Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1772/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Vlaste Feuš sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tomislava Aralice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukadin i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1054/2024-8 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća od 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1054/2024-8 od 24. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je kao ništetna odredba članka 3. i predzadnji stavak čl. 9. Ugovora o kreditu poslovni broj 158-50-3896906 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 29. siječnja 2007. sadržaja pobliže naznačenog kao u točki I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 260,17 eura s pripadajućim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (točka II. izreke) te na ime troškova postupka iznos od 1.079,64 eura s pripadajućim kamatama pobliže navedenim u izreci (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

6. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio:

- da su parnične stranke zaključile Ugovora o kreditu poslovni broj 158-50-3896906 dana 29. siječnja 2007. na iznos od 11.247,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za odobrenje kredita 29. siječnja 2007. u iznosu od 1.685,27 kn i dana 20. veljače 2012. u iznosu od 275,01 kn te da visina zahtjeva nije sporna.

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da se u vezi sporne odredbe ugovora o kreditu u vezi naknade nije moglo posebno pregovarati, tim više što je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja naknade bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima.

8. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03-dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Sud prvoga stupnja predmetni Ugovor je sagledao i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

11. Slijedom navedenoga prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima pravilno zaključuje da je takav ugovor tipski ili adhezijski ugovor, a da su takvi ugovori ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

12. Slijedom navedenoga pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije niti dokazao.

13. S obzirom da je tužiteljici na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. st. 1. ZZP, te ništetna u smislu članka 87. st. 1. ZZP, pa kako je ta odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita, ništetna to je pravilno sud prvoga stupnja prihvatio tužbeni zahtjev te naložio da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika da je pogrešan zaključak suda da se o spornoj odredbi ne bi pregovaralo, proizlazi iz iskaza tužiteljice koja je iskazala da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da se radilo o tipskom ugovoru te da nije mogla pojedine odredbe ugovora mijenjati, pa je stoga i neodlučan žalbeni navod da nije bila u banci, budući je ugovor potpisala u autokući prilikom kupovine vozila kojeg je sastavio tuženik.

16. Slijedom navedenoga takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

17. Slijedom navedenoga tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a tuženik suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom ovog postupka niti nije dokazao.

18. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu (čl. 3. Ugovora) o naknadi od 3,3 % o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

19. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

20. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

23. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

24. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tuženik odbijen sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević