Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-197/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica u Sisku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici- odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Sisku Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj P-208/2021-12 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj P- 208/2021-12 od 19. siječnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici poslovni broj P- 208/2021-12 od 19. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-3698446 kojeg su 27. rujna 2006. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 2.894,87 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.662,70 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 19. siječnja 2024. do isplate (stavak III. izreke).

2. Rješenjem suda prvoga stupnja odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda i rješenje preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 158-50-3698446 koji je sklopljen između stranaka 27. rujna 2006. i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te potraživanje za isplatu iznosa na ime ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja svojim postupanjima povrijedio pravo tužene na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja". Naime, valja istaći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"). Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tužena bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu pri čemu tužena žalbom niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni s time da je na ročištu održanom 6. travnja 2023. odustala od saslušanja predloženog svjedoka UK (svoje zaposlenice) te Javnog bilježnika Ivana Čubelića (list 88 spisa).

7. Nadalje, sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 187. ZPP jer da izrekom nije konkretizirana odredba čije se utvrđenje ništetnim traži. Naime, iz sadržaja tog dijela izreke proizlazi da je tužiteljica tražila, a sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom cijele odredbe Ugovora o kreditu, koja se odnosi na vezivanje otplate kredita za valutu CHF.

8. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati, kao što nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 27. rujna 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 158-50-3698446 na iznos od 29.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan dospijeća, radi kupnje rabljenog osobnog vozila, te da je tužiteljica kredit otplatila 30. rujna 2013.

11. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

13. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

14. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

15. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

16. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju tečajne liste tužene na dan dospijeća za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važeće na dan dospijeća.

20. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 27. rujna 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 27. rujna 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

22. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan dospijeća ništetne.

23. Što se tiče žalbenih navoda tužene da je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen zbog čega tužiteljica ne može više isticati ništetnost pojedinih njegovih odredaba, valja istaći da činjenica što je ugovor u cijelosti isplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

24. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je među strankama nesporno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj 2.894,87 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

26. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

27. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 27. travnja 2021.

28. Odlučujući o troškovima parničnog postupka pravilno je sud prvoga stupnja u konkretnom slučaju primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) kojom je Tbr. 54. propisano da vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR-a jer je odredbom Tbr. 52. st. 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

29. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod da je sud prvoga stupnja tužiteljici priznao trošak za sastav podneska od 14. travnja 2022. jer iz obrazloženja ne proizlazi da je takav podnesak sud prvoga stupnja priznao tužiteljici.

30. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.

31. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

32. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

33. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

34. Tužiteljica je u ovom predmetu podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te isplatu iznosa preplaćenog po navedenoj osnovi tuženoj.

35. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 12. Ugovora o kreditu).

36. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 12. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03; dalje ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan, slijedom čega odlučuje kao u izreci.

37. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

38. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

39. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužiteljice kao potrošača ostvariti svoja prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

40. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

41. Naime, tužiteljica ima prebivalište u [adresa], dok se sjedište tužene nalazi u Zagrebu, pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužiteljice do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na inicijativu tužiteljice za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti je od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

42. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

43. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužiteljice te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16 dalje u tekstu: ZPK) .

44. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

45. Obzirom da je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, to je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP u cijelosti neutemeljen, zbog čega je žalbu tužene kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP pobijano rješenje potvrditi.

U Velikoj Gorici 6. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić