REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž R-1/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Dolores Peruško, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OPĆE ŽUPANIJSKE BOLNICE POŽEGA (OIB: 40589450667) iz Požege, Osječka 107, zastupani po punomoćniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku u Požegi, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana Pakrac (OIB:18103492590) Pakrac, Bolnička 74, zastupani po punomoćnici CF, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i umješača protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: Pr-157/2020-37 od 18. listopada 2024., 05. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tuženika i umješača djelomično se odbijaju kao neosnovane dok se djelomično prihvaćaju te se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: Pr- 157/2020-37 od 18. listopada 2024.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu st. I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 149,34 eura sa zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- na iznos od 7,30 eura od 16. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 19,98 eura od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 1,79 eura od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 4,28 eura od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 30,59 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 9,33 eura od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 3,44 eura od 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 16,65 eura od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 7,36 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 9,96 eura od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 15,58 eura od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 23,08 eura od 16. siječnja 2018. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako na način da se od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. tužiteljici dosuđuju zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

b) preinačava u pobijanom dijelu pod st. I. izreke u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici daljnji iznos preko 149,34 eura sa zateznim kamatama, do iznosa od 758,20 eura (za iznos od 608,86 eura) te se u navedenom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan,

c) preinačava u odluci o troškovima postupka, na način da se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 265,44 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 18. listopada 2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku troškove žalbenog dijela postupka isplatom iznosa od 120,29 eura u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao i u cijelosti zahtjev umješača na strani tuženika.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (u st. I.) naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu od 758,20 eura bruto zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, prema eskontnoj stopi HNB-a koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena i to na pojedinačne iznose kako je to navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši za kolovoz 2015. godine na iznos od 89,47 eura/674,12 kuna od 16. rujna 2015. do zaključno za prosinac 2017. na iznos od 23,08 eura/173,93 kune od 16. siječnja 2018. do isplate osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 1.671,69 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana. U st. II. odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate preko dosuđenog.

2. Protiv navedene presude pravovremene i dopuštene žalbe podnose tuženik i umješač putem svojih punomoćnika.

3. Tuženik podnosi žalbu protiv navedene presude i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., čl. 354. st. 2. t. 6., t. 11. i t. 12. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno da se presuda ukine i predmet vrati predmet na ponovni postupak, uz naknadu prouzročenog troška.

4. Umješač je podnio žalbu protiv navedene presude iz svih žalbenih razloga a pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže "preinaku pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva". Traži trošak sudske pristojbe na žalbu.

5. Sa tim je žalbama postupljeno sukladno čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

6. Odgovor na te žalbe nije podnesen.

7. Žalbe tuženika i umješača su djelomično osnovane.

8. U ovome postupku radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. ZPP-a, a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim t. 3.) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Stoga ovaj drugostupanjski sud nije uzeo u obzir žalbene navode tuženika i umješača koji se odnose na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i žalbeni razlog počinjenja relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer se zbog tih žalbenih razloga presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 25. siječnja 2024. potraživala iznos od 758,20 eura, kojim obuhvaća i cjelokupni prekovremeni rad kod tuženika za razdoblje od kolovoza 2015. do zaključno prosinca 2017.

10. Prvenstveno valja navesti da ovaj sud ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ne postoje ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuju tuženik i umješač jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati. Isto tako nije došlo ni do prekoračenja tužbenog zahtjeva pa time ni do bitne povrede postupka iz čl. 354. sr.

2. t. 12. ZPP-a.

11. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

-da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika te da joj je rad bio organiziran tako da je učestalo radila prekovremeno i da joj je tuženik isplatio umanjene plaće;

-da joj tuženik nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, a na dodatak koji bi sukladno odredbama Kolektivnih ugovora imala pravo;

-da joj tuženik nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila na istom radnom mjestu, a na koji bi tužiteljica imala pravo na temelju odredbi Kolektivnih ugovora;

- da prilikom obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade za privremenu odsutnost s posla ili bolovanja do 42 dana tuženik nije obračunavao (uzeo u obzir) razlike plaće koje su predmet ovog tužbenog zahtjeva, čime je povrijeđeno pravo tužiteljice iz odredbi Kolektivnih ugovora;

- da je nakon provedenog vještačenja po vještaku za financije i računovodstvo Dajani Hart utvrđeno da je tužiteljici manje isplaćena bruto plaća za razdoblje od travnja 2015. do siječnja 2018. u iznosu od ukupno 5.712,65 kuna. Od navedenog iznosa, iznos od 4.587,41 kunu se odnosi na sate prekovremenog rada, iznos od 100,81 kunu se odnosi na razliku dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi, iznos od 407,87 kuna se odnosi na razliku dodataka za posebne uvjete rada, iznos od 517,56 kuna se odnosi na razliku naknadu za godišnji odmor, dok razlika na ime bolovanja iznosi 99,00 kuna;

- da je tužiteljica podneskom od 25. siječnja 2024. uredila tužbeni zahtjev u skladu s istim nalazom i mišljenjem vještaka na način da je potraživala isplatu iznosa od 758,20 eura bruto, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate;

- da se tuženik usprotivio preinaci tužbe;

- da je sud dopustio preinaku tužbe (prema čl. 190. ZPP-a) smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje radno-pravnog odnosa tužiteljice i tuženika kroz utuženo razdoblje;

- da je tuženik istaknuo prigovor zastare za iznose potraživanja iz preinačenog tužbenog zahtjeva.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev, između ostalog, i u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad. Sud je pravilno ocijenio da tužiteljica, kada joj Kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama gore navedenih odredaba zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka po naprijed navedenim osnovama.

13. Pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe čl. 90. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 46/23 - dalje ZR) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna odnosno ugovorena plaća, dodaci i ostali primici. Prema odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te rad nedjeljom i blagdanima u visini i na način određen kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

14. Naime, u razdoblju koje je predmet postupka plaća tužiteljice je regulirana odredbama ZR-a, Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 143/13, 96/15 i 29/18, dalje KU) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj: 141/12 i 24/17 - dalje TKU).

15. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, KU/13. u čl. 57., a KU/18 u čl. 55., propisuje da radniku u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, tužiteljica kao zdravstveni radnik - medicinska sestra na bolničkom odjelu ima pravo na dodatak na plaću od 14% dok u kolovozu 2015. kao zdravstveni radnik u pedijatrijskoj poliklinici ima pravo na dodatak na posebne uvjete rada od 20%. Isto tako čl. 59.a Dodatka I KU propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

16. S obzirom na navedeno, i po mišljenju ovog suda osnovan je zahtjev tužiteljice kojim potražuje dodatak za otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za koje KU i TKU propisuje posebne dodatke na plaću, kako za vrijeme redovnog rada tako i za vrijeme prekovremenog rada jer tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada radi u otežanim uvjetima, odgovorna je za život i zdravlje ljudi, koje okolnosti postoje i u vrijeme prekovremenog rada tužiteljice kao zdravstvenog radnika.

17. Kako tuženik nije tužiteljici isplatio puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju time je tužiteljica uskraćena za dio iznosa naknade za godišnji odmor. Navedeno se odnosi i na naknadu zbog privremene nesposobnosti za rad.

18. Odredbom čl. 51. st. 11. KU/13 (49 KU/18) je propisano da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz st. 1. podstavka 4. ovoga čl., odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada. Temeljem dostavljene dokumentacije i načina vođenja iste od strane tuženika nije bilo moguće egzaktno utvrditi je li i za koje prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dane, kada, te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada. Sam način evidentiranja prekovremenih sati i slobodnih dana mora biti proveden od strane poslodavca, a da je pri tome moguće na jasan, razumljiv i transparentan način utvrditi da li je takvo postupanje u skladu sa odredbom čl. 51. st. 11. KU/13 (49 KU/18), a što u konkretnom postupku nije slučaj.

18.1. Pri tome je potrebno ukazati da se takva činjenica treba dokazivati materijalnom dokumentacijom u vidu isprava tuženika kao poslodavca iz kojih će jasno i nedvosmisleno proizlaziti za koje su točno prekovremene sate korišteni slobodni dani i u kojemu periodu, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio, dok saslušani svjedok ŽF u svom iskazu potvrđuje činjenicu prema kojoj tuženik kao poslodavac za korištenje slobodnih dana nije donosio pisanu odluku niti su radnici podnosili pisani zahtjev za korištenje slobodnih dana.

18.2. Provedenim su vještačenjem pravilno primijenjeni Zaključci Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU broj 148. i 153., a što je u skladu sa čl. 9. st. 3. ZR-a, tj. primjena najpovoljnijeg prava za radnika. Stoga je odluka suda prvog stupnja u tom dijelu pravilna i zakonita pa žalbe žalitelja nisu osnovane.

19. Međutim, žalbe u odnosu na dio prihvaćenog tužbenog zahtjeva za isplatu s osnova prekovremenog rada su osnovane. Naime, nakon dostavljanja nalaza i mišljenja iz kojeg proizlazi da tužiteljici nisu isplaćeni prekovremeni sati, tužiteljica podneskom od 25. siječnja 2024. više ne traži „samo“ isplatu dodataka na prekovremeni rad koji su bili obuhvaćeni tužbom (08. svibnja 2020.), već traži i isplatu neisplaćenih prekovremenih sati.

20. Time je došlo do preinake tužbe u smislu odredbi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a koju je sud dopustio. Tužiteljica nije tužbom „zatražila isplatu razlike plaće, odnosno isplatu onoga što joj pripada na osnovi rada pa i osnovom prekovremenog rada“ kako to navodi sud prvog stupnja. Naime, tužiteljica je predmetnom tužbom zatražila isplatu dodataka za posebne uvjete rada kao i dodataka za odgovornost za život i zdravlje (u redovnom i prekovremenom radu) kao i naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora te privremene nesposobnosti za rad. Tužiteljica tužbom nije tražila isplatu prekovremenih sati što je očito jer zašto bi sud dopustio preinaku ako je predmetno zatraženo samom tužbom. Tužiteljica je podnijela tužbu s određenim tužbenim zahtjevom, pa je tijekom postupka temeljem nove činjenične osnove preinačila tužbu, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) došlo preinakom tužbe.

21. U konkretnom slučaju, preinakom tužbe od 25. siječnja 2024. tužiteljica više ne traži samo isplatu dodataka na prekovremeni rad koji su bili obuhvaćeni tužbom, već traži i isplatu neisplaćenih prekovremenih sati. Kako je od dospijeća isplate naknade neisplaćenih prekovremenih sati za razdoblje od travnja 2015. do siječnja 2018., pa do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 139. ZR-a, to je tuženikov prigovor zastare osnovan, stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo preinačiti pobijanu presudu i presuditi kao u izreci primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a.

22. Preinakom odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Brižljivo cijeneći sve okolnosti slučaja i djelomičan uspjeh stranaka, kako u osnovi, tako i u visini zahtjeva, i cijeneći činjenicu da su stranke zastupane po punomoćnicima odvjetnicima, ovaj sud drži primjerenim odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a. Tužiteljici je valjalo priznati trošak postupka u iznosu od 265,44 eura koji je ista platila s osnova vještačenja kao nužni trošak bez kojeg ne bi bilo moguće postaviti tužbeni zahtjev s osnove isplate razlike plaće.

23. Tuženik je djelomično uspio u žalbenom dijelu postupka pa mu je valjalo djelomično priznati (50%) i zatraženi trošak i to za sastav žalbe u iznosu od 93,75 eura (Tbr. 10. t. 3. Odvjetničke tarife + PDV-e) te uplaćeni trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 eura, odnosno ukupno 120,29 eura. Zahtjev umješača za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu protiv presude je odbijen jer isti nije određeno zahtijevan (čl. 164. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 05. svibnja 2025.

Sudac

Dolores Peruško