Poslovni broj: Us I-3274/2023-19
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja SANTA DOMENICA d.o.o. Sveta Nedjelja, Dr. Franje Tuđmana 69, OIB: 35409850545, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kovač & partneri d.o.o., Heinzelova 70, Zagreb, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon javne rasprave zaključene 3. travnja 2025. u nazočnosti opunomoćenice tužitelja Kornelije Miše Bobinac, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Kovač & partneri d.o.o. Zagreb i generalnog opunomoćenika tuženika VĐ, objavljene 5. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/22-01/412, Urbroj: 513-04-23-2 od 02. siječnja 2023. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Klasa: UP/I-471-02/2020-01/04, Urbroj: 513-07-23/03-22-41 od 11. listopada 2022.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/22-01/412, Urbroj: 513-04- 23-2 od 02. siječnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Klasa: UP/I-471-02/2020-01/04, Urbroj: 513-07-23/03-22-41 od 11. listopada 2022., kojim je tužitelju utvrđen manje obračunat porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada do 31. prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 594.741,69 eura sa kamatom u iznosu od 241.372,63 eura i za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. u ukupnom iznosu od 760.372,52 eura sa kamatom u iznosu od 248.257,59 eura, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.
2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, prvenstveno prigovara kako je nastupila zastara prava na utvrđenje obveze PDV-a za 2015. i 2016. Prigovara kako upravna tijela nisu postupila po uputi i pravnim shvaćanjima navedenim u presudi Upravnog suda u Zagrebu UsI-1228/21-17 od 14. ožujka 2022. U bitnom navodi kako upravna tijela temelje svoje zaključke na Službenoj zabilješki o obavljenom razgovoru s direktorom društva Mobilna i web trgovina TIA d.o.o. iako je presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-1228/21-17 od 14. ožujka 2022. godine utvrđeno da se radi o neobjektivnoj i pristranoj izjavi koji nije potkrijepljena dokazima, a tužitelj smatra da se o dokumentu koji treba biti izdvojen iz spisa predmeta zbog formalnih nedostataka. Prigovara kako upravna tijela u ponovnom postupku izvlače iz konteksta tužiteljeva pisana očitovanja dana tijekom postupka nadzora 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019. te tendenciozno i neosnovano zaključuju da ova pisana očitovanja potvrđuju navode dane od strane g. ŽĐ, usprkos tome što su u prethodnom postupku ispravno utvrdili da tužitelj i g. ŽĐ različito tumače svoj poslovni odnos. Prigovara kako je tužitelju osporen cjelokupni iznos pretporeza po računima društva Mobilna i web trgovina TIA d.o.o. (dalje: Tia) iako: je društvo Apcom d.o.o. u svom dopisu navelo da nije obavljalo veleprodaju mobitela iPhone te iako je tužitelj dokazao da cijene koje je prvostupanjskom tijelu dostavilo društvo Apcom d.o.o. nisu veleprodajne tržišne cijene, a na kojim cijenama je prvostupanjsko tijelo temeljilo svoje rješenje; računi se ne odnose samo na kupnju mobitela Samsung i Apple iPhone za koje prvostupanjsko tijelo neosnovano tvrdi da su cijene po kojima ih je tužitelj kupio od društva Tia bile niže od tržišnih veleprodajnih cijena; konačne cijene mobitela Samsung koje je tužitelj kupio od društva Samsung Electronics Austria GmbH – SEAD u 2015. bile niže od cijena po kojima je kupovao od društva Tia; nema nikakvog objašnjenja zašto je osporen pretporez za mobitele Samsung koje je tužitelj kupio od društva Tia u 2016.; nema objašnjenja zašto je osporen pretporez za ostalu robu koju je tužitelj kupio od društva Tia. Prigovara kako prvostupanjsko tijelo tvrdi da je tužitelj imao saznanja o lokalnim dobavljačima društva Tia, iako je iz dokaza jasno da je društvo Tia namjerno stvaralo dojam da robu nabavlja direktno iz inozemstva navođenjem ove 'činjenice' u ponudama te izdavanjem lažnih deklaracija i jamstvenih listova, a iako je tužitelj na ovo ukazao u žalbi na prvostupanjsko rješenje, tuženik se o ovome nije očitovao. Prigovara kako je činjenično stanje utvrđivano na temelju zapisnika o poreznim nadzorima drugih društava u kojima tužitelj nije bio stranka u postupku, te nije jasno je li uopće donesena pravomoćna odluka u tim postupcima poreznih nadzora. Prigovara kako Zakon o PDV-u u razdoblju koje je predmet nadzora nije sadržavao odredbu po kojoj bi se tužitelju moglo osporiti pravo na odbitak pretporeza te je stoga tužitelju osporen pretporez po računima društva Tia bez pravne osnove. Navodi kako presude Suda Europske unije donesene u postupcima povodom zahtjeva za prethodnom odlukom na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ne stvaraju novo pravno pravilo koje nije propisano hrvatskim zakonom ili uredbom Europske unije te stoga ne mogu biti pravni temelj za osporavanje prava na odbitak pretporeza te utvrđivanje porezne obveze tužitelju. Tvrdi kako tužitelj nije znao niti je mogao znati da dobavljači društva Tia nisu uplaćivali PDV u državni proračun, a Porezna uprava ga nikada nije u skladu s člankom 127. stavkom 2. Zakona o PDV-u obavijestila da bi kupnjom robe od društva Tia sudjelovao u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a, pa o tome nije imao saznanja. Nadalje, prigovara kako se tuženik nije očitovao na žalbene prigovore čime je povrijeđena odredba članka 120. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, pojašnjava suradnju sa društvom Tia te navodi kako je tužiteljeva suradnja s društvom Tia počela još u 2014. i nastavila se i nakon 2016. Navodi kako se radi o društvu koje tijekom cijelog tog razdoblja i dalje posluje te tijekom cijelog tog razdoblja suradnje tužitelj nikada od poreznog tijela nije upozoren da ovo društvo sudjeluje u nezakonitim aktivnostima, čak niti tijekom prethodnog postupka poreznog nadzora, a niti je sve do okončanja poreznog nadzora imao razloga posumnjati u isto. Bitnim ističe da je i u tom razdoblju roba koja je kupovana od društva Tia bila roba koja je redovno bila dio prodajnog asortimana tog društva, a to je slučaj i dalje. Tvrdi da je kao dokaz ove činjenice dostavio u prethodnom postupku nekoliko primjeraka ponuda koje je društvo Tia/g. ŽĐ slao svojim kupcima, a iz kojih se vidi da je roba koju je tužitelj kupovao od ovog društva bila redovno u prodajnom asortimanu tog društva. Ističe da su ove ponude, posebno kada je riječ o Apple asortimanu koji je vrlo raznolik, dodatno upućivale na zaključak da društvo Tia ima inozemne dobavljače od kojih može nabaviti tu robu. Tužitelj posebno upućuje na ponudu poslanu e-mailom 3. veljače 2016. Tvrdi da se iz tih ponuda vidi da je društvo Tia imala ovu robu na skladištu te u ponudama vrlo često navodi da je roba dostupna odmah, te čak nudi i odgodu plaćanja robe svojim kupcima. Tvrdi kako je u očitovanjima koja je potkrijepio dokazima i koja su dostavljena prvostupanjskom tijelu tijekom prethodnog postupka poreznog nadzora objasnio razloge zbog kojih je suradnja s društvom Tia povećana u četvrtom kvartalu 2015., odnosno u studenom i prosincu 2015., te ponavlja kako su razlog tome tenderi teleoperatera na kojima je tužitelj izabran od strane teleoperatera kao dobavljač mobitela te je s teleoperaterima sklopio ugovore, a što je i prvostupanjsko tijelo ispravno utvrdilo u predmetnom poreznom nadzoru te je u zapisniku navelo da su kupci poreznog obveznika bili Tele2 d.o.o. i Hrvatski Telekom d.d. Nadalje, prigovara kako transakcije za koje je tužitelju osporen pretporez su u ukupnom tužiteljevom poslovanju u 2015. i 2016. sudjeluju s malim udjelom, te kako je udio poslovanja s društvom Tia za 2015. u ukupnim prihodima (prometu) tužitelja bio 3,46%, a u ukupnoj marži (neto prihodu) svega 1,5%., te u 2016. udio poslovanja s društvom Tia je u ukupnim prihodima (prometu) tužitelja bio 2,76%, a u ukupnoj marži (neto prihodu) samo 1,47%, dakle, da se radi o izuzetno malim iznosima u odnosu na cjelokupno poslovanje tužitelja, pa je jasno da tužitelj ne bi dovodio u pitanje svoju reputaciju i svoje cjelokupno poslovanje sudjelovanjem u poreznim prijevarama. Nadalje, prigovara kako je prvostupanjsko tijelo u potpunosti zanemarilo zaključak tuženika da u prethodnom postupku nisu utvrđene sve činjenice i okolnosti te je u ponovnom postupku samo ponovilo svoje ranije neutemeljene zaključke te ih pokušalo detaljnije obrazložiti, pri tome u potpunosti zanemarujući pravna shvaćanja i upute dane u presudi Upravnog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2022. i rješenja tuženika od 16. svibnja 2022. Smatra kako su u ovom ponovnom postupku tuženik i prvostupanjsko tijelo kao jedine dokaze na kojima temelje svoj pogrešan zaključak da je tužitelj morao znati da je svojom kupovinom od društva Tia sudjelovao u transakciji koja je povezana s prijevarom odnosno izbjegavanjem plaćanja poreza navode: izjavu g. ŽĐ, odgovorne osobe društva Tia i da su cijene po kojima je tužitelj kupovao mobitele Samsung i Apple od društva Tia bile niže od tržišnih iako, u ovom postupku pokušavaju relativizirati težinu ovih dokaza. Tužitelj prigovara nezakonitom korištenju pisane izjave g. ŽĐ, odgovorne osobe društva Tia, kao dokaza na koju je pozivaju tuženik i prvostupanjsko tijelo, te navodi kako usprkos tome što su Upravni sud u Zagrebu u presudi od 14. ožujka 2022. i tuženik u svom rješenju od 16. svibnja 2022. naveli konkretne formalne i sadržajne primjedbe na izjavu ŽĐ te njenu (ne)valjanost kao dokaznog sredstva, a posebno činjenicu da tužitelju nije omogućeno ispitivanje g. ŽĐ kao svjedoka, prvostupanjsko tijelo ju je ponovno koristilo kao dokaz u ovom postupku, a tuženik u osporavanom rješenju pokušava opravdati takvo postupanje prvostupanjskog tijela pri tome u potpunosti odstupajući od uputa danih tom istom prvostupanjskom tijelu u svom rješenju od 16. svibnja 2022. Tužitelj smatra kako pisana izjava g. ŽĐ nije u skladu s člankom 58. Zakona o općem upravnom postupku i člankom 77. OPZ- a te se radi o nezakonitom dokazu. Prigovara kako se u predmetnom slučaju se radi o Službenoj zabilješki o obavljenom razgovoru s direktorom društva Mobilna i WEB trgovina TIA d.o.o. klasa: 471-02/18-01/36, ur. broj: 513-07-23/03-19-23 od 5. ožujka 2019., a koji dokument upravna tijela nazivaju izjavom g. ŽĐ, što uopće ne predstavlja pisanu izjavu g. ŽĐ, iako niti takva pisana izjava u skladu s člankom 58. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZOUP) a i člankom 77. OPZ-a ne bi predstavljala valjani dokaz u ovom postupku. Prigovara kako predmetna Službena zabilješka nije potpisana od g. ŽĐ, već samo od službenih osoba pa se ona već samo zbog ovog nedostatka ne može koristiti kao dokaz u ovom postupku i to posebno stoga što je upitan njen sadržaj. Smatra da s obzirom da predmetni dokument nije formalno ispravan te da je očito sastavljen u nekom drugom postupku, na nepropisan način, bilo ga je potrebno izdvojiti iz spisa ovog predmeta te se nije mogao koristiti kao dokaz. Navodi da umjesto da upravna tijela postupe zakonito te saslušaju g. ŽĐ kao svjedoka i to na način propisan člankom 63. i 64. ZOUP-a uz poštivanje prava tužitelja na sudjelovanje u ispitnom postupku u skladu s člankom 52. što bi značilo pravo stranke da sudjeluje u saslušanju svjedoka i postavljanju pitanja svjedoku, tuženik i prvostupanjsko tijelo ponovno nezakonito koriste ovu izjavu kao dokaz, iako je sud u presudi od 14. ožujka 2022. utvrdio da se ne radi o objektivnoj i nepristranoj izjavi pa se kao takva niti ne može koristiti kao dokaz. Tužitelj vezano uz pisano očitovanje e-mailom za koje prvostupanjsko tijelo navodi da ga je g. ŽĐ dostavio 9. ožujka 2019., tvrdi da se isto također ne može smatrati dokazom u skladu s člankom 58. ZOUP-a i člankom 77. OPZ-a te ga je stoga potrebno izdvojiti iz spisa predmeta. Bitnim ističe da za svoje navode g. ŽĐ ne daje nikakve dokaze te se stječe dojam da na ovaj način pokušava umanjiti svoju ulogu i odgovornost u prijevarnim radnjama u kojima je sudjelovao, a što je zaključio i sud u svojoj presudi od 14. ožujka 2022. Također, navodi kako je bitno navesti da u dokumentima koje je g. ŽĐ dostavio prvostupanjskom tijelu u prilogu svog e-maila, a što su tuženik i prvostupanjsko tijelo u potpunosti zanemarili i u ovom ponovnom postupku, jesu jamstveni listovi na kojima je navedeno da je distributer društvo Tia što je nesporni dokaz da je društvo Tia tužitelju predstavljalo da je ovu robu nabavilo od inozemnih dobavljača jer je u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom 2. Zakona o zaštiti potrošača na proizvodu obvezno navesti sjedište i naziv uvoznika, što u osnovi znači da je društvo Tia davalo lažne jamstvene listove, a dokaz su prvostupanjsko tijelo i tuženik u potpunosti zanemarili i u ovom ponovnom postupku. Tvrdi kako je svojim izjavama g. ŽĐ neuspješno pokušavao umanjiti svoju odgovornost za prijevarne radnje u kojima je očito sudjelovao i kojih je bio svjestan. Navodi kako bez društva Tia njegovi dobavljači niti ne bi mogli plasirati robu dalje te tužitelj zaključuje da je društvo Tia u tome imalo ključnu ulogu, a o tome jasno govori i činjenica da je društvo Tia davalo lažne deklaracije i jamstvene listove na kojima navodi da je ono distributer, ostavljajući prijevarni dojam prethodne nabave robe direktno iz inozemstva. Navodi kako društvo Tia već duže posluje na tržištu, te roba koju je društvo Tia nabavljalo od svojih dobavljača – nestajućih trgovaca je roba koju i inače društvo Tia ima u svojoj ponudi, a g. ŽĐ je svoje kupce i ranije obavještavao da robu nabavlja iz Njemačke te je pojašnjavao da želi poboljšati status kod svog inozemnog dobavljača naručivanjem većih količina robe, a što se vidi iz e-mail poruke poslane od strane g. ŽĐ od 12. svibnja 2015. koja sadrži njegovu ponudu za Apple proizvode. Tužitelj tvrdi kako upravo ta e-mail poruka pokazuje da tužitelj nije imao razloga sumnjati da društvo Tia nabavlja robu od inozemnih dobavljača, a što je ukazao u žalbi na prvostupanjsko rješenje, ali se tuženik o tome nije očitovao. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu članka 122. OPZ-a kojom je propisana obveza poreznog obveznika u sudjelovanju u provedbi poreznog nadzora u skladu s kojom je porezni obveznik dužan sudjelovati u utvrđivanju činjeničnog stanja bitnog za oporezivanje, a koja odredba je u konkretnom slučaju povrijeđena, u pogledu utvrđenja poreznog tijela da je tužitelj trebao biti upoznat s ulogom g. UĐ u predmetnim transakcijama, te se tužitelj poziva na presudu Suda Europske unije u predmetu C- 189/18 koja se, između ostalog, odnosi upravo na načelo poštovanja prava obrane i prava na saslušanje te na načelo kontradiktornosti. Nadalje, tužitelj prigovara kako iz prvostupanjskog rješenja te dijelova zapisnika o poreznim nadzora obavljenima u društvima Tia, SKY MOBIL d.o.o. i FAMOSUS MEDIA d.o.o., koje je tužitelj dobio na uvid, može se zaključiti da postoje brojne nelogičnosti vezane uz utvrđivanje uloge g. UĐ i g. ŽĐ, odgovorne osobe društva Tia, u ovim transakcijama, što je tužitelj ukazivao tijekom cijelog prethodnog postupka i tijekom cijelog ponovljenog postupka, a ukazuje i dalje, te ih navodi na stranici 22. predmetne tužbe. Nadalje, prigovara kako se postavlja pitanje na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je tužitelj imao saznanja da društvo Tia nabavlja robu od društva koje zastupa UĐ. Tvrdi kako je u svojim pisanim očitovanjima od 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019., između ostalog, objasnio i zašto je u dogovorima s društvom V tijekom 2015. sudjelovao g. UĐ koji je bio voditelj veleprodaje društva Delmerion distribucija d.o.o. s kojim je tužitelj već ranije surađivao, te iste navode ponavlja u tužbi. Bitnim ističe kako ni g. UĐ niti g. ŽĐ nisu spominjali da su dobavljači društva Tia bila hrvatska društva, a kako je društvo Tia bilo izdavalo jamstvene listove u kojima je sebe deklariralo kao distributera ove robe tužitelj nije imao nikakve mogućnost to sam utvrditi. Tvrdi kako upravo suprotno, društvo Tia je tužitelju očito dostavljalo lažne jamstvene listove navodeći sebe kao distributera tj. neposrednog uvoznika robe, a u komunikaciji je g. ŽĐ spominjao svoje inozemne dobavljače, uglavnom iz Njemačke. Stoga, ističe kako nije točna tvrdnja tuženika i prvostupanjskog tijela da je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju bila poznata činjenica da je UĐ dobavljač dobara društvu Tia. Tvrdi kako je društvo Tia sebe svjesno prezentiralo kao neposrednog uvoznika robe iz inozemstva, što je jasno dokazano njihovim deklaracijama i jamstvenim listovima, u koje tužitelj nije imao razloga sumnjati. Nadalje, navodi kako tuženik i prvostupanjsko tijelo u osporavanim rješenjima ponavljaju tvrdnju da se tužitelj trebao zapitati na koji način je UĐ nastavio poslovati u 2016. usprkos financijskim problemima koje je imao te da su mu te okolnosti trebale biti pokazatelj neuobičajenih aktivnosti UĐ. Tužitelj ističe kako nije znao i ne zna je li g. UĐ imao financijske probleme ili ne. Ono što je tužitelju bilo poznato jest da je društvo Delmerion distribucija u kojem je g. UĐ bio direktor veleprodaje imalo financijske probleme tijekom 2015., a financijsko stanje g. UĐ tužitelju nije bilo poznato niti je smatrao da bi mu ono trebalo biti poznato jer g. UĐ nije bio njegov dobavlja, već je tužiteljev dobavljač bilo društvo Tia. Osim toga, tvrdi da se komunikacija tužitelja s g. UĐ u 2016. odnosila isključivo na neplaćene račune prethodno izdane društvu Delmerion distribucija d.o.o., a što je i Upravni sud u Zagrebu potvrdio u svojoj presudi od 14. ožujka 2022. Nadalje, tužitelj prigovara kako porezno tijelo u ponovnom postupku nije pribavilo nove dokaze na temelju kojih je utvrđivalo veleprodajne tržišne cijene mobitela u predmetnom razdoblju, te smatra da za cijene koje su dostavljene od društva Apcom d.o.o. nije nesporno utvrđeno da se radi o tržišnim cijenama, što obrazlaže na stranici 25. - 29. tužbe. Nadalje, tužitelj ističe kako u svom poslovanju postupa kao savjesni gospodarstvenik u skladu s ustaljenom procedurom provjere svojih dobavljača (provjerava sve javno dostupne izvore informacija, osobno upoznaje odgovorne osobe dobavljača itd.) te poduzima mjere razumne procjene rizika. Bitnim ističe da tužitelj može samo provjeriti svoje dobavljače, ali ne i dobavljače svog dobavljača jer niti nije upoznat tko su ta društva. Upravo zbog toga, smatra kako za svakog poduzetnika u lancu postoji obveza postupanja s pažnjom savjesnog gospodarstvenika poduzimanja svih mjera razumne procjene rizika pri procjeni svojih dobavljača i svojih kupaca, te se poziva na presudu Suda Europske unije C-384/04. Nadalje, tvrdi kako prvostupanjsko tijelo i tuženik navode da u 2015. i 2016. nije postojala odredba u Zakonu o PDV-u koja bi bila pravni temelj za osporavanje pretporeza tužitelju po računima primljenim od društva Tia, a na snazi je ostalo rješenje kojim je tužitelju utvrđena dodatna porezna obveza iako za njeno utvrđivanje ne postoji pravna osnova. Stoga, smatra kako je prvostupanjsko rješenje donijeto bez pravne osnove nezakonito, tuženik ga je bio obvezan poništiti, ali nije tako postupio. Tužitelj vezano uz nezakonit pokušaj tuženika i prvostupanjskog tijela da direktnom primjenom presuda Suda Europske unije donesenim u postupcima povodom zahtjeva za prethodnom odlukom na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU) stvori novo pravno pravilo uz pozivanje na članak 141.c Ustava Republike Hrvatske te da nadalje tvrdi da se, u skladu s ovom odredbom Ustava RH, presude Suda Europske unije donesene u postupcima povodom zahtjeva za prethodnom odlukom mogu direktno primjenjivati na način da se njima može stvarati novo pravno pravilo koje nije propisano niti zakonom, a niti uredbom Europske unije, tužitelj zaključuje da ili tuženik i prvostupanjsko tijelo ne razumiju osnovna pravila vezana uz pravnu snagu propisa, posebno u odnosu na presude Suda Europske unije donesene u postupcima povodom zahtjeva za prethodnom odlukom ili svjesno tužitelju nameću dodatno utvrđenu višemilijunsku poreznu obvezu, iako su svjesni da za to nema pravne osnove. Tužitelj se poziva na članak 19. stavak 3. točku (b) Ugovora o Europskoj uniji i članak 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije prema kojim su nacionalni sudovi država članica EU obvezni uputiti Sudu Europske unije zahtjev za prethodnom odlukom u kojem traže od Suda Europske unije tumačenje pravnih propisa Europske unije (direktiva, uredbi EU), te presude suda Europske unije donesene u postupcima povodom zahtjeva za prethodnom odlukom služe samo tumačenju prava Europske unije te se njime tumače pravna pravila koja već postoje, ali ove presude ne mogu ustanovljavati nova pravna pravila, kao što to neosnovano tvrde tuženik i prvostupanjsko tijelo. Nadalje, tužitelj se poziva na članak 127. Zakona o PDV-u koji je bio u primjeni od 1. siječnja 2017., pri čemu prigovara kako Porezna uprava tužitelja nije nikada obavijestila da bi kupnjom robe od društva Tia sudjelovao u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a. Tužitelj se pita ako Porezna uprava nije imala osnova sumnjati da su isporuke dobara koje su obavljali dobavljači društva Tia dio transakcija čija je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a, iako je temeljem ISPU- sustava imala uvid u transakcije po njihovim bankovnim računima, prijave PDV-a i ostale informacije o poslovanju poreznih obveznika, kako je to mogao znati tužitelj kada nije niti znao za postojanje ovih dobavljača društva Tia. Smatra da obzirom da Porezna uprava nije postupila u skladu sa svojom obvezom propisanom odredbom članka 127. stavka 2. Zakona o PDV-u i članka 194.a stavka 1. Pravilnika o PDV-u te se stoga u skladu s člankom 127. stavkom 2. Zakona o PDV-u ni po ovoj osnovi ne može smatrati da je tužitelj znao ili morao znati da kupnjom robe od društva Tia sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a. Vezano za odluke Suda Europske unije na koje se pozivaju upravna tijela, navodi kako Sud Europske unije u svojim presudama ističe da se činjenica je li porezni obveznik znao ili morao znati utvrđuje na temelju objektivnih dokaza. Tvrdi kako u predmetnom slučaju takvih objektivnih dokaza nema, već tuženik i prvostupanjsko tijelo samo iznose svoje pretpostavke i pogrešne zaključke koji nisu utemeljeni na dokazima. Tvrdi kako je Zakonom o PDV-u u članku 127. stavku 2. propisano da se smatra da je porezni obveznik znao ili morao znati da pojedinim transakcijama sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a tek nakon što ga je Porezna uprava o tome obavijestila,a u predmetnom slučaju tužitelj nikada nije primio takvu obavijest od Porezne uprave. Iako je tužitelj i na ovo ukazao u žalbi na prvostupanjsko rješenje, tuženik se o tome nije očitovao. Naposljetku, tužitelj prigovara na preuranjenu dostavu zapisnika od 6. rujna 2022. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.
Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. U sporu je održana rasprava 3. travnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen ponovljeni porezni nadzor obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016., u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-1228/21-17 od 14. ožujka 2022., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: UP/I-471-02/20-01/04, Urbroj: 513-07-23/03-22-38 od 6. rujna 2022.
8. Porezno tijelo je uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja za razdoblje od 1. listopada do 31. prosinca 2015. utvrdilo kako je tužitelj od dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. evidentirao isporuke u iznosu od 22.405.406,19 kuna, od čega porezna osnovica iznosi 17.924.324,93 kuna, a PDV iznosi 4.481.081,26 kuna. Temeljem dostavljene dokumentacije i pisanih izjava tužitelja od dana 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019. utvrđeno je kako promet u zadnjem kvartalu 2015. predstavlja čak 85% ukupnog prometa s navedenim dobavljačem 2015., a razlog tome je značajno smanjenje transakcije s dobavljačem Delmerion distribucija d.o.o., te konačno do kraja godine potpuni prestanak poslovne suradnje s Delmerion distribucijom d.o.o. Razlog pada prometa i prestanka poslovne suradnje prema izjavi tužitelja je taj što je u jesen 2015. UĐ, voditelj veleprodaje u društvu Delmerion distribucija d.o.o., zatražio avansne uplate za kupnju dobara, na koje uvjete tužitelj nije pristao jer to nije bila njegova poslovna praksa, a tužitelj je imao saznanja da je dobavljač Delmerion distribucija d.o.o. imao problema s likvidnošću te da je imao blokiran žiro račun, te je UĐ, voditelj veleprodaje društva Delmerion distribucija d.o.o., predložio tužitelju da se daljnja suradnja nastavi na način da se dobra isporučuju preko poreznog obveznika Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., jer da ga to društvo može: „financijski podržati kod određenih narudžbi" . S obzirom da je tužitelj već od ranije uspješno surađivao s tvrtkom Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., nije vidio ništa sporno u tom prijedlogu.
9. Porezno tijelo je uvidom u evidenciju robnog knjigovodstva utvrdilo kako je najznačajniji promet u razdoblju od 1. listopada do 31. prosinca 2015. ostvaren od kupnje mobitela Apple iPhone i mobitela Samsung čija je ukupna nabavna vrijednost bez PDV-a iznosila 16.112.367,92 kuna, a što je predstavljalo čak 90% transakcija s tim dobavljačem u tom razdoblju.
10. Porezno tijelo je temeljem izjava tužitelja od 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019. utvrdilo kako je tužitelj imao saznanja da je UĐ, dotadašnji predstavnik veleprodaje u društvu Delmerion distribucija d.o.o., surađivao i s društvom Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., te da su dobra koja je tužitelj od listopada 2015. nabavljao od Mobilne i web trgovine Tia d.o.o., tom društvu Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. bila prodana od strane UĐ i to preko društava s kojima je UĐ povezan.
11. Vezanim poreznim nadzorom kod društva Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: UP/l-471-02/17-01/18, Urbroj: 513-07-22-17-10 od 22. prosinca 2017. utvrđeno je kako je spomenuto društvo sva dobra koja je prodavalo tužitelju nabavljalo od društva Sky Mobil d.o.o. Nadalje, vezanim poreznim nadzorom kod društva Sky Mobil d.o.o. je utvrđeno da je to društvo, zajedno s drugim trgovačkim društvima (Valiturus d.o.o., Biraj me d.o.o., 333 j.d.o.o., Kaštelanka kornere d.o.o.) koja su uzlazno ili silazno sudjelovala u lancu transakcija s istom robom (dobra su kupovala ili prodavala), na prijevaran način trgovalo s istom robom, pri čemu je utvrđeno da je ključna osoba u pregovaranju, odlučivanju i dogovaranju poslova ispred Sky Mobila d.o.o. bio UĐ iz [adresa]. Nedvojbeno je utvrđeno da je UĐ bio ključna osoba koja je donosila poslovne odluke i kod ostalih društava (Valiturus d.o.o., Biraj me d.o.o., 333 j.d.o.o., Kaštelanka kornere d.o.o.) koja su sudjelovala u istom lancu transakcija (uzlazno ili silazno) te su jedno drugom prodavala dobra, unatoč tome što na Trgovačkom sudu UĐ nije bio upisan kao osoba odgovorna za poslovanje tih trgovačkih društva.
12. Porezno tijelo je povezanost UĐ s društvima koja su sudjelovala u lancu transakcija kojima je za cilj bio zlouporaba sustava PDV-a i nanošenje štete državnom proračunu, utvrdilo vezanim poreznim nadzorima kod društva Sky Mobil d.o.o., društva Rofi distribucija d.o.o. (prije Delmerion distribucija), društva Valiturus d.o.o. i društva Ronis d.o.o., kao i na temelju uvida u podatke Trgovačkog suda, za društva 333 j.d.o.o. i Biraj me j.d.o.o., u kojima se UĐ pojavljuje kao njihov osnivač, pri čemu se društvo 333 j.d.o.o. pojavljuje kao dobavljač, a društvo Biraj me d.o.o. kao kupac društva Valiturus d.o.o.
13. Slijedom navedenih činjenica, porezno tijelo je utvrdilo kako je UĐ iz [adresa] bio ključna osoba u organizaciji lanca transakcija između više trgovačkih društava sa ciljem zlouporabe PDV sustava i prijevarnog postupanja koje je rezultiralo štetom za proračun Republike Hrvatske.
14. Dakle, porezno tijelo je utvrdilo kako je tijek isporuka dobara koja je društvo tužitelja kupovala od Mobile i web trgovine Tia d.o.o. bio slijedeći: Sky Mobil d.o.o, (predstavnik UĐ) - Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. - Sancta Domenica d.o.o., ovdje tužitelj.
15. Utvrđeno je kako je kod društva dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. obavljen vezani porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik, Klasa: UP/l-471-02/17- 01/18, URBROJ: 513-07-22-17-10 od 22. prosinca 2017., te je primjenom načela iz presude C-439/04 Ž i C-440/04 Recolta Recycling osporeno pravo na odbitak pretporeza po svim ulaznim računima od društva Sky Mobil d.o.o., jer je na temelju svih objektivnih okolnosti utvrđeno da je društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. moralo znati da su njegove transakcije povezane s prijevarnim neplaćanjem PDV-a. Utvrđeno je kako je odgovorna osoba i vlasnik društva Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., ŽĐ dao pisanu izjavu da je društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. bila samo posrednik između društva Sky Mobil d.o.o. i društva tužitelja, pri čemu su uvjete prodaje dogovarali neposredno njegov dobavljač Sky Mobil d.o.o. i kupac Sancta Domenica d.o.o.
16. Porezno tijelo je na temelju izjava ŽĐ i izjava tužitelja od 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019. te opisa spornih transakcija utvrdilo kako iste nisu oprečne jedna drugoj u dijelu koji je bitan poreznom nadzoru za utvrđivanja okolnosti transakcija, a u svrhu utvrđivanja je li porezni obveznik znao ili morao znati da se radi o transakcijama u sumnjivim okolnostima. Dakle, porezno tijelo je iz izjava tužitelja od 17. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019. utvrdilo kako je tužitelj imao saznanja da su dobra koja je nabavljao od 1. listopada 2015. od društva Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., da su Mobilnoj i web trgovini Tia d.o.o. prethodno bila prodana od strane UĐ odnosno od društva koje je pod njegovom kontrolom, a sam tužitelj je putem pisanih izjava objasnio kako je razlog takvog aranžmana taj što je odbio avansno plaćati robu društvu Delmerion distribucija d.o.o., što potvrđuje i e-mail prepiska od 13. studenoga 2015.
17. Porezno tijelo je na temelju e-mail prepiske, koju je dostavio porezni obveznik, utvrdilo da su komercijalni predstavnik NĐ iz Sancta Domenice d.o.o., ovdje tužitelja, i ŽĐ iz Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. razgovarali o plaćanju isporuka, a pritom je dobavljač Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. tražio od poreznog obveznika Sancta Domenica d.o.o. što prije platiti robu, da bi mogao tim novcem platiti UĐ, koji je bio dobavljač društvu Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. Nakon što je društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. zaprimilo uplatu od Sancta Domenice d.o.o., uplatu bi umanjilo za svoju proviziju te bi novac dalje prosljeđivalo svom dobavljaču, kojega je zastupao UĐ. Porezno tijelo je zaključilo kako spomenuta poslovna e-mail korespondencija nedvojbeno dokazuje da je tužitelj imao saznanja da Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. UĐ ne plaća predujmove, kako je UĐ to bio rekao kada je predlagao da Sancta Domenica d.o.o. umjesto od Delmerion distribucije robu nastavi kupovati od Mobilne i web trgovine Tia d.o.o., kojom prilikom je UĐ također naveo da ga kupac Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. može „financijski podržati”, što je značilo da će mu dobra plaćati unaprijed, za razliku od tužitelja, koji na to nije pristao.
18. Porezno tijelo je zaključilo kako se tužitelj morao zapitati s kojim društvom UĐ sudjeluje u kupoprodajnim transakcijama kada je U distribucija očigledno u financijskim problemima, te da prometi od više miliona kuna koje je ostvarivao UĐ, nije mogao obavljati s društvom koje je imalo problema s likvidnošću odnosno nije mogao financirati svoje nabavke bez avansnih uplata ili kredita financijske institucije, a koje vidljive činjenice su tužitelju trebale ukazivati na sumnju u ispravnost i legitimnost transakcija, ali da ih je tužitelj očigledno ignorirao.
19. Nadalje, u postupku poreznog nadzora od društva Apcom d.o.o. iz Zagreba, koje društvo je u predmetnom razdoblju bio lokalni ovlašteni distributer i predstavništvo za Apple proizvode za Republiku Hrvatsku, zatraženo je da dostavi svoje prodajne cijene iPhone modela u Hrvatskoj koje su važile za neautorizirane kupce i partnere u razdoblju 2015. Prema javno dostupnim podacima sa internet stranice društva utvrđeno da Apcom d.o.o. na području Zagreba i okolice u svojoj mreži imao tri ovlaštena servisera i trideset i dva autorizirana prodavatelja mobilnih uredaja marke Apple iPhone, među kojima se ne nalazi Mobilna i web trgovina Tia d.o.o.
20. Porezno tijelo je na temelju dostavljenih podataka od društva Apcom d.o.o. utvrdilo da su cijene mobitela IPhone kupljenih od dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. u prosjeku za 13% niže od cijena istih modela koje je imao lokalni distributer Apcom d.o.o. Porezno tijelo je utvrdilo kako nema razloga sumnjati u vjerodostojnost dostavljenih podataka, obzirom da se radi o društvu koje je ovlašteni lokalni distributer za Apple proizvode i koje društvo nije imalo nikakvog razloga da daje lažne podatke poreznom tijelu jer nije stranka u postupku niti je imala nikakav interes u ovom postupku, zbog čega nije u postupku nadzora provelo kontrolu istinitosti dostavljenih podataka te su dostavljeni podaci poreznom tijelu poslužili kao usporedni primjer cijena kojima se otprilike trgovalo na tržištu s navedenim proizvodima. Slijedom navedenog, porezno tijelo je zaključilo kako je cijena predmetnih dobara neobično niska u odnosu na cijene društva Apcom d.o.o., kada se uzme da se trgovina odvijala u aranžmanu u kojem su postojala najmanje dva sudionika prije tužitelja, koji nisu ovlašteni distributeri navedenih proizvoda i jedan od njih ima povijest financijskih poteškoća u poslovanju.
21. Porezno tijelo je temelju svih utvrđenih činjenica zaključilo kako opisane transakcije u razdoblju koje je predmet nadzora nisu izvršene na uobičajeni način, već se radilo o isplaniranim prijevarnim aktivnostima u lancu transakcija zlouporabe sustava PDV-a na način daje društvo Sky Mobil d.o.o. zaračunalo dobra društvu Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., koje je ta ista dobra dalje zaračunalo poreznom obvezniku Sancta Domenici d.o.o., pri čemu je društvo Sky Mobil d.o.o. na prijevaran način oštetilo proračun Republike Hrvatske zadržavajući PDV naplaćen od isporuka, a društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. je za određenu proviziju svojim sudjelovanjem omogućilo organizatorima lanca transakcija da izbjegnu direktni kontakt sa tužiteljem, koji je svojim plaćanjima za predmetna dobra osiguravao novčani tijek kroz cijeli lanac isporuka.
22. Nadalje, porezno tijelo se pozvalo na presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-439/04 i C-440/04, koje su obvezujuće za sve države članice, u kojim je sud zauzeo stajalište da kada je utvrđeno, uzevši u obzir objektivne faktore, da je obavljena isporuka poreznom obvezniku koji je znao ili morao znati da je sa svojom kupovinom sudjelovao u transakciji koja je povezana sa prijevarom odnosno izbjegavanjem plaćanja poreza, tom poreznom obvezniku pravo na odbitak može biti odbijeno. Sud je navedenom presudom postavio Kittel princip (znao ili morao znati) koji predstavlja temelj svih daljnjih presuda Suda Europske unije u predmetima vezanim za prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, a osnovni uvjet za osporavanje prava na odbitak pretporeza prema "Kittel principu" je utvrđivanje sljedećih činjenica: 1) da postoji iznos neplaćenog PDV-a, 2) da je neplaćanje nastalo zbog prijevarnog postupanja, 3) da je transakcija bila povezana s predmetnom utajom (prijevarnim neplaćanjem PDV-a, 4) da je porezni obveznik koji je sudjelovao u transakciji znao ili morao znati daje njegova transakcija povezana s prijevarnim neplaćanjem PDV-a.
23. Slijedom navedenog, porezno tijelo je ocijenilo kako su obavljenim poreznim nadzorima kod društva Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. i kod njezinog dobavljača Sky Mobil d.o.o. utvrdili da je društvo Sky Mobil d.o.o. nedostupno poreznom tijelu te da se radi o društvu koje je u obavljenim kupoprodajnim transakcijama u nizu na prijevaran način oštetilo proračun Republike Hrvatske, čime su zadovoljeni uvjeti pod 1. i 2. za primjenu „Kittel principa”, a vezanim nadzorima je također utvrđeno da je društvo Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. većinu dobara koja je nabavilo od Sky Mobila d.o.o., prodao tužitelju koji je znao da je porijeklo dobara od UĐ i za kojega ja također raspolagao s dovoljno činjenica iz kojih je morao znati da je UĐ dobra morao steći pod sumnjivim okolnostima, čime su zadovoljeni uvjeti pod 3. i 4. za primjenu „Kittel principa”.
24. Također, porezno tijelo je utvrdilo kako je uporište za osporavanje pretporeza direktnom primjenom presude Suda Europske unije našlo u odredbama presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-131/13, C-163/13 i C- 164/13 gdje je Sud presudio, između ostaloga, da je na nacionalnim tijelima i sudovima da poreznom obvezniku u okviru isporuka unutar Zajednice odbiju korištenje prava na odbitak, izuzeće ili povrat PDV-a, čak i u nedostatku odredbi nacionalnog prava koje predviđaju takvo odbijanje, ako se utvrdi, s obzirom na objektivne elemente, da je taj porezni obveznik morao znati da je operacijom na koju se poziva kao temelj za predmetno pravo sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost počinjenoj u okviru niza isporuka.
25. Dakle, porezno tijelo je zaključilo kako je nadzorom utvrdilo objektivne činjenice i okolnosti transakcija takvim da je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom, i to posebno iz razloga što je tužitelj imao saznanja da je Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. dobra nabavila od UĐ jer mu je dotični sam bio predložio da kupuje dobra od Mobilne i web trgovine Tia d.o.o., te jer je znao da UĐ ima financijskih poteškoća s dotadašnjim društvom Delmerion distribucijom d.o.o., i jer je znao da UĐ ne prima predujmove od Mobilne i web trgovine Tia d.o.o. već ovisi o uplatama tužitelja, te mu je takav kupoprodajni odnos UĐ i Mobilne i web trgovine Tia d.o.o. morao biti sumnjiv. Porezno tijelo je ocijenilo kako su sve opisane činjenice i okolnosti tužitelju trebale biti sumnjive i da su očigledno ukazivale na sumnjivo porijeklo tih dobara kod dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., ali je tužitelj taj pokazatelj ignorirao, iz čega proizlazi da je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom bez obzira što njegov dobavljač nije direktno utajio porez već porezni obveznik uzlazno u lancu isporuka te mu se sukladno tome osporava pretporez za nabavu navedenih dobara.
26. Slijedom prethodno navedenog i utvrđenog, nadzorom je tužitelju osporeno pravo na porez na dodanu vrijednost za promatrano razdoblje, te mu je utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada do 31. prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 594.741,69 eura te za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2016. u ukupnom iznosu od 760.372,52 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.
27. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, a polazeći pri tome od sadržaja obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske osporene odluke, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.
28. Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo temeljem utvrđenja poreznog nadzora tužitelju osporilo pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2016., obzirom kako su nadzorom utvrđene objektivne činjenice i okolnosti transakcija iz kojih proizlazi kako je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom, i to posebno iz razloga što je tužitelj imao saznanja da je Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. dobra nabavila od UĐ, jer je tužitelju upravo UĐ predložio da kupuje dobra od Mobilne i web trgovine Tia d.o.o., te je imao saznanja da je UĐ imao financijskih poteškoća sa društvom Delmerion distribucijom d.o.o., te je imao saznanja da UĐ ne prima predujmove od Mobilne i web trgovine Tia d.o.o. već ovisi o uplatama tužitelja, i takav kupoprodajni odnos UĐ i Mobilne i web trgovine Tia d.o.o. tužitelju je morao biti sumnjiv, odnosno trebale su mu ukazivati na sumnjivo porijeklo predmetnih dobara kod dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., ali je tužitelj taj pokazatelj ignorirao. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje kako je porezno tijelo nadzorom utvrdilo objektivne činjenice i okolnosti transakcija iz kojih jasno proizlazi kako je tužitelj mogao i morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom.
29. Prigovor tužitelja kako upravna tijela nisu postupila prema uputi iz presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-1228/21-17 od 14. ožujka 2022., ovaj Sud ne može prihvatiti pravilnim. Naime, Sud je smatrao kako porezna tijela nisu sa sigurnošću utvrdila postojanje objektivnih elemenata, jer izjava ŽĐ dana u obliku službene zabilješke, bez sudjelovanja tužitelja i onemogućavanja tužitelju da sudjeluje u ispitivanju navedenog svjedoka, osobito uzimajući u obzir da je svjedok bio odgovorna osoba društva Tia d.o.o., koja se takvim izjavama pokušava osloboditi odgovornosti te za svoje tvrdnje ne daje nikakve dokaze, zbog čega se njegov iskaz ne može smatrati objektivnim i nepristranim, te da komunikacija koja se odvijala između tužitelja i UĐ ne može biti nepobitan dokaz da je tužitelj znao ili morao znati da dobavljači društva Tia d.o.o. sudjeluju u poreznoj prijevari, budući da tužitelj ukazuje da se komunikacija odnosila na dugovanje društva Delmerion distribucija d.o.o. u odnosu na tužitelja. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi kako porezno tijelo svoja utvrđenja nije temeljilo samo na izjavi ŽĐ danoj u obliku službene zabilješke, već na temelju utvrđenja vezanih poreznih nadzora kod društava Sky Mobil d.o.o., Rofi distribucija d.o.o. (prije Delmerion distribucija), Valiturus d.o.o., Ronis d.o.o., kao i društva dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., o čemu su sastavljeni Zapisnici o poreznom nadzoru, te uvidom u podatke trgovačkog suda za društva 333 j.d.o.o. i Biraj me d.o.o., o čemu su sastavljene službene bilješke, zatim temeljem izjava tužitelja od 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019., kao i e-mail korespodencije između društva dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. i tužitelja, kako je opisano na stranicama 8. do 11. osporenog rješenja tuženika. Dakle, porezno tijelo je temeljem navedenih dokaza i utvrđenja zaključilo kako iz dijelova izjava tužitelja i KĐ (odgovorne osobe društvo dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o.), koje izjave nisu u suprotnosti već se međusobno potvrđuju, proizlazi kako je tužitelj morao znati da sudjeluje u transakcijama koje su sumnjive i koje mogu biti povezane sa zlouporabom PDV sustava i prijevarnim postupanjem ostalih sudionika, a što proizlazi i iz ostalih dokaza i činjenica/okolnosti utvrđenih predmetnim nadzorom, koje dokaze je porezno tijelo ocijenilo posebno te potom zajedno u svojoj ukupnosti, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdilo objektivne činjenice i okolnosti transakcija iz kojih jasno proizlazi kako je tužitelj mogao i morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom.
30. Prema ocjeni Suda, porezna tijela su dostatno obrazložila na temelju kojih činjenica je zaključeno da je tužitelj znao odnosno morao znati da sudjeluje u lancu poreznih prijevara, a kako je to prethodno obrazloženo u predmetnoj presudi. Pri tome, treba navesti kako je tuženik obrazložio zbog čega nije omogućeno tužitelju da sudjeluje u ispitivanju ŽĐ niti su traženi dodatni dokazi radi potvrde svoje izjave (str. 11. drugostupanjskog rješenja), koje razloge pravilnim prihvaća ovaj Sud te ocjenjuje kako takvim postupanjem nije povrijeđeno pravo tužitelja na sudjelovanje u postupku, kako on to neosnovano tvrdi. Stoga, prigovore tužitelja u pogledu nepostojanja objektivnih elemenata da je tužitelj znao ili morao znati da je kupnjom robe iz osporenih računa sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim.
31. Također, ovaj Sud ne može uvažiti osnovnim prigovor tužitelj da bi izjava ŽĐ predstavljala nezakonit dokaz. Naime, iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tužitelju omogućeno očitovanje na navode iz izjave ŽĐ, te proizlazi kako izjave tužitelja od 18. prosinca 2018. i 14. siječnja 2019. nisu u suprotnosti sa izjavom ŽĐ, te kako je bez obzira na pokušaj ŽĐ da se oslobodi svoje odgovornosti, porezno tijelo vezanim poreznim nadzorom kod društva Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: UP/l-471-02/17-01/18, Urbroj: 513-07-22-17-10 od 22. prosinca 2017., utvrdilo kako je spomenuto društvo sva dobra koja je prodavalo tužitelju nabavljalo od društva Sky Mobil d.o.o., koje društvo je uzlazno ili silazno sudjelovalo u lancu transakcija s istom robom (dobra su kupovala ili prodavala) i na prijevaran način trgovalo s istom robom, s kojim nalazom nadzora je i tužitelj upoznat. Dakle, ne možemo govoriti da bi se radilo o nezakonitim dokazima, već o dokazima koje porezno tijelo izvodi i pribavlja radi utvrđenja (ne)postojanja nepravilnosti u obračunavanju i plaćanju poreza.
32. Nadalje, vezano za prigovor tužitelja kako Zakon o porezu na dodanu vrijednost u razdoblju koje je predmet nadzora nije sadržavao odredbu po kojoj bi se tužitelju moglo osporiti pravo na odbitak pretporeza te je pretporez osporen bez prave osnove, valja navesti kako sudovi zemalja članica mogu od Suda Europske unije zatražiti prethodnu odluku kada se u pitanje dovodi tumačenje ili valjanost odredbi prava Europske unije te kada je odluka potrebna da bi nacionalni sud mogao donijeti presudu ili kada prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka. Ako nacionalni sud u predmetu koji rješava mora primijeniti odredbe prava Europske unije, može obustaviti postupak i od Suda Europske unije zatražiti pojašnjenje u vezi s valjanošću predmetnog instrumenta Europske unije i/ili tumačenje instrumenta i Ugovora. Naime, nacionalni sudovi mogu sami procijeniti usklađenost nacionalnog prava s pravom Europske unije te u slučaju neusklađenosti primijeniti pravo Europske unije, koje ima prednost i izravno je primjenjivo ako su sadržaj i područje primjene odredbi jasno određeni. Takva odluka o prethodnom pitanju, koja je donesena u obliku presude, izravno je obvezujuća za sud koji je uputio predmet i sve ostale sudove koji rješavaju isti predmet. Ona i u praksi ima vrlo visok status kao presedan za sljedeće slične predmete. Glavi cilj tog postupka je osigurati ujednačeno tumačenje prava Europske unije, a time i jedinstvo pravnog poretka Europske unije.
33. Uvidom u presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-131/13, C- 163/13 i C-164/13 od 18. prosinca 2014. utvrđeno je da je sud odlučio da Šestu direktivu Vijeća 77/388/EEZ d 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – zajednički sustav poreza nadodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, kako je izmijenjena Direktivom vijeća 95/7/EZ od 10. travnja 1995., treba tumačiti u smislu da je na nacionalnim tijelima i sudovima da poreznom obvezniku u okviru isporuke unutar Zajednice odbiju korištenje prava na odbitak,izuzeće ili povrat PDV-a, čak i u nedostatku odredaba nacionalnog prava koje predviđaju takvo odbijanje, ako se utvrdi, s obzirom na objektivne elemente, da je taj porezni obveznik znao ili morao znati da je operacijom na koju se poziva kao temelj za predmetno pravo sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost počinjenoj u okviru niza isporuka.
34. Obzirom kako su u pravnom poretku Europske Unije, odluke Suda izvor prava te pored izreka presuda, važnost imaju i obrazloženja tih presuda. Tako tumačenje suda postaje sastavnim dijelom pravnog pravila pa kad nacionalni sud primjenjuje neku odredbu prava Unije, dužan ju je primjenjivati zajedno s tumačenjem koje je dao Sud (interpretativne presude Europskog suda). Slijedom navedenom pravilno zaključuju upravna tijela, uzimajući u obzir činjenični i pravni sadržaj navedene presude Suda Europske unije, da ista predstavlja pravnu osnovu za utvrđivanje predmetne porezne obveze. Stoga, navedeni prigovor tužitelja ocjenjuje se neosnovanim.
35. Vezano za prigovor tužitelja u pogledu cijena koje je društvo Apcom d.o.o. dostavilo poreznom tijelu, za koje tužitelj smatra da nisu realne veleprodajne cijene, tuženo tijelo se detaljno očitovalo na stranici 12. i 13. osporenog rješenja, koje ovaj Sud ocjenjuje pravilnim i zakonitim. Dakle, tuženik je utvrdio kako je postupku poreznog nadzora od društva Apcom d.o.o. iz Zagreba, koje društvo je u predmetnom razdoblju bio lokalni ovlašteni distributer i predstavništvo za Apple proizvode za Republiku Hrvatsku, zatraženo da dostavi svoje prodajne cijene iPhone modela u Hrvatskoj koje su važile za neautorizirane kupce i partnere u razdoblju 2015., te je prema javno dostupnim podacima sa internet stranice društva utvrđeno da je Apcom d.o.o. na području Zagreba i okolice u svojoj mreži imao tri ovlaštena servisera i trideset i dva autorizirana prodavatelja mobilnih uređaja marke Apple iPhone, među kojima se ne nalazi Mobilna i web trgovina Tia d.o.o., te je temeljem dostavljenih podataka utvrđeno da su cijene mobitela IPhone kupljenih od dobavljača Mobilna i web trgovina Tia d.o.o. u prosjeku za 13% niže od cijena istih modela koje je imao lokalni distributer Apcom d.o.o. Također, Sud pravilnim prihvaća ocjenu poreznog tijela kako nema razloga sumnjati u vjerodostojnost dostavljenih podataka, obzirom da se radi o društvu koje je ovlašteni lokalni distributer za Apple proizvode i koje društvo nije imalo nikakvog razloga da daje lažne podatke poreznom tijelu jer nije stranka u postupku niti je imala nikakav interes u ovom postupku, zbog čega nije bilo potrebno u postupku nadzora provesti kontrolu istinitosti dostavljenih podataka. Stoga, ovaj Sud pravilnom prihvaća ocjenu poreznog tijela kako je cijena predmetnih dobara neobično niska u odnosu na cijene društva Apcom d.o.o., kada se uzme da se trgovina odvijala u aranžmanu u kojem su postojala najmanje dva sudionika prije tužitelja, koji nisu ovlašteni distributeri navedenih proizvoda i jedan od njih ima financijske poteškoće u poslovanju. Slijednom navedenog, prigovor tužitelja se ocjenjuje neosnovanim.
36. Prigovor tužitelja kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđenje predmetne obveze, prema ocjeni ovog Suda nije osnovan.
37. Odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje u tekstu OPZ-a) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima. Stavkom 6. istog članka propisano je da ako se radi utvrđenja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.
38. Prema stajalištu Suda, zastara prava na utvrđenje poreza na dodanu vrijednost za 2015., u smislu odredbe članka 30. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13-115/16.) u vezi članka 108. stavka 2. OPZ-a, započela teći 1. siječnja 2017., dok je za zastara prava na utvrđenje poreza na dodanu vrijednost za 2016. započela teći 1. siječnja 2018. Postupak pred Upravnim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj UsI-1228/21 trajao je od podnošenja tužbe 30. travnja 2021. do donošenja presude 14. ožujka 2022., za koje vrijeme zastara nije tekla u skladu sa odredbom članka 108. stavka 6. OPZ-a. Dakle, uzimajući u obzir početak tijeka zastare, činjenicu kako za vrijeme sudskog postupka nije tekao zastrani rok, razvidno je kako do dana donošenja rješenja o utvrđenju predmetne porezno obveze 11. listopada 2022., odnosno do donošenja rješenja o žalbi tužitelja na spomenuto rješenje dana 2. siječnja 2023., u smislu odredbe članka 108. OPZ-a nije protekao rok od šest godina, odnosno nije nastupila zastara prava na utvrđenje predmetne obveze.
39. Opreza radi, obzirom na prigovor tužitelja kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze primjenom odredbi Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08.- 44/16, dalje u tekstu: stari OPZ) te da se zastoj zastare za vrijeme trajanja sudskog postupka odnosi na postupak naplate, a ne utvrđenje obveze, potrebno je navesti kako bi i u situaciji primjene starog OPZ-a došlo do zastoja zastare prava na utvrđenje porezne obveze, imajući u vidu pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-1692/19-2 od 17. rujna 2020. i presudi Usž-127/16-2 od 11. svibnja 2016.
40. Slijedom prethodno izloženog i utvrđenog, u odnosu na preostale tužbene prigovore koji su identičnih onim žalbenim i iznesenim u prigovoru na Zapisnik o nadzoru, valja kazati kako su tuženik i prvostupanjsko porezno tijelo već dali detaljno i iscrpno obrazložene stavove u osporenim rješenjima, koje kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj Sud, pa se u tom dijelu tužitelj upućuje na obrazloženje osporenih rješenja. Pri tome, prigovor tužitelja kako je izostalo obrazloženje na žalbene navode, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim te smatra kako je tuženo tijelo u cijelosti postupilo u skladu s odredbom članka 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09., 110/21).
41. Dokazni prijedlog tužitelja za svjedočenjem PĐ, NĐ i IĐ, ovaj Sud nije izveo obzirom kako tužitelj u tužbi nije naveo točne okolnosti na koje bi se taj dokaz izveo, odnosno koje sporne činjenice bi se izjavom spomenutih osoba utvrđivale. Također, Sud je ocijenio kako relevantne činjenice u ovom upravnom sporu već proizlaze iz dokumentacije priložene spisu predmeta, stoga se navedeni dokazni prijedlog odbija kao neosnovan.
42. Naposljetku, potrebno je navesti kako Sud opunomoćenici tužitelja nije udijelio dodatni rok za očitovanje na presudu Visokog upravnog suda RH koju je opunomoćenik tuženika dostavio na ročištu održanom 3. travnja 2025., budući je Sud ocijenio kako se ne radi o novim činjenicama i dokazima na koje bi tužitelj imao pravo dostaviti svoje očitovanje radi zadovoljenja načela kontradiktornosti postupka, već se radi samo o izraženim pravnim shvaćanjima višeg suda. Isto tako, ovaj Sud se pri tome vodio i načelom ekonomičnosti sudskog postupka.
43. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.
44. Prema ocjeni Suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.
U Splitu, 5. svibnja 2025.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. Opunomoćeniku tužitelja Odvjetničkom društvu Kovač & partneri d.o.o., Heinzelova 70, Zagreb,
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1
3. U spis,
4. Kalendar 30 dana.
