REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-1649/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 05. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 30/06 sklopljenog dana 29.03.2006. godine između TN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to: čl. 2. u dijelu koji glasi: „…sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ čl. 7. u dijelu koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II/ Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, platiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 15.691,12 € sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:

na iznos 3,95 € od 15.5.2006. do isplate,

na iznos 1,37 € od 19.6.2006. do isplate,

na iznos 0,47 € od 15.9.2006. do isplate

na iznos 1,12 € od 17.10.2006. do isplate

na iznos 3,77 € od 18.3.2008. do isplate

na iznos 28,24 € od 27.1.2009. do isplate

na iznos 38,46 € od 25.2.2009. do isplate

na iznos 17,48 € od 17.3.2009. do isplate

na iznos 22,07 € od 15.4.2009. do isplate

na iznos 22,97 € od 13.5.2009. do isplate

na iznos 17,44 € od 15.6.2009. do isplate

na iznos 17,93 € od 16.7.2009. do isplate

na iznos 11,96 € od 12.8.2009. do isplate

na iznos 20,03 € od 15.9.2009. do isplate

na iznos 13,71 € od 15.10.2009. do isplate

na iznos 17,79 € od 15.11.2009. do isplate

na iznos 17,14 € od 15.12.2009. do isplate

na iznos 28,15 € od 15.1.2010. do isplate

na iznos 35,23 € od 15.2.2010. do isplate

na iznos 33,69 € od 15.3.2010. do isplate

na iznos 40,72 € od 15.4.2010. do isplate

na iznos 53,59 € od 15.5.2010. do isplate

na iznos 56,35 € od 15.6.2010. do isplate

na iznos 71,48 € od 15.7.2010. do isplate

na iznos 70,97 € od 15.8.2010. do isplate

na iznos 102,34 € od 15.9.2010. do isplate

na iznos 84,06 € od 15.10.2010. do isplate

na iznos 88,29 € od 15.11.2010. do isplate

na iznos 108,13 € od 15.12.2010. do isplate

na iznos 109,90 € od 15.1.2011. do isplate

na iznos 102,84 € od 15.2.2011. do isplate

na iznos 107,12 € od 15.3.2011. do isplate

na iznos 107,34 € od 15.4.2011. do isplate

na iznos 120,38 € od 15.5.2011. do isplate

na iznos 148,09 € od 15.6.2011. do isplate

na iznos 179,63 € od 15.7.2011. do isplate

na iznos 211,92 € od 15.8.2011. do isplate

na iznos 158,12 € od 15.9.2011. do isplate

na iznos 140,01 € od 15.10.2011. do isplate

na iznos 141,22 € od 15.11.2011. do isplate

na iznos 143,71 € od 15.12.2011. isplate

na iznos 159,34 € od 15.1.2012. do isplate

na iznos 164,03 € od 15.2.2012. do isplate

na iznos 158,92 € od 15.3.2012. do isplate

na iznos 158,14 € od 15.4.2012. do isplate

na iznos 160,74 € od 15.5.2012. do isplate

na iznos 165,25 € od 15.6.2012. do isplate

na iznos 159,62 € od 15.7.2012. do isplate

na iznos 158,07 € od 15.8.2012. do isplate

na iznos 11.707,83 € od 29.8.2012. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 354,44 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,07 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 3,68 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 4,70 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 3,68 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 7,21 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 11,61 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 7,39 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 12,43 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 19,84 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 20,26 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 22,85 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 18,25 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 18,31 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 26,27 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 17,22 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 25,66 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 12,32 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 14,35 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 5,37 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 16,70 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 14,65 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 18,67 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 20,62 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 16,88 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 3,24 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 1,56 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- 9,66 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV/ Nalaže s tuženiku, naknaditi tužitelju u roku od 15 dana prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.331,43 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 05. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 2.249,55 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je u kratkom naveo da su TN i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 30/06 kojim je odobren kredit u valuti CHF te da je vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine s KN kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U kratkom je naveo da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Osporio je da bi i korisnik kredita bio potrošač te je istaknuo prigovor zastare. Navodi da su odluke VSRH Rev 2221/18, VTS RH Pž-6632/2017, a kojima je potvrđena odluka ovog suda P-1401/12 nepravilne i nezakonite te se poziva na odluke Suda EU C-81/19 i C-243/20 te napominje kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. O ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Također je osporio tijek zakonskih zateznih kamata. Podneskom od 08.03.2024. tuženik je podnio prigovor radi prijeboja i to svoje tražbine koje ima tuženik prema tužitelju u odnosu na negativne razlike tečaja po predmetnom kreditu odnosno s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 305,15 € zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tužitelj je tijekom postupka osporio isti prigovor radi prijeboja u osnovu i visini te je istaknuo prigovor zastare.

4. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je postavio manifestacijski zahtjev prema tuženika na dostavu svih eventualnih Aneksa-dodataka Ugovoru, sve eventualne odluke o promjeni kamatnih stopa, karticu kredita po kupcu/promet po kreditu/knjigovodstvenu karticu.

5. Međutim, podneskom od 23.02.2024. tužitelj navodi da je pribavio dokumentaciju te je postavio određeno tužbeni zahtjev, dok je na ročištu dana 13.06.2024. povukao manifestacijski zahtjev. Stoga je sud, u odnosu na manifestacijski zahtjev, donio odluku na temelju odredbi iz čl. 193. ZPP-a, a obzirom da se povlačenju istog tuženik nije protivio te odlučio kao pod izrekom rješenja.

6. Nadalje, podneskom od 26.03.2025. tužitelj je postavio određeno tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik protivio navodeći da je on dostavio dokumentaciju tuženiku te da nije bilo osnove za postavljanje manifestacijskog zahtjeva. Ovdje valja napomenuti kako je tužitelj nakon što je zaprimio dokumentaciju istu dostavio sudu te je postavio određeno tužbeni zahtjev sukladno čl. 186. b ZPP-a nakon što je provedeno vještačenja i to prije nego ga je sud pozvao da to učinio, slijedom čega se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 190. ZPP-a, no čak i da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva valja napomenuti kako je navedena preinaka bila dopušta jer je to svrsishodno za konačno rješenja spora.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u o ustupu/prijenosu tražbine (list 7-12, 149-154 spisa), obavijesti (list 13, 14, 147-148 spisa), sudska praksa (list 32-57, 69-73, 75-77, 89-126, 248-174 spisa), odluke Suda EU (list 58-66, 83-88, 242-247 spisa), izvod iz zapisnika VSRH (list 67, 178 spisa), izvod iz edukacijskog materijala (list 68 spisa), punomoći (list 78-82 spisa), Ugovor o kreditu (list 155-160, 173-178, 200-205 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 179 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stopa (list 180-182, 186 spisa), otplatni plan (list 183-185, 187-189 spisa), promet po kreditu (list 190-197 spisa), Potvrda ugovor o namjenskom kreditu (list 198-199 spisa), izvadak iz ZK (list 206 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb (list 207-209 spisa), saslušao je svjedok KN (list 212-213 spisa) te je proveo financijsko vještačenje (list 224-230 spisa).

8. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja saslušanja službenika banke obzirom da isti nije znao o kojoj osobi se radi, slijedom čega je tuženik pozvan da se očituje o tome, no tuženik je na ročištu naveo kako ne zna o kojem se bankarskom službeniku radi. Također je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja saslušavanja svjedoka HN, majke korisnika kredita i VN (sestre korisnika kredita), obzirom da je sud mišljenja kako se odlučne činjenice mogu utvrditi iz izvedenih dokaza u spisu, a posebice je pri tome imao na umu da je sud dužan provesti postupak uz što manje troškova i u što kraćem roku, a saslušavanje još svjedoka bi dovelo do nepotrebnog povećanja troškova postupka, kao i nepotrebnog produžetka trajanja postupka.

9. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Ujedno, tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja sa zateznim kamatama po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu.

11. Nije sporno da su tuženik i TN sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 30/06 dana 28.03.2006.

12. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz iskaza svjedoka TN proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje nekretnine za stanovanje, a u kojoj nekretnini i danas živi. Dakle, iz iskaza je jasno da je svjedok dignuo kredit te da je on utrošen radi zadovoljenja privatne svrhe odnosno odnosno radi kupnje nekretnine gdje i danas živi, stoga je ugovor o kreditu sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj i s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, a to je stambeno zbrinjavanje (vidi odluku Suda EU C-630/17 B). Stoga je TN isti ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Tuženik je s druge strane ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

13. Istim ugovorom o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 86.622,95 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te da je rok otplate 14 godina s mjesečnim anuitetom u iznosu od 691,97 CHF-a te da će se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunati po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja.

14. Između stranaka je sporna je aktivna legitimacija, sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnov i visina, kao i je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također, sporan osnov i visina novčane tražbine tuženika prema tužitelju na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja, kao i je li isto u zastari.

15. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja TN i tužitelja od 8. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita TN, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 30/06 od 29.03.2006.

16. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

17. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023 – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

18. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja TN strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja TN, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

19. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

20. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

21. Zaključno, novčana tražbina potrošača (TN) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 30/06 od 29.03.2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

22. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je kredit dan TN, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), već jasno proizlazi iz iskaza TN kako je sklopio ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine, a radi rješavanja svog stambenog pitanja.

23. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

24. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

25. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužena Zagrebačka banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužena Zagrebačka banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

27. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., u navedenim dijelovima, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

28. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

29. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik TN. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

31. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP- a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

32. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja TN i tuženik.

33. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 29.03.2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

34. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja TN, odnosno da je tuženik TN dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

35. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, ali na apstraktnoj razini.

36. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

38. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

39. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

40. Valja navesti da je već u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja TN navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li TN bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

41. U slučaju da sud utvrdi da TN valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

42. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe kako je pravnom predniku tužitelja u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te je u spis dostavio izvod iz edukacijskog materijala razvidno je da je u istom navedeno kako u prodajnog razgovoru s klijentom treba paziti da kamata nije jedini element za odluku pri podizanju kredita, da je potrebno upoznati klijenta s valutnim rizikom, da je potrebno upozoriti na dugi rok otplate kredita i s tim u vezi kretanje tečajeva i to ne samo iz godine u godinu već i volatilnost kroz mjesece jer ona utječe na visinu anuiteta u kunama i ukupni iznos koji će klijent platiti tijekom otplate kredita. Nadalje, da je potrebno klijenta upoznati da je bolje vezati valutu kredita uz valutu prihoda (npr. pomorci koji primaju plaću u USD vezat će kredit uz USD, za klijente koji zarađuju u kunama bolje je vezati kredit uz EUR radi vezanosti domaćeg tržišta uz valutu EUR) kao i da razlika u tečaju može kroz godine otplate kredita pojesti razliku u kamatama. Međutim iz ovako dostavljene dokumentacije sud nije utvrdio da je doista pravni prednik tužitelj prilikom pregovaranja i bio upozoren na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF.

43. Nadalje, sud je iz iskaza TN utvrdio da je isti trebao riješiti svoje stambeno pitanje te je sa suprugom pronašao stan i obratio se banci radi dizanja kredita. Banka je odobrila kredit u švicarcima te je to prihvatio. Prilikom pregovora o sklapanju tog ugovora banka ga nije obavijestila za bilo kakav rizik vezano za sklapanje kredita u švicarcima. Rekli su samo da se radi o najpovoljnijem kreditu. Ne sjeća se da su mu nudili krediti u drugim valutama, no rekli su mu kako je kredit u švicarcima najpovoljniji te da se to najviše isplati i da ga je uzeo. Ne sjeća se je li u trenutku kada je sklapao ovaj ugovor znao da može doći do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF jer je to bilo prije 18 godina. Nažalost prilikom sklapanja ugovora nije u cijelosti pročitao cijeli ugovor već samo glavne crte. Bankarica mu je prilikom sklapanja ugovora rekla da diže kredit na taj i taj iznos, te koliko će iznositi mjesečna rata te je on potpisao.

44. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka TN kao istinit, jer je svjedok prema ocjeni ovog suda iskazivao životno, logično te suglasno svim ispravama u spisu. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita TN, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

45. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

46. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja TN i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja TN, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom I/ izreke ove presude.

47. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a.

48. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 22. prosinca 2024. (listovi 224-230 spisa) vidljivo je da je vještak utvrdio da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosio 15.691,12 €. Vještak je ujedno tablično prikazao svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju (posebice listovi 227-229 spisa). Vještak je izračunao i ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio zbog toga što je u određenom razdoblju bio niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 354,44 €. Također, i u odnosu na manje plaćene anuitete vještak ih je vremenski tablično prikazao (posebice list 227-229 spisa).

49. Na nalaz i mišljenje ni tužitelj i tuženik nisu imali prigovora te je tužitelj postavio svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju, kao i tuženik svoj prigovor radi prijeboja.

50. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnog sudskog vještaka na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

51. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 15.691,12 €, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate iz nalaza i mišljenja odnosno dopune nalaza i mišljenja, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Stoga je tužbeni zahtjev iz podneska od 26.03.2025. osnovan te je odlučno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

52. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

53. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

54. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

55. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

56. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare). Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

57. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

58. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

59. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

60. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

61. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

62. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe (13. lipnja 2023.), a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev. Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev te time i neodređeni tužbeni zahtjev, odnosno da je tužitelj u tužbi naveo da će tužbeni zahtjev odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev, nakon što mu je dostavljena dokumentacije bez intervencije suda, a potom je i uredio tužbeni zahtjev nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje na temelju spisu priležećih isprava, čemu tuženik nije prigovarao. Stav je suda da tužitelj ne raspolaže s dovoljno znanja koje su sve isprave dovoljne, odnosno potrebne za izradu stručnog vještačenja, dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađuje nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja te mu time onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, dovela bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja.

63. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

64. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

65. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

66. Slijedom iznesenog, a kako je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 15.691,12 €, to je za taj iznos valjalo prihvatiti konačno postavljeni tužbeni zahtjev, zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos pretplate sukladno nalazu i mišljenju (list 227- 229 spisa) do isplate po stopi zatezne kamate za ostale odnose zbog čega je odlučeno je kao pod točkom II/ izreke presude.

67. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je tuženik po o snovi predmetnog ugovora o kreditu bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita SN, odnosno pravnim prednikom tužitelja, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Također, valja navesti da je potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita i zastarjelo. Ovo stoga jer iz tabličnog prikaza nalaz i mišljenja kao i dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je u vremenskom period od 18.07.2006. do 17.12.2008. bilo izvršeno plaćanje u manjem iznosu, zbog čega je od tada pa do isticanja prigovora radi prijeboja na ročištu dana 08.03.2024. prošlo više od pet godina. Stoga je takvo potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita zastarjelo, sve primjenom odredbe iz čl. 225. ZOO-a. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 354,44 € po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Stoga je odlučeno kao pod točkom III/ izreke presude.

68. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife), a sukladno vrijednosti predmeta spora po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu te imajući na umu da tužitelj uspio u sporu.

69. Stoga, je sud priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 500,00 € na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 18.10.2023., 02.05.2024. za svaki iznos od 500,00 € na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife te za zastupanja na ročištima 13.06.2024., 24.10.2024. i 27.03.2025. za svako iznos od 200,00 € na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 3.000,00 €, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 3.750,00 €. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 €, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 112,95 € sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23) kao i trošak svjedoka u iznosu od 12,00 €. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.331,43 €, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO- a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao pod točkom IV/ izreke presude.

70. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova podneska od 12.06.2024. i 26.03.2025., a koji su podneseni jedan dan prije održavanja ročišta dana 13.06.2024. i 27.03.2025., a za koja ročišta je tužitelju dodijeljen trošak zastupanja po odvjetniku u cijelosti. Tužitelj je stoga prema ocjeni ovog suda s istim učinkom mogao sve navode iz predmetnog podneska iznijeti na samom ročištu za glavnu raspravu kao i dostaviti dokumentaciju pa je taj trošak bio nepotreban sukladno čl. 155. ZPP-a. Nadalje, sud je odbio tužitelja za trošak podneska od 20.12.2024. u kojem se ponavljaju navodi iz ranijih podnesaka, a za koji je već dosuđen trošak pa je isti valjalo odbiti jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Isto tako sud je odbio tužitelja za trošak podneska od 20.03.2024. obzirom da u spisu ne postoji takav podnesak pa je isti trošak neosnovan. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču. Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 112,95 €, a ne 300,00 € kako je to tužitelj zatražio, slijedom čega je valjalo tužitelja odbiti za previsoko zatraženi trošak sudskih pristojbi. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom V/ izreke presude.

U Zagrebu 05. svibnja 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku