REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-184/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja KŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kristini Baričević, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg Bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini od 8. siječnja 2025. Poslovni broj: P-816/2023-23, u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužene Zagrebačka banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini od 8. siječnja 2025. poslovni broj P-816/2023 -23 u pobijanim točkama I., II . i III. Izreke.

II Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je :

“ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209948500 od dana 20. lipnja 2007. godine koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod brojem OV-14208/2007 dana 26. lipnja 2007. godine, i to; Članak 1.

”…stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 41.500,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućapetstošvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita...”

”...uz valutnu klauzulu...”

Članak 2.

” ...redovna kamatna stopa je tijekom postojanja ove obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d....”

”...sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.”

”... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...”

Članak 7.

” Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF.”

”Za slučaj izmijene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta…”

Članak 23.

” Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora....”

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.231,16 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.listopada 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 naknaditi tužitelju KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak vođenja ovog postupka 861,25 EUR-a sa zakonskim kamatama tekućim od 8. siječnja 2025., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena pa do isplate.

IV Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.660,30 EUR-a i zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2007. do 19. siječnja 2016., kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

IV. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 11. studenog 2024.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu točkama I., II., i III. izreke pobija tuženica zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-

Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1.Smatra da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na prijepor oko statusa tužitelja kao potrošača , da tužitelj ne iznosi niti jedan razlog za eventualnu ništetnost konverzije, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna kao i da je pogrešno ocijenjen prigovor zastare te tijeka zatezne kamate.

2.2. Posljedično pobija i odluku o troškovima postupka predlažući da se prvostupanjska presuda u pobijanim točkama preinači u skladu sa žalbenim navodima te tužitelja obveže da naknadi troškove postupka podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nesporno je među strankama:

- da su stranke 20. lipnja 2007. zaključile predmetni ugovor o kreditu - da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od

41.500,00 CHF, uz valutnu klauzulu

- da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja - da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,

- da su stranke 26. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro

6 . Očitujući se na istaknut prigovor aktivne legitimacije tužitelja koji ističe tužena a tvrdeći da tužitelj nije vršio uplate, prvostupanjski sud isti prigovor smatra neosnovanim navodeći da je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja pa da su time prihvaćene uplate u ime i za račun tužitelja ali i da je i činjenica da je predmetni ugovor sklopljen upravo s tužiteljem kao primateljem kredita upućuju na zaključak da je tužitelj jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu i takvo stajalište prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

7.Također prvostupanjski sud neosnovanim smatra navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, da je u istoj odluci jasno navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju, pa je sud ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

8. Prvostupanjski sud je utvrđenja da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije obiteljske kuće,

- da je u ugovoru tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.

- da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.

9. Obrazlažući presudu prvostupanjski sud se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u RH broj PŽ-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018, glede valutne klauzule, a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.,na odredbu članka 502 stavak 1. ZPP-a, Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine „ broj 102/15-ZID ZPK/15),pravno shvaćanje suda EU izraženom u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 , odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), koje reguliraju institut zastare, institut stjecanja bez osnove, institut ništetnosti te primjene zatezne kamate pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka da je tužitelj preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 5.207,42 EUR, da ukupno manje plaćen iznos zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita je iznos od 4,49 EUR, da je prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u iznosu 28.051,63 kn što je na dan izračuna konverzije, odnosno na dan 30.09.205. godine iznosilo 3.675,49 EUR, da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije (01.02.2016.g.) iznose 1.703,72 EUR te prihvaćajući prigovor tuženika da je ukupno preplaćeni iznos potrebno umanjiti za iznos priznat u konverziji budući je tužitelj provedenom konverzijom djelomično obeštećen, za iznos od 3.675,49 EUR-a, no ne u cijelosti, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka budući je utvrđen preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja (1.703,72 EUR-a) do dana provođenja konverzije, primjenom čl. 171 ZOO-a, pri čemu je i dalje ostao preostali iznos pretplate priznate u konverziji od 1.971,77 EUR-a, a za koji je iznos je dalje umanjen iznos pretplate od 5.207,42 EUR-a zbog rasta tečaja prihvaća tužbeni zahtjev do iznosa od 3.231,16Eur sa zateznom kamatom od 2. veljače 2016.

10.Prvostupanjski sud ističe da provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije u potpunosti obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi, da je po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule, te da je za iznos naveden u izreci bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, pa je tužena dužna tužitelju vratiti preplaćeni iznos uz zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče od njegove dospjelosti, budući je tužena nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je navedene iznose stekla temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.

11. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio prigovor zastare navodeći da je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćenih anuiteta kredita u pogledu više plaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., a u pogledu više plaćenih iznosa uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018., pa s obzirom da je tužba u podnesena 13. lipnja 2023., to je nastupila zastara za potraživanje po osnovi preplaćene kamate, dok za potraživanje po osnovi tečajnih razlika, nije protekao opći rok zastare u trajanju 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

12. Prvostupanjski sud je također prihvatio preinaku tužbe kojoj se tužena protivila navodeći da se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbene zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke .

13. U odnosu na zahtjev tužene da se tužbeni zahtjev umanji za tzv negativne tečajne razlike prvostupanjski sud ističe da tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev pa da sud nije ovlašten umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv negativnim tečajnim razlikama.

14. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

16. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tužena. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žaliteljica u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijani dio prvostupanjske presude a pozivanje tužene na odluku suda EU u predmetu C- 567/2020, Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 te Rev-637/2019 nisu od utjecaja za pravni stav prilikom odlučivanja o osnovanosti osnove u konkretnom predmetu.

17. U odnosu na prijepor oko statusa potrošača prvostupanjski sud je prije svega na temelju iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za adaptaciju kuće dakle, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ,obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu te je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj u smislu odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ima status potrošača a pri tome treba imati u vidu i odluku Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. prema kojoj je teret dokazivanja o statusu potrošača na tuženiku a ne na tužitelju.

18. U odnosu na odluke na koje se pozivao prvostupanjski sud valja istaknuti da Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

18.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužitelju i tuženiku za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao i tužitelja, dok tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima.

20. Cijeneći iskaz tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj htio podići kredit u Eur -ima ili CHF na da su ga u banci uputili na kredit u CHF koji mu je prezentiran kao najbolja varijanta za njega.

21. Proizlazi da mu da mu nitko nije objasnio rizike tečaja u CHF i da nikada ne bi uzeo taj kredit da je znao da će tečaj toliko porasti, te da je u banci dobio unaprijed pripremljeni ugovor i da o sadržaju ugovora nije mogao pregovarati osim o iznosu kredita, kao i da mu je vezano za promjenu kamatne stope bilo poznato da se kamatna stopa može promijeniti i to odlukom banke, međutim da je imao povjerenje u svog osobnog bankara i da nije niti slutio da bi moglo doći do takvih značajnih promjena.

22. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 4,50 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, kao i da tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, kao o prethodnom pitanju, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

22.1. Naime, iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

23. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

24. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

25. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka utvrdio da je zbog promjene tečaja tužitelj zbog rasta tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita preplatio iznos koji je prvostupanjski sud dosudio tužitelju .

26. Prvostupanjski sud je, pravilno utvrdio da je tuženik u smislu članka 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

27. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina za potraživanje zbog ništetnosti odredbi o ugovornoj klauzuli a zastara je u odnosu na potraživanje po osnovi preplaćene kamate.

28. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužitelj tužbenim zahtjevom, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je imao u vidu utvrđenu preplatu u konverziji, zatražio isplatu iznosa od 3.231,16 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u te usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa o valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

29. Što se tiče negativne tečajne razlike pravilno je prvostupanjski sud zaključio , a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem iz presude Vrhovnog suda RH Rev- 1105/2023 od 5. ožujka 2014. da je tužena samo općenito stavljala prigovor kojim osporava visinu potraživanja bez podnošenja na određeni način prigovor prijeboja iz članka 185 i 186 ZOO-a ili protutužbu pa da prvostupanjski sud nije ovlašten umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

30. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka II. izreke) temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

31. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom nije uspio.

32. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 6. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić