REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-340/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2025., poslovni broj: P-5268/24-17, u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2025., poslovni broj: P-5268/24-17, pod točkom I i IV izreke i u dosuđujućem dijelu točke II izreke.

II Žalba tužiteljice ŠJ, uvažava se i preinačava se točka II izreke u odnosu na rješenje o troškovima postupka na način da se nalaže tuženiku ..., da tužiteljici ŠJ, uz dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ..., da tužiteljici ŠJ naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana. IV Tužiteljica se odbija sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 316,36 eura.

V Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 13. travnja 2005. godine sklopljenog između tužiteljice ŠJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika ... [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao kreditora, koja glasi: „3. TREĆE/NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku ... [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], platiti tužiteljici ŠJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 334,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2005. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi tuženik navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. ZPP-a u vezi s člankom 186.c ZPP-a, obzirom da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je prihvaćanjem takvog stajališta sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Nadalje i zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe i pogrešnu primjenu odredaba ZZP-a ne prihvaćajući pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojemu bi svaka odredba tipskog ugovora bila nepoštena, odnosno svi takvi ugovori ništetni u cijelosti koji zaključak nije u skladu niti s odredbama ZZP-a i ZOO-a, iskaz tužiteljice smatra pristranim i neobjektivnim, a čak i da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, navedeno da samo po sebi ne znači da se njome uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zatim navodi niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača ni Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, a niti je isto u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo dovedeno u pitanje od strane sudske prakse ili Hrvatske narodne banke, a konačno i da Sud EU u svojim odlukama jasno navodi da zahtjev poštenosti odredbe traži da potrošač iz sporne odredbe može predvidjeti posljedice koje za njega iz takve odredbe proizlaze. Prigovara i tijeku zakonske zatezne kamate koje sud tužitelju dosuđuje od 1. lipnja 2005. navodeći samo da je tuženik bio nesavjestan, bez ikakvog obrazloženja takvog zaključka.

2.2. Ističe i prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna te jer sud uopće ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 75/09, dalje u testu ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, te da pravilnom primjenom članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članak 81. stavka 1. i članak 84. ZZP-a iz 2003.) sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u slučaju da jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada sud provodi test poštenosti i tada prvotno mora ispitati je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

2.4. Ističe prigovor zastare navodeći da se pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP-a. Napose ističe i pogrešnu primjenu članka 1115. ZOO-a navodeći da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti sa ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama, obzirom da pobijanu presudu smatra nezakonitom.

2.5. Navodi i da pobija odluku o troškovima jer da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, a posebno osporava dosuđeni trošak za pristup na ročišta 29. studenog 2024. i 13. prosinca 2024., na koja ročišta nije pristupio zbog neuredne dostave poziva.

2.6. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da mu se naknade troškovi parničnog postupka uvećani za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu.

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima postupka, podnijela je i tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer joj nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i trošak sudske pristojbe na žalbu.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 334,69 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 13. travnja 2005. između tužiteljice i tuženika, te zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 334,69 eura.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 13. travnja 2005., sklopila Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 16.101,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u svrhu kupnje osobnog vozila,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je predmetna naknada naplaćena 1. lipnja 2005., u iznosu od 2.521,76 kuna, odnosno 334,69 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ju se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljičinog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.1. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila radi kupnje auta, a iako tijekom pregovora u banci nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade za obradu kredita, pročitavši tekst Ugovora o kreditu prije potpisivanja vidjela je da mora platiti naknadu za obradu kredita, a kada je pitala zašto to mora platiti i što konkretno time plaća rečeno joj je da je „to tako po njihovom protokolu“, da se to „mora platiti i da bez toga neće dobiti kredit“. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, bila je zaposlena u trgovačkom društvu ... na radom mjestu administratora, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva.

13.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

13.2. Vezano za solemnizaciju ugovora ističe se da su solemnizirani ugovori o kreditu privatne isprave, znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno i da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije trebao niti mogao tužiteljici objasniti rizike koji proizlaze iz ugovora. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu je ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio što dokazuje potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.)

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna.

16. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO), u vezi s člankom 324. ZOO-a. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

17. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

17.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik koji odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

18. Žalbeni navodi tuženika glede sporne odredbe ugovora te činjenica da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 326. i 186.c ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik.

20. Odluka o parničnom trošku u pobijanoj točki II izreke, sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, pa je tužiteljici osnovano dosuđen trošak u iznosu od 1.224,54 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; - dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je tuženik osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u točki IV izreke.

20.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje osnovanom žalbu tužiteljice kojom osporava odluku prvostupanjskog suda u odnosu na nedosuđeni trošak pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude, pa je zbog toga odluka o parničnom trošku preinačena na način da je ovaj sud uz dosuđene troškove priznao tužiteljici i trošak za pristup na ročište radi objave presude kao potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 OT, a o osnovanosti takvog zahtjeva se izjasnio i Vrhovni sud RH (odluka broj Rev-1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.). Dakle, uvažavanjem žalbe tužiteljice, preinačena je točka II izreke odluke tako što je tužiteljici dosuđen i trošak za pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 OT u iznosu od 100,00 eura uvećan za pripadajući PDV, što ukupno iznosi 125,00 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po članku 29. stavka 2. ZOO-a.

20.2. Tuženik neosnovano žalbom osporava dosuđeni trošak za pristup punomoćnika tužiteljice na ročišta 29. studenog 2024. i 13. prosinca 2024. jer je isti pravilno određen primjenom Tbr. 9/5 OT u iznosima od 50,00 eura (a ne kako je u troškovniku traženo u iznosima od 200,00 eura), a činjenica što na ista ročišta nije pristupio punomoćnik tuženika zbog neuredne dostave poziva, ne može ići na štetu tužiteljice obzirom da neuredna dostava poziva nije propust niti pogreška tužiteljice.

21. Slijedom naprijed navedenog ovaj sud odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu u točkama I i IV izreke, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, a točka II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom, a tužiteljici čija je žalba uvažena dosuđen je trošak sastava žalbe po Tbr. 10/4 OT (žalba protiv rješenja) u iznosu od 50,00 eura (ne kako traži 200 eura) uvećan za pripadajući PDV u iznosu od 12,50 eura, što ukupno iznosi 62,50 eura, a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 316,36 eura, tužiteljica je odbijena, pri čemu se navodi da tužiteljica nije platila niti je u obvezi platiti sudsku pristojbu na žalbu protiv rješenja o trošku.

Slavonski Brod, 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić