REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Pn-217/2020-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju UU, dipl.iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Osijeku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 26. ožujka 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnice tužitelja UU, dipl. iur. i punomoćnice tuženika Ive Kaselj Šabić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., nakon javne objave, 2. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747 Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 uplati iznos od 10.473,91 eur = 78.915,67 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, da tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR (jednu tisuću sedam stotina pedeset eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, za više zatraženi iznos od 325,66 EUR (tri stotine dvadeset i pet eura i šezdeset i šest centi), na ime troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio 8. lipnja 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete u iznosu od 78.915,67 kuna, a za razdoblje isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020.

1.1. Tužitelje je u tužbi naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. srpnja 2007. na cesti D-514 zapadno od trgovačkog centra MIO Agrostroj u smjeru istoka, teže tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja, JU, iz [adresa]. Nadalje, naveo je da je u nezgodi imenovani sudjelovao kao vozač bicikla, prilikom povratka kući s posla. Tužitelj je naveo kako je za prometnu nezgodu u kojoj je sudjelovao osiguranik tužitelja presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj: K-659/07-6 od 28. listopada 2008., proglašena krivom AU iz [adresa], kojoj je izrečena novčana kazna. Tužitelj je naveo kako je AU kritične zgode upravljala osobnim vozilom marke Mercedes E 270 CDI, registarskih oznaka [registarska oznaka], a koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika, policom od automobilske odgovornosti: 0805191273.

1.2. Tužitelj je naveo kako je on svom osiguraniku JU, zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći, rješenjem broj: 67610 od 16. studenog 2009. priznao pravo na invalidsku mirovinu, počevši s isplatama 17. rujna 2009., a koje isplate se vrše i u trenutku podnošenja tužbe.

Tužitelj je naveo kako je po istom pravnom osnovu on od tuženika već potraživao naknadu štete tako da je presudama Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj: P-419/2014-7 od 10. listopada 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-9159/2014-3 od 25. travnja 2017., kao i presudama Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu broj: P-352/2017-22 od 25. svibnja 2018. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 4471/2018-3 od 17. rujna 2019. utvrđena odgovornost tuženika za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine osiguraniku JU, koje su izvršene zaključno do 31. svibnja 2017.

1.3. S tim u svezi tužitelj je naveo, kako je on, s obzirom da je odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju utvrđena navedenim presudama, pozvao tuženika da mu temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13) naknadi štetu u mirnom postupku, i to štetu koja je nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja JU, u nastavnom razdoblju, a što je tuženik odbio.

Tužitelj je naveo kako isplata invalidske mirovine u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020., u ukupnom iznosu od 78.915,67 kuna, predstavlja štetu, koju je tužitelj u konkretnom parničnom postupku i utužio. Tužitelj je naveo kako predmetni iznos potražuje od tuženika, odnosno svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13.) 1.4. Podneskom od 22. ožujka 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je iznos utuženog potraživanja zatražio u eurima, a s obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj. Uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao isplatu iznosa od 10.473,91 eur = 78.915,67 kuna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao tužbu i tužbeni zahtjev, pri tome nije osporavao činjenicu da se12. srpnja 2007. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo, za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog tjelesne ozljede, smrti, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećenja stvari.

Tuženik je naveo kako je u konkretnom slučaju obvezu tuženika potrebno prosuđivati primjenom odredbe članka 27. ZOOP-a, s obzirom da je nesporno da je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu od 16. studenog 2009., a koje isplate su vršene od 17. rujna 2009.

Tuženik smatra da je postojanje i opseg tuženikove obveze, kao osiguratelja vozila, kao štetnika, regulirano odredbom članka 27. stavak 3. ZOOP-a, koja propisuje da se opseg i visina obveze tuženika kao društva osiguranja na naknadu štete ovdje tužitelju određuje na način da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

S tim u svezi tuženik je naveo da njegova obveza postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tuženika bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, što se u predmetnom slučaju nije ispunilo obzirom da nije sporno da je uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja upravo ozljeda na radu radi koje mu je nastala invalidnost i profesionalna nesposobnost za rad.

2.1. Tuženik je također naveo kako tužitelj u tužbi navodi da je osiguraniku tužitelja JU rješenjem tužitelja od 16. studenog 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu, a iz kojeg rješenja je razvidno da mu je invalidska mirovina priznata zbog ozljede na radu. S tim u svezi tuženik je naveo kako nema dvojbe u pogledu prednosti primjene odredaba ZOOP-a u odnosno na ZOMO. Nadalje, naveo je kako s obzirom na sadržaj odredbe članka 27. ZOOP i činjenice da je osiguranik tužitelja JU umirovljen zbog ozljede na radu, tužitelju nije nastala šteta u vidu razmjernog iznosa mirovine, slijedom čega je u cijelosti neosnovan predmetni zahtjev u dijelu u kojem se odnosi na isplaćene mirovine. Tuženik je, također naveo, da presude na koje se poziva tužitelj, a koje su donijete u vezi ranijih perioda isplate mirovine osiguraniku GU, ni u čemu ne obvezuju i sud u predmetnoj parnici. Tuženik se protivio korištenju dokaza iz drugih parničnih postupaka. Tuženik je naveo da je prema dokumentaciji i rješenjima tužitelja priloženim uz tužbu nesporno da je kod osiguranika tužitelja GU utvrđena profesionalna nesposobnost za rad. U svezi s navedenim tuženik se pozvao na članak 18. Uredbe o medicinskom vještačenju u mirovinskom osiguranju, kojim je propisano da će vještak donijeti nalaz i mišljenje da postoji profesionalna nesposobnost za rad kada utvrdi da je radna sposobnost osiguranika trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe, ali da još postoji preostala sposobnost za rad na poslovima prema kojima se ocjenjuje radna sposobnost osiguranika odnosno za rad na drugim poslovima. Vještak će donijeti nalaz i mišljenje da postoji opća nesposobnost za rad kada utvrdi da je kod osiguranika radna sposobnost trajno smanjena za više od polovicu prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti i da kod njega nema preostale radne sposobnosti.

2.2. Tuženik je naveo kako je u slučaju profesionalne nesposobnosti poslodavac dužan radnika preraspodijeliti na poslove koje radnik s preostalom sposobnošću može obavljati. S tim u svezi tuženik je naveo kako sukladno odredbi članka 162. Zakona o mirovinskom osiguranju Zavod ima pravo na naknadu štete od poslodavca, ako je šteta nastala zbog neizvršenja njegove zakonske ili ugovorne obveze u svezi s profesionalnom rehabilitacijom invalida. Tuženik je naveo kako iz Mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 24. kolovoza 2009. nedvojbeno proizlazi da poslodavac osiguranika tužitelja, kao ni tužitelj nisu postupali sukladno zakonskim obvezama o dužnosti preraspodjele radnika na poslove koje može obavljati s preostalom radnom sposobnosti. Tuženik smatra da on ne može odgovarati tužitelju za naknadu štete koja je posljedica opisanih postupanja protivnih zakonskim obvezama. Tuženik je nadalje, naveo da tužitelj nije dokazao, odnosno, nije niti tražio mišljenje ustanove za profesionalnu orijentaciju iz čega proizlazi da je propustio naknaditi štetu od poslodavca, pa je i na taj način prekinuo uzročno- posljedičnu vezu za zasnivanje odgovornosti tuženika.

2.3. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja. S tim u svezi tuženik se pozvao na odredbu članka 166. stavak 1. i 2. te članka 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 61/11, 114/11 – dalje ZMO). Nadalje, tuženik je naveo kako je odredbom članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisan trogodišnji zastarni rok za potraživanja naknade štete, dok je početak tog roka citiranom odredbom članka 166. stavak 2. ZMO-a, dakle odredbom posebnog zakona (lex specialis), određen s danom konačnosti rješenja donesenih u postupku kojim je priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Tuženik se u prilog istaknutom prigovoru zastare pozivao i na brojnu sudsku praksu: odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2028/2011-2 od 28. travnja 2015., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1774/2011 od 13. svibnja 2011., Županijski sud u Zagrebu, br. Gž-5463/08-2 od 20. travnja 2010., Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-x 1078/15-2 od 27. rujna 2016., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Rev-1868/1999 od 13. prosinca 2000. i dr. Tuženik je naveo da za početak zastarnog roka nije odlučan trenutak plaćanja pojedinog iznosa mirovine već trenutak primitka rješenja o mirovini u kojem je utvrđena visina iste jer je to trenutak saznanja za cjelokupnu štetu koja će izvjesno i sukcesivno nastajati i u budućnosti. S tim u svezi tuženik smatra kako nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade štete, zbog čega se sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima primjenjuje odredba članka 230. stavak 1. i trogodišnji zastarni rok.

2.4. Tuženik je osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva, navodeći kako je tužitelj u tužbi naveo da je do umirovljenja njegovog osiguranika došlo rješenjem o umirovljenju od 16. studenog 2009., pri tome tužitelj potražuje naknadu štete na ime isplaćene cijele mirovine, a ne razmjerni iznos mirovine koji je manji od iznosa cjelokupno isplaćene mirovine koji se potražuje tužbom.

S tim u svezi tuženik je naveo kako je u vrijeme umirovljenja tužiteljeva osiguranika na snazi bio Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj:

102/98 i 130/10, izmjene i dopune „Narodne novine“ broj: 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13), a čija odredba članka 160. stavak 5. je propisivala: „Visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu .“

Tuženik je, nadalje, naveo kako je 1. siječnja 2014. stupio na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine broj: 151/14), a čija odredba članka 161. stavak 2. točke 1. propisuje: „Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu“.

S tim u svezi tuženik je naveo kako prema novom zakonu, tužitelj više ne potražuje razmjerni iznos mirovine nego puni iznos mirovine koju isplaćuje odnosno cijeli iznos mirovine i to bez obzira na činjenicu što je njegov osiguranik JU za period do umirovljenja uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje. Tuženik smatra kako je tužitelj (kao državni fond) promijenio zakon tako da mu ide u prilog pa s jedne strane od poreznih obveznika naplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje, a kada netko od poreznih obveznika nesrećom počini štetu drugom osiguraniku tužitelja tada bi porezni obveznici trebali platiti cijelu mirovinu tužitelju a da pri tome tužitelj HZMO zadrži sve doprinose koje je do tada primio.

2.5. Tuženik smatra kako osiguravatelj motornog vozila može odgovarati samo na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Tuženik je naveo kako se on kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP). Tuženik je nadalje, naveo kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP- a. Tuženik smatra da njegova obveza nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela („razmjerni iznos mirovine“). Tuženik je naveo da čak i kada bi se primjenjivao Zakon o mirovinskom osiguranju, što tuženik drži pravno neosnovanim, tuženik smatra važnim istaknuti da je obvezno-pravni odnos nastao štetnim događajem, odnosno prometnom nezgodom, te rješenjem o umirovljenju, koji su se događaji obistinili prije stupanja na snagu ZOMO iz 2014. godine. Prema tome, u vrijeme nastanka obvezno-pravnog odnosa na snazi je bio raniji Zakon o mirovinskom osiguranju, pa je u tom smislu tužitelj HZMO u ovoj pravnoj stvari jednako kao za period prije 1. siječnja 2014. tako i za kasniji period, mogao obračunati samo razmjerni iznos mirovine.

2.6. Tuženik se u prilog svojih navoda pozvao i na odluku Ustavnog suda broj U- I-425/2009i dr. od 19. srpnja 2012. u kojoj stoji: “Ustavni sud stoga utvrđuje da je zakonodavac dužan urediti izvore financiranja HZZO a tako da obveze osiguravajućih društava koja se bave pružanjem usluga obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti svede na razumnu mjeru u skladu s načelom razmjernosti i da ih uredi jednoznačno, precizno i predvidljivo, pazeći na pravnu jedinstvenost i unutarnju pravnu dosljednost uređenja tih obveza (osobito kad je riječ o međusobnoj usklađenosti ZOZO-a i ZOOP-a). Odstupanja od temeljnih postulata odgovornosti za naknadu štete prema pravilima odštetnog prava u tom pravnom području mogu biti dopuštena, ali moraju biti uređena tako da obveze koje iz njih proizlaze ne predstavljaju prekomjeran i nerazmjeran teret za osiguravajuća društva koja se bave pružanjem usluga obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.“

2.7. Tuženik je osporavao tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP). Nadalje, tuženik je naveo kako se pasivna legitimacija tuženika temelji na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa se postojanje i opseg obveze tuženika na naknadu štete koja je predmet konkretnog postupka regulira odredbom čl. 27. ZOOP. Tuženik je naveo kako je odredbom članka 27. stavak 3. ZOOP-a propisan opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju i to na način da visina mirovine kao obveza naknade štete koju tužitelj može potraživati predstavlja novčani koji se određuje na slijedeći način: „Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“

S tim u svezi tuženik je naveo kako oveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Tuženik, stoga, smatra kako u konkretnom slučaju mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku nije veća od mirovine koju bi isplaćivao da je njegov osiguranik umirovljen zbog povrede na radu, pa time ne postoji obveza tuženika na naknadu štete tužitelju. U svezi s navedenim tuženik se pozvao i na sudsku praksu, odluke: Općinskog suda u Splitu P1-9990/09 od 11. veljače 2011. potvrđenu presudom Županijskog suda u Splitu U220/11 od 10. studenog 2011. potvrđenu odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1067/12-2 od 5. prosinca 2017.

3. Stranke su se tijekom postupka podnescima podrobnije očitovale na navode tužbe, odnosno odgovora na tužbu, u kojima su u bitnome ponavljale svoje stavove i pozivale se na oprečnu sudsku praksu koju su dostavljale sudu u privitku svojih podnesaka, ovo stoga jer je ranije bilo prihvaćeno pravno stajalište da se na subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje pravno shvaćanje je promijenjeno recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na način da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate.

4. Odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari sud je utvrdio čitanjem materijalnih dokaza koje su stranke dostavile uz tužbu i odgovor na tužbu, te su pročitane isprave i to: preslika presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj:

K-659/07 od 28. listopad 2008 (stranica spisa 4-5), rješenje tužitelja broj spisa 67610 od 16. studenog 2009. (stranica spisa 6-7), rješenje tužitelja broj spisa 67610 od 16. studenog 2009. (stranica spisa 8, 36-37), prijava o ozljedi na radu za JU (stranica spisa 9-10), presuda Trgovačkog suda u Osijeku Stalna služba u Slavonskom Brodu broj: P-352/2017-22 od 25. svibnja 2018. (stranica spisa 11-13), presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: 28Pž-4471/2018-2 od 17. rujna 2019 (stranica spisa 14-16), presuda Trgovačkog suda u Osijeku Stalna služba u Slavonskom Brodu broj: P-419/2014-7 od 10. listopad 2014. (stranica spisa 17-21) presuda Visokog Trgovačkog suda RH broj 58Pž-9159/2014-3 od 25. travnja 2017. (stranica spisa 22-25), odštetni zahtjev (stranica spisa 27), obračun isplata na teret tužitelja za razdoblje 1. lipanj 2017. do 30 travnja 201.7 za osiguranika tužitelja JU (stranica spisa 28-38), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju, nalaz i mišljenje o invalidnosti (stranica spisa 38), te je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Filipu Toliću, dipl. oec.

4.1. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 26. ožujka 2025. sud je odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka GU kao i prijedlog za priklapanje spisa Trgovačkog suda u Osijeku Stalna služba u Slavonskom Brodu broj P-419/2014 i P-352/2017, kao nepotrebne. Naime, na temelju odredbe članka 220. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 48/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) sud navedene dokaze, kao i tuženikov prijedlog za provođenjem vještačenja po vještaku specijalisti medicine rada, a radi utvrđenja da li je poslodavac osiguranika tužitelja pokušao preraspodijeliti GU na poslove koje može obavljati s preostalom sposobnošću, nije izvodio jer je na temelju dokaza koje je sud izveo sud ocijenio da je izvođenje predloženih dokaza saslušanjem svjedoka JU, priklapanje navedenih spisa kao i vještačenje po vještaku medicine rada suvišno u korelaciji s utvrđenim činjeničnim stanjem, i kao takvi nepotrebni za meritornu odluku, jer su u tijeku postupka među strankama bile nesporne odlučne činjenice, dok je sporna bila primjena materijalnog prava.

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku JU, u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020., a zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed ozljede i bolesti (zbog prometne nesreće koju je prouzročila AU iz Slavonskog Broda, upravljajući automobilom marke Mercedes E 270 CDI, registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je u trenutku prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti: 0805191273.

5.1. Dakle, riječ je o subrogacijskom zahtjevu tužitelja za isplatom tzv. kapitalizirane štete, pri čemu tužitelj takav zahtjev temelji na materijalno pravnoj osnovi za koju smatra da proizlazi iz odredbe članka 160. i čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, tj. zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju.

5.2. Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog potraživanja tužitelja za razdoblje isplaćenih mirovina u periodu od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020., navodeći kako je u konkretnoj pravnoj stvari tužba podnesena 8. lipnja 2020. Kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju povremenih davanja koja dospijevaju mjesečno, to ista sukladno odredbi članka 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, međutim pravo iz kojeg potječu pravovremene tražbine zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine iz članka 227. stavka 1. ZOO-a. (isto: Odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1423/08-2 od 20. siječnja 2009.). S obzirom da tužitelj potražuje naknadu za isplaćene iznose mirovine u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020., a tužbu je podnio sudu 8. lipnja 2020. to je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer zastara utužene tražbine nije nastupila.

6. Između stranaka u postupku nije bila sporna

- činjenica nastanka štetnog događaja - prometne nezgode od 12. srpnja 2007. godine

- činjenica da je vozilo registracijskih [registarska oznaka], u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano od tuženika ugovorom o osiguranju, dakle nesporna je pasivna legitimacija tuženika,

- činjenica da je vozačica tog vozila osiguranog kod tuženika AU, iz [adresa] proglašena krivom za nastanak predmetnog štetnog događaja,

- činjenica da je osiguranik tužitelja JU, iz [adresa] ozlijeđen u predmetnom štetnom događaju, da mu je rješenjem tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovnu, zbog ozljede na radu i nastale profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 28. srpnja 2009.

- tuženik nije činio spornim da je tuženik naknadio štetu tužitelju za prethodna utužena razdoblja sukladno pravomoćnim sudskim presudama

6.1. Sporno je pripada li tužitelju pravo na naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja za utuženo razdoblje od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020., u cijelosti sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015. i 93/2015., dalje: ZMO) ili u razmjernom iznosu sukladno odredbi članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., dalje: ZOOP).

6.2. Sporne činjenice sud je utvrđivao čitanjem materijalnih dokaza koje su stranke u postupku predložile i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomsko-financijske struke

7. Prema odredbi članka 2. stavka 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stranke u postupku su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. st. 1. ZPP).

8. Na prijedlog stranaka, u tijeku dokaznog postupka provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Filipu Toliću, dipl. oec. koji je sudu pisani nalaz i mišljenje dostavio 23. srpnja 2021. U pisanom nalazu i mišljenju (stranica spisa 86-92), stalni sudski vještak naveo je da isplaćena invalidska mirovina osiguraniku GU u razdoblju 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020. iznosi 78.915,67 kn.

8.1. Podneskom od 2. lipnja 2022. tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju navodeći ne predstavljaju financijsko-knjigovodstveni dokument koji dokazuje isplatu, nego da se radi o internom dokumentu – obračunu tužitelja - koji nije javna isprava. Tuženik je prigovarao pristupu vještaka dodijeljenom zadatku, navodeći da je vještak dokumentaciju temeljem koje je vještačio pribavljao izravno od tužitelja. Tuženik je ukazao sudu i kako je on u podnesku od 1. ožujka 2021. zatražio dopunu zadatak vještaku na način da se vještak za financije i računovodstvo mr.sc. Filip Tolić očituje o tome postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a br. 67610 od 16. studenog 2009. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sve sukladno članka 27. stavak 3. ZOOP-a.

8.2. Ovosudnim rješenjem poslovni broj: Pn-217/2020-20 od 21. kolovoza 2024. sud je odredio provođenje dokaza dopunom financijskog vještačenje te je naložio stalnom sudskom vještaku mr.sc. Filipu Tolići, dip. oec. da se očituje postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja broj: 67610 od 16. studenog 2009. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu.

8.2.1. Stalni sudski vještak mr.sc. Filip Tolić, dipl. oec. dostavio je ovome sudu 28. studenog 2024. dopunu svojega nalaza i mišljenja (stranica spisa 426-433). U dopunskom nalazu i mišljenju vještak Tolić je naveo kako je utvrdio da postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja broj: 67610 od 16. studenog 2009. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu te da ista iznosi 1.826,21 HRK ili 242,38 EUR-a. Nadalje, vještak se očitovao na prigovore tuženika istaknute u podnesku od 2. lipnja 2022. navodeći da je uz svoj nalaz i mišljenje od 23. srpnja 2021. priložio podatke od isplatama koje je pribavio od tužitelja jer iste nisu priležile spisu, a bile su potrebne za izradu nalaza i mišljenja.

8.2.1.1. U podnesku od 9. prosinca 2024. tužitelj je naveo kako dopunu vještačenja smatra nesvrsishodnim te smatra da je sud nepotrebno naložio provođenje dokaza nadopunom vještačenja. Tužitelj smatra da je netočan vještakov obračun jer tužitelj već isplaćuje osiguraniku GU invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, što nije niti sporno između parničnih stranka. Tužitelj je dostavio rješenje tužitelja iz kojeg proizlazi da se osiguraniku JU isplaćuje invalidska mirovina zbog ozljede na radu. Tužitelj je nadalje naveo kako je nejasno kako je vještak mogao utvrditi razliku kada je u prvom nalazu i mišljenju utvrdio da je osiguraniku tužitelja isplaćena invalidska mirovina zbog ozljede na radu u iznosu od 78.915,67 kuna. S tim u svezi tuženik je naveo kako niti ne može postojati razlika kada se osiguraniku već isplaćuje invalidska mirovina zbog ozljede na radu.

8.2.1.2. Podneskom od 20. prosinca 2024. tuženik se očitovao na dopunski nalaz i mišljenje vještaka Tolića te je naveo da iz razloga ekonomičnosti postupka tuženik ne prigovora dopuni nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo mr.sc. Filipa Tolića od 28. studenog 2024. Tuženik je naveo kako on smatra da ne bi trebala postojati razlika koju vještak navodi jer se osiguraniku tužitelja JU upravo zbog ozljede na radu isplaćuje mirovina, tuženik je ipak zbog dugotrajnosti postupka u skladu s načelom ekonomičnosti prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo mr.sc. Filipa Tolića dipl. oec.

8.3. Na ročištu održanom kod ovoga suda 26. ožujka 2025. stalni sudski vještak mr. sc. Filip Tolić, dipl. oec. usmeno je iznio svoj nalaz i mišljenje te je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 23. srpnja 2021. i dopune istoga od 28. studenog 2024. Vještak je iskazao kako je u osnovnom nalazu i mišljenju prikazao sve isplate na ime invalidske mirovine za osiguranika JU. Vještak je, nadalje, naveo, kako je iz njegova iskustva u skladu sa pravilima struke utvrdio da se isplate mirovina pa tako i invalidske mirovine isplaćuju iz državne riznice odnosno državnog proračuna, a ne iz sredstava tužitelja. U tom smislu, vještak je naveo kako je tužitelj samo nalogodavac za isplatu mirovina iz državnog proračuna. Naveo je kako je on isplate tužitelja njegovu osiguraniku JU prikazao u tablici 2 osnovnog nalaza i mišljenja, a do kojih podataka je došao na temelju stanja spisa i isprava koje je pribavio od tužitelja, a koje isprave je i dostavio uz nalaz i mišljenje od 23. studenog 2021. Nadalje, iskazao je kako je on u dopuni nalaza i mišljenja od 28. studenog 2024. prikazao utvrđenu razliku između invalidske mirovine prema rješenju tužitelja od 16. studenog 2009. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a što iznosi 242,38 ERU

Punomoćnica tužitelja osporavala je navode vještaka da se invalidske mirovine ne bi isplaćivale od strane tužitelja navodeći da tužitelj iste isplaćuje iz državnog proračuna na temelju zakonom dodijeljenih javnih ovlasti te na temelju istih tih ovlasti tužitelj je u obvezi utrošena sredstva i vratiti u državni proračun ukoliko su ista neosnovano isplaćena stoga je i podni tužbu u konkretnoj pravnoj stvari kao i općenito pokrenuo postupke za naknadu štete.

8.3.1. Nakon usmenog izlaganja pisanog nalaza i mišljenja tuženik nije imao prigovora, a tužitelj je predložio sudu zaključiti glavnu raspravu.

9. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Filipa Tolića od 23. srpnja 2021. i isti cijenio objektivnim, stručnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke. S tim u svezi sud tuženikove prigovore da obračuni isplata koje je dostavio tužitelj nisu javne isprave, smatra neosnovanima. Naime, prema odredbi članka 230. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ZPP, isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dok je prema odredbi stavka 3. istog članka zakona, dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. U konkretnom slučaju, tužitelj kao javna ustanova je u svrhu dokazivanja visine isplaćene mirovine, izdao izračune koji u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP predstavljaju isprave koje Zavod izdaje u vršenju svojih ovlasti, odnosno one predstavljaju javne isprave. Nadalje, kako spisu nisu priležili obračuni o isplaćenoj mirovini, a kako se smislenom primjenom odredbe članka 259. stavak 2. ZPP vještaku mogu davati razjašnjenja i izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka, uzimajući u obzir da je uz svoj nalaz i mišljenje vještak dostavio pribavljene isprave tužitelja, sud cijeni da isti nije prekoračio svoje ovlasti.

Međutim, sud ne može prihvatiti niti cijeniti relevantnom dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Filipa Tolića dipl. oec. od 28. studenog 2024., budući da vještakova utvrđenja o postojanju razlike jesu u opreci s materijalnim dokazima u spisu, jer osiguranik tužitelja DU temeljem rješenja tužitelja broj: 67610 od 16. studenog 2009. i ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, stoga ne može postojati razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi mu bila isplaćivana zbog ozljede na radu kako vještak navodi.

10. Prema odredbi članka 161. ZOMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.), s tim da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (stavak 2.). Zavod može zahtjevom za naknadu štete obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina, stavak 3.). Kad se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (stavak 4.).

10.1. Prema odredbi članka 164. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, stavak 1.), s tim da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe tog Zakona (stavak 5.).

10.2. Odredbom članka 165. stavak 3. ZMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

11. S druge strane, ZOOP odredbom članka 27. stavak 1. propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Nadalje, u stavku 2. istoga članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Nadalje, odredbom članka 27. stavak 3. ZOOP definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U stavku 4. istoga članka propisano je da se odredbe stavka 1., 2. i 3. toga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju izraženom u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. se poziva na raniju odluku br. Rev- x388/2018 od 25. kolovoza 2020. u kojoj je zaključeno slijedeće: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt412/2018 od 22. travnja 2020. prema kojemu je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

12.1. Imajući u vidu ranije citirano pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to članak 27. stavak 1., 2., i 3. mišljenje je ovoga suda kako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana upravo citiranim zakonskim odredbama. To znači da se stvarnom štetom u smislu odredbe članka 27. stavak 1. ZOOP se smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a koji razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.2. Prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odredbe ZOOP-a tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti osiguraniku u istom razdoblju i to za iznos utvrđene razlike. S obzirom da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno, kao nesporno, da iznos invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguraniku je istovjetan iznosu koji bi isplatio po osnovu starosne mirovine koju bi osiguranik ostvario po redovnom tijeku stvari, odnosno da nije bilo štetnog događaja, tužitelj nije dokazao da postoji razmjerni iznos mirovine, jer sud nije prihvatio dopunski nalaz i mišljenje, a nije ga prihvatio niti sam tužitelj jer je naveo da razlika ne postoji, dakle, tužitelj nije dokazao da postoji razmjerni dio na koji bi tužitelj imao pravo primjenom odredbe članka 27. ZOOP-a, stoga je valjalo tužbeni zahtjev odbiti i odlučeno je kao u izreci presude.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora od 10.473,91 EUR, uvažavajući činjenicu da tuženika zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Sud je kao osnovan utvrdio trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife. Sud je temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife tuženiku kao osnovan priznao zatraženi trošak za četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku (podnesci od 1. ožujka 2021., 2. lipnja 2022., 19. lipnja 2024. i 20. prosinca 2024.), svaku u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 800,00 EUR. Sud je kao osnovan tuženiku utvrdio i trošak zastupanja na ročištima 8. siječnja 2021. i 26. ožujka 2025. svaki u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Sud je dakle ukupno osnovanim troškom tuženiku utvrdio iznos od 1.400,00 EUR, na koji iznos je sud tuženiku priznao i PDV u iznosu 350,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife, što sveukupno iznosi 1.750,00 EUR, a koji iznos je sud i dosudio tuženiku u točki II. izreke.

13.1. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) i članka 151. stavak3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/ 2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/202) dosuđene od presuđenja do isplate.

14. Sud tuženiku nije priznao zatraženi trošak za sastav podneska od 28. listopada 2020. jer po ocijeni ovoga suda predmetni podnesak u smislu odredbe članka 155. ZPP nije bio potreban, budući da je tuženik već ranije u odgovoru na tužbu i podnescima iznio navode koje iznosi i u podnesku od 28. listopada 2020. Dakle, sud je kao neosnovan utvrdio zatraženi iznos od 200,00 EUR na ime sastava podneska od 28. listopada 2020. kao i PDV na taj iznos od 50,00 EUR, dakle 250,00 EUR. Sud tuženiku nije priznao niti zatraženi iznos od 75,66 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu jer je odredbom članka 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) propisano da obveza plaćanja pristojbe, ako tim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, stoga, a budući da predmetni postupak nije pravomoćno okončan i da je tuženik uspio u parnici za njega ne nastaje obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu, nego ta obveza tereti tužitelja koji je izgubio u parnici. Slijedom svega navedenoga sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, za više zatraženi iznos, preko dosuđenog, od ukupno 325,66 EUR, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

15. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 2. svibnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3

2. Tuženik Euroherc osiguranje d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Osijeku