Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1634/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ČT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl iz Garešnice, protiv tuženice RT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P-712/2024-14 od 5. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P-712/2024-14 od 5. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljima HT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ČT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.933,33 eur sa zateznom kamatom počam od 30.08.2023. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu pa do isplate sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženici nadoknade parnične troškove u iznosu od 1.250,00 (tisuću-dvjesto-pedeset) EUR, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku i predlažu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ove pravne stvari je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi tužitelja kao ranijih članova kućanstva tužene koja je po Zakonu o obnovi "pored propisane minimalne neto površine od 35,00 m2, ostvarila i pravo po osnovi tužitelja i sada pok. CT na dodatnih 40,00 m2" te po osnovi nezakonitog darovanja predmetne nekretnine, ističući da je tužena "naknadno i bez ikakvog prethodnog dogovora sa tužiteljima i znanja tužitelja, predmetnu nekretninu nezakonito darovala ĆT i ŽT dana 22.12.2021. godine, iako isti, kao drugi unuci tuženice, u navedenoj nekretnini nisu imali prijavljeno prebivalište,niti boravište, s obzirom da u [adresa] imaju od ranije drugu vlastitu nekretninu, pa je stoga navedeni Darovni ugovor ništetan".

5. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajnim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

6. Stoga su i navodi tužitelja u kojima ističu da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a neosnovani.

7. Suprotno žalbenim navodima, sud ne mora provesti sve dokaze predložene od stranaka pa niti po tužitelju predložene dokaze saslušanja stranaka i građevinsko vještačenje, ako ocijeni da to nije potrebno za utvrđenje relevantnih činjenica, budući sud samostalno odlučuje koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja onih činjenica koje su odlučne za donošenje odluke u određenoj pravnoj stvari i ako iz ostalih dokaza smatra činjenično stanje utvrđenim. Konačno, sud prvog stupnja je obrazložio zašto taj dokaz nije proveden. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio primjenom odredbe članka 220. stavka 2. ZPP-a kako izvođenje daljnjih dokaza nije potrebno.

8. Žaliteljima valja istaknuti, da je zakonodavac u Zakonu o parničnom postupku odustao od inkvizitornog načela i kao temeljno načelo primjenjuje se akuzatorno načelo kojem je svojstveno, u pravilu, da sud po službenoj dužnosti ne pazi na prava niti jedne od stranaka u postupku. Sud, u tome postupku, ima objektivan i neutralan položaj, zadaća mu je upravljati postupkom i donijeti presudu povodom tužbe. Pritom postupak ima karakter spora ravnopravnih stranaka (tužitelja i tuženika) pred sudom.

Teret dokaza je na tužitelju.

9. Pravna načela se ne primjenjuju mehanički već prema okolnostima pojedinačnog slučaja i u okviru prihvaćenih shvaćanja što je pravično i pošteno. Ima se smatrati da sudac koji odlučuje o pojedinačnom predmetu treba kod donošenja odluke odlučiti o primjeni prava, ali isto tako odluka suda treba biti pravedna.

10. Posebno valja istaknuti da načelo savjesnosti i poštenja u parničnom postupovnom pravu je vidljivo iz odredbe čl. 9. i 10. st. 1. ZPP (stranke su dužne savjesno se koristiti pravima koja su im zakonom priznata).

11. Također, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

12. Zaključno, u konkretnom slučaju, sud ne izvođenjem dokaza saslušanja stranaka, nije povrijedio posebno jamstvo „poštenog postupka“ (jednakost procesnih sredstava) u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZPP-a, a nije povrijedio niti odredbu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

13. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

15. Sud prvog stupnja utvrdio je sve činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

16. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

18. Sud prvog stupnja je pravilnog shvaćanja da odlučne činjenice nisu prijeporne, već da stranke "imaju različita stajališta o pravnom pitanju je li Darovni ugovor od 22. prosinca 2021. ništetan i pripada li tužiteljima pravo na isplatu s naslova dijela vrijednosti kuće izgrađene na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je bila predmet tog ugovora".

19. Mjerodavne odredbe ZPP-a glase:

Članak 3.

(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka. (3) Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno.

19.1. Nadalje, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/18, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

19.2. Iz navedenih odredbi proizlazi da iako sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, sud je vezan činjeničnim navodima tužbe te nije ovlašten utvrđivati činjenice izvan onoga što su stranke iznijele niti sud u parničnom postupku ima inkvizitorne ovlasti, kako je naprijed navedeno. Stoga sud nije ovlašten utvrđivati druge razloge ništetnosti izvan onih na koje je ukazao tužitelj tužbom i tijekom postupka.

19.3. Ovakvo pravno shvaćanje je u skladu i s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2555/16-3 od 26. rujna 2017. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sud može paziti po službenoj dužnosti na ništetnost koja je istaknuta u okviru činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost, kao i s odlukom broj: Rev- 53/08-2 od 3. lipnja 2009. u kojoj je navedeno da je pogrešan zaključak tužitelja da je sud trebao paziti je li u postupku ostvaren bilo koji razlog ništetnosti. Takvo shvaćanje reafirmirano je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 785/2023-2 od 30. siječnja 2024. u kojoj je navedeno: "Sud nije ovlašten ocjenjivati ništetnost ugovora iz razloga na koji se stranke tijekom postupka nisu pozivale niti su ga isticale odnosno sud ne može odlučivati o ništetnosti ugovora izvan okvira činjenica iznesenih od strane stranke koja se poziva na ništetnost. Izuzetak od ovog pravila je isključivo u kontroli nepoštenosti ugovornih odredbi u tzv. "potrošačkim ugovorima" u svim postupcima pred sudovima. Sud nije ovlašten po službenoj dužnosti utvrđivati činjenice u postupku na koje se stranke nisu pozivale, ako se ne radi o sumnji da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati", koje shvaćanje prihvaća i ovaj viši sud.

19.4. Jedina iznimka je propisana čl. 7. st. 2. ZPP, a to je da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

20. Prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20.1. Žalitelje valja uputiti na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je podudarno shvaćanju ovog višeg suda, da kad je u pitanju neki pravni standard (ovdje primjena odredbe čl. 322. st. 1. ZOO), nije moguće unaprijed dati formulu za primjenu nekog pravnog standarda koja bi bila primjenjiva na svaki konkretni budući slučaj, nego tek opći okvir tog pojma. Zakon o obveznim odnosima a ni drugi propisi građanskog prava, ne sadrže opće primjenjivu definiciju o tome što se može smatrati moralom društva, pa je na sucu obveza u svakom pojedinom slučaju, kad se pojavi dvojba o tom pitanju, cjelovitom analizom prosuđivati je li nešto takva povreda morala društva zbog koje je ugovor ništetan. Svakako će se raditi o težoj povredi moralne norme kod ugovora čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva u vremenu sklapanja ugovora stvara mišljenje o neodrživosti tog ugovora, unatoč tome što ugovor sam po sebi ne mora biti protivan propisima. Sudac će se kod primjene ove odredbe voditi svojim moralnim osjećajem kao odrazom općedruštvenog mišljenja kako bi zaštitio prvenstveno individualne interese radi postizanja pravednosti, koji ipak ne smiju biti protivni društvenom interesu (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2773/2015 od 15. listopada 2019. i Revd 421/2021-2 od 1. lipnja 2021.).

21. Prema odredbi članka 273. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (stavak 1.). Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (stavak 2.). Besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja (stavak 3.).

22. Navodi žalitelja da su "u vrijeme prije podnošenja zahtjeva za obnovu kuće, tužitelji i pok. CT imali dogovor sa tuženom da će im navedena kuća u [adresa] nakon obnove pripasti za stanovanje, odnosno u vlasništvo, slijedom čega su isti imali opravdano očekivati da će im nekretnina pripasti u vlasništvo i za stanovanje kao članovima obiteljskog kućanstva tužene i unucima, odnosno snahi tužene" su nove činjenice, koje se u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a ne mogu iznositi u žalbi.

23. Žalbeni navodi da je "navedeni darovni ugovor tužena očito sklopila iz nemoralnih razloga jer je nekretninu umjesto tužiteljima, tužena bez znanja tužitelja ugovorom darovala nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] svojim drugim unucima, ŽT i ĆT, iako je istoj nedvojbeno bilo poznato da isti imaju svoju drugu nekretninu u [adresa]", daljnji navod da je tužena "postupala nemoralno u odnosu na tužitelje zbog izostanka osjećaja dužnosti, poštovanja i prirodne naklonosti prema tužiteljima kao unucima i snahi te pok. sinu OT, odnosno kao najbližoj obitelji i rodbini" te daljnji navod da je "stoga zasigurno Darovni ugovor od 22.12.2021. godine u protivnosti s osjećajem uljudnosti svih pravednih i poštenih ljudi, pa se može smatrati da ima očiti pečat ekscentričnosti da skandalizira razumnog čovjeka, tako da se nikako ne može održati, odnosno da je isti ništetan jer je protivan moralu društva" svode se na shvaćanje tužitelja da je predmetni Ugovor o darovanju ništetan iz razloga što je nedopuštena pobuda utjecala na sklapanje tog Ugovora.

23.1. Žalitelju valja odgovoriti da na odluku o tome s kim će neka osoba sklopiti ugovor o darovanju utječu brojni činitelji, a bliskost s osobom - daroprimcem je svakako jedan od važnijih. Pritom nema zapreke da neka osoba sklopi ugovor o darovanju s osobom koja mu je također bliski rod, kao u ovom slučaju drugi unuci. Ne može se stoga tuženici predbaciti ponašanje koje bi bilo protivno pravnom poretku i moralu, jer je za očekivati i u skladu je s pravnim poretkom i moralom, da tuženica kao vlasnica može raspolagati svojom imovinom bez ograničenja pa takvo ponašanje nije u protivnosti s prisilnim propisima ili moralu u smislu članka 322. ZOO.

24. Slijedom navedenog, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da prijeporni Ugovor o darovanju nije ništetan, jer nije suprotan ni Ustavu Republike Hrvatske ni prisilnim propisima, ni moralu društva. Žaliteljima valja istaknuti da izjalovljena očekivanja tužitelja u odnosu na tuženu glede predmetnog Ugovora o darovanju, u smislu "ekscentričnosti da skandalizira razumnog čovjeka", nemaju značenje ništetnosti u smislu ZOO.

25. U odnosu na žalbene navode glede isplate po osnovi tužitelja kao ranijih članova kućanstva tužene koja je po Zakonu o obnovi („Narodne novine“, broj 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00- dalje: ZOOB) "pored propisane minimalne neto površine od 35,00 m2, ostvarila i pravo po osnovi tužitelja i sada pok. CT na dodatnih 40,00 m2", prema prosudbi ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

26. Prvostupanjski sud, analizirajući odredbe ZOOB-a pravilno je zaključio da u njemu nisu sadržane odredbe koje bi uređivale naknadno raspolaganje obnovljenim stambenim objektima, koje bi u tom smislu postavljale ograničenja njihovim vlasnicima (korisnicima obnove) ili koje bi članovima domaćinstva korisnika obnove davala vlasnička prava na samoj nekretnini (ili neka druga prava poput služnosti stanovanja, prava prvokupa i sl.) pored prava (i obveze) da stanuju u obnovljenom objektu, a jednako tako ne propisuje ni sankciju ništetnosti za ugovore kojima bi korisnik obnove eventualno otuđio obnovljeni objekt. Jedino ograničenje (ali koje nije stvarnopravne naravi i ne sprječava otuđenje obnovljenog objekta) sadržano je u odredbama čl. 7. Ugovora o obnovi od 28. ožujka 2003. Te odredbe obvezuje korisnika obnove da neposredno nakon završetka radova obnove, a najdulje u roku od 30 dana od dana provedenog tehničkog pregleda objekta, zajedno s članovima svog domaćinstva useli u obnovljenu obiteljsku kuću i u njoj prebivati najmanje 10 godina, dok se u slučaju neispunjenja te obveze ili otuđenja prije isteka 10 godina bez suglasnosti Ministarstva, obvezuje izvršiti povrat svih sredstava utrošenih za obnovu. Riječ je o novčanoj obvezi korisnika obnove koja nastaje ako ne ispuni navedenu obvezu stanovanja ili kuću otuđi unutar roka od 10 godina. Eventualno neispunjenje te obveze i otuđenje kuće prije isteka ugovorenog roka stvara obvezu prema državi, ali ne utječe na odnos korisnika obnove i članova njegovog domaćinstva, niti ima za sankciju ništetnost ugovora o otuđenju.

26.1. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da u ZOOB a ni u rješenju i ugovoru o obnovi predmetne obiteljske kuće, nije određeno da bi pravo na obnovu koje je tuženici kao korisnici obnove priznato osim na propisanoj minimalnoj netto stambenoj od 35,00 m², i na dodatnoj površini od 40,00 m² (10,00 m² po članu domaćinstva - sinu OT, snahi HT i unucima VT i ČT), proizvodilo i daljnje pravne učinke na samo vlasništvo nekretnine u vidu stjecanja odgovarajućih suvlasničkih dijelova od strane članova domaćinstva. Stoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da kako nastupanje takvih pravnih učinaka nije propisano ni ugovoreno, status vlasništva nekretnine ostao je neizmijenjen - odnosno tuženica je i nakon provedbe obnove kuće ostala njezina samovlasnica i time ovlaštena njome samostalno raspolagati pa raspolaganjem koje je tuženica izvršila Darovnim ugovorom od 22. prosinca 2021. nije povrijeđeno načelo nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet, dakle, ona nije prenijela na obdarenike po tom Ugovoru više prava nego što ih je sama imala.

27. Kako Darovni ugovor od 22. prosinca 2021. nije ništetan, tužitelji nemaju pravo na novčanu naknadu na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO.

28. Sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tuženoj naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tuženoj za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 130/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), iz kojeg razloga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, koji su u suprotnosti s navodima obrazloženja prvostupanjskog suda.

29. Iz razloga navedenih, a kako je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenio, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Zagrebu 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač