Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1402/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz ZOU Baica u Šibeniku, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3/A, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-466/2023 od 10. rujna 2024., dana 6. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-466/2023 od 10. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija rješenje i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14- odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 3.842,68 EUR-a, a sve na temelju ništetnosti pojedinih odredaba (koje se odnose na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2004., kojeg su zaključili tuženik kao banka i tužiteljica kao korisnica kredita.

6. Nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda pozivajući se na ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti (prorogacijsku klauzulu) i zakonske odredbe koje normiraju opće mjesnu nadležnost, prvostupanjski sud je donio rješenje poslovni broj: P-466/2023 od 10. kolovoza 2023. kojim je taj prigovor odbio, a to je rješenje ukinuto rješenjem ovog suda poslovni broj: Gž-1181/2023-2 od 15. veljače 2024.

6.1. Ovaj sud u obrazloženju ukidnog rješenja navodi, u bitnome, da je načinom vođenja postupka koji je prethodio donošenju rješenja prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer prije donošenja odluke o prigovoru nije proveo kontradiktorni postupak radi utvrđenja svih relevantnih činjenica za donošenje valjane odluke, već je odluku donio na temelju pretpostavke da se o spornoj činjenici nije pojedinačno pregovaralo, a ne na temelju utvrđenih činjenica koje se odnose na Ugovor o kreditu kojeg su sklopile parnične stranke.

7. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja utvrđuje:

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], a kako se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao upravo povodom tog Ugovora o kreditu, to je zaključeno da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je sklopila taj Ugovor o kreditu,

- da je odredbom čl. 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi,

- da se o ugovornoj klauzuli sadržanoj u odredbi čl. 14. Ugovora o kreditu, nije pregovaralo i ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na to da bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava bila primorana putovati iz [adresa] u [adresa],

- da uz trajanje putovanja (imajući u vidu udaljenost [adresa] i [adresa], kao i dostupna prijevozna sredstva) te cijenu koju bi trebala plaćati tužiteljica, uvjete putovanja od [adresa] do Rijeke i natrag, kao i vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud smatra da prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke otežava prava tužiteljice kao potrošača da ostvari svoja prava iz Ugovora o kreditu pred sudom, odnosno da bi ta odredba tužiteljicu mogla odvratiti od njezinog prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. točkom 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (NN „Međunarodni ugovori“ br. 18/97; 6/99; 14/02; 13/03; 09/05; 1/06 i 2/10),

- da iz iskaza tužiteljice koja je saslušana u ponovljenom postupku jasno proizlazi da se o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na mjesnu nadležnost nije posebno pregovaralo i odredba kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice) budući bi njen eventualni odlazak u [adresa] znatnije utjecao na njen materijalni status,

slijedom čega sud zaključuje da se radi o ništetnoj odredbi i primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a, uz činjenicu da je utvrđeno kako između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan i odlučuje kao u izreci.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi tvrdnjom da „(…) sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na način koji je donio donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka“.

8.1. Citirani žalbeni navod tuženika nema svoju činjeničnu podlogu u stanju prvostupanjskog spisa. Naime, već je navedeno da je ovaj sud rješenjem poslovni broj: Gž-1181/2023-2 od 15. veljače 2024. ukinuo ranije doneseno rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj: P-466/2023 od 10. kolovoza 2023., upravo iz razloga jer je taj sud načinom vođenja postupka koji je prethodio donošenju tog rješenja počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, s obzirom da prije donošenja rješenja nije proveo kontradiktorni postupak. Sada se iz sadržaja prvostupanjskog spisa može pouzdano zaključiti da je prvostupanjski sud proveo kontradiktorni postupak, a da je radi utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na donošenje odluke o mjesnoj nenadležnosti proveo predložene dokaze, pa i dokaz saslušanjem tužiteljice, dok tuženik niti nije predlagao saslušanje svog zakonskog zastupnika.

8.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijano rješenje nije opterećeno takvim nedostatcima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njegovu pravilnost i zakonitost. U tom kontekstu neosnovana je žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud izveo samo paušalne zaključke, dok opće nije naveo koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke i što je utvrdio primjenom tih kriterija, s obzirom da iz sadržaja obrazloženja jasno proizlazi da je sud imao u vidu zaključak donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

8.3. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. st. 1. ZPP-a.

9. U prvostupanjskom postupku nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

9.1. Prije svega, promašena je žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja upućuje na Direktivu vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993., kod čega valja reći da je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje, jer navedena Direktiva nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji dana 1. srpnja 2013. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kojeg su sklopile parnične stranke.

9.2. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori nije na temelju čl. 81. st. 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene Glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“). Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

9.3. Iz sadržaja čl. 14. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke i ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03 što pravilno žalitelj tvrdi u žalbi. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od mjesta njezinog prebivališta do nadležnog suda), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.4. U skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 82. toč. 19. ZZP/03 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s čl. 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

9.5. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati njegov odustanak od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakve pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi toč. 19. čl. 82. ZZP/03.

9.6. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Rijeci gdje tuženik ima sjedište i koji je, notorno više od 270 km (cestovno) udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice, što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezinog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu čl. 89. st 2. i čl. 264. ZPP-a, ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03.

9.7. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Rijeci) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

10. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, suprotno pravnom shvaćanju žalitelja, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a na koju odredbu se pravilno pozvao prvostupanjski sud.

10.1. Kako iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u [adresa], očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu i da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice pa je Općinski sud u Šibeniku mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

11. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, potvrđeno prvostupanjsko rješenje i odlučeno kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

12. Tuženik nije uspio sa žalbom, posljedično čemu je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 6. svibnja 2025.

Sudac

Milko Sambolek