REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-501/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Marčanu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. (OIB: 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-815/19 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 05. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-815/19 od 27. veljače 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 27. kolovoza 2004. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 01. travnja 2009. i 12. listopada 2010.;

-u st. II., da se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 7. u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz ugovora obračunat po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 27. kolovoza 2004.;

-u st. III., da je tuženik dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 360,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose u prvostupanjskoj odluci, pa do isplate;

-u st. IV., da je tuženik dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 5.257,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno navedene iznose u prvostupanjskoj odluci, pa do isplate;

-u st. V., da se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 661,89 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose u prvostupanjskoj odluci;

-u st. VI., da se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnova manje plaćenih kamata i to u iznosu od 474,78 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose u prvostupanjskoj odluci;

-u st. VII., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.251,69 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 27. veljače 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe.

2. Protiv navedene presude, tuženik je podnio pravovremenu žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom, prvotno ističe zahtjev za izuzećem suca, ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja okolnost propisana čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a, dio žalbe se treba smatrati zahtjevom za izuzeće i to podredno predlaže da se u tom slučaju o tim okolnostima obavijesti predsjednik suda koji će odlučiti o njegovom izuzeću. Nadalje, žalbom se poziva na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i na čl. 19.c t. 4. te čl. 19.e proizlazi da je tužiteljica slobodnim očitovanjem odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom slijedom čega smatra u cijelosti promašenim navode prvostupanjskog suda kako odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu koje je pravno pitanje konverzije kredita riješeno i u odnosu na pravnu osnovu za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU C-567/2020, Vrhovnog suda počevši od odluke u oglednom postupku Gos- 1/2019, te Rev-637/2019, a u vezi i sa time tužitelj ne iznosi ni jedan razlog eventualne ništetnosti konverzije. Sklapanjem Aneksa Ugovora stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana i to s retroaktivnim učinkom konverzije, uspostavljena ravnoteža retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita i svih mogućih preplata, pa stoga nema stečenog bez osnove ni obveze na povrat stečenog bez osnove, te tužitelj nema pravo na isplatu uslijed provedene konverzije, sve pozivom na navedene odluke iz čega proizlazi da se radi o normama prisilne naravi a koja prisilna narav je proizlazila što je tuženik bio dužan ponuditi konverziju i ukoliko bi potrošač prihvatio tu konverziju, ugovorne odredbe Aneksa održavale su prisilne norme ZID ZPK-a/15 a u slučaju slobodnog pristanka potrošača, ni tuženik, a ni tužitelj nisu mogli utjecati na sadržaj ugovornih odredbi iz Aneksa. Pogrešno je i utvrđeno da su odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule nerazumljive pa da je stoga dopušteno ocjenjivati jesu li navedene odredbe poštene ili ne, osobito u dijelu u kojem se poziva na utvrđenje iz kolektivnog postupka. Iznosi i prigovor zastare obzirom je tuženik mogao odnosno bio je i dužan neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima propisanim čl. 230. ZOO-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i to u trogodišnjem zastarnom roku i pokrenut postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora i ostvarivati zahtjev za naknadu štete, čime je isključivo tužiteljica a ne treća osoba jedina mogla prekinut tijek zastare. Time je počinjena i apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. t. 11. Zakona o parničnom postupku, kao i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Kada bi se prihvatio stav Vrhovnog suda RH o prekidu zastare, ističe da je kolektivna tužba podnesena 04. travnja 2012., čime je navodno došlo do prekida zastare, time bi i zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim valutne klauzule nastupila 15. lipnja 2023., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli do tada a čime uređenjem tužbenog zahtjeva od 19. travnja 2024. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose s osnova valutne klauzule koje prelaze iznos od 4.377,30 eura kako je utuženo tužbom od 14. svibnja 2019. Ističe i da je neosnovano odbijen prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i manje plaćenih kamata obzirom da Zakon o zaštiti potrošača nigdje ne navodi da je ništetna ugovorna odredba ograničena samo u korist potrošača, pozivajući se i na odluke Županijskih sudova kao i odluku Vrhovnog suda Rev-549/23, slijedom čega je i trebalo potraživanje tužitelja umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita. I o trošku postupka je pogrešno odlučeno vezano i da je vrijednost boda uzeta sa 2,00 eura a nije uzeta u obzir vrijednost boda na snazi za vrijeme podnošenja tih radnji, kao i neosnovano priznato tužitelju trošak sastava sedam podnesaka.

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti uz naknadu troška tuženiku a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnim Ugovor o kreditu zaključen 27. kolovoza 2004., u odnosu na čl. 8. st. 2. i čl. 7. kojega su stranke zaključile a koji se odnosi na ovlaštenje tuženika za promjenu kamatne stope kao i u odnosu na važeći tečaj tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, koji je zaključen za iznos od 79.190,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj uz rok otplate od 300 mjeseci.

7. Između stranaka nije sporno da je prema navedenom Ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,49% godišnje a za koju je ugovoreno da se mogu vršiti promjene u skladu sa odlukama banke te je nakon toga ista iznosila 5,5%, 5,90%, 5,65% do 30. rujna 2011. a dalje 5,35% od 01. listopada 2011. do 31. prosinca 2013. iznosila 5% te je intervencijom zakonodavca od 01. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. iznosila 3,32% godišnje. Nije sporno, da su stranke zaključile Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i to Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/15), kojima je izvršena konverzija kredita, CHF valutnom klauzulom u euro i to 12. siječnja 2016., kojim je utvrđeno da je čl. 2. t. 1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 27. kolovoza 2004. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 79.190,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a čl. 6. t. 2. je ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorene promjenjive kamatne stope iznosi zbroj šest mjesečnog Euribora (dalje parametar) i 4,931 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale, i sukladno metodologiji utvrđuje se vrijednost parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i svakog 01. siječnja i 01. srpnja u godini a čl. 6. t. 5. ugovoreno da ugovorne kamate banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa, a čl. 7. t. 2. da potpisnici tog Aneksa suglasno utvrđuju da banka na dan naveden (Aneksa) ima ukupno potraživanje s osnova obveze navedenih u čl. 5. t. 2. uzimajući u obzir sve izmjene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja tog Aneksa i s osnove obveza navedenih u čl. 5. t. 3. u ukupnom iznosu od 39.677,54 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan podmirenja, koji sklapanjem tog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu s čime su potpisnici Aneksa suglasni. Pozivom na odluke donesene u postupku kolektivne zaštite u kojem je i kao tuženik, sudjelovao i predmetni tuženik u ovom postupku, i to na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. prema kojima i proizlazi neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača kao i ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovore o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu švicarski franaka a sve do prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu a koja odluka obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete a koja je propisana odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19) koja je na snazi bila u vrijeme podnošenja tužbe te čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22) koja je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Cijeneći i to da su ugovorne odredbe u čl. 7. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2004. stvorile neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno-pravnom odnosu kao i vezano za odredbu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima da načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obvezno-pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese vodeći računa o smislu i svrsi obvezno- pravnog odnosa ocjenjujući i prema odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača/03 vezano i za čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 da su te odredbe nepoštene i u skladu sa odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništave. Time se i ne povlači ništetnost cijelog Ugovora te Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2004. može opstati i bez tih ništetnih odredaba. Provedenim financijskim vještačenjem i utvrđeno je da su i preplaćeni iznosi do dana zaključenja Aneksa Ugovora 12. siječnja 2016. kalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice, ali prvostupanjski sud smatra da to nije odlučno pitanje već da li je tuženik zatvarao ispravnu glavnicu onu po početnom otplatnom planu kao jedino mogućem između tužitelja i tuženika obzirom na učinke ništetnosti što znači da jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati je ona koja sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Time proizlazi da je primjenom početno ugovorene kamatne stope tuženik na dan isplate iznos preplate iznosi 474,78 eura a po tečaju ukupno 661,89 eura u odnosu na niži tečaj od početnog. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta promjenjive kamatne stope smatra da na strani tužitelja ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za štetu koju tuženik tvrdi da trpi, te ukoliko tuženik smatra da primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača, pa je stoga i u cijelosti odbijen tuženikov prigovor radi prijeboja. Ocijenjen je i prigovor zastare kao neosnovan sukladno čl. 241. ZOO-a vezano za podnesenu tužbu za zaštitu kolektivnih interesa od 04. travnja 2012. i pravomoćnost presude P-1401/12 13. lipnja 2014., u odnosu na ništetnost o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, vezano za presudu Visokog trgovačkog suda RH pos.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa i time da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare a obzirom i da je tužba podnesena 14. svibnja 2019. to je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud nije ni počinio bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i to iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, pa je i žalba žalitelja kojom se ukazuje na bitnu povredu u cijelosti neosnovana. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. U odnosu na žalbene navode postojanja osnove za izuzeće sukladno čl. 71. ZPP-a, od strane suca, kao ni članova vijeća, ne postoji ni jedna osnova propisana čl. 71. t.1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 ZPP-a za izuzeće, pa stoga i nije zatraženo od predsjednika ovog suda.

10. Nije sporno između stranaka da je zaključen ugovor o kreditu 27. kolovoza 2004., kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici, kao stambeni kredit radi kupnje stana, u iznosu od 79.190,00 CHF. Također, nesporno je i da je u odnosu na taj kredit zaključen Aneks 12. siječnja 2016., kojim je izvršena konverzija kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR uz izmjenu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita.

11. Sporno je da li su navedene odredbe prvotno ugovorenog Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2004. ništetne i posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženica od njega naplatila na temelju takve ništetne odredbe o pravilima i stjecanjima bez osnove prema čl. 1111. i čl .1115. ZOO/05, sve obzirom na činjenicu da je između stranaka u postupku sklopljen i navedeni Aneks ugovora o kreditima odnosno ugovora o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK.

12. U odnosu na Dodatak ugovoru korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.).

13. Tužiteljica koja je kao potrošač sklopila Dodatak Ugovora o kreditu 12. siječnja 2016., temeljem odredbe čl. 19. st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ima pravo nakon sklapanja tog sporazuma na povrat više uplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako bi postojala razlika na njenu štetu između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, sukladno članku 19. c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Sporazumom.

14. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Osim toga, sklapanje tog Dodatka Ugovora utemeljenog na odredbi čl.19. b ZID ZPK/15 ima za svrhu potpunu zaštitu potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

16. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018., tužiteljici i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji kredita pripada pravo utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu, pri čemu treba imati u vidu da je do sklapanja Sporazuma o konverziji, bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke a koje se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je posljedično tome bilo moguće u ovom postupku zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu utuženog iznosa, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug tužiteljici, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom ugovora o kreditima nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovor a kako to proizlazi iz knjigovodstveno – financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka.

17. U odnosu na žalbene razloge tuženice u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, valja navesti da prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP, udruge, tijela ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

18. Na temelju odredbe članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i potrošača iz članka 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Pri tome, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedene ugovorne kojom je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa, treba navesti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda podudarno u cijelosti s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH izraženim u odlukama poslovni broj Revt-249/2014od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., pa je iz tog razloga žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom.

20. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu, unatoč tome što je kao korisnik kredita s tuženom, kao davateljem kredita, sklopio navedeni Aneks ugovoru o kreditu jer je i prema pravnom shvaćanju ovog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa ugovora o kreditu i nije od značaja za pravilno utvrđenje u ovoj pravnoj stvari, obzirom se, ni odredbama ZID ZPK/15 a ni navedenim Aneksom, izrekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je ništetnost nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita, sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro, a navedenim Aneksom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata po kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banke, koje je utvrđeno ništetnim, odnosno činjenice da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos pretplate sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između preplaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog tijekom prvostupanjskog postupka.

21. Posljedično navedenom, valja i istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da sklapanjem navedenog Aneksa ugovora o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos a tužitelju je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog iznosa iznosa s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka knjigovodstvene – financijske struke, pa je žalbu žaliteljice valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu.

22. Osim toga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, nije suprotno ni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženo u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma tužitelj, kao potrošač, ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ako sklapanjem navedenog sporazuma (aneksa), nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a o čemu se i radi u konkretnom slučaju.

23. Pravni stav prvostupanjskog suda nije protivan ni pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., jer je u tom rješenju u bitnom jasno izraženo shvaćanje, da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu. Stoga je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica, unatoč što je s tuženicom sklopila navedeni Aneks ugovora, imala pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i posljedično tome isplatu po pravima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a sve kako bi se na taj način u potpunosti pružila pravna zaštita i ostvarena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem ništetne ugovorne odredbe i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenih na tim ništetnim odredbama ugovora o kreditu. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Rev- 549/23 na koju se poziva tuženik, ista nije primjenjiva u predmetnom postupku obzirom nije odlučeno o osnovanosti tražbine tuženika, već samo da bi se o tome moglo odlučiti mora biti postavljen protutužbeni zahtjev. Uz to, iz presude evropskog suda C-452/8 Iberacija Banco i proizlazi, da se potrošač, kod dobrovoljnog sporazuma, zaštite Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. Iz provedenog postupka, kao i zaključenog Aneksa ne proizlazi da se tužiteljica odrekla zajamčene zaštite.

24. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno zaključio o zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, kao i osnovi o nezakonitoj promjeni kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, te od tužiteljice naplaćeno u višem iznosu od onoga što je i stvarno se moglo naplatiti, upravo u presuđenom iznosu, jer unatoč sklopljenom aneksu ugovora o kreditu za taj iznos nije u potpunosti postignut učinak pravne zaštite tužiteljice, kao potrošača, budući nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je posljedično tome i taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa tuženica i dužna platiti tužitelju.

25. Prvostupanjski sud je i pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženica nepošteni stjecatelj i kao takav, se na primljeni iznos stečen bez osnove plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud jer je u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu i tuženica mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne, te da sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primljeno joj ne pripada.

26. U odnosu na prigovor zastare na koji se i žalbom ustraje, a koji prigovor je prvostupanjski sud pravilno odbio, obzirom da je tužba podnesena 14 svibnja 2019., a podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 04. travnja 2012. povodom koje je i donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 1401/2012. od 04. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7219/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi vezano za valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, pa je tako nakon prekida počela teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, prema članku 245. ZOO. Prema tome, tužba podnesena 14. svibnja 2019. podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO-a, obzirom da je rok zastare počeo teći ispočetka 13. lipnja 2014. Usklađenje tužbenog zahtjeva-preinaka, sukladno nalazu vještaka financijske struke ne može se također smatrati da je u zastari, obzirom da se odnosi na podnesenu tužbu kojom je pokrenut postupak i došlo do prekida zastare.

27. U odnosu na odbijen prijeboj potraživanja tuženika, istim je pravilno odlučeno obzirom, da tuženik kao banka nije potrošač u odnosu na koje potrošače su donesene odluke u kolektivnom sporu, gdje je utvrđena nesavjesnost postupanja i razlozi koji se odnose samo na banke, čime je došlo do očite neravnoteže u pravima, odnosno nastale štete, pa se stoga i tuženik ne može pozivati i isticati prigovor prijeboja, odnosno da bi bio osnovan protutužbeni zahtjev, obzirom isti ne postoji.

28. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je i uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023), pravilno odlučio o svim troškovima postupka. Prema Tbr. 52. st. 3. Tarife primjenjuje se Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, dok se st. 4. Tbr. 52. ne primjenjuje obzirom se ne radi o postupku iz Tbr. 7. t. 2. i 3., pa je stoga ista i pravilno primijenjena. U punom iznosu osnovom Tbr. 8. 1. Tarife odvjetniku pripada u punom iznosu naknada za četri obrazložena podneska, dok prema Tbr. 8. t. 3. za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan toga pripada 50% nagrade. U odluci o trošku je i pravilno cijenjena navedena Tarifa i odlučeno o nastalom trošku.

29. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo a pri tome nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje se žalbom ukazuje, a ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba žaliteljice odbijena je kao neosnovana i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno kao u izreci ove presude. Trošak žalbe nije priznat osnovom čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.

U Puli - Pola 05. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić