REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-65/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:, Brune Frankovića predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Lulić, odvjetnica iz Zagreba, Pavla Hatza 10, protiv tuženika PETROL d.o.o., Zagreb, Oreškovićeva 67h, OIB: 75550985023, kojeg zastupa punomoćnik Josip Lukić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Barović & Gavranović j.t.d. iz Zagreba, Boškovićeva 7, radi mobinga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-5013/2021-39 od 11. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-5013/2021-39 od 11. ožujka 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„ I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku PETROL d.o.o. iz Zagreba, Oreškovićeva 67h, OIB: 75550985023 isplatiti tužitelju ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade neimovinske štete iznos od 160.000,00 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana.

Nalaže se tuženiku PETROL d.o.o. iz Zagreba, Oreškovićeva 67h, OIB: 75550985023 nadoknaditi tužitelju ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupaka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana.“

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupaka u iznosu od

6.250,00 eura u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude prvostupanjskog suda žalbu, pravovremeno, podnosi tužitelj pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) predlažući da žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred novim sucem.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tužitelja, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu u cijelosti i potvrditi pobijanu presudu, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac naknadi neimovinsku štetu koju je pretrpio zbog zlostavljanja (uznemiravanja) s elementima diskriminacije odnosno mobinga na radnom mjestu.

7. U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno;

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 1. travnja 2013. do 30. listopada 2020. kada je tužitelj tuženiku izvanredno otkazao ugovor o radu;

- da je do 10. listopada 2019. tužitelj obavljao poslove na radnom mjestu poslovođe na benzinskoj postaji u Samoboru, a od 10. listopada 2019. tužitelj je premješten s benzinske postaje Samobor na benzinsku postaju Zagreb, Samoborska na isto radno mjesto (poslovođe) s istim uvjetima rada;

- da je tužitelj od 28. studenog 2019. do prestanka radnog odnosa kod tuženika bio na bolovanju.

8. Prema navodima žalbe, sporno je da li je tužitelj za vrijeme rada kod tuženika bio izložen zlostavljanju (uznemiravanju) odnosno mobingu.

9. Tijekom postupka, prvostupanjski sud je nakon provedenih dokaza, utvrdio činjenično stanje bitno za odluku i to:

-da je na rad tužitelja kao poslovođe na benzinskoj postaji u Samoboru bilo prigovora od strane njegovih kolega radi neizvršavanja poslova njegovog radnog mjesta;

- da je nakon nekoliko uzastopnih primjedbi na njegovo neizvršavanje obveza, i nakon usmenih opomena nadređenih, po pisanoj opomeni premješten na manju benzinsku postaju u Samoboru, obzirom da se u njegovom obavljanju poslova radnog mjesta ni nakon opomena nije ništa poboljšalo, već su i dalje su utvrđivane nepravilnosti te su mlađi kolege ukazivali na to da tužitelj nije obavio poslove koje je kao poslovođa morao obaviti, s time da da se i nakon premještaja na manju benzinsku postaju njegov odnos prema radu nije promijenio;

-da se tužitelj nakon premještaja na drugo mjesto rada (benzinsku postaju Zagreb) žalio na mobing;

-da su svi saslušani svjedoci (sadašnji i bivši zaposlenici tuženika) suglasno kazivali da tužitelj nije obavljao na zadovoljavajući način poslove svog radnog mjesta te da nije bilo nikakvih pritisaka na njega;

- da nitko od saslušanih svjedoka nije čuo da bi se tužitelja nazivalo "Š folirant“;

-da je osoba za zaštitu dostojanstva kod tuženika AG povodom tužiteljeve prijave za mobing utvrdio sve činjenice te da nisu utvrđene nikakve radnje koje bi upućivale na mobing;

- da je tužitelj s ĐG radio svega par tjedana nakon što je premješten na drugu benzinsku postaju;

- da je iz iskaza svjedoka LG i BG utvrđeno da su i drugi radnici koji su radili s tužiteljem iskazivali nezadovoljstvo zbog njegovog odnosa prema radu i načina na koji je vodio benzinsku postaju, da je tužitelj tada kao njima nadređeni bio fokusiran na obavljanje svojih stvari i često je upisivao u evidenciju dolazaka i odlazaka vrijeme koje nije proveo na radu odnosno odlazio bi ranije ili dolazio kasnije od onoga što je bilo upisano, a očekivao je da njegov zamjenik (GG) odrađuje njegov posao, da nije vodio pumpu po standardima firme i to je bilo evidentirano kao nezadovoljstvo svih sa njegovim radom;

- da se na inventuri utvrdilo da je došlo manjka, jer tužitelj kao poslovođa nije radio redovite inventure, a bio je dužan iste provoditi;

-da je iz iskaza svjedoka EG utvrđeno da u odnosu na tužitelja nije bilo nikakvog mobinga od strane poslodavca, već je poslodavac reagirao na tužiteljevo nepoštivanje obveza njegovog radnog mjesta jer je on vrlo često ili ranije odlazio s posla ili nije poštivao radno vrijeme, a nema saznanja da bi netko tražio od nje da prati njegov rad;

- da je 18. studenog 2019. povodom tužiteljeve telefonske prijave DG da se nad njim vrši mobing, održan sastanak na kojem su bili zaposlenici benzinske postaje, tužitelj i voditelj prodajnih mjesta ĐG na kojem sastanku nije utvrđeno da se nad tužiteljem provodi mobing, da su na sastanku tužitelj i ĐG razgovarali povišenim glasovima s time da je ĐG govorio o poslu, a tužitelj je spominjao privatne stvari koje uopće nisu vezane uz posao, no fizičkog napada na tužitelja nije bilo;

-da je svjedok EG svojim iskazom opovrgnula navode iz izjave koju je tužitelj dostavio uz tužbu u kojoj se navodi da su GG i MG tražili od svjedokinje da lažnim navodima pomogne u namjeri da tužitelj dobije izvanredan otkaz te da je to bio dogovor s ĐG;

- da je iz pisanog upozorenja na povrede obveza iz radnog odnosa od 16. listopada 2019. utvrđeno da se tužitelj kao poslovođe na PM Zagreb upozorava na povrede obveza koje su počinjene prilikom provođenja inventure 31. kolovoza 2019. i to u 7 točaka koje predstavljaju povrede opisane u članku 11. stavak 3. točka aa., gg., i fff. Pravilnika o radu tuženika, a o kojim povredama iskazivali saslušani svjedoci.

10. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je, pobijanom presudom, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan utvrdivši da ponašanje nadređenih i kolega tužitelja nema obilježja uznemiravanja, te da je premještaj tužitelja na drugu benzinsku postaju isključivo nezadovoljavanje tužitelja u pogledu obveza njegovog radnog mjesta, a što je utvrđeno iz iskaza svih saslušanih svjedoka koji su radnici tuženika, da poslodavac ima pravo zahtijevati da njegovi radnici obavljaju obveze svog radnog mjesta na korektan način, pravovaljano i u skladu s internim propisima i zahtjevima radnog mjesta, te da u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa, poslodavac pojedinog radnika ima pravo na upozoriti pa i pod prijetnjom otkaza ugovora o radu te je s tim u vezi premještaj tužitelja na drugu benzinsku postaju isključivo rezultat njegovog odnosa prema radu i zahtjevima radnog mjesta, a ne uznemiravanja od strane nadređenih ili drugih radnika, pa posljedično tomu, prvostupanjski sud zaključuje da kod tužitelja nije došlo do povreda prava osobnosti sukladno čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO), pa tako niti prava na naknadu neimovinske štete obzirom da nije utvrđena uzročna veza sa nastankom štete i postupanjem poslodavca, niti odgovornost poslodavca za štetu za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala sukladno čl. 1045. ZOO.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

12. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje tužitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa su stoga neosnovani i žalbeni navodi tužitelja da su pobijanom presudom povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje u kontekstu izostanka obrazloženja presude.

12.1. Suprotno shvaćanju žalitelja navedena bitna povreda nije počinjena time što prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tužitelja nije uzeo u obzir izjavu svjedoka EG koju je tužitelj uz tužbu priložio u spis, sve kraj činjenice da je svjedokinja svojim iskazom na ročištu 8. travnja 2024. opovrgnula navode iz navedene izjave a njezin je iskaz prvostupanjski sud pravilno ocijenio na temelju čl. 8. ZPP zasebno te zajedno s ostalim izvedenim dokazima, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, iz zapisnika od 24. siječnja 2023. (str.121-123) proizlazi da su svjedoci DG i ĐG iskazivali između ostalog i o događajima na sastanku kojem su nazočili i tužitelj kao i navedeni svjedoci pa su stoga neosnovani žalbeni navodi žalitelja da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude poziva na sastanak od 18. studenog 2019. a da su spisu nema dokaza o sastanku održanom tog dana, pa da postoji razlika između zapisnika kao javne isprave koja prileži spisu i navoda u obrazloženju presude čime da je počinjena navedena bitna povreda iz čl. 354.st. 2. t. 11. ZPP.

12.2. Konačno, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa je žalba tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana .

13. Nadalje, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku, koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane, logične i jasne razloge koje žalitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju, pa zbog toga ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13.1. Pritom ovaj sud navodi da je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge zbog čega prihvaća odnosno ne prihvaća iskaze pojedinih svjedoka i tužitelja, a koje razloge prihvaća i ovaj sud, te su ti razlozi u svojoj ukupnosti dali pouzdan temelj za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja.

13.2. Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno ocijenio tužiteljev iskaz neobjektivnim i usmjerenim na iskazivanje nezadovoljstva što je premješten sa benzinske postaje Samobor na benzinsku postaju u Zagreb, jer je njegov iskaz suprotan svim ostalim provedenim dokazima i to iskazima svjedoka koji su suglasno kazivali o nezadovoljavanju tužitelja u pogledu obveza njegovog radnog mjesta a o čemu svjedoči i upozorenje na povrede obveza iz radnog odnosa koje je dano tužitelju 16. listopada 2019. Osim toga, prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge zbog čega ne prihvaća iskaz svjedoka KG (supruge tužitelja), a koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa neprihvaćanje njezinog iskaza nema značaj bitne povrede postupka niti nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja kako to pogrešno smatra tužitelj.

13.3. Inače, žalitelj u pretežnom dijelu žalbe iznosi prigovore koji se u suštini svode na preocjenjivanje vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka te iznose drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, pa se žalbeni prigovori u tom smislu ne mogu prihvatiti.

14. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je bio zlostavljan (uznemiravan), te izložen mobingu na radnom mjestu a zbog kojeg bi tuženik kao poslodavac u smislu odredbe čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.- u daljnjem tekstu: ZR) bio u obvezi tužitelju nadoknaditi štetu koju je pretrpio na radu ili u vezi s radom a prema općim propisima obveznog prava.

15. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

15.1. Prema odredbi čl. 111. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

15.2. Članak 134. st. 1. ZR propisuje da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja propisuje posebnim zakonom a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

15.3. Odredbom članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", br. 85/08 i 112/12 - dalje: ZSD) propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

15.4. Jedan od oblika diskriminacije je i uznemiravanje koju odredba čl. 3. ZSD definira kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnove iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

15.5. Iz citiranih odredbi proizlazi da se uznemiravanjem radnika smatra neželjeno ponašanje poslodavca ili nadređenog suradnika, uzrokovano osnovom iz čl. 1. st. 1. ZSD.

16. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud navodi da pojam mobinga uključuje svaku vrstu psihofizičkog zlostavljanja ili uznemiravanja na radnom mjestu, neovisno o tome je li ono uzrokovano nekom od zabranjenih diskriminacijskih osnova iz ZDS ili pak ne proizlazi iz takve osnove već je riječ o zlostavljanju iz nekih drugih motiva. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa. Prema recentnoj sudskoj praksi, mobing odnosno šikana je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja ili ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

16.1. Dakle, zlostavljanjem i/ili ponižavanjem (mobingom), čini se povreda prava osobnosti koji je institut definiran odredbama čl. 19. st. 1. i 2. ZOO te s obzirom na okolnosti slučaja i težinu povrede (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a), žrtva mobinga može imati pravo na naknadu imovinske i/ili neimovinske štete

17. Odredbom čl. 1045. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

17.1. U Zakonu o obveznim odnosima kao općem propisu koji uređuje materiju odgovornosti za štetu nisu nabrojene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, dok se u p pravnoj se teoriji kao opće pretpostavke odgovornosti za štetu navode: 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; 2. štetna radnja štetnika; 3. šteta; 4. uzročna veza i 5. protupravnost. Za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da se kumulativno ispune te pretpostavke.

18. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda a kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud tužitelj nije u konkretnom slučaju dokazao da je na radnom mjestu bio izložen uznemiravanju s elementima diskriminacije (radi zemlje podrijetla-BIH) te da bi tuženik odnosno njegovi djelatnici prema tužitelju postupali šikanozno s ciljem uznemiravanja i ponižavanja. Okolnost da su se tužiteljeve kolege žalile nadređenima na rad tužitelja zbog neobavljanja obveza njegovog radnog mjesta, suprotno shvaćanju tužitelja ne predstavlja mobing. Jednako tako niti višekratna usmena upozorenja nadređenih kao i pisano upozorenje od 16. listopada 2019. koje je tuženi dao tužitelju zbog povreda obveza iz radnog odnosa te premještaj tužitelja na drugu benzinsku postaju nemaju značaj zlostavljanja, uznemiravanja niti mobinga, već su posljedica nezadovoljavajućeg odnosa tužitelja prema radu i zahtjevima radnog mjesta.

19. Dakle, radi se o radnjama koje je poslodavac ovlašten poduzeti prema svojim zaposlenicima sukladno odredbama ZR, te u provedenim dokazima nema elemenata za zaključak da navedeni postupci poslodavca predstavljaju protupravne štetne radnje zbog kojih bi tužitelju nastala šteta.

20. Pri tome, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, poslodavac ima pravo zahtijevati da njegovi radnici obavljaju obveze svog radnog mjesta na korektan način, pravovaljano i u skladu s internim propisima i zahtjevima radnog mjesta, te da u slučaju kršenja obveza radnog odnosa od strane pojedinog radnika poslodavac ima pravo radnika upozoriti pa i pod prijetnjom otkaza ugovora o radu, a takvo postupanje poslodavca samo po sebi nema značaj uznemiravanja.

21. Naime, moguće da je tužitelj primjedbe svojih kolega na njegov rad, koje su isti upućivali nadređenima te usmena upozorenja tuženika kao i pisano upozorenje od 16. listopada 2019. koje je tuženi dao tužitelju zbog povreda obveza iz radnog odnosa te premještaj na drugu benzinsku postaju doživio negativno, no riječ je o njegovom subjektivnom dojmu, a ne o protupravnoj štetnoj radnji tuženika i /ili njegovih djelatnika, koja je pretpostavka odgovornosti za štetu.

22. Isto tako, valja istaknuti da zdravstveni problemi sami po sebi ne znače da je netko uznemiravan odnosno mobingiran. Uvijek je potrebno utvrditi uzročnu vezu između ponašanja za koja radnik tvrdi da predstavljaju uznemiravanje, odnosno mobing i zdravstvenih problema, a takva uzročna veza ovdje nije utvrđena.

23. Stoga, kako, događaji temeljem kojih tužitelj traži sudsku zaštitu, ne pružaju osnovu da bi se moglo zaključiti da je uznemiravanje ili mobing počinjen ili da zbog tih događaja ima pravo na sudsku zaštitu, materijalno pravo je pravilno primijenjeno odbijanjem tužbenog zahtjeva.

24. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. -dalje Tarifa).

24.1. Tužitelj, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud na odvjetničke radnje primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife, nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje, čime je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

24.2. Budući je glavna rasprava u ovoj pravnoj stvari zaključena je 22. siječnja 2025. nakon čega je sud donio odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, to je prvostupanjski sud pravilno na temelju Tbr.52. toč. 3. Tarife, i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife, priznao tužitelju trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., pa je žalba tužitelja i u tom dijelu neosnovana.

25. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tužitelj kao ni one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti, kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 5. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković