REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-74/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Damir Ratković, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Osijek, [adresa], OIB 89819375646, radi poništenja ugovora o radu i odluke o plaći, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj Pr-125/2024-17 od 20. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj Pr-125/2024-17 od 20. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

„1. Poništava se Ugovor o radu tuženika broj R2/02-6982/2024 koji je radnik primio 26. lipnja 2024. godine i poništava se Odluka o plaći broj r2/02-6982-02/2024 od 1. srpnja 2024. godine.

2. Utvrđuje se da tužitelj obnaša poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva – Vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda u skladu sa Uredbom.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju razliku plaće od ranije utvrđenog koeficijenta 1,28 do koeficijenta 1,43 počevši od 1. ožujka 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine uvećano za zateznu kamatu tekuću od 1. ožujka 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve to u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju OT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Klinički bolnički centar Osijek sa sjedištem u [adresa], OIB: 89819375646, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 54,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Tvrdi da je predmetna presuda u suprotnosti sa stvarnim činjenicama vezanim za rad i poslovanje tuženika. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak, ali pred drugim uređujućim sucem. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. U svom odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu u iznosu od 13,28 eur na ime sudske pristojbe na odgovor.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništaj ugovora o radu koji je između parničnih stranaka sklopljen dana 27. lipnja 2024. i Odluke o plaći od 1. srpnja 2024., kao i zahtjev na utvrđenje da je tužitelj kod tuženika u razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obavljao poslove radnog mjesta vozača sanitetskog prijevoza s koeficijentom složenosti 1,43 III. platnog razreda u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 22/2024. - dalje: Uredba), te zahtjev za isplatom pripadajuće plaće u tom razdoblju i to one koja predstavlja razliku između stvarno obračunate i isplaćene plaće po koeficijentu 1,28 i plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

6. Pritom, među parničnim strankama nije sporno:

- da je tužitelj prije stupanja na snagu Uredbe radio kod tuženika na radnom mjestu vozača u službi za tehničke poslove s koeficijentom složenosti poslova 0,815.;

- da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/23 - dalje: ZP) i Uredbe, tužitelj potpisao s tuženikom Dodatak ugovoru o radu 1. ožujka 2024. za radno mjesto vozača s koeficijentom složenosti poslova 1,25 kao radnik III. vrste, platni razred 2 te da je nakon toga, sukladno Zakonu o plaćama u državnoj službi i javnim službama i Uredbi, tuženik 28. svibnja 2024. donio Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta (dalje: Pravilnik) prema kojem je tužitelj s tuženikom potpisao novi ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač;

- da je tuženik 1. srpnja 2024. donio Odluku o plaći kojom je tužitelju utvrdio koeficijent složenosti poslova za radno mjesto vozač-dostavljač 1,280;

- da Pravilnikom o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek od 28. svibnja 2024., koji je stupio na snagu 6. lipnja 2024., nije predviđeno radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza nego radno mjesto vozača-dostavljača koji radi u sklopu službe za tehničke poslove, odsjeka za prijevoz;

- da je tuženik, nakon što je donio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, s tužiteljem dana 31. prosinca 2024. potpisao novi Ugovor o radu za radno mjesto sada vozača sanitetskog prijevoza u odjelu za prijevoz, službi za tehničke poslove, te da je tim ugovorom određeno da prijašnji ugovor o radu od 27. lipnja 2024. prestaje važiti 31. prosinca 2024.

6.1. Među parničnim strankama i nadalje je sporno da li je tuženik izvršio prevođenje radnog mjesta tužitelja u skladu s Uredbom, odnosno da li je prilikom prevođenja radnih mjesta trebao s tužiteljem sklopiti ugovor o radu za radno mjesto vozača- dostavljača (što je i učinjeno) ili ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza (kako to tvrdi tužitelj). Posljedično tome, sporan je i koeficijent složenosti poslova (1,28 ili 1,43) kao i tuženikova odluka o tužiteljevoj plaći, te da li tužitelj ima pravo na razliku plaće između plaće koja mu je u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obračunata i isplaćivana po koeficijentu složenosti poslova od 1,28 do plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

6.2. Polazeći od sadržaja iskaza svjedoka MT te tužitelja kao parnične stranke (kojim iskazima sud poklanja vjeru obzirom su u bitnome suglasni) iz kojih proizilazi način organizacije rada tužitelja i poslovi koje je obavljao, iskaza svjedoka RT (koji je iskazivao o načinu prevođenja radnih mjesta zaposlenika tuženika sukladno Uredbi i Pravilniku), odredbe članka 4., članka 5. stavak 1., članka 10. stavak 1. točka 22., članka 16. stavak 13. točka 4. i članka 16. stavak 1. točka 1. Uredbe, relevantnih odredbi Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/2018., 125/2019., 147/2020., 119/2022., 156/2022., 33/2023. i 36/2024.) koje uređuju djelatnost sanitetskog prijevoza, te Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza („Narodne novine“ broj 64/2024.), sud prvoga stupnja zaključuje da je tuženik pravilno postupio kada je s tužiteljem sklopio ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač, jer tuženik ne obavlja djelatnost sanitetskog prijevoza, obzirom se sanitetski prijevoz provodi i organizira na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a klinički bolnički centar kao zdravstvena ustanova djeluje na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. Iz tih razloga, tuženik u svojoj sistematizaciji radnih mjesta u utuženom razdoblju nije ni imao predviđeno radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, nego radno mjesto vozača-dostavljača što je bilo u skladu s Uredbom. Također, u utuženom razdoblju tužitelj nije mogao obavljati poslove vozača sanitetskog prijevoza i iz razloga što nije bio educiran za to radno mjesto - radi se o edukaciji propisanoj člankom 23. Pravilnika o standardima i normativima u pogledu prostora, radnika i medicinsko- tehničke opreme za obavljanje djelatnosti hitne medicine i djelatnosti sanitetskog prijevoza, slijedom čega nije niti mogao biti dio sanitetskog tima koji može obavljati poslove sanitetskog prijevoza. Naime, radno mjesto za koje je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu od dana 27. lipnja 2024. je radno mjesto koje je propisano Uredbom, a čijim je uvjetima udovoljavao tužitelj, koji je prije stupanja na snagu Uredbe kod tuženika radio na radnom mjestu vozača, a nakon stupanja na snagu Uredbe, njegovo radno mjesto tuženik je preimenovano u radno mjesto vozača- dostavljača, koje radno mjesto je odgovaralo opisu poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika - uz poslove prijevoza pacijenata tužitelj je dio radnog vremena vršio prijevoz i dostavu raznih stvari, potrošnog materijala, hrane, rublja, a što ne „spada“ u poslove vozača sanitetskog prijevoza koji prevozi isključivo pacijente (članak 26. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza).

6.3. Obzirom je utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio valjan Ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozača-dostavljača, onaj u koji je sklopljen u skladu s Uredbom i Pravilnikom, sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim zahtjeva poništaj tog Ugovora (točka 1. izreke), a posljedično i njegov zahtjev usmjeren na utvrđenje da je kod tuženika obavljao poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva - vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda (točka 2. izreke) te zahtjev za isplatom razlike plaće između koeficijenta 1,28 i koeficijenta 1,43 (točka 3. izreke).

6.4. Pritom, sud je zaključio da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev na „poništenje“ predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći, a sve to kraj činjenice da u tužbi a niti tijekom postupka nije naveo niti tvrdio da su u konkretnom slučaju postojali razlozi pobojnosti iz članka 331. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022.) u vezi s člankom 8. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023.),već da valjanost predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći osporava isključivo radi toga što su doneseni protivno Uredbi, a u odnosu na koje činjenične navode se ne može isticati zahtjev za poništajem ugovora o radu, a posebno ne odluke o plaći kao jednostranog akta tuženika.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome, dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članka 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenično stanje pravilno i potpuno je utvrđeno, te je na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je Ugovor o radu koji je tužitelj s tuženikom sklopio dana 27. lipanja 2024. u cijelosti sklopljen u skladu s Uredbom i Pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta koji je u tom trenutku bio na snazi kod tuženika, pa je posljedično tome pravilno zaključio da ne postoji obveza tuženika isplatit tužitelju razliku plaće između koeficijenta 1,28 (koeficijent za radno mjesto vozač-dostavljač) i koeficijenta 1,43 (koeficijent za radno mjesto vozač sanitetskog prijevoza), jer je Odluka o plaći tužitelja pravilno usklađena s ugovorom o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom za radno mjesto vozač-dostavljač.

8.1. Prilikom donošenja svoje odluke sud prvoga stupnja pravilno je cijenio odredbe Uredbe (članak 4., članak 5. stavak 1., članak 10. stavak 1. točka 22., članak 16. stavak 13. točka 4. i stavak 14. točka 1. Uredbe) sukladno kojoj u sustavu zdravstva postoje posebna radna mjesta koja su propisana člankom 16. Uredbe, a u odnosu na vozače to su radno mjesto vozača u djelatnosti hitne medicine s koeficijentom složenosti poslova 1,60 (članak 16. stavak 13. točka 4. Uredbe) i radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza s koeficijentom složenosti poslova 1,43 (članak 16. stavak 14. točka 1. Uredbe), dok je radno mjesto vozač-dostavljač ostalo radno mjesto s koeficijentom složenosti poslova 1,28 (članak 10. stavak 1. točka 22.) koje radno mjesto je jedino odgovaralo radnom mjestu koje je tužitelj kod tuženika u tom trenutku (obzirom na prirodu poslova) obavljao i koje je kako takvo bilo predviđeno Pravilnikom o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek (koji Pravilnik je stupio na snagu 28. svibnja 2024.) koji je donijet sukladno odredbi članka 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023.). Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu Uredbe radno mjesto tužitelja (vozač) pravilno preveo odnosno utvrdio ga kao radno mjesto vozač-dostavljač s koeficijentom složenosti 1,28, a koje radno mjesto je odgovaralo poslovima koje je tužitelj u tom trenutku obavljao (tužitelj nije prevozio samo pacijente već i materijalne stvari o čemu je iskazivao u svom iskazu) i podzakonskim propisima koji su kod tuženika u tom trenutku bili na snazi.

8.2. Žalbeni navodim kojima tužitelj ponavlja tvrdnje iznijete tijekom postupka a koji se svode na tvrdnju da mu pripada radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, jer i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja, u utuženom vremenskom periodu nisu postojali zakonski uvjeti sukladno kojim bi se radno mjesto tužitelja "preimenovalo" u radno mjesto vozač sanitetskog prijevoza - tuženik u vrijeme važenja pobijanog ugovora o radu nije ispunjavao zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti sanitetskog prijevoza, a posljedično tome nije ispunjavao ni zakonske uvjete da bi imao zaposlene radnike na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza.

8.3. Na pravilnost i zakonitost predmetne odluke ne utječe okolnost da je tužitelj s tuženikom nesporno dana 31. prosinca 2024. sklopio novi ugovor o radu sada za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, jer taj novi ugovor ne djeluje retroaktivno, a konačno on je posljedica činjenice da je tuženik u međuvremenu izvršio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, osnovom koga je očito mogao s tužiteljem sklopiti ugovor o radu sada za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza u odjelu za prijevoz i službi za tehničke poslove.

8.4. Niti pozivanje tužitelja na odredbu članka 26. Uredbe te tumačenja ministra nadležnog za rad, socijalnu politiku, mirovinski sustav i obitelj, kraj utvrđenoga i obrazloženoga, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tužitelj pobija odluku o troškovima postupka (točka II. izreke) kojom mu je naloženo pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP da tuženiku naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 54,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, jer se radi o troškovima koji su tuženiku stvarno nastali, nužni su i opravdani a odnose se na troškove puta koje je imao zaposlenik tuženika prilikom dolaska na sud kako bi tuženika zastupao na sudu i vraćanja na svoje radno mjesto odnosno mjesto prebivališta. Tuženik je te troškove svom zaposleniku priznao, dakle oni su stvarno nastali, i tužitelj ih je dužan naknaditi tuženiku pozivom na gore navedene zakonske odredbe. Ovdje se ističe da tužitelj nije posebno osporavao visinu tih troškova.

10. Obzirom na navedeno, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

11. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP.

12. Odluka o troškovima odgovora na žalbu temelji se na odredbi članka 155. ZPP, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odluku o žalbi.

U Puli-Pola 5. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić