Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-

Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj P-103/2024-15

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji: Margareta Vivoda, u pravnoj stvari tužitelja: Grad Umag, OIB 84097228497, Umag, G. Garibaldi 6, Tuženi: 1. ZO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. ZOF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o prijedlogu za prekid postupka, 5. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Na temelju odredbe čl. 213. st. 1. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP određuje se prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, pod poslovnim brojem P-394/2021, a po prijedlogu tuženika ZO za ponavljane postupka poslovni broj P-394/21 ili do drugačije odluke suda.

II. Postupak će se nastaviti nakon pravomoćne odluke u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, pod poslovnim brojem P-394/2021, a po prijedlogu tuženika ZO za ponavljane postupka poslovni broj P-394/21, ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

Obrazloženje

1. U ovom postupku tužitelj podnosi tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. U tužbi navodi da je tužitelj Grad Umag vjerovnik novčane tražbine prema dužniku i prvotuženiku ZO u visini glavnice duga od 41.037,94 eura, sa odgovarajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedena je novčana tražbina utvrđena presudom Općinskoga suda u Pazinu, Stalne službe Bujama-Buie, posl.br. P-394/2021-22 od dana 03. srpnja 2023. godine, koja je postala pravomoćna dana 19. srpnja 2023. godine. U razdoblju između objave presude u spomenutoj parnici P- 394/2021 i donošenja rješenja o ovrsi dana 02. listopada 2023. godine, tuženik je nenaplatno raspolagao nekretninom koja je bila objektom ovršne naplate, a koju čini poseban dio zgrade označen kao stan-kuća koji se sastoji od podruma, nužnika i izbe u prizemlju, jedne sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika i bakona na I katu, te tri sobe i hodnika na II katu i tavana, ukupne površine 194,50 m2 , koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Taj je stan ovdje tuženik i ujedno dužnik ZO nenaplatno prenio na svoju kćer, ovdje drugotuženu ZOF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Prijenos nekretnine temeljio se na Ugovoru o darovanju nekretnina od dana 20.09.2023. godine, a iniciran je prijedlogom za uknjižbu zaprimljenim pri zemljišnoknjižnom odjelu u Bujama, Općinskog suda u Pazinu, dana 20. rujna 2023. godine, pod posl.br. Z- 17177/2023. Budući naplata nije moguća na drugim objektima naplate, a to iz razloga što tuženik ZO nema druge vrijednije imovine, Grad Umag je, dana 07. rujna 2023. godine pokrenuo ovrhu na gore navedenoj nekretnini, pri čemu je rješenjem o ovrsi Ovr-985/2023-5 od dana 02.listopada 2023. godine ovrha određena, ali je njezina zabilježba u zemljišnoj knjizi bila nemoguća upravo radi nenaplatnog raspolaganja za korist treće osobe, ovdje tužene ZOF, slijedom čega je izostala pretpostavka knjižnog upisa ovdje tuženika ZO kao knjižnog prednika, a što je dovelo do odbijanja prijedloga za upis. ZO znao je, u trenutku raspolaganja svojom nekretninom, da je protiv njega u tijeku parnični postupak radi naplate tražbine Grada Umaga na ime stečenog bez osnove bespravnim korištenjem poslovnog prostora Grada, a isto je znala i njegova kćer EOF. Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO), međutim, u članku 67.st.3. propisuje da se kod nenaplatnih raspolaganja imovinom smatra da je sam dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svom vjerovniku, dok se glede trećih osoba koje su sudjelovale u tom raspolaganju kao stjecatelji neke stvari ili koristi ne traži da im je bilo poznato ili da im je moglo biti poznato da se raspolaganjem šteti vjerovniku. Unatoč tome, Grad Umag naglašava da su postojali znanje i svijest tuženika u poduzimanju radnji zlonamjerno usmjerenih na osujećivanje naplate presudom utvrđene novčane tražbine. Navedeno, temeljem navedenog pravila ZOO-a to nije dužan posebno dokazivati. Tražbina tužitelja obuhvaćena navedenom presudom P-394/2021 iznosi, na ime glavnice glavne tražbine, 41.037,94 eura, uvećano za tamo iskazane zatezne kamate, te 1.151,53 eura na ime glavnice sporedne tražbine - parničnog troška uvećanog za odgovarajuće zatezne kamate. Stoga, tužitelj ovom tužbom traži od suda da utvrdi da nenaplatno raspolaganje tuženika ZO provedeno temeljem Ugovora o darovanju od dana 20. rujna 2023. godine za korist treće osobe - ovdje tužene ZOF gubi pravni učinak u dijelu koji je potreban radi namirenja navedenih novčanih tražbina tužitelja Grada Umaga.

2. Tužena ZOF se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti. Točni su navodi tužitelja da je pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P394/2021-22 od 03. srpnja 2023. godine na ime naknade za korisiti od bespravnog posjedovanja 1. tuženik obvezan na isplatu iznosa od 41.037,94 €. sa zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškom. O navedenoj presudi 2. tužena ima saznanja tek primitkom ove tužbe, odnosno uvidom u zk izvadak na kojemu je zabilježen navedeni spor, a poznavajući 1. tuženika smatra da je i 1. tuženik sa sa sadržajem presude upoznat onoga dana kada ga je 2. tužena o tome izvijestila. Naime, u navedenom parničnom postupku 1. tuženik je zauzeo potpuno pasivan stav, nije primao sudska pismena te su sve dostave, a tako i dostava presude, vršene putem oglasne ploče suda. Ovo 2. tužena ističe u odnosu na nepostojanje saznanja o tražbini tužitelja u vrijeme sklapanja darovnog ugovora kojim je postala vlasnicom nekretnine u [adresa]. Točno je da je tuženik ZO bio vlasnik stana- kuće upisane u knjigu položenih ugovora za K. O. [katastarska općina] u [broj poduloška], a kako to proizlazi i iz priloženog povijesnog zk izvatka. Međutim, također je očito da je navedena nekretnina već dugi niz godina predmetom raznih postupaka ovrha i ovršnog osiguranja tražbina kako Porezne Uprave, Grada Umaga, a od 2017. godine ista je opterećena i založnim pravom Istarske kreditne banke Umag d.d. u visini glavnice od 1.500.000,00 kn što čini protuvrijednost današnjeg iznosa od cca 200.000,00€. Obzirom na ovršnost svih upisanih tražbina drugih vjerovnika, a poglavito činjenice da je tražbina Istarske kreditne banke Umag d.d. u dospijeću već duže vrijeme, te je i kreditni dug namirivan povremenim uplatama od strane majke 2.tužene i članova njene obitelji, a sve radi sprečavanja ovrhe prodajom založenih nekretnina među kojim je i stan bake 2. tužene, dogovor tuženika je bio da se na ime ranije plaćenih iznosa koji su teretili nekretninu kao i buduće otplate duga prenese vlasništvo nekretnine na 2. tuženu kao kći. Tužena je darovanjem postala vlasnicom nekretnine koja je oterećena potraživanjima vjerovnika u visini koje premašuje vrijednost predmetne nekretnine. Tužena je zajedno sa bratom i majkom započela rješavanje ranije upisanih tražbina pa se ne može smatrati da je nekretninu stekla besplatno, odnosno bez ikakve protučinidbe. Sklapanje darovnog ugovora bio je jedini način da se nekretnina spasi od izlaganja javnoj dražbi jer će 2. tužena uz podršku svoje obitelji pokušati podmiriti sve tražbine koje nekretninu terete, a sebi i svojoj mladoj obitelji (obzirom da je u međuvremenu zasnovala izvanbračnu zajednicu i dobila dijete) osigurati mjesto stanovanja. Kako su odnosi između 1. tuženika i njegove bivše izvanbračne supruge , a i brata 2. tužene trajno i teško poremećeni i, radi izbjegavanja svih sukoba, dugogodišnjeg parničenja, a i činjenice da je jedino 2. tuženoj bilo moguće nagovoriti 1. tuženika na suradnju, to je sklopljen darovni ugovor na koji je tuženik jedino pristao smatrajući da je takvim postupanjem ipak ostavio svojoj djeci određenu imovinu, a ne samo dugove. Nadalje, osim što je rješavanje svih dugova koje terete nekretninu preuzela 2. tužena, to je uvjet predaje posjeda darovane nekretnine bila i isplata određenog novčanog iznosa 1. tuženiku kako bi si osigurao drugi smještaj. Stoga iako je 1. tuženik raspolagao svojom imovinom prema 2. tuženoj kao svojoj kćeri darovnim ugovorom koji predstavlja nenaplatni pravni posao, to u konkretnom slučaju nije učinjeno besplatno raspolaganje imovinom već raspolaganje uz naplatu pa bi se moglo zaključiti da je 2. tužena umjesto 1. tuženiku obvezala se platiti dospjele dugove vjerovnicima, a koji dugovi iznose koliko je i današnja vrijednost nekretnine. Stoga tužena smatra da se ne radi o besplatnom raspolaganju, te da ima pravo dokazivati kako joj nije bilo poznato da se navedenim prijenosom nanosi šteta tužitelju kao vjerovniku. Tužiteljevo potraživanje utvrđeno je presudom posl. broj P-394/2021-22 od 3. srpnja 2023., a postupak po toj tužbi pokrenut je 2021. godine, što znači 15 godina nakon prestanka zakupnog odnosa. Tek je presudom iz srpnja 2023. godine utvrđena tražbina tužitelja, a navedenu presudu 1. tuženik nije osobno nikada primio pa nije ni znao za visinu tražbine u vrijeme sklapanja spornog ugovora. Drugo tužena je za navedeno potraživanje doznala nekoliko mjeseci nakon prvedbe ugovora kada je u banci izvještena o postojanju zabilježbe spora na nekretnini, a sve u postupku dogovora u svezi otplate dospjelog kredita. Slijedom navedenog nikakva namjera tuženih da se navedenim prijenosom vlasništva onemogući naplata tražbine tužitelja nije postojala jer za tražbinu nisu ni znali osim što je tuženiku moglo biti poznato da ga tužitelj potražuje vraćanje zakupljenog prostora u posjed. Prvo tuženik već duže vrijeme ne prima nikakve pošiljke upućene na adresu prebivališta, izolirao se od okoline i smatra da se ništa u životu i ne događa. Da je tužena imala ikakvih saznanja o vođenju navedenog postupka, tada bi zasigurno natjerala tuženika da se aktvino uključi, podnosi prigovore, a u konačnici i pobija presudu koja ne bi postala pravomoćna istekom roka za žalbu. Tužena predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tuženik ZO, prvotuženik navodi da su točni navodi tužitelja da je pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P- 394/2021-22 od 03. srpnja 2023. godine na ime naknade za korisiti od bespravnog posjedovanja 1. tuženik obvezan na isplatu iznosa od 41.037,94 € uvećano za zakonske zatezne kamate, te parnični trošak. Prvotuženik navodi da o navedenoj presudi 2. tužena ima saznanja tek primitkom ove tužbe, odnosno uvidom u zk izvadak na kojemu je zabilježen navedeni spor, a 1. tuženik je sa ranijim postupkom i presudom upoznat onoga dana kada ga je 2. tužena o tome izvijestila. Naime, u ranijem parničnom postupku 1. tuženik nije primao sudska pismena, te su sve dostave, a tako i dostava presude, vršene putem oglasne ploče suda. Ovo 1. tuženik ističe u odnosu na nepostojanje saznanja o tražbini tužitelja u vrijeme sklapanja „darovnog ugovora“ kojim je 2. tužena postala vlasnicom nekrEtnine u [adresa]. Točno je da je tuženik ZO bio vlasnik stana- kuće upisane u knjigu položenih ugovora za k. o. [katastarska općina] u [broj poduloška], a kako to proizlazi i iz priloženog povijesnog zk izvatka. Međutim, također je očito da je navedena nekretnina već dugi niz godina predmetom raznih postupaka ovršnog osiguranja tražbina kako Porezne Uprave, Grada Umaga, a od 2017. godine ista je opterećena i založnim pravom Istarske kreditne banke Umag d.d. u visini glavnice od 1.500.000,00 kn što čini protuvrijednost današnjeg iznosa od cca. 200.000,00€. Obzirom na ovršnost svih upisanih tražbina drugih vjerovnika, a poglavito činjenice da je tražbina Istrske kreditne banke Umag d.d. u dospijeću već duže vrijeme, te je i kreditni dug namirivan povremenim uplatama od strane EO majke 2. tužene i članova njene obitelji, a sve radi sprječavanja ovrhe prodajom založenih nekretnina među kojim je i stan majke EO. Obzirom da 1. tuženik nije plaćao svoje obveze koje su teretile nekretninu, dogovor tuženika je bio da se na ime ranije plaćenih iznosa koji su teretili nekretninu kao i buduće otplate duga prenese vlasništvo nekretnine na 2. tuženu kao kćerku. Tim „darovanjem“ je 2. tužena postala vlasnicom nekretnine koja je oterećena potraživanjima vjerovnika u visini koje premašuje vrijednost predmetne nekretnine. Nakon predmetnog „darovanja“ 2. tužena je zajedno sa bratom ŽO i majkom EO započela rješavanje ranije upisanih tražbina. Sklapanje „darovnog ugovora“ bio je jedini način da se nekretnina spasi od izlaganja javnoj dražbi jer je intencija bila da 2. tužena uz podršku svoje obitelji pokuša podmiriti sve tražbine koje nekretninu terete, te sebi i svojoj mladoj obitelji (obzirom da je u međuvremenu zasnovala izvanbračnu zajednicu i dobila dijete) osigurati mjesto stanovanja. Obzirom da 1. tuženik već duže vrijeme ima narušene odnose sa bivšom izvanbračnom suprugom EO, a tako i sinom ŽO, 1. tuženik i 2. tužena su radi izbjegavanja svih sukoba (dugogodišnjeg parničenja), odlučili sklopili ugovor kojim je 1. tuženik pokazao svoju dobru namjeru u rješavanju ključnih problema. Nadalje, osim što je rješavanje svih dugova koje terete nekretninu preuzela 2. tužena, to je uvjet predaje posjeda darovane nekretnine bila i isplata određenog novčanog iznosa 1. tuženiku kako bi si osigurao drugi smještaj. Stoga iako su 1. tuženik i 2. tužena sklopili ugovor pod nazivom „darovni ugovor“, u konkretnom slučaju nije učinjeno besplatno raspolaganje imovinom već raspolaganje uz naplatu, obzirom da je 2. tužena preuzela obvezu isplate određenog iznosa novca 1. tuženiku i obvezu podmirenja svih dospjelih dugova ostalim vjerovnicima, a koji dugovi iznose koliko je i današnja vrijednost nekretnine. U skladu s navedenim, 1. tuženik smatra da se ne radi o besplatnom raspolaganju. Sukladno članku 67. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, naplatno raspolaganje može se pobijati samo ako je 1. tuženik u vrijeme raspolaganja znao ili moga znati da takvim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima, a 2. tuženoj je to bili poznato ili moglo biti poznato. Tužiteljevo potraživanje utvrđeno je presudom iz točke 1. ovog odgovora, a postupak po toj tužbi pokrenut je 2021. godine, što znači 15 godina nakon prestanka zakupnog odnosa. Tek je presudom iz srpnja 2023. godine utvrđena tražbina tužitelja, a navedenu presudu 1. tuženik nije osobno nikada primio pa nije ni znao za istu, a niti visinu tražbine u vrijeme sklapanja spornog ugovora. Drugotužena je za navedeno potraživanje doznala primitkom tužbe u ovom predmetu. Slijedom navedenog nikakva namjera tuženih da se navedenim prijenosom vlasništva onemogući naplata tražbine tužitelja nije postojala jer za tražbinu nisu ni znali. Prvotuženik već duže vrijeme ne prima nikakve pošiljke upućene na adresu prebivališta, te da je imao ikakvih saznanja o vođenju navedenog postupka, tada bi se zasigurno uključio. Nadalje, člankom 66. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako dužnik nema dovoljno sredstava za namirenje tražbine svog vjerovnika. U ovom predmetu, tužitelj nije ičime dokazao da je pokušao naplatu na drugim objektima naplate već isključivo na nekretnini koja je predmetom ugovora između tuženih, odnosno nije ičime dokazao da 1. tuženik nema dovoljno drugih sredstava za namirenje vjerovnikove tražbine, već samo presumira. Tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije dozvoljeno podnijeti prema dužniku na osnovi presumpcije iliti sumnje da dužnik nema drugih sredstava za namirenje tražbine. Činjenica da je 1. tuženik u vrijeme podnošenja tužbe imao drugih sredstava za podmirenje tužiteljeve tražbine proizlazi čak i iz navedenog sporazuma.

2.1. Nadalje, 1. tuženik ističe da je dana 5. lipnja 2024. godine pred Općinskim sudom u Pazinu – stalna služba Buje podnio prijedlog za ponavljanje postupka P- 394/2021 zbog razloga iz članka 421. stavka 1. točke 10. Zakona o parničnom postupku, a o kojem prijedlogu do dana podnošenja odgovora nije odlučeno. U prijedlogu ovdje 1. tuženik spori visinu utvrđenog potraživanja ovdje tužitelja. Stoga, a obzirom da odluka o prijedlogu za ponavljanje postupka predstavlja prethodno pitanje o kojemu ovisi dopustivost i osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, to 1. tuženik traži da Naslovni sud prekine ovaj postupak sve do pravomoćne odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka, sve sukladno članku 12. Zakona o parničnom postupku.

1. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i predlaže njegovo odbijanje, kao i da tužitelja obveže na naknadu parničnih troškova uvećanih za zakonsku zateznu kamatu.

3. Na pripremnom ročištu od 1. listopada 2024. godine tužitelj u odnosu na prijedlog za prekidom ovog postupka do pravomoćne odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka u predmetu poslovni broj P-394/2021 ističe kako smatra da nisu ispunjeni razlozi za prekidom ovog postupka zato jer se radi o pravomoćnoj odluci poslovni broj P-394/2021 i pravni odnos između tužitelja s jedne strane i tuženika s druge strane o tražbini glede koje se traži pobijanje je riješen.

4. 1. tuženik ZO i dalje predlaže da sud prekine postupak u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka povodom prijedloga za ponavljanje postupka poslovni broj P-394/2021 te ističe da je predmetom tog prijedloga za ponavljanje upravo saznanje za nove činjenice koje bi za 1. tuženika donijele povoljniju odluku u navedenom predmetu P-394/2021, a koje su izravno povezane s osnovom ovog tužbenog zahtjeva.

5. 2. tužena ZOF pridružuje se navodima 1. tuženika kojim se predlaže prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja povodom prijedloga za ponavljanje u predmetu poslovni broj P-394/2021. Također ističe da je 2. tužena komunicirala s tužiteljem u cilju namirenja tražbine 1. tuženika te da ista ne spori postojanje takve tražbine, ali osporava visinu tražbine. Obzirom da se očekuje odluka o podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka smatra svrsishodnim prekid ovog postupka do donošenja te odluke.

6. Uvidom u rješenje posl. broj P-394/2021-43 od 18. rujna 2024. godine, (uvid i preslik kroz eSpis) utvrđeno je da je dopušteno ponavljanje postupka u navedenom predmetu i ukinuta je presuda Općinskog suda u Pazinu, SS u Bujama-Buie posl. broj od 3. srpnja 2024. godine u točki II izreke kojom je naloženu tuženiku ZO da isplati Tužitelju Gradu Umagu novčani iznos od 41.037,94 eur /309.200,36 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, na svaki pojedinčani mjesečni iznos, počevši od 5.11.2006. godine pa do 5.5. 2021. godine, na način kako je navedeno u rješenju poslovni broj P-394/2021-43 od 18. rujna 2024. godine. Sud je u obrazloženju rješenja naveo kako smatra da je u odnosu na predlagatelja/tuženika ZO ispunjen uvjet propisan člankom 422. stavkom 2. ZPP-a, odnosno da on nije mogao bez svoje krivnje iznijeti razloge na koje se poziva u prijedlogu za ponavljanje postupka, prije nego što je postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom, budući da je predmetni račun, a koji predlagatelj, ovdje tuženik, dostavlja uz prijedlog za ponavljanje postupka kao novi dokaz, nastao tek nakon pravomoćnosti prvostupanjske presude. Sud je u rješenju kojim je dopustio ponavljanje postupka istakao i da bi temeljem predmetnog računa broj 46869875 za predlagatelja/tuženika mogla biti donesena povoljnija odluka u smislu da je njegovo dugovanje za poslovni prostor manje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom prvostupanjskom presudom odnosno niže od 41.037,94 eura glavnice, uvećano za zatezne kamate. Naime, istaknuto je i da je tuženik ZO nakon pravoćnosti presude u predmetu P- 394/21 primio od Grada Umaga račun broj 46869875 od 7. svibnja 2024. godine, u kojem Grad Umag navodi da je mjesečni iznos zakupnine za predmetni poslovni prostor veličine 39,00m2 temeljem ugovora o zakupu Klasa: 372-03/03-01/47 iznosi 167,41 eura, a da je tuženik ZO obaviješten i da njegovo ukupno dugovanje iznosi 27.675,17 eura. Predmetni račun da predstavlja knjigovodstvenu ispravu u smislu članka 8. Zakona o računovodstvu (Narodne novine 78/2015, 134/2015, 120/2016, 116/2018, 42/2020, 47/2020, 114/2022 i 82/2023), odnosno radi se o jednostranom aktu poslovnog subjekta, u konkretnom slučaju /tužitelja Grada Umaga, kojim isti, kao vjerovnik novčane obveze po zakupnom odnosu, poziva dužnika odnsono tuženika, na plaćanje predmetne novčane obveze. Sud u navedenoj oduci, između ostalog, također navodi da bi temeljem predmetnog računa za tuženika ZO mogla biti donesena povoljnija odluka u smislu da je njegovo dugovanje za poslovni prostor manje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom prvostupanjskom presudom odnosno niže od 41.037,94 eura glavnice, uvećano za zatezne kamate. Sud je stoga temeljem članka 427. stavka 2. ZPP-a dopustio ponavljanje postupka u odnosu na točku II izreke pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P- 394/2021-22, od 03. srpnja 2023. godine, u kojoj je tuženiku naloženo da tužitelju isplati novčani iznos na ime koristi stečene bez pravne osnove korištenjem prostora u vlasništvu Grada Umaga, u iznosu od 41.037,94 eura uvećanim za zakonske zatezne kamate, te su u tom dijelu točke II izreke ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj: P-394/2021-22, od 03. srpnja 2023. godine.

6.1. Po izjavljenoj žalbi Grada Umaga predmet je na Županijskom sudu od 20. ožujka 2025.

7. Sud je prihvatio prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka po prijedlogu za ponavljanje postupka u predmetu Poslovni broj P-394/2021 Općinskog suda u Pazinu, SS u Bujama-Buie. Kako je navedeno ovo je postupak radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, koje su prema tvrdnji tužitelja učinjeni kao bi se osujetila naplata potraživanja tužitelja prema tuženiku ZO. U postupku radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji potrebno je utvrditi više pretpostavki, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima koji uređuje navedeni institut. Međutim, polazište je visina potraživanja tužitelja- vjerovnika, a kako bi se potom utvrdilo da li je poduzetim radnjama po tuženima naplata potraživanja vjerovnika, ovdje tužitelja osujećena, odnosno da li tuženik, kao dužnik ima dovoljno imovine iz koje bi se potraživanje moglo namiriti , bez obzira na raspolaganje tuženika. U odgovoru na takvo pitanje, prvenstveno je i ključno utvrditi visinu potraživanja vjerovnika, kako bi se ona dovela u svezu sa visinom imovine dužnika, a što je podnošenjem prijedloga za ponavljanje postupka postalo sporno. Stoga je sud ocijenio da je oportuno prekinuti ovaj postupak do pravomoćne odluke u navedenom predmetu, po prijedlogu za ponavljanje postupka, kako bi se utvrdila konačna visina potraživanja tuženika Grada Umaga- [adresa] prema tuženiku ZO, i potom i ostale okolnosti koje su propisane i potrebno ih je utvrđivali u postupku radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. U pravu je tužitelj Grad Umag kad ističe da se radi o pravomoćnoj odluci suda u predmetu P-394/21, međutim obzirom na istaknute razloge u prijedlogu za ponavljanje postupka, i u konačnici rješenje suda kojim je (za sada nepravomoćno) dopušteno ponavljanje postupka, postoje okolnosti koje utječu i na odluku u ovom postupku, osnovanost i visinu zahtjeva.

8. Slijedom iznijetog, a primjenjujući odredbu čl. 213. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja, budući sud ocjenjuje da je odluka u navedenom postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka prethodno pitanje, čl. 12. ZPP-a.

9. Ukoliko se okolnosti promijene ili sud ocijeni da više nije potrebno čekati pravomoćnu odluku po prijedlogu za ponavljanje postupka u predmetu poslovni broj P-394/21 sud može nastaviti postupak i ranije.

Buje-Buie, 5. svibnja 2025.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka ovog rješenja.

Dna:

1. Punomoćniku tužitelja,

2. Punomoćniku tuženika, 1. i 2.