REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-508/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Saneli Džuzdanović Ligutić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: P-2540/2024-9 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: P-2540/2024-9 od 23. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.288,52 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci te presude (točka I. izreke) i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 7.433,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.288,52 EUR nakon što je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 216-226/2006 sklopljenog 19. travnja 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen 20. travnja 2006. od strane Javnog bilježnika Ilinke Lisonek posl.br: O-855/2006 u dijelu točke 2. i 4. ugovora kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje; da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 117.000,00 CHF koji je isplaćen u kunama na dan 28. travnja 2006. u iznosu od 539.136,00 HRK, po tečaju 1 CHF=4,608000 kn; da ugovoren rok otplate od 96 mjeseci, početna kamatna stopa od 3,88%, kao i iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.419,62 CHF; da je kredit otplaćen u cijelosti na dan 30. travnja 2014.; da je tijekom otplate kredita tužitelj pretplatio iznos kredita u HRK, zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF na spram HRK u odnosu na početno ugovorene; da je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj po predmetnom kreditu pretplatio 15.288,52 EUR zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF naspram HRK na dan isplate kredita; da ukoliko se taj iznos umanji za tzv. negativnu razliku, odnosno iznose koje tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupna preplata po osnovi tečajnih razlika iznosi 14.735,70 EUR.

6.1. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu na način da je umjesto u tužbi zatraženih 14.875,62 EUR (112.080,38 kuna) zatražio isplatu iznosa od 15.288,52 EUR (115.191,35 kuna), te je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe zaključujući kako se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe koja potječe iz iste činjenične osnove, te da se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti, pri čemu je neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni zahtjev zaključujući kako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev jer je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe pozivajući se pritom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen je u odluci broj Revd - 3756/2023-2 od 28.05.2024.

6.2. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je presudom prvostupanjskog suda P-649/2021- 32 od 7. ožujka 2024.. koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog drugostupanjskog suda posl.br. Gž-695/2024-2 od 27. svibnja 2024. pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu točke 2. i 4. ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, zaključio da tužitelj ima pravo temeljem instituta stjecanja bez osnove propisanog odredbama čl. 1111. st.1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) da mu tuženik vrati sve ono što je temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio i to u utuženom iznosu od 15.288,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa jer u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do neosnovanog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da u izračun preplate valja uzeti u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku zaključujući kako je pravna osnova tužiteljeve tražbine stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu a da tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu ni odlučivati pozivajući se pritom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023-4 od dana 18. prosinca 2023. prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik jer odluka nema postupovnih nedostataka koje bi za posljedicu imale da se ta presuda ne može ispitati. Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 260. st.1. ZPP time što vještak nije usmeno saslušan. Naime, iz zapisnika sa ročišta održanog 23. listopada 2023. (str.167 spisa), nakon što je strankama dostavljen dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka za računovodstvo i financije Lee Rajković od 2. svibnja 2023., tuženik se očitovao kako nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka, a na ročištu održanom 19. prosinca 2024. (str. 352 spisa) na kojem je zaključena glavna rasprava u ponovljenom postupku, tuženik se suglasio s prijedlogom tužitelja da se zaključi glavna rasprava. Stoga, kada tuženik nije prigovarao dopunskom nalazu i mišljenju koji je vještak dala pismeno, tada izostanak iznošenja tog nalaza i mišljenja usmeno, na ročištu, ne predstavlja povredu bitna povredu postupka na koju u žalbi ukazuje tuženik.

8. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja.

9. U većem dijelu žalbe tuženik iznosi navode da nisu nepoštene, pa time ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Ti žalbeni navodi su irelevantni jer je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i da te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane, (presudom ovog suda posl.br. Gž- 695/2024-2 od 27. svibnja 2024. kojom je potvrđena u tom dijelu presuda prvostupanjskog suda posl.br. P-649/2021-32 od 7. ožujka 2024.).

10. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

10.1. Prema odredbi 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.2. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice i kamatne stope utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

10.3. Prvostupanjski sud je stoga pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 15.288,52 EUR zaključujući da je temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu utvrđenom dopunom vještačenja - kao razliku između preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu tečaj CHF na dan korištenja kredita

- i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sukladno odredbi čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan platiti tužitelju.

11. Prvostupanjski je sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Tee Raković, iz razloga koje prihvaća i ovaj sud. Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije imao primjedbe na sam izračun, već je osporavao metodologiju koja je korištena pri izradi nalaza i mišljenja, a što ponavlja i u žalbi.

11.1. Na takve žalbene navode tuženika kojima ukazuje da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK u predmetnom periodu navesti je da sud nije ovlašten revidirati ugovor o kreditu na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). S obzirom da je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom financijski vještak je pravilno obračunao preplatu po osnovi promjene tečaja u CHF u razdoblju otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

12. Vezano uz žalbene tvrdnje tuženika da je iz izračuna preplate trebalo oduzeti iznose koji predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme isplate kredita, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog prednik tužitelja nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, pa kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja slijedom čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

12.1. Pri tome, valja navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. izrazio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, pa je stoga neosnovano pozivanje tuženika na presude Županijskih sudova koje su donesene prije citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023.

13. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je cijeli tužbeni zahtjev u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO odnosno čl. 104. st. 1. ZOO.

14.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu tj. od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu 18. veljače 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja. Osim toga zastara nije nastupila niti za preinačeni dio kojim je povećan tužbeni zahtjev za 412,90 EUR, jer se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe koja potječe iz iste činjenične osnove, te preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev već je zastara i u odnosu na taj dio zahtjeva prekinuta već podnošenjem tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd- 3756/2023-2 od 28. svibnja 2025.).

15. Odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da vrijednost predmeta spora predstavlja zbroj vrijednosti predmeta spora nenovčanog zahtjeva za utvrđenje kojeg je tužitelj označio u iznosu od 112.080,38 kuna, te vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 115.191,35 kn/15.288,52 EUR. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu odnosno isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Rev 1811/2016 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017 od 2. veljače 2021. te Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022.).

15.1. Međutim, neovisno o tome, odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. -dalje Tarifa) budući da vrijednost radnje s obzirom na vrijednost predmeta spora od 15.288,52 EUR kao i za, po prvostupanjskom sudu, pogrešno utvrđenu vrijednost spora od 30.164,24 EUR spada u isti tarifni razred od 250 bodova prema Tbr.7.toč.1. Tarife.

15.2. Tuženik, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud na odvjetničke radnje primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife, nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

15.3. Budući je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena je 19. prosinca 2024. nakon čega je sud donio odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, to je prvostupanjski sud pravilno na temelju Tbr.52. toč. 3. Tarife, i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife, priznao tužitelju trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

16. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen budući tuženik nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 5. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković