REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-617/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE (OIB:84397956623) iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po punomoćniku ZĐ, dipl. iur., za Područni ured u Požegi, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d. (OIB:10840749604) iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj: Pn-7/2023-37 od 15. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 05. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: Pn-7/2023-37 od 15. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (u st. I.) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti zahtijevao da mu tuženik sa osnova naknade štete isplati iznos od 72.584,66 kuna/9.633,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. ožujka 2021. do isplate, u roku od 15 dana. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. II.).

2. Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Prvenstveno ističe da njegov obračun utužene tražbine, odnosno isplaćene invalidske mirovine koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove središnje službe predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 140.a Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje ZMO) i čl. 230. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Stoga da sud nije trebao određivati vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke radi utvrđenja nekakve pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu jer je ZMO lex specialis i "ništa ne može biti iznad Zakona". Tužitelj drži da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti čl. 161. u svezi sa čl. 164. ZMO-a a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje ZOOP). Kao kriteriji za rješavanje proturječnosti između zakona ili pravnih normi općenito tužitelj ističe da se u teoriji i praksi spominju tri kriterija. Prvi – kriterij vremena, po načelu kasniji zakon ukida onaj prijašnji pa je tako ZMO na snazi od 01. siječnja 2014. dok je ZOOP na snazi od 01. siječnja 2006. Drugi

– kriterij specijalnosti, po načelu specijalni propis ukida opći pa kako se ZMO ima smatrati specijalnim (posebnim propisom) isti da ima prioritet u odnosu na ZOOP. Na kraju se ističe da u određenim stvarima dolazi do primjene i kriterija hijerarhije po načelu viši propis ukida niži, a da ni po ovom načelu sud ne može dati prednost ZOOP- u odnosu na ZMO jer navedene odredbe nisu u odnosu pravne podređenosti. Upućuje na rješenje Vrhovnog suda RH od 21. ožujka 2023. pod poslovnim brojem Revd- 1177/2023 u kojem da se ističe da u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti - ZMO ili ZOOP - još nije zauzet konačni stav, odnosno da sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena te da o tom pravnom pitanju još nema definitivne prakse revizijskog suda.

2.1. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, odnosno podredno "da sud svojom odlukom riješi ovu pravnu stvar".

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava

– te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Žalitelj žalbenim navodima ne upućuje na postojanje bitnih povreda postupka.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 72.584,66 kuna/9.633,64 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2021. do isplate, a zahtjev se odnosi na naknadu koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici KĐ (za razdoblje od veljače 2019. do prosinca 2021.) koja se ogleda u visini invalidske mirovine a povodom ozljeda koje je ista zadobila u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika i koje ozljede su dovele do njezinog umirovljenja (100-postotni djelomični gubitak radne sposobnosti).

8. Predmetna je pravna stvar drugi put u žalbenom postupku. Presudom suda prvog stupnja od 20. rujna 2022. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja. Povodom žalbe tuženika ovaj je sud rješenjem od 16. siječnja 2023. pod poslovnim brojem Gž- 1296/2022 ukinuo tu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Nesporne i nedvojbeno utvrđene činjenice su slijedeće:

-da je predmetnu prometnu nezgodu od 06. listopada 2015. skrivila osiguranica tuženika BĐ koja je oglašena krivom presudom Općinskog suda u Požegi poslovni broj K-21/2016 od 31. svibnja 2016. i iz koje proizlazi da je osiguranica tužitelja KĐ u toj nezgodi teško tjelesno ozlijeđena kada se kao biciklistica kretala lijevom stranom u kružnom toku, a osiguranica tuženika obilazeći šaht na kolniku, zadržavajući smjer kretanja započela sa skretanjem u desno, ispred osiguranice tužitelja kao biciklistice iako uvjeti za sigurno poduzimanje te radnje nisu postojali i nije se prije započinjanja radnje uvjerila da može tu radnju poduzeti bez opasnosti pa da je došlo do sudara lijeve bočne strane bicikla i desne strane automobila te obaranje biciklistice na kolnik. U kaznenom postupku koji se vodio kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem K-21/2016 osiguranica tuženika proglašena je krivom za navedenu prometnu nezgodu;

-da je osiguranica tuženika KĐ pokrenula protiv ovdje tuženika tužbu radi naknade neimovinske i imovinske štete vezano za predmetni štetni događaj, postupak se vodio pod poslovnim brojem Pn-72/2017-28 te je 04. prosinca 2018. donijeta prvostupanjska presuda kojom je osiguranici tužitelja dosuđena naknada imovinske i neimovinske štete;

-da je tužitelj svojoj osiguranici KĐ rješenjem od 28. prosinca 2018. priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 09. studenog 2018. dok je rješenjem od 11. veljače 2019. određena mirovina u visini od 928,54 kune mjesečno da bi joj rješenjem od 14. veljače 2019. bila određena u visini od 1.485,67 kuna mjesečno zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 09. veljače 2019., odnosno umjesto tog iznosa određena je najniža mirovina u visini od 1.933,75 kuna mjesečno počevši od 09. veljače 2019.;

-da je sud proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđivanja razlike između isplaćene invalidske mirovine osiguranici tužitelja i pretpostavljene invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu (čl. 27. st. 3. ZOOP-a - "Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) iz kojega proizlazi da bi mirovina u slučaju povrede na radu za navedeno razdoblje iznosila ukupno 95.419,12 kuna, odnosno da bi razlika mirovine za slučaj ozljede na radu i isplaćenih iznosa invalidske mirovine osiguranici tužitelja za razdoblje od 09. veljače 2019. do 13. prosinca 2021. iznosila 22.834,46 kuna.

10. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu čl. 27. ZOOP-a navodeći da bi obveza društva za osiguranje postojala samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a da je provedenim vještačenjem za utuženo razdoblje utvrđeno da bi invalidska mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku zbog ozljede na radu bila veća nego invalidska mirovina koju isplaćuje svojem osiguraniku zbog ozljede nastale izvan rada.

11. Sporno je u ovoj fazi predmeta primjena materijalnog prava, odnosno da li se predmet ima raspraviti primjenom odredaba ZMO-a ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) kako to tvrdi tužitelj jer je isti bio na snazi u vrijeme nastanka štete – isplate invalidske mirovine ili kako to tvrdi tuženik temeljem odredbi ZOOP-a kao posebnog zakona.

12. Odredbom čl. 161. ZMO-a određeno je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja pa između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta za prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

13. Prema odredbi čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetu u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

14. Polazeći od utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nema stvarne štete koju bi tužitelj trpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku jer ista postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bila veća od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu – a u postupku je utvrđeno da tome nije tako.

15. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 27. st. 1. ZOOP-a prema kojem proizlazi da društvo za osiguranje, odnosno tuženik u ovom konkretnom slučaju je obavezan zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti za svojeg osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

15.1. Navedeno znači svaku stvarnu štetu koju HZMO trpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetih ugovorom o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika, odnosno stvarnog štetnika.

16. Tuženik se kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istovjetnom pravnom statusu kao i sam štetnik, odnosno vozač, nego on na temelju zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila ima obvezu u slučaju da su ispunjene pretpostavke po ZOOP-u nadoknaditi štetu umjesto odgovorne osobe i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju koji je uređen ZOOP-om kao posebnim zakonom.

17. Ovdje valja navesti da je Vrhovni sud RH u većem broju svojih odluka zauzeo navedeno pravno shvaćanje. Tako je u odluci broj Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. navedeno da za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. I u kasnijim odlukama Vrhovnog suda RH izraženo je istovjetno pravno shvaćanje (pa tako npr. Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. i Rev-678/2022 od 03. studenog 2022.).

18. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim se poziva na odluku Vrhovnog suda RH od 21. ožujka 2023. pod brojem Revd-1177/2023 uz tvrdnju da postoje "dileme u sudskoj praksi", odnosno da vezano za navedeno "još nije zauzet konačan stav" valja reći slijedeće: Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Revd-1673/2024 od 03. rujna 2024. odbio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije upravo vezano za navedeno pravno pitanje te je naveo "da je tužbeni zahtjev za isplatu pravomoćno odbijen primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, a da pobijana drugostupanjska presuda ne odstupa od prakse revizijskog suda izražene u odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 08. rujna 2021., Rev-90/2023 od 04. travnja 2023. i Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022.".

19. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja, potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Puli - Pola 05. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus