno područje HŽ Cargo centar-Ispostava režije Sisak Caprag.

22. Tužiteljev ugovor o radu od 23. travnja 2019. za radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet otkazan je tuženikovom odlukom od 20. siječnja 2020. godine.

23. Odlukom od 26. studenog 2019. tuženik je utvrdio način rješavanja tehnološkog/kolektivnog viška radnika u 2019/2020 godini te je utvrdio višak od ukupno 116 radnika.

24. Tuženik je utvrdio konačne liste tehnološkog/kolektivnog viška te je u listi tehnološkog viška za regionalno područje HŽ Cargo Centar utvrdio višak od 15 radnika, među kojima se nalazi i tužitelj zaposlen na radnom mjestu glavni referent za carinu i pogranični promet. S obzirom da iz konačnih lista tehnološkog/kolektivnog viška (list 276-281 spisa) proizlazi da je u organizacijskim jedinicama tuženika utvrđen kolektivni višak od 116 radnika, a u tužiteljevoj organizacijskoj jedinici je utvrđen višak od 15 radnika, sud je zaključio da tužitelj neosnovano tvrdi da je organizacijska promjena usmjerena isključivo na ukidanje tužiteljevog radnog mjesta.

25. Pravilnikom o organizaciji HŽ Cargo d.o.o. od 28. listopada 2019. tuženik je ukinuo radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet jer navedeno radno mjesto nije predviđeno u sistematizaciji radnih mjesta utvrđenih tim Pravilnikom. Iz navedenog proizlazi da je radno mjesto glavni referent za carinu i pogranični promet ukinuto novim Pravilnikom o organizaciji od 28. listopada 2019., što znači da je prestala tuženikova potreba za tužiteljevim radom na tom radnom mjestu.

26. Člankom 115 stavak 1 točka 2 Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

27. Prema ocjeni ovog suda, poslodavac je ovlašten samostalno organizirati svoje poslovanje i proces rada sukladno svojim potrebama i mogućnostima, ovlašten je izvršiti racionalizaciju poslovanja i reorganizaciju na način da će poslove određenog radnog mjesta obavljati s manjim brojem izvršitelja, ovlašten je poslove koje je obavljao radnik kojem je otkazao ugovor o radu preraspodijeliti na druge zaposlenike koje je zadržao na radu, ovlašten je odlučiti da se poslovi određenog radnog mjesta više neće obavljati i ovlašten je ukidati pojedina radna mjesta.

28. Odluka o ukidanju pojedinog radnog mjesta, kao i odluka o sistematiziranju određenog radnog mjesta predstavlja poslovnu odluku poslodavca i sud nije ovlašten procjenjivati svrsishodnost i opravdanost takve odluke.

29. Iz navedenog razloga sud je zaključio da je tuženik bio ovlašten odlučiti da se kod njega neće obavljati poslovi u okviru radnog mjesta glavni referent za carinu i pogranični promet. Tužiteljev ugovor o radu otkazan je zbog prestanka potrebe za tužiteljevim radom na radnom mjestu glavni referent za carinu i pogranični promet, a prestanak potrebe za radom radnika na određenom radnom mjestu, predstavlja opravdan razlog za otkaz.

30. Sud nije prihvatio tužiteljevu tvrdnju iznesenu u tužbi da su organizacijske promjene koje su prethodile odluci o otkazu, usmjerene isključivo na ukidanje tužiteljevog radnog mjesta te da je otkaz posljedica šikaniranja tužitelja. Naime, tuženik je organizacijskim promjenama 2019. godine utvrdio tehnološki višak od 116 radnika pa je prema ocjeni ovog suda, nelogično i neuvjerljivo da bi tuženik utvrdio višak od 116 radnika upravo s ciljem da ukine tužiteljevo radno mjesto te da mu otkaže ugovor o radu. Niti jedan od provedenih dokaza u ovom postupku ne ukazuje na činjenicu da bi tužitelj bio šikaniran od strane tuženika te da je odluka o otkazu od 20. siječnja 2020. posljedica šikaniranja tužitelja.

31. U odluci o otkazu tuženik je naveo da je prilikom donošenja odluke o otkazu vodio računa o socijalnim kriterijima propisanim odredbama Zakona o radu, a tužitelj nije naveo u odnosu na kojeg radnika je bio u prednosti prema socijalnim kriterijima propisanim člankom 115 stavak 2 Zakona o radu. Sud je pri tom imao u vidu da je tužitelj bio jedini zaposlenik na radnom mjestu glavni referent za carinu i pogranični promet što znači da nije bilo drugih zaposlenika s kojima je tuženik trebao tužitelja usporediti prema socijalnim kriterijima, a tužitelj nije niti tvrdio da takvi zaposlenici postoje.

32. Člankom 72 Kolektivnog ugovora propisano je da su kriteriji za utvrđivanje viška radnika: ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu, ispunjenje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu, zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije, trajanje radnog odnosa, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i socijalni status. Tužitelj nije naveo niti jednog konkretnog radnika s kojim ga je tuženik trebao usporediti prema kriterijima iz članka 72 Kolektivnog ugovora i nije naveo niti jedan kriterij prema kojem bi bio u prednosti u odnosu na druge radnike koje je tuženik zadržao na radu.

33. Zakonom o radu koji je važio u vrijeme otkaza nije propisana obveza poslodavca da radniku umjesto otkaza ponudi druge odgovarajuće poslove.

34. Člankom 73 Kolektivnog ugovora tuženika propisano je da po stupanju na snagu Pravilnika o organizaciji kojim je zbog tehnološkog rada došlo do ukidanja radnog mjesta ili smanjenja broja izvršitelja na pojedinom radnom mjestu, čime je određeni broj radnika utvrđen tehnološkim/kolektivnim viškom, obveza je poslodavca, između ostalog ukoliko postoje slobodna radna mjesta unutar društva po stupanju na snagu Pravilnika o organizaciji, popuniti radna mjesta radnicima društva.

35. U odluci o otkazu je navedeno da kod poslodavca nisu postojala slobodna radna mjesta na koja bi se tužitelj mogao rasporediti, a tužitelj je prilikom saslušanja naveo da mu nije poznato da li su kod poslodavca postojala slobodna radna mjesta koja bi mu tuženik mogao ponuditi umjesto otkaza. Stoga je sud zaključio da tužitelj nije dokazao da su kod tuženika postojala slobodna radna mjesta na koja je tuženik mogao rasporediti tužitelja umjesto otkaza iz čega proizlazi da kod tuženika nije bilo slobodnih radnih mjesta pa tuženik nije bio dužan tužitelju umjesto otkaza ponuditi ugovor o radu za neko drugo radno mjesto.

36. Člankom 135 stavak 3 Zakona o radu propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. Sukladno članku 135 stavak 1 Zakona o radu, u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor.

37. Iz navedenih odredaba Zakona o radu proizlazi da je poslodavac dužan dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz, a ostale činjenice o kojima ovisi dopuštenost otkaza, dužan je dokazati radnik. To znači da je tužitelj bio dužan dokazati da su kod tuženika postojali drugi radnici na istom radnom mjestu s kojima je tuženik trebao usporediti tužitelja prema socijalnim kriterijima propisanim člankom 115 stavak 2 Zakona o radu i prema kriterijima koji su propisani člankom 72 Kolektivnog ugovora tuženika i bio je dužan dokazati da je prema tim kriterijima tužitelj u prednosti u odnosu na konkretne usporedne radnike. Tužitelj je također bio dužan dokazati da mu je tuženik umjesto otkaza mogao ponuditi neko drugo slobodno radno mjesto u smislu članka 73 Kolektivnog ugovora tuženika.

38. Sud je zaključio da je otkaz dopušten jer je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za redoviti poslovno uvjetovani otkaz koji se sastoji u prestanku potrebe za tužiteljevim radom uslijed ukidanja tužiteljevog radnog mjesta.

39. Polazeći od utvrđenja da je otkaz dopušten sud je odbio tužbeni zahtjev kojim tužitelj predlaže da sud utvrdi da otkaz nije dopušten te da sud naloži tuženiku da tužitelja vrati na rad.

40. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi članka 154 stavak 1 u vezi članka 155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

41. Tuženiku je za prvostupanjski postupak priznata jednokratna nagrada u iznosu od 400,00 eur (200 bodova) sukladno Tbr. 7/2, prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, jer je u Tbr. 52 Tarife (Narodne novine 138/2023 od 17. studenog 2023.) propisano da se na postupke iz Tbr 7/2 primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan.

42. Ukupan trošak tuženika iznosi 400,00 eur, a navedenom iznosu je dodan PDV od 25% u iznosu od 100,00 eur pa je tuženiku na ime parničnog troška ukupno dosuđeno 500,00 eur.

43. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu 06. svibnja 2025.

Sudac:

Jasminka Galešić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 (pet) istovjetnih primjeraka, putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika