REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1358/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. FJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. UJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Župić i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika: 1. FJR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i 2. OJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-369/2022-19 od 21. lipnja 2024. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-369/2022-23 od 04. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 05. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 1. tužene FJR i 2. tuženika OJ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 369/2022-19 od 21. lipnja 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P- 369/2022-23 od 04. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem od 04. srpnja 2024. naloženo je 1. tuženoj FJR i 2. tuženiku OJ solidarno isplate 1. tužitelju FJ i 2. tužiteljici UJ iznos od 4.000,00 USD, u protuvrijednosti u eurima po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. studenoga 2021. do isplate, iznos od 6.800,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. studenoga 2021. do isplate i iznos od 225,63 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. studenoga do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekuću na navedeni iznos od 23. rujna 2021. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (st. I.). Stavkom II. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu potraživanja koje se odnosi na zatraženi tijek zateznih kamata, a koje teku na pojedine iznose od 4.000,00 USD, u protuvrijednosti u eurima na dan isplate po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate, u vremenskom razdoblju od 2. srpnja 2020. do 23. studenoga 2021., 6.800,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2020. do 23. studenoga 2021. i 225,63 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. prosinca 2020. do 23. studenoga 2021. U st. III. naloženo je tuženicima da u roku od 15 dana, solidarno naknade tužiteljima parnične troškove u iznosu od 1.741,43 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. lipnja 2024. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude 1. tužena FJR (dalje 1. tužena) i 2. tuženik OJ (dalje 2. tuženik), podnijeli su žalbu zbog bitne povrede odredaba parbenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Žalbom navode, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a obzirom da sud treba usporediti dokaze i sa rezultatima cjelokupnog postupka i na temelju takve ocjene izraditi svoje uvjerenje o tome da li neka činjenica postoji ili ne postoji, uz to i da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama niti navođenja o odlučnim činjenicama i razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Uz to, da je evidentno pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja i time čl. 219. i čl. 221. ZPP-a, pa je to i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a obzirom da, sukladno odredbi čl. 499. st. 1. ZOO-a ugovorom o zajmu se obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari a zajmoprimac obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće, pozivom na činjenične navode tužbe, kojom je između ostalog zatražen i daljnji iznos povrata 1.700,00 kuna dok je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 225,63 eura, pa stoga je bitna povreda počinjena prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa koji nisu utuženi makar ne u onim valutama iz tužbe. Ukoliko prvostupanjski sud zauzme stav da se radi o ugovoru o zajmu, tada je očito da na temelju utvrđenog činjeničnog stanja donosi pogrešan zaključak o postojanju jednog ugovora o zajmu, kada je i jasno da bi se eventualno trebalo govoriti o tri ugovora o zajmu, od kojih svaki od istih ima drugi rok povrata, što je propušteno cijeniti od strane prvostupanjskog suda, čime je i presuda ostala nejasna i kontradiktorna. Zanemareni su i iskazi stranaka iz kojih proizlazi prijateljski odnos između stranaka ali isto tako da tuženik nikada tužitelju ni u pisanoj ni u usmenoj formi nije priznao bilo kakav zajam, pa je neuvjerljivo kazivanje tužitelja, a ukoliko je predmet zajma bio strana valuta za slučaj da se utvrdi da su stranke sklopile takav ugovor o zajmu, treba raspraviti pravnu valjanost takvog ugovora sa aspekta Zakona o deviznom poslovanju i imati u vidu i vrijeme nastanka zajma, što prvostupanjski sud nije utvrdio, ni ono što može biti odlučujuće za pravilnu primjenu materijalnog prava. Ono što nije sporno je činjenica da su bili u prijateljskim odnosima i tuženici primili utuženi iznos novca ali je sporno da li su novci primljeni na račun zajma ili kao ulog u zajedničku poslovnu suradnju, a teret dokaza o toj pravnoj stvari je na tužiteljima. Iz rezultata provedenog postupka nije utvrđeno jesu li stranke dogovorile bilo kakve rokove, i ako jesu koje, u kojem pravcu izostaje bilo kakav dokaz. Uz to, navodi da zasnivanjem usmenog ugovora o zajmu nije dopušteno sklapanje takvog ugovora u stranoj valuti između fizičkih osoba a takav se ugovor određuje ništetnim pravnim poslom u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

2.1. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude na način da usvoji tužbeni zahtjev a podredno ukine presudu.

3. Sa žalbom 1. i 2. tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbe nije podnesen.

5. Žalba 1. i 2. tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev 1. tužitelja HJ i 2. tužiteljice UJ za povrat iznosa koji su 1. i 2. tužitelji pozajmili 1. i 2. tuženicima u ljeto 2019. godine iznos od 4.000,00 američkih dolara uz povrat do 01. srpnja 2020., u veljači 2020. godine daljnji iznos od 6.800,00 eura i 100,00 eura + 700,00 eura u odnosu na dug koji je i 1. tužena imala za dječji vrtić kao i 1.700,00 kuna u odnosu na provedeno liječenje koji je prema zajedničkom dogovoru trebalo vratiti u roku od tri mjeseca do 30. studenog 2020.

7. Tijekom postupka prvostupanjski sud je i provedenim iskazima stranaka utvrdio:

-da iz iskaza 2. tužiteljice proizlazi da su bili obiteljski kućni prijatelji, te pozajmili tuženicima 2019. godine iznos od 6.000,00 USD kako bi mogli živjeti od njega budući da tuženik OJ nije mogao odraditi sezonu zbog povrede noge, koju je zadobio u padu motora, a u veljači su pozajmili iznos od 4.000,00 eura, a nakon toga još 100,00 eura 1. tuženoj i 700,00 eura za vrtić a posljednje za liječenje djeteta u iznosu od 1.700,00 kuna, da ih nisu pozivali na povrat novca dok nije u [obrt] srela 1. tuženu i upitala kada će im vratiti pozajmljeni novac a ona je rekla da će se dogovoriti, drugi put kada je 1. tuženu srela u [obrt] u prosincu 2021. te ju je pitala kada misle vratiti pozajmljeni novac na što je ona burno reagirala sa psovkama, a da su se svi pregovori vodili usmeno, kod njih u kući, a daljnje iznose su pozajmili unatoč činjenici da prethodne nisu vratili jer su mislili poslovno surađivati pa da će od posla vratiti ukoliko ne bi mogli drugačije, ali da je 1. tužena odustala od poslovne suradnje, a ugovoreni rok vraćanja je dogovoren da će 2. tuženik vratiti novce iduću sezonu kada počne raditi odnosno iza ljeta 2020. godine, dok u odnosu na upit vezano za poslovnu suradnju je navela da je 1. tužena vrhunska kuharica, da su mislili otvoriti fast food, 1. tužena da kuha a 2. tuženik i ona da budu u nabavi ali je od toga 1. tužena odustala;

-da iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da razlog davanja zajma nije bio ulazak u poslovnu suradnju, da je to bilo nebitno, već je razlog bila loša materijalna situacija tuženih, koja je nastala zbog ozljede 2. tuženika, te kako su bili u prijateljskim odnosima time su htjeli pomoći da prebrode tu krizu, dok je istaknuo da je 2. tužiteljica obrnula redoslijed isplate, da se prvo radilo o pozajmici od 4.000,00 USD a kasnije 6.000,00 eura, 700,00 eura i 100,00 eura, da je jednom telefonski od 2. tuženika tražio povrat novca i to krajem ljeta 2021. godine a dogovor o poslovnoj suradnji je bio nakon pozajmljivanja, i nije bio prije niti tijekom pozajmljivanja;

-da iz iskaza 2. tuženika proizlazi da su bili u dobrim odnosima sa 1. i 2. tužiteljima, da su bili kućni prijatelji, da je 1. tužitelj pomorac, te su došli na ideju da se novci negdje ulože, da je njegova supruga kuharica, a on da vozi brodove, da su oni živjeli od sezone i da nisu imali stalna primanja, a da mu je 1. tužitelj prvi put pozajmio 4.000,00 USD i to da mu je sam ponudio da uzme novce da mu pomogne jer su se nalazili u lošoj materijalnoj situaciji, budući da tu sezonu nije mogao raditi zbog povrede noge, da je pozajmio te novce za život i da krenu u posao, a da nisu ušli u nikakav posao jer je 1.tužitelj odustao od zajedničke poslovne suradnje, te da su pozajmljene novce potrošili na život i zajednička druženja na koja su išli zajedno sa tužiteljima, da ga je 1. tužitelj nazvao krajem ljeta 2021. godine da mu vrati novac, a on da mu je rekao da nisu ušli u nikakav posao i da nisu ništa napravili, da se sezona nije odradila i da je bila korona, te da mu sve novce nije imao od čega vratiti, da ne spori kako su njemu i supruzi pozajmili utuženi novac, ali što se tiče rokova nije bilo riječi o nikakvom roku vraćanja novaca, kao ni o kamatama, a da je bio sporedan dogovor da će novce vratiti od sezone kada ode na brod, a prvotni dogovor da će se novci vratiti kroz poslovnu suradnju, pa tek onda iza sezone ako ne uspiju kroz posao, da je ponovno počeo navigavati na ljeto 2020. godine ali da je tada bila korona i od cijelog ljeta je samo mjesec dana vozio i nije ništa zaradio;

-da iz iskaza 1. tužene proizlazi da su sa tužiteljima trebali ići u zajednički posao i da se 1. tužitelj vratio sa broda i htio uložiti novce a da su ona i suprug imali ambicije otvoriti nekakav restoran, da su sa tužiteljima bili prijatelji i da su se družili i odlučili ući u posao, tužitelji da su bili financijska potpora a oni da su trebali biti operativa, u odnosu na novac da to ne bi nazvala pozajmicom, da oni nisu nikada saznali zašto nisu poslovnu suradnju izrealizirali, da su se novci cijelo vrijeme trošili za posao, pronalazak prostora, opreme i građevinskog materijala, istraživanje tržišta, isprobavanje menija koji su se kuhali kod tuženika doma, a da ju je 2. tužiteljica kada su se susrele u trgovačkom centru verbalno napala kada će vratiti novce što joj je bilo čudno jer nikada prije nije bilo riječ o povratu novca;

-da je prema službenoj zabilježbi PU splitsko-dalmatinske, PP Solin dostavljenoj na zahtjev prvostupanjskog suda, vezano za intervenciju policije u odnosu na prijavu 1. tužene da ju je 2. tužiteljica napala i vrijeđala, proizlazi da je obavljen razgovor sa

1. tuženom iz kojega je utvrđeno da je 27. rujna 2021. oko 11,00 sati se nalazila u trgovini [obrt] na adresi [adresa], kada joj je prišla bivša prijateljica 2. tužiteljica, te istu upitala kada će joj vratiti posuđeni novac, kao i da je 1. tužena izjavila da 2. tužiteljici duguje novac u iznosu od 11.000,00 eura, te trenutno nema novac za vratiti istoj jer joj je novac posuđen na prijateljskoj bazi, zasmetalo joj je da u trgovini pred drugim kupcima dolazi gospođa UJ i istu pita za njihov problem i na taj način se pronašla u nezgodnoj situaciji a da će novac biti vraćen kada prikupi određeni broj sredstava, te da je gospođa UJ nije vrijeđala, dok je u odnosu na razgovor sa 2. tužiteljicom UJ konstatirano da je istina da je u trgovini Lidl srela bivšu prijateljicu FJR i upitala za novac koji joj duguje, te kako već duži period nije vratila navedeni novac i da se ne mogu dogovoriti oko vraćanja istog, a kako ju je srela u navedenoj trgovini iskoristila je situaciju kako bi istu upitala u vezi sa vraćanjem ali da joj ista nije znala reći kada će novac biti vraćen, da su iste upozorene kako ne bi došlo do narušavanja javnog reda i mira a prekršaja, kao i kaznenog dijela nije bilo.

8. Prvostupanjski sud je nakon tog provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) djelomično prihvatio zahtjev, dok je djelomično odbio u odnosu na tijek kamata na pojedine utužene iznose, cijeneći i odredbu čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO), time i da je zajam konsezualni ugovor koji nastaje samim sporazumom stranaka i u načelu neformalni pravni posao za kojega se ne traži pisani oblik, cijeneći iskaze saslušanih parničnih stranaka i da prema istima proizlazi da je među njima postojala nekakva ideja o eventualnom zajedničkom poslovanju i ulaganju, ali je isto tako i utvrđeno nedvojbeno, da do suradnje nikada nije došlo, time što 2. tuženik ne spori da su njemu i supruzi tužitelji pozajmili upravo utuženi iznos, kao i da ima namjeru vratiti pozajmljeni novac, dok iskaz 1. tužene u odnosu da ne bi nazvala taj utuženi iznos pozajmicom već ulaganjem u poslovnu suradnju, nikakvim dokazima nije potkrijepila svoje navode, unatoč tome što je njezin suprug jasno iskazom naveo da su tužitelji pozajmili novce jer su bili u lošoj materijalnoj situaciji zbog njegove povrede noge. Time i da nije bitna okolnost po kojoj nije došlo do poslovne suradnje a da tuženici nisu dokazali da su se upravo utuženi novci utrošili na planiranje zajedničke poslovne suradnje, kao i da tuženici nisu u postupku dokazali da bi se radilo o nekakvom drugom eventualnom poslu među strankama koji bi uključivao uzajamne obveze stranaka da ulože rad ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, na što 1. tužena želi ukazati, pa su stoga tužitelji i dokazali da bi se radilo o ugovorenom zajmu i obvezi tuženika vratiti utuženi iznos zajma, kojega stranke u utuženom iznosu ne spore. Ocjenom odredbe čl. 504. ZOO-a obzirom da nije utvrđen koji bi bio ugovoreni rok vraćanja, iz iskaza 1. tužitelja i 2. tuženika koji nisu proturječni utvrđeno je da je krajem ljeta 2021. godine 1. tužitelj pozvao 2. tuženika na povrat novca ali nije konkretizirano koji je to bio mjesec, obzirom da je kraj ljeta naznačen kao 23. rujna, uzet je kao datum kada su tuženici pozvani na povrat zajma, a obzirom i to da se tom zakonskom odredbom nalaže vraćanje zajma nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca od zajmodavčevog zahtjeva, naloženo je plaćanje zateznih kamata na utuženi iznos od 24. studenog 2021. (dva mjeseca od zajmodavčevog zahtjeva). Stoga je tijek zakonskih kamata zatražen tužbom na pojedine iznose u prethodnom dijelu odbijen kao neosnovan.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno i po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud odlučujući o zahtjevu pravilno odlučio i pri tome nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da se prvostupanjska presuda da ispitati i da ne proturječi sebi i razlozima iste, kao i da su ocijenjeni svi dokazi koji su predloženi i provedeni zajedno i osnovom istih odlučeno koje će činjenice uzeti kao dokazane, a uz to niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a obzirom da nije primijenjena ili nepravilno odredba tog zakona. Uz to, i na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

10. Prema žalbenim navodima sporno je raspolaganje primljenim iznosima i to da li se isto odnosi na poslovna ulaganja odnosno zajedničke poslovne suradnje. Pri tome, nije sporna izvršena isplata od strane 1. i 2. tužitelja u odnosu na zatražene iznose.

11. Vezano za žalbene navode da je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji nisu utuženi u onim valutama iz tužbe, isti nisu osnovani, obzirom da je i 07. srpnja 2023. podnesen podnesak kojim je uređen tužbeni zahtjev i iskazano dvojno potraživanje u odnosu na prvotno zatraženi iznos od 1.700,00 kuna. Isti se i odnosi na činjenicu da postavljena visina tužbenog zahtjeva u važećoj valuti kuna, sukladno odredbi čl. 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj da je obveznik dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti na način da se istodobno istaknuti u kuni i u euru uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona, tijelo javne vlasti, prema kojem bi to bio ovlašten prvostupanjski sud, ali obzirom da je i od strane 1. i 2. tužitelja po tom Zakonu i istaknuta i postavljena visina tužbenog zahtjeva u važećoj valuti eur-a, tada i nije došlo time do bitne povrede.

12. Vezano i za navode da bi se radilo o ulaganju i isplati iznosa koji se odnosi na ulaganje u zajedničke poslovne suradnje, također se isti ne mogu prihvatiti kao osnovani. I iskaz 1. tužene suprotan je iskazu 2. tuženika obzirom da isti i u svojem iskazu navodi da je tužitelj prvi put i pozajmio iznos da mu se pomogne obzirom na lošu materijalnu situaciju i nemogućnosti rada zbog povrede noge, kao i za preostale iznose pozajmljenih novaca da je potrošen na život i zajednička druženja, pri tome i da nisu ušli u nikakav posao. Navodi 1. tužene vezano za ulaganje na osnovi poslovne suradnje, kao što prvostupanjski sud i pravilno zaključuje nisu se mogli prihvatiti, obzirom da o tome nije bilo ni jednog predloženog dokaza kako bi se moglo utvrditi da su navedeni iznosi bili uloženi za opremu, građevinski materijal i da se pronađe prostor, pa stoga i takvi navodi nisu mogli biti prihvaćeni kao osnovani. Uz to, prema službenoj zabilježbi PU splitsko-dalmatinske, PP Solin proizlazi, da 1. tužena ne spori posuđen novac od 2. tužiteljice u iznosu od 11.000,00 eura na prijateljskoj bazi, zbog čega suprotan zaključak, o neuvjerljivom iskazu tužitelja, prema žalbenim navodima nije osnovan. Stoga žalbeni navodi 1. i 2. tuženika o spornom raspolaganju primljenim iznosima i kojima se daje njihova ocjena činjeničnih utvrđenja, prema kojima proizlazi da su uplate vršene za poslovno ulaganje, ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključka prvostupanjskog suda.

13. Žalbeni navodi da bi navedena pozajmica, odnosno zajam u stranoj valuti imao za posljedicu ništetnost po čl. 322. ZOO-a, isti nisu istaknuti tijekom postupka. Navedeno se može prihvatiti ali ne ukazuje da nema obveze povrata tog iznosa. Sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu drušva ništeten je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju na propisuje nešto drugo. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO- a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14. Posljedično tome, cijeneći navedeno nesporno utvrđenje činjeničnog stanja da je između stranaka i prihvaćena i primljena isplata kojega tuženici još uvijek nisu vratili 1. i 2. tužiteljima, a navedeni iznose se odnosi i na euro, posljedično tome i 1. i 2. tuženici dužni su vratiti 1. i 2. tužiteljima taj iznos u euru i ono što su primili na temelju osnovom ništetnog ugovora, što za 1. i 2. tuženika znači da su opet dužni i vratiti ono što su primili.

15. U odnosu na dospijeće isplate, ispravno su cijenjeni podudarni iskazi 1. tužitelja i 2. tuženika iz kojih proizlazi, da je krajem ljeta 2021., 1. tužitelj pozvao 2. tuženika na povrat primljenog iznosa novca, obzirom i da nije posebno ugovoren rok povrata. Time je i osnovano primijenjena odredba čl. 504. ZOO-a, kojim je propisano, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva zahtjeva. Kada stranke nisu odredile rok vraćanja zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, tada zajmodavac ima pravo na zatezne kamate zbog zakašnjenja po isteku dva mjeseca, od zahtjeva da mu se zajam vrati.

16. Iz navedenih razloga, kako je prvostupanjska presuda rezultat pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, iako se žalbom predlaže da se presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, očito pogrešno navedeno, žalba 1. i 2. tuženika je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 05. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić