REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3473/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PR, iz [adresa], V. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika i punomoćnice tuženika GR, odvjetničke vježbenice, dana 06. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 5103314141 od dana 19. prosinca 2006. godine koji su sklopili tužiteljica SR, iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d. d., Jadranski trg br. 3/a, Rijeka, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici IR, iz [adresa], iznos u visini od 5.157,41 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

-iznos od 1,95 EUR s kamatom tekućom od 02. travnja 2008. sve do isplate,

-iznos od 11,41 EUR s kamatom tekućom od 14. studenog 2008. sve do isplate,

-iznos od 0,77 EUR s kamatom tekućom od 02. prosinca 2008. sve do isplate,

-iznos od 18,49 EUR s kamatom tekućom od 02. siječnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 19,61 EUR s kamatom tekućom od 01. veljače 2009. sve do isplate,

-iznos od 20,75 EUR s kamatom tekućom od 02. ožujka 2009. sve do isplate,

-iznos od 17,36 EUR s kamatom tekućom od 02. travnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 17,78 EUR s kamatom tekućom od 05. svibnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 12,84 EUR s kamatom tekućom od 10. lipnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 9,45 EUR s kamatom tekućom od 02. srpnja 2009. sve do isplate,

-iznos od 11,30 EUR s kamatom tekućom od 02. kolovoza 2009. sve do isplate,

-iznos od 14,56 EUR s kamatom tekućom od 02. rujna 2009. sve do isplate,

-iznos od 11,38 EUR s kamatom tekućom od 02. listopada 2009. sve do isplate,

-iznos od 11,07 EUR s kamatom tekućom od 02. studenog 2009. sve do isplate,

-iznos od 14,85 EUR s kamatom tekućom od 02. prosinca 2009. sve do isplate,

-iznos od 17,87 EUR s kamatom tekućom od 02. siječnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 21,82 EUR s kamatom tekućom od 02. veljače 2010. sve do isplate,

-iznos od 21,40 EUR s kamatom tekućom od 16. ožujka 2010. sve do isplate,

-iznos od 27,67 EUR s kamatom tekućom od 02. travnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 26,20 EUR s kamatom tekućom od 04. svibnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 36,40 EUR s kamatom tekućom od 11. lipnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 42,51 EUR s kamatom tekućom od 06. srpnja 2010. sve do isplate,

-iznos od 55,21 EUR s kamatom tekućom od 27. kolovoza 2010. sve do isplate,

-iznos od 51,72 EUR s kamatom tekućom od 18. rujna 2010. sve do isplate,

-iznos od 49,34 EUR s kamatom tekućom od 02. listopada 2010. sve do isplate,

-iznos od 41,95 EUR s kamatom tekućom od 02. studenog 2010. sve do isplate,

-iznos od 60,32 EUR s kamatom tekućom od 02. prosinca 2010. sve do isplate,

-iznos od 70,96 EUR s kamatom tekućom od 12. siječnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 61,84 EUR s kamatom tekućom od 19. veljače 2011. sve do isplate,

-iznos od 61,89 EUR s kamatom tekućom od 05. ožujka 2011. sve do isplate,

-iznos od 59,10 EUR s kamatom tekućom od 22. travnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 69,24 EUR s kamatom tekućom od 21. svibnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 82,76 EUR s kamatom tekućom od 18. lipnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 80,18 EUR s kamatom tekućom od 08. srpnja 2011. sve do isplate,

-iznos od 110,07 EUR s kamatom tekućom od 05. kolovoza 2011. sve do isplate,

-iznos od 96,51 EUR s kamatom tekućom od 02. rujna 2011. sve do isplate,

-iznos od 75,53 EUR s kamatom tekućom od 11. listopada 2011. sve do isplate,

-iznos od 74,51 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2011. sve do isplate,

-iznos od 74,57 EUR s kamatom tekućom od 14. prosinca 2011. sve do isplate,

-iznos od 80,12 EUR s kamatom tekućom od 03. siječnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 84,59 EUR s kamatom tekućom od 24. veljače 2012. sve do isplate,

-iznos od 84,73 EUR s kamatom tekućom od 02. ožujka 2012. sve do isplate,

-iznos od 81,92 EUR s kamatom tekućom od 02. travnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 82,84 EUR s kamatom tekućom od 02. svibnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 84,66 EUR s kamatom tekućom od 13. lipnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 82,95 EUR s kamatom tekućom od 04. srpnja 2012. sve do isplate,

-iznos od 83,15 EUR s kamatom tekućom od 09. kolovoza 2012. sve do isplate,

-iznos od 80,98 EUR s kamatom tekućom od 06. rujna 2012. sve do isplate,

-iznos od 79,04 EUR s kamatom tekućom od 05. listopada 2012. sve do isplate,

-iznos od 82,79 EUR s kamatom tekućom od 09. studenog 2012. sve do isplate,

-iznos od 80,81 EUR s kamatom tekućom od 13. prosinca 2012. sve do isplate,

-iznos od 73,95 EUR s kamatom tekućom od 19. siječnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 78,26 EUR s kamatom tekućom od 19. veljače 2013. sve do isplate,

-iznos od 80,15 EUR s kamatom tekućom od 06. ožujka 2013. sve do isplate,

-iznos od 83,12 EUR s kamatom tekućom od 18. travnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 74,82 EUR s kamatom tekućom od 15. svibnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 73,86 EUR s kamatom tekućom od 14. lipnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 73,86 EUR s kamatom tekućom od 13. srpnja 2013. sve do isplate,

-iznos od 75,11 EUR s kamatom tekućom od 03. kolovoza 2013. sve do isplate,

-iznos od 77,52 EUR s kamatom tekućom od 11. rujna 2013. sve do isplate,

-iznos od 79,36 EUR s kamatom tekućom od 16. listopada 2013. sve do isplate,

-iznos od 80,03 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2013. sve do isplate,

-iznos od 82,82 EUR s kamatom tekućom od 14. prosinca 2013. sve do isplate,

-iznos od 79,70 EUR s kamatom tekućom od 21. siječnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 74,66 EUR s kamatom tekućom od 25. veljače 2014. sve do isplate,

-iznos od 75,77 EUR s kamatom tekućom od 18. ožujka 2014. sve do isplate,

-iznos od 73,61 EUR s kamatom tekućom od 10. travnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 71,69 EUR s kamatom tekućom od 16. svibnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 71,58 EUR s kamatom tekućom od 19. lipnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 73,95 EUR s kamatom tekućom od 15. srpnja 2014. sve do isplate,

-iznos od 74,87 EUR s kamatom tekućom od 20. kolovoza 2014. sve do isplate,

-iznos od 75,91 EUR s kamatom tekućom od 11. rujna 2014. sve do isplate,

-iznos od 76,81 EUR s kamatom tekućom od 15. listopada 2014. sve do isplate,

-iznos od 78,30 EUR s kamatom tekućom od 12. studenog 2014. sve do isplate,

-iznos od 78,73 EUR s kamatom tekućom od 11. prosinca 2014. sve do isplate,

-iznos od 132,93 EUR s kamatom tekućom od 21. siječnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 20. veljače 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 31. ožujka 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 22. travnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 16. svibnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 20. lipnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 08. srpnja 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 11. kolovoza 2015. sve do isplate,

-iznos od 79,29 EUR s kamatom tekućom od 03. rujna 2015. sve do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d. d., Jadranski trg br. 3/a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320, da tužitelju MOFARDIN IR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015.g. u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati iznos od 3.309,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.".

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužiteljici IR, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 904,62 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 06. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 5103314141 dana 19. prosinca 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 73.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da je 18.sijječnja 2016. godine sklopila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit u kunama s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR. Ističe da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti to jest u vrijednosti švicarskog franka, tužiteljica osporava valjanost ugovaranja valutne klauzule. Navodi kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Navodi da je prilikom otplate kredita dovedena u nepovoljan položaj, a da na to kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Tužiteljica ističe da sklapanjem Aneksa 1 Ugovora o kreditu nije izgubila pravni interes za pokretanjem ovog postupka. Tužiteljica potražuje iznose koje preplatila s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi u visini iznosa od 5.103,48 EUR sa zateznom kamatom. Nadalje navodi je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. godine, a koja visina glavnice bi bila daleko manja da se nije od sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzija povećavao tečaj CHF i da je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30.9.2015. te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate kredite pa je utvrđena visina razlike glavnice u visini od 4.466,12 EUR koju preplaćenu razliku potražuje u ovom postupku sa zateznom kamatom. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupaka sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužiteljici status potrošača, ističe prigovor zastare imajući u vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik nadalje navodi kako je u ovoj pravnoj stvari jedino relevantna činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu i da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa osnovnog ugovora te je tužiteljica prihvatila promjenjivu kamatnu stopu koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je ZID Zakonom o potrošačkom kreditiranju točno propisano kako se vrši konverzija kredita, pa i način provjere izračuna konverzije. Tuženik navodi da su konverzijom kredita iz CHF u EUR isključene od ispitivanja poštenost/nepoštenost sporne ugovorne odredbe i da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju, poziva se i na odluku Suda EU od 05. svibnja 2022. godine broj C-567/20 te na odluku broj C-81/19. Nadalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gos- 1/2019 zauzeo stajalište da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da je Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je i da Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca. Ističe da tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, budući da je tužiteljica prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tuženik se poziva na odluke Suda EU, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Tuženik u odnosu na razlike glavnice ističe kako razlika glavnice nije iznos koji je tužiteljica više platila tuženiku već je predmetni iznos posljedica sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, ističe prigovor zastare jer je Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen dana 18. siječnja 2016. godine pa je protekao rok od 5 godina do dana podnošenja tužbe. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da je primjena valutne klauzule u Ugovoru o kreditu koje su stranke sklopile odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tako da je mogla shvatiti sve ekonomske posljedice ugovora kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak, da su tužiteljici bile dostupne sve informacije i u brošurama tuženika te su i djelatnici banke pružali sve informacije potrošačima pa tako i tužiteljici. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 19.12.2006.g. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 18.01.2016.g. (list 16-27 spisa), otplatni plan (list 28-40 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 41-47 spisa), ponudu za konverziju uz izračun (list 79-84 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU, odluke Županijskih sudova (list 69-78, list list 181-265, list 295-413, list 495-520 spisa), reklamne materijale za kredite, Informacije o valutnoj klauzuli, pisani iskaz VR, priopćenje HNB-a (list 94-155 spisa), pregled prometa po kreditu tužiteljice od 2015. do 2019. godine uz Aneks 1 Ugovora o kreditu (list 156- 179 spisa), Ugovor o oročenom deviznom depozitu (list 457 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku i svjedok.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom, te isplate razlike glavnice sa zateznom kamatom.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 24. listopada 2023. godine (list 268-283 spisa). Tužiteljica u bitnom navodi da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, niti ništetan ugovor postaje valjan kada razlog ništetnosti naknadno nestane. Ističe da se tuženik neosnovano poziva na ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju jer navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom, a kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule. Navodi da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu. Ističe kako je predmet ovog postupka preplata koju je tužiteljica platila tuženiku na osnovu ništetnosti odredbi osnovnog ugovora. Osporava istaknuti prigovor zastare, kao i prigovor prijeboja s osnova tzv. negativne razlike. Sud je ocijenio kao neosnovane navode tužiteljice da se nije vršila konverzija CHF u EUR sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju i da nije bilo konverzije valute CHF u valutu EUR iz razloga jer je konverzija kredita propisana prisilnim zakonskim propisima te je tuženik sukladno ZID ZPK konvertirao kredit. Nadalje nije prihvaćena niti tvrdnja da valutna klauzula u CHF nije postojala iz razloga jer je ista ugovorena osnovnim ugovorom iz 2006. godine, te je sudskom odlukama u kolektivnom sporu utvrđena djelomična ništetnost ugovornih odredbi, koje su stranke trebale izmijeniti, a u konačnici je odredbama ZID TPK propisan način izmjene ništetnih ugovornih odredbi.

Tuženik osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 15. studenog 2023. godine (list 284-294 spisa). U bitnom navodi kako tužiteljica neosnovano zahtjeva zateznu kamatu od dana dospijeća, jer zatezna kamata kod utvrđenja ništetnosti teče od dana presuđenja. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja s osnova poplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 926,43 EUR sa zateznom kamatom. Ujedno ističe prigovor prijeboja po Ugovoru o oročenom depozitu u iznosu do 2.000,00 EUR-a s danom 23.12.2006. godine.

Tužiteljica osporava tražbinu tuženika jer uplatom nižih iznosa nije ništa stekla niti primila od tuženika. Ističe prigovor zastare.

6. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) sa zateznom kamatom te razliku glavnice sa zateznom kamatom.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu dana 19. prosinca 2006. godine na iznos od 73.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od 360 mjeseci, namjena kredita - stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 16-22 spisa),

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu dana 18. siječnja 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 23-27 spisa).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala stan za svoje osobne potrebe, bila je samohrana majka s dvoje djece, rješavala je stambeno pitanje, u stanu i danas živi. Navodi da je otišla u poslovnicu tuženika i tražila kredit, rekli su joj da se može odobriti kredit u CHF time da nemaju u ponudi druge vrste kredita, a kredit je mogao biti odobren uz sudužnika, time da nije mogla dobiti drugu vrstu kredita. Iskazuje da je vidjela da u ugovoru piše promjenjiva kamatna stopa koja je tada bila 4,5 % i rečeno joj je da se visina može mijenjati 10,00 kn do 20,00 kn i da to znači pojam promjenjiva kamatna stopa ali joj nitko nije pojašnjavao iz kojih razloga i na temelju kojih elemenata bi se ona mijenjala, pročitala je ugovor i bilo joj je jasno što piše u ugovoru, a kada je i postavila pitanje rekli su da je to tako, time da u banci nisu je upozorili da bi postojao bilo kakav rizik na ugovaranju kredita u CHF. Nadalje navodi da je išla u banku nakon što su se povećale rate kredita da nađu neko rješenje, ali su rekli da mora otplaćivati kredit kako je i ugovoreno. Tužiteljica iskazuje da je 2015. godine dobila od banke dokumentaciju radi konverzije kredita, sve je detaljno pročitala i vidjela da će krediti sada biti u valuti EUR kao što je početno htjela da joj se odobri kredit u EUR, a ono što je najvažnije za nju prihvatom konverzije umanjila bi visinu ratu za 50 %.Tužiteljica navodi da ima SSS, po zanimanju je frizerka, radila je u kemijskoj čistionici, nije bila nositelj obrta niti nekih drugih poslovnih aktivnosti, osobno je otplaćivala kredit.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio Pisani iskaz Danice VR kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime iz sadržaja Pisanog iskaza od 27. siječnja 2020. godine proizlazi kako je ĆR uputila e-mail zaposlenicima banke da trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava kako bi bili svjesni mogućnosti promjene tečaja, te je uputila materijale u kojima je naglašeno na koji način trebaju odgovarati na pojedina pitanja klijenata, kao i da treba postaviti letak u poslovnicama banke na vidljivo mjesto. Kako iz Pisanog iskaza VR ne proizlazi da bi tužitelju bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužitelju predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope to je sud ocijenio sadržaj Pisanog iskaza kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 19. prosinca 2006. godine, jer su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Aneks Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksa Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. U tijeku postupka tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba, stambeni kredit (čl. 3. Ugovora o kreditu, iskaz tužiteljice). Tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno tj. da tužiteljica nema status potrošača. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu - stambeni kredit, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 12. svibnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

13. Uvidom u Aneks 1 Ugovora o kreditu od 18.01.2016.g. (dalje: Aneks 1 Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 40.051,11 EUR, da je manje uplaćen iznos u visini od 738,70 EUR, te su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) suglasno utvrdili da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 1.10.2015. godine do dana 18.01.2016. godine u vezi podmirenja obveza iz osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa (čl. 5. točka 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.1, čl. 3., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, izračun konverzije, obveze iz osnovnog ugovora, ugovorna kamata, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, izračun konverzije, čl.8.

– anuiteti, čl.9.,čl. 10.,čl.11. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristala na konverziju kredita.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Aneksa 1 Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekla. Nadalje nije sporno da je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a koji su sklopili tužiteljica i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tužiteljici kao korisniku tj. potrošaču pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi valutne klauzule. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužiteljica nije niti mogla odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Aneksa 1. Ugovoru o kreditu nije mogla znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine, a na koje odluke se poziva tuženik.

U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda Europske unije i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 19. prosinca 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u visini od 73.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 19.12.2006. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak, a niti javni bilježnik nije je upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i da tužiteljici je jedino bilo moguće odobriti kredit kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak radi rješavanja stambenog pitanja nje i njezine djece.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

23. Sud je po prijedlogu tužiteljice i tuženika proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28. studenog 2024. (list 460-474 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 38.858,59 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.157,41 EUR,

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -917,34 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -121,76 EUR,

- prema Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (list 23-27 spisa) utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 738,70 EUR,

- prema Izračunu konverzija na dan 30.09.2015. godine iznos preplate koju tužiteljica potražuje polazi od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF,

- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.309,68 EUR,

- iznos potraživanja tužiteljice umanjen za preplatu iz konverzije ukupno iznosi 9.084,03 EUR.

Vještak navodi u zaključku kako nije prema zadatku suda mogao donijeti zaključak jer nije dostavljena dodatna dokumentacija koju je zatražio (korištenje sredstava depozita).

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Ostaje kod svih navoda kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva kao u podnescima od 20.12.2024.g. (list 484-488 spisa) i podnesku od 18.03.2025.g. (list 489-520 spisa).

24. Tuženik navodi da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužiteljici sklapanje aneksa, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na navode tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od dana sklapanja sud ističe kako takva činjenica nije niti sporna. Naime u pravu je tuženik kada navodi da je smisao ZID ZPK/15 bilo otklanjanje neravnoteže u slučaju kredita u CHF i kredita u EUR. Donošenjem ZID ZPK samo se izjednačio položaj potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i potrošača kojima je odobren i isplaćen kredit kojim je glavnica vezana uz valutu EUR. U spornom vremenskom razdoblju u kojem tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa valuta EUR je bila stabilna i nije se mijenjao tečaj budući je Hrvatska narodna banka "branila" tečaj EUR ali ne i valutu CHF koji tečaj je rastao a time i obveze tužiteljice po kreditu. Stoga sama činjenica da se izjednačio 2015. godine položaj potrošača koji su bili zaduženi u kreditima s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i uz valutu EUR ne otklanja obvezu tuženika da izvrši povrat preplaćenih iznosa, jer u konačnici da se štitio tečaj CHF ne bi niti tužiteljica uplaćivala visoku razliku u mjesečnim anuitetima s osnova glavnice, a na koje posljedice tj. rizik nije bila upozorena. U konačnici ZID ZPK/15 ne stavlja van snage odredbe Zakona o obveznim odnosima - pravila o stjecanju bez osnove i odredbu kojom je propisano da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Članak 19.c. ZID ZPK/15 propisuje samo način izračuna konverzije, a koju odredbu tuženik tumači na način da i sve uplaćene iznose pa i preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunava prilikom izrade simultanog otplatnog plana u EUR.

Nadalje u odnosu na navode tuženika da Aneks 1 Ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke retroaktivno i da je riječ o novom pravnom osnovu sud je ocijenio takve navode kao neosnovane. Aneksom Ugovora o kreditu stranke su ugovorile čl. 12.4. i čl. 13. da sve odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu i dalji su na snazi, iz čega proizlazi da Aneksom su sukladno odredbama ZID ZPK izmijenjene odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali ne i ostale odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu koji je i dalje na snazi.

25. Tuženik podneskom od 15. studenog 2023. godine ističe prigovor prijeboja za iznos od 122,96 EUR. Tužiteljica se protivi tražbini tuženika, ističe prigovor zastare. Sud u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 122,96 EUR s osnova tzv. negativne razlike nije umanjio tražbinu tužiteljice. Da bi došlo do prijeboja potrebno je da se ispune određene pretpostavke koje su i izričito predviđene u članku 195. ZOO-a i to prvenstveno potraživanje i protupotraživanje moraju u trenutku prijeboja pravno postojati, dakle tražbine moraju biti faktično postojati i moraju biti dospjele te potraživanja moraju biti uzajamna, odnosno mora postojati dvostranoobvezni pravni odnos, temeljem kojeg su strane istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici. Dakle, sa vjerovnikovim potraživanjem se može prebiti samo potraživanje koje dužnik ima prema vjerovniku.

Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine ocijenio da je tužiteljica zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za rizik tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF- a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičini zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

Sud je ocijenio i kao osnovan prigovor zastare. Tuženik ističe prigovor prijeboja za tražbine u vremenskom razdoblju od 02.01.2007. godine (prvi iznos) do 02.10.2008. godine. U odnosu na prvi iznos s tzv. negativne razlike isti je dospio dana 02.01.2007. godine a zadnji dana 02.10.2008. godine, tuženik ističe prigovor prijeboja 15.11.2023. godine. Slijedom navedenog nastupila je zastara u odnosu na iznose s tzv. negativne razlike i to za prvi iznos dana 03.01.2012. godine, a za zadnji iznos dana 03.10.2013. godine. Pri tome se ističe kako nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe budući da tuženik nije potrošač.

Kako uz utvrđeni kao osnovan prigovor zastare je nesporno da plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila to ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

26. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice SR, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Visinu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u iznosu od 5.157,41 EUR sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

28. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

29. Tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa u visini od 3.309,68 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2006. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 61.08,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na namjenske kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2006. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tuženik nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

30. Nadalje ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na namjenske kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisana prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužiteljica je u trenutku sklapanja Aneksa 1 Ugovora o kreditu mogla znati visinu kamatne stope za namjenske kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužiteljici. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR za stambene kredite bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na namjenske kredite tuženika bile poznate u razdoblju od 2006. godine do dana konverzije, pa tužiteljicu nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa, a takvu primjenu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu za tuženika to je tužiteljica mogla znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP. Tužiteljica je prihvatila izračun konverzije, nije bila prisiljena prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

31. Tužiteljicq nakon dostave nalaza i mišljenja uskladio je tužbeni zahtjev podneskom od 14. prosinca 2024.g. Tuženik se ne protivi preinaci tužbenog zahtjeva

Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

32. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 12.05.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 24.10.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.12.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 21.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 24.03.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 06.05.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.700,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 425,00 EUR, ukupno 2.125,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (30,10%) priznat je trošak u iznosu od 639,62 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 265,00 EUR, ukupno 904,62 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 06. svibnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku