Poslovni broj Pr-1518/2021-69

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice TK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Boženi Budimir, odvjetnici u Zadru, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate i naknade štete, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zakonskog zastupnika tužene, 02. svibnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 2.333,02 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 269,92 Eura od 08.08.2018.,

- na iznos od 225,77 Eura od 08.09.2018.,

- na iznos od 376,05 Eura od 06.10.2018.,

- na iznos od 240,55 Eura od 09.11.2018.,

- na iznos od 230,29 Eura od 08.10.2019.,

- na iznos od 40,72 Eura od 09.11.2019.,

- na iznos od 249,61 Eura od 07.12.2019.,

- na iznos od 219,09 Eura od 10.01.2020.,

- na iznos od 197,87 Eura od 09.02.2020.,

- na iznos od 283,15 Eura od 08.03.2020.

do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći u kojem se dijelu zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 165,90 Eura neto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do 17. srpnja 2018. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži za razdoblje udaljenja iz službe u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. isplatu iznosa od 1.778,65 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 6,12 Eura od 08.06.2017. do isplate.,

- na iznos od 140,67 Eura od 08.07.2017. do isplate.,

- na iznos od 140,67 Eura od 08.08.2017. do isplate.,

- na iznos od 154,73 Eura od 08.09.2017. do isplate.,

- na iznos od 140,67 Eura od 07.10.2017. do isplate.,

- na iznos od 140,67 Eura od 09.11.2017. do isplate.,

- na iznos od 140,67 Eura od 08.12.2017. do isplate.,

- na iznos od 169,08 Eura od 09.01.2018. do isplate.,

- na iznos od 169,08 Eura od 08.02.2018. do isplate.,

- na iznos od 170,56 Eura od 08.03.2018. do isplate.,

- na iznos od 172,28 Eura od 07.04.2018. do isplate.,

- na iznos od 196,75 Eura od 08.05.2018. do isplate,

- na iznos od 36,70 Eura od 08.06.2018. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži na ime dodataka na plaću isplatu iznosa od 165,90 Eura na ime regresa za godišnji odmor za 2017. godinu sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2017. do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 11.589,35 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbe koju tužiteljica vrši podneskom od 06. rujna 2024. uređenim podneskom od 31. siječnja 2025. isticanjem zahtjeva za isplatu

- iznosa od 234,26 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2017. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. godinu;

- iznosa od 970,83 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2018. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. godinu;

- iznosa od 1.052,31 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2019. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu;

- iznosa od 165,90 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 20.12.2018. na ime božićnice za 2018. godinu;

- iznosa od 165,90 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od 20.12.2018. na ime božićnice za 2018. godinu.

II. Odbacuje se tužba u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu za razdoblje isključenja iz službe u periodu od 09. svibnja 2018. do 01. srpnja 2018., od 05. srpnja 2018. do 09. srpnja 2018., od 16. listopada 2018. do 19. kolovoza 2019. te od 02. ožujka 2020. do 30. travnja 2020. u iznosu od 11.116,11 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 570,38 Eura od 08.06.2018.,

- na iznos od 771,69 Eura od 07.07.2018.,

- na iznos od 105,23 Eura od 08.08.2018.,

- na iznos od 402,62 Eura od 09.11.2018.,

- na iznos od 771,69 Eura od 08.12.2018.,

- na iznos od 771,69 Eura od 09.01.2019.,

- na iznos od 794,84 Eura od 08.02.2019.,

- na iznos od 796,45 Eura od 08.03.2019.,

- na iznos od 798,30 Eura od 06.04.2019.,

- na iznos od 798,30 Eura od 09.05.2019.,

- na iznos od 798,30 Eura od 08.06.2019.,

- na iznos od 798,30 Eura od 06.07.2019.,

- na iznos od 798,30 Eura od 09.08.2019.,

- na iznos od 471,72 Eura od 07.09.2019.,

- na iznos od 834,15 Eura od 09.04.2020.,

- na iznos od 834,15 Eura od 10.05.2020.

III. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 464,53 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TK iz [adresa] (dalje: tužitelj) 22. listopada 2021. sudu podnosi tužbu protiv tužene Republike Hrvatske (dalje: tuženik) radi naknade štete u kojoj navodi da je tužiteljica zaposlena na neodređeno vrijeme na radnom mjestu računovodstvenog referenta – knjigovođe pri Ministarstvu pravosuđa i Uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Zadru. Rješenjem Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Zadru, klasa:

UP/I-114-01/17-01/01, ur.broj: 573-02-1-17-1 od 30. svibnja 2017. tužiteljica da je udaljena iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. zbog teške povrede službene dužnosti, iz razloga da bi ista bila odgovorna za nastali manjak u zatvorskoj prodavaonici, gdje da je u izvanrednoj inventuri utvrđeno da u zatvorskoj blagajni postoji manjak u iznosu od 7.593,97 kn. Rješenjem Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa od 31. siječnja 2018. tužiteljici da je izrečena novčana kazna, koje rješenje da je Viši službenički sud u Zagrebu izmijenio na način da je tužiteljici izrekao prestanak državne službe. Tužiteljica da je radi poništenja rješenja Višeg službeničkog suda podnijela tužbu Upravnom sudu u Splitu koji da je presudom od 29. listopada 2018. odbio njezin tužbeni zahtjev, da bi povodom njezine žalbe na tu presudu Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom od 30. listopada 2019. poslovni broj Usž-1135/2019 poništio presudu Upravnog suda u Splitu te rješenje Višeg službeničkog suda od 23. travnja 2018. Povodom iste drugostupanjske presude poslodavac da je tužiteljicu vratio na posao rješenjem od 04. svibnja 2020. s danom 01. svibnja 2020. Tim rješenjem da je u točki III. određeno kako će se o iznosu naknade neisplaćene plaće do povratka službenice na posao odnosno do 01. svibnja 2020. odlučiti naknadno posebnim rješenjem, koje je pak rješenje doneseno 08. srpnja 2020., dok je točkom II. određeno da tužiteljica ostvaruje sva prava utvrđena rješenjem o rasporedu na radno mjesto od 16. travnja 2018. Iz navedenoga da proizlazi da je tužiteljica neosnovano udaljena iz državne službe, poradi čega ovom tužbom od tužene traži naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade. Rješenjem poslodavca kojim je tužiteljica udaljena iz službe, da je tužiteljici priznata naknada u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe, koja naknada da joj je i isplaćivana u vremenu od udaljenja iz službe 30. svibnja 2017. do donošenja rješenja o prestanku državne službe 23. travnja 2018. Međutim, kako je predmetno rješenje poništeno što da znači da je tužiteljica nezakonito udaljena iz službe, tužiteljica ovom tužbom traži naknadu plaće u punom opsegu za gore označeno razdoblje od 30. svibnja do prosinca 2017. godine te za razdoblje siječnja do travnja 2018. godine, dakle, naknadu štete u visini preostalih 20% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe. Ističe da je rješenjem od 08. srpnja 2020. također određeno da će se tužiteljici isplatiti naknada plaće za vrijeme prekida rada do povratka na posao odnosno u razdoblju od svibnja 2018. do svibnja 2020. i to za one mjesece u kojima nije zasnivala radne odnose s drugim poslodavcima, međutim, unatoč navedenom rješenju da za taj period tužiteljici nisu isplaćene naknade plaće. Tužiteljica da i za ovo razdoblje potražuje puni iznos naknade plaće, umanjen za iznose plaća koje je ostvarivala kod drugih poslodavaca. Naime, gore označenom presudom Visokog upravnog suda da je poništeno rješenje Višeg službeničkog suda o prestanku državne službe tužiteljici, čime da se ukazuje nezakonitom i odluka poslodavca o udaljenju tužiteljice iz državne službe od 30. svibnja 2017. S obzirom na navedeno, tužiteljica da je pretrpjela imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade te da nije ostvarila ni ostala materijalna prava koja joj pripadaju s osnove radnog odnosa i to pravo na jubilarnu nagradu, pravo na beneficirani radni staž te pravo na regres za godišnji odmor koji bi koristila da je u sporno vrijeme radila. Kod tužiteljice da je zbog neosnovanog udaljenja iz službe, a kasnije i prestanka državne službe znatno narušeno zdravstveno stanje, na način da su joj nastali problemi sa srcem, a zbog rada kod poslodavaca Teši tunolov gdje je nosila teške torbe s materijalima obješenima o rame da i danas trpi smetnje i bolove u ramenu. Radeći kod označenog poslodavca tužiteljica da je morala svakodnevno pri niskim temperaturama i u vodi dizati teške kartonske kutije smrznute ribe, zbog čega i danas pije kortikosteroide za ublažavanje boli u lijevom ramenu. Tužiteljica da je pretrpjela i duševne boli, ponajviše tjeskobu i strah zbog vlastite i egzistencije svoje obitelji, stres koji je trpjela zbog traženja novih zaposlenja kao i neizvjesnost glede vlastite i egzistencije tada maloljetne kćeri, ovo tim više što je bila opterećena i kreditom. Stoga tužiteljica ovom tužbom od tužene traži i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti. U tužbi tužiteljica pridržava pravo da nakon provedenih vještačenja koja predlaže precizira tužbeni zahtjev te ističe da se je tužiteljica 28. svibnja 2020. putem ranije punomoćnice obratila tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim, da je tužena taj zahtjev odbila. Slijedom navedenoga tužena tužbenim zahtjevom traži kao prvo, naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 222.000,00 kn sa zateznim kamatama te kao drugo, naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 87.320,00 kn sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 30. prosinca 2021. tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Čini nespornim da je tužiteljica podnijela zahtjev za mirno rješenje spora na koji je odgovoreno negativno, a sve budući da je isti u cijelosti neosnovan, kako glede osnova tako i glede visine. Navodi da je tužiteljica počevši od 05. studenog 1991. bila stalno zaposlena u Zatvoru u Zadru i to u Pododsjeku financijsko-knjigovodstvenih poslova, na radnom mjestu računovodstveni referent financijski knjigovođa. Zatvor u Zadru da je rješenjem klasa: UP/I-114-01/17-01/01, urbroj: 573-02-1-17-1 od 30. svibnja 2017. istu udaljio iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. iz razloga što je protiv tužiteljice pokrenut stegovni postupak zbog teške povrede službene dužnosti, nezakonit rad ili propuštanje poduzimanja mjere ili radnje koje je službenik ovlašten radi sprečavanja nezakonitosti opisano po čl. 99. st. 1. toč. 2. Zakona o državnim službenicima i zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u službi opisano po čl. 99. st. toč. 4. Zakona o državnim službenicima, te je pokrenut i kazneni postupak. Na navedeno rješenje o udaljenju tužiteljica da se nije žalila te da je isto postalo pravomoćno i izvršno. Za vrijeme udaljenja iz službe tj. počevši od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. tužiteljici da je isplaćivana plaća u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe. Za počinjen stegovni prijestup tužiteljica da je proglašena odgovornom te da joj je rješenjem Službeničkog suda za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, klasa:

UP/I-114-04/17-01/23, urbroj: 514-08-01-03-03-18-09 od 31. siječnja 2018. izrečena novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u vremenu od 6 mjeseci. Na označeno rješenje da su Zatvor u Zadru i tužiteljica uložili žalbu te da je Viši službenički sud Zagreb donio rješenje klasa: UP/II-114- 04/18-01/18, urbroj: 515-31/2-18-2 od 23. travnja 2018. kojim da se mijenja rješenje Službeničkog suda za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa u dijelu kojem je tužiteljici izrečena kazna te joj izrekao kaznu prestanka državne službe. Navedeno rješenje da je postalo pravomoćno 23. travnja 2018. te izvršno 08. svibnja 2018. Zatvor u Zadru da je nakon takve izrečene kazne donio rješenje klasa: UP/I-112-02-18-02/1, urbroj: 573-02-1-18-1 od 15. svibnja 2018., kojim je tužiteljici prestala državna služba s danom 08. svibnja 2018. U svezi navedenog tužena napominje da je protiv tužiteljice bila podnesena optužnica od strane Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, a temeljem koje je Općinski sud u Zadru donio presudu poslovni broj K-25/18 od 24. travnja 2018. kojom je tužiteljicu proglasio krivom za počinjeno kazneno djelo protiv imovine – pronevjeru i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, s tim da joj se izrečena kazna zatvora od 6 mjeseci neće izvršiti ukoliko okrivljena u razdoblju od 1 godine ne počini drugo kazneno djelo, a koja da je presuda postala pravomoćna 15. svibnja 2018. Tužiteljica da je u daljnjem tijeku postupka pokrenula upravni spor protiv rješenja Višeg službeničkog suda kojim joj je izrečena kazna prestanak državne službe. Visoki upravni sud Republike Hrvatske da je presudom poslovni broj Usž-1135/19 od 30. listopada 2019. usvojio žalbu tužiteljice te poništio rješenje Višeg službeničkog suda kojim je tužiteljici izrečena kazna prestanak državne službe, ostavivši na snazi rješenje Službeničkog suda za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa kojim je tužiteljica proglašena odgovornom za počinjenje stegovnog prijestupa, te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u vremenu od 6 mjeseci. Zatvor u Zadru da je temeljem navedene presude Visokog upravnog suda donio rješenje klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13- 01/1-20-01 od 4. svibnja 2020. kojim je tužiteljicu vratio na posao s danom 01. svibnja 2020. i to na radno mjesto na koje je bila raspoređena prije nego joj je prestala državna služba, a sve temeljem rješenja o rasporedu na rad Zatvora u Zadru klasa: UP/I-112-02-18-01/35, urbroj: 573-02-1-18-1 od 16. travnja 2018. Slijedom navedenog, tužiteljici da za navedeni period kada je bila udaljena iz službe ne pripada naknada na ime neisplaćene plaće, prvenstveno iz razloga što je tužiteljici temeljem rješenja Zatvora u Zadru bila isplaćivana naknada plaće za vrijeme udaljenja u visini od 80% budući je ista uzdržavala obitelj, ovo temeljem čl. 114. st. 1. Zakona o državnim službenicima. Tužiteljicu da bi eventualno pripadao obustavljeni dio plaće u visini od 20% za navedeni period, međutim, istu da ni to ne pripada, ovo sukladno čl. 114. st. 3. Zakona o državnim službenicima, budući da je tom odredbom propisano da se službeniku vraća obustavljeni dio plaće od prvog dana udaljenja u sljedećim slučajevima: a) ako Službenički sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe, b) ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni, odnosno postupak zbog teške povrede službene dužnosti, osim zbog zastare vođenja postupka, i c) ako je pravomoćnom presudu u kaznenom, odnosno pravomoćnim rješenjem u postupku zbog teške povrede službene dužnosti oslobođen odgovornosti. Tužiteljica da se nije žalila na rješenje o udaljenju, a u stegovnom postupku da je proglašena krivom kao i u kaznenom postupku. S obzirom na navedeno tužiteljicu da ne pripada ni obustavljeni dio plaće za vrijeme udaljenja. U periodu od prestanka državne službe tj. od 08. svibnja 2018. do 01. svibnja 2020. kada se vratila na posao tužiteljica da je prema potvrdi HZMO-a zasnovala radni odnos kod drugih poslodavaca, pa da istoj ne pripada naknada plaće za te periode kada je radila kod drugih poslodavaca. Također da je neosnovan tužbeni zahtjev postavljen na naknadu neimovinske štete iz razloga što tužiteljica nije neosnovano udaljena iz službe, već da je osnovano udaljena zbog pokrenutog kaznenog postupka i postupka zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda da je bila takve prirode da bi ostanak u službi dok traje taj postupak mogao štetiti interesima službe, sve temeljem čl. 112. st. 1. Zakona o državnim službenicima. Da je tužiteljica tada smatrala da je neosnovano udaljena iz službe, ista da bi bila uložila žalbu na rješenje o udaljenju, što da nije učinila. Tužena napominje i to da je tužiteljica u stegovnom postupku proglašena odgovornom, budući da je na snazi ostalo rješenje Službeničkog suda za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa klasa: UP/I-114-04/17-01/23, urbroj: 514-08-01-03-03-18-09 od 31. siječnja 2018. kojim je tužiteljici izrečena i novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u vremenu od 6 mjeseci. Tužiteljica da je proglašena krivom i u kaznenom postupku slijedom čega da joj ne pripada naknada za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti. Štoviše, iz medicinske dokumentacije koja je priložena uz tužbu točnije nalaza Opće bolnice Zadar od 12. ožujka 2020. da je razvidno da se tužiteljica javlja liječniku tek nakon što je saznala da će biti vraćena na posao i tek tada da kod liječnika psihijatra ističe da ima tegobe vezano za situaciju koja joj se dogodila na poslu. Dakle, tužiteljica da je počela imati zdravstvene tegobe tek u prosincu 2019. i ožujku 2020. tj. u trenutku kada je doznala da je donesena presuda Visokog upravnog suda kojom je vraćena na posao, a dok nije znala da će biti vraćena na posao, tužiteljica da po medicinskoj dokumentaciji nije imala zdravstvene tegobe, a posebno da joj nije bilo znatno narušeno zdravstveno stanje kako se to navodi u tužbi. Tužena tvrdi da je nelogično i neživotno da se zdravstvene tegobe javljaju kod tužiteljice tek krajem 2019. i početkom 2020. obzirom da je ista udaljena iz službe u 2017. Tužiteljica da je svojim postupkom narušila ugled službe te ugled svih službenika u navedenom kaznenom tijelu koji savjesno i odgovorno obavljaju svoj posao.

3. Po zaprimanju dodatnog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstvene poslove Željka Dekovića od 27. svibnja 2024. (list spisa 407-490), tužiteljica u podnesku dostavljenom sudu 06. rujna 2024. uređuje tužbu na način da od tužene po osnovi naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade potražuje iznos od 18.092,17 Eura od čega iznos od 15.171,17 Eura na ime razlike u plaći, iznos od 165,90 Eura na ime regresa za godišnji odmor za 2017. godinu, iznos od 165,90 Eura na ime regresa za godišnji odmor za 2018. godinu, iznos od 234,26 Eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. godinu, iznos od 970,83 Eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. godinu, iznos od 1.052,31 Eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu, iznos od 165,90 Eura na ime božićnice za 2018. godinu i iznos od 165,90 Eura na ime božićnice za 2019. godine; a po osnovi naknade neimovinske štete i dalje potražuje isplatu iznosa od 11.589,35 Eura; sve navedeno sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku.

3.1. Potom, a po zaprimanju dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 27. prosinca 2024. (list spisa 510- 561), tužiteljica u podnesku dostavljenom sudu 31. siječnja 2025. sukladno tako dopunjenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka uređuje tužbu na način da od tužene po osnovi naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade traži isplatu iznosa od 18.148,78 Eura od čega iznos od 1.778,65 Eura po osnovi razlike plaće za vrijeme udaljenja iz službe u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018., iznos od 11.116,11 Eura po osnovi razlike plaće za vrijeme isključenja iz službe u periodu od 09. svibnja 2018. do 01. srpnja 2018., 05. srpnja 2018. do 09. srpnja., 16. listopada 2018. do 19. kolovoza 2019. i 02. ožujka 2020. do 30. travnja 2020., iznos od 2.333,02 Eura za vrijeme isključenja iz službe u periodu od 02. srpnja 2018. do 04. srpnja 2018., 10. srpnja 2018. do 15. listopada 2018. i 20. kolovoza 2019. do 29. veljače 2020., iznos od 165,90 Eura na ime regresa za godišnji odmor za 2017. godinu, iznos od 165,90 Eura na ime regresa za godišnji odmor za 2018. godinu, iznos od 234,26 Eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. godinu, iznos od 970,83 Eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. godinu, iznos od 1.052,31 Eura na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2018. godinu, iznos od 165,90 Eura na ime božićnice za 2018. godinu i iznos od 165,90 Eura na ime božićnice za 2019. godine; a po osnovi naknade neimovinske štete i dalje potražuje isplatu iznosa od 11.589,35 Eura; sve navedeno sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku.

3.2. Kako je tužiteljica početno tužbom od tužene na ime naknade imovinske štete u vidu izgubljene zarade, a s osnova drugih materijalnih prava, potraživala isplatu (samo) na ime regresa za godišnji odmor i jubilarne nagrade, a ne i isplatu na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. 2017. i 2018. godinu te Božićnice za 2018. i 2019. godinu, to podneskom dostavljenim sudu 06. rujna 2024. uređenim podneskom od 31. siječnja 2025. tužiteljica u biti vrši preinaku tužbe isticanjem novog zahtjeva (za isplatu) uz postojeći, konkretno, isticanjem zahtjeva za isplatu štete s osnova neisplaćene Božićnice za 2018. i 2019. godinu te naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016., 2017. i 2018. godinu. Međutim, takva preinaka tužbe sukladno čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) nije dopuštena budući je izvršena tek nakon zaključenja prethodnog postupka, a sud ne cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje tužbu nije mogla na navedeni način preinačiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. Naime, tužiteljici u trenutku podnošenja ove tužbe nije moglo ostati nepoznato da joj tužena, kao ni druga materijalna prava isplatu kojih tužiteljica potražuje već tužbom, nije isplatila niti naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016., 2017. i 2018. godinu niti Božićnice za 2018. i 2019. godinu pa je isto kao i isplatu s osnova regresa za godišnji odmor, tužiteljica prema ocjeni ovog suda već tužbom mogla te štoviše obzirom na pravila o preinaci tužbe iz čl. 190. ZPP i bila dužna, tražiti i ove isplate koje traži tek (nepravodobno) preinačenom tužbom. Poradi navedenog je sud donio rješenje (točka I. izreke ovog rješenja) kojim ne dopušta označenu preinaku tužbe.

4. U dokaznom je postupku sud pročitao rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-114-01/17-01/01, urbroj: 573-02-1-17-1 od 30. svibnja 2017. (list spisa 7-8, 83-84), rješenje Ministarstva pravosuđa, Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav klasa: UP/I-114-04/17-01/23, urbroj: 514-08-01-03-03-18-09 od 31. siječnja 2018. (list spisa 9-12, 85-88), rješenje Višeg službeničkog suda Zagreb klasa: UP/II-114-

04/18-01/18, urbroj: 515-31/2-18-2 od 23. travnja 2018. (list spisa 13-15, 89-91), presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsIrs-71/18-9 od 29. listopada 2018. (list spisa 16-22), presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1135/19-2 od 30. listopada 2019. (list spisa 23-25, 103-106), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04- 13-01/1-20-01 od 04. svibnja 2020. (list spisa 26-27, 107-110), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-112-02/20- 01/86, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 08. srpnja 2020. (list spisa 28-30), potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 28. svibnja 2020. (list spisa 31-34, 114-119), obrazac IP za TK (list spisa 35-38), obračun doprinosa po nagodbi (list spisa 39), mirno rješenje spora – izvansudska nagodba (list spisa 40-41), medicinsku dokumentaciju na ime TK (list spisa 42-61), zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 28. svibnja 2020. (list spisa 62-66), dopis Općinskog državnog odvjetništva u Zadru broj: N-DO- 70/2020-6 od 28. kolovoza 2020. (list spisa 67-68), e-mail od 28. travnja 2020. i 17. lipnja 2020. (list spisa 75-77), obavijest o pravomoćnosti i izvršnosti rješenja od 15. svibnja 2018. (list spisa 92), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: UP/I-112-02/18-02/1, urbroj: 573-02-1-18-1 od 15. svibnja 2018. (list spisa 93-94), presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-25/18-19 od 24. travnja 2018. (list spisa 95-102), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju klasa: UP/I-112-02/18-01/35, urbroj: 573-02-1-18-1 od 16. travnja 2018. (list spisa 111-113), rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 112-07/20-01/05, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 20. svibnja 2020. (list spisa 120-121, 166-167), odluku Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 121-10/21-01/514, urbroj: 514-10-06-13-01/01- 21-01 od 29. studenog 2021. (list spisa 122), rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 120-40/21-01/10, urbroj: 514- 10-06-13-01/01-21-01 od 29. studenog 2021. (list spisa 123), obračunske isprave za isplatu plaće-naknade plaće na ime TK (list spisa 124-165), podaci o plaći, mirovini, doprinosima, porezu i prirezu u 2020. godini i 2019. godini (list spisa 175-176), obračun isplaćene plaće/naknade plaće na ime TK (list spisa 177-187), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 12.500,00 kn (list spisa 194), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke psihijatra doc. prim. dr. sc. Vladimira Grošića od 27. svibnja 2022. (list spisa 203-211), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka interne medicine – kardiologije prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja od 15. srpnja 2022. (list spisa 213-216), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka fizikalne medicine i rehabilitacije, reumatologije JK, dr. med. od 20. prosinca 2022. (list spisa 229-230), očitovanje stalnog sudskog vještaka prof. prim dr. sc. Josipa Vincelja od 31. kolovoza 2023. (list spisa 244), nalaz i mišljenje stalnih sudskih vještaka prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja i JK, dr. med. od 05. prosinca 2023. (list spisa 252-257), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 12. travnja 2024. (list spisa 276- 333), ispravak nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 30. travnja 2024. (list spisa 343-345), ispravak i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 30. travnja 2024. (list spisa 346-397), očitovanje i dodatni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 27. svibnja 2024. (list spisa 407-490), dopunjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 27. prosinca 2024. (list spisa 510- 561), očitovanje stalnih sudskih vještaka prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja i dr. med. SK od 14. siječnja 2025. (list spisa 570) i očitovanje stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 07. ožujka 2025. s ispravkom nalaza i mišljenja (list spisa 575-638), saslušao je svjedoke GK (list spisa 197- 199), PK (list spisa 199-200), KK (list spisa 200-201), ŠK (list spisa 201-202), LK (list spisa 219-220), FK (list spisa 220), TKM (list spisa 221) i CK (221-223) te je saslušao tužiteljicu TK (list spisa 497-500). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi.

4.1. Pri tome sud, a u svezi provedenog dokaznog postupka, kao bitno ističe kako slijedi. Sud nije pozivao stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića da usmeno iznese dopunjeni i ispravljeni nalaz i mišljenje prethodno dano u pisanom obliku usmeno na ročištu pred sudom, prvenstveno jer stranke nisu imale prigovora na (konačni) matematički izračun tog sudskog vještaka te su izrijekom na ročištu glavne rasprave održanom 14. travnja 2024. navele da sudskog vještaka financijske struke nije potrebno pozivati da usmeno na ročištu pred sudom iznese dopunjeni i ispravljeni nalaz i mišljenje koje je prethodno dao u pisanom obliku, ali i vodeći računa da se radi o financijskom vještačenju koje se najbolje razumije čitanjem pisanog oblika (dopunjenog i ispravljenog) nalaza i mišljenja kao i vodeći računa o ekonomičnosti parničnog postupka, ovo u svjetlu činjenice da je vještak prema ocjeni ovog suda svojim pisanim očitovanjima kao i danim ispravcima i dopunama otklonio sve prigovore iznesene po strankama na prvotni nalaz i mišljenje. Nadalje, sud je po prijedlogu tužiteljice, a nakon što je tužiteljica u podnesku od 03. veljače 2023. (list spisa 233-234) iznijela prigovore na nalaze i mišljenja stalnog sudskog vještaka interne medicine – kardiologije prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja od 15. srpnja 2022. i stalnog sudskog vještaka fizikalne medicine i rehabilitacije, reumatologije JK, dr. med. od 20. prosinca 2022. te predložila da se tim vještacima naloži izrada kombiniranog nalaza i mišljenja, rješenjem od 08. ožujka 2023. odredio izvođenje dodatnog kombiniranog medicinskog vještačenja tužiteljice po sudskom vještaku interne medicine – kardiologije prof. prim. dr. sc. Josipu Vincelju i sudskom vještaku fizikalne medicine i rehabilitacije, reumatologije JK. Tužena nije imala prigovora na nalaz i mišljenje niti jednog vještaka medicinske struke. Tužiteljica je s druge strane u podnesku od 19. siječnja 2024. (list spisa 265-266) na kombinirani nalaz i mišljenje stalnih sudskih vještaka prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja i JK, dr. med. od 05. prosinca 2023. iznijela prigovore i predložila da se sudski vještaci očituju o pitanju trajanja fizičkih boli i umanjenja životnih aktivnosti tužiteljice uslijed bolova, a poradi čega je sud prigovor tužiteljice dostavio na očitovanje sudskim vještacima medicinske struke koji su se na prigovore tužiteljice pisano očitovali, a kako su nakon toga stranke izričito na ročištu glavne rasprave održanom 14. travnja 2024. navele da nije potrebno pozivati niti sudske vještake medicinske struke da iznesenu svoj nalaz i mišljenje usmeno na sudskom ročištu, uz što je tužiteljica izričito na tom ročištu predložila i zaključiti raspravljanje, to sud, a vodeći pri tome računa i o načelu ekonomičnosti postupka, nije pozivao stalne sudske vještake prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja i JK dr. med. da usmeno na sudskom ročištu iznesu pisano dani nalaz i mišljenje.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5.1. Tužiteljica tužbom traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti do koje da je povrede došlo neosnovanim udaljenjem tužiteljice iz državne službe i prestankom državne službe pa je tako predmet ovog spora naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti konkretno prava na tjelesno i duševno zdravlje. Nadalje, tužiteljica tužbom traži i isplatu iznosa u visini od 20% plaće za razdoblje od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018., isplatu iznosa u visini naknade plaće za onaj dio razdoblja od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. koji bi ostvarila radom u Zatvoru u Zadru u tom periodu da nije doneseno (kasnije pravomoćno poništeno) rješenje kojim joj je zbog teške povrede službene dužnosti izrečena kazna prestanka državne službe odnosno isplatu u visini razlike iznosa plaće koji bi ostvarila radom u Zatvoru u Zadru za onaj dio razdoblja od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. koji je radila kod drugog poslodavca i iznosa plaće koji je ostvarila radom kod tih drugih poslodavaca te konačno isplatu u visini iznosa regresa za godišnji odmor za 2017. i 2018. godinu pa je tako predmet ovog spora i pravo tužiteljice kao radnice na naknadu plaće i drugih materijalnih prava koja ostvaruje po osnovi radnog odnosa za vrijeme prekida rada.

5.2. Naime, iako tužiteljica u tužbi kao pravnu osnovu svog zahtjeva za isplatu naknade plaće i drugih materijalnih prava navodi naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade, sud ističe da predmet ovog spora (po tom dijelu tužbenog zahtjeva) nije kvalificirao kao naknadu imovinske štete već kao zahtjev za isplatu po osnovi radnog odnosa konkretno za isplatu naknade plaće i drugih materijalnih prava tužiteljice kao radnika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Revr 653/08-2 od 09. travnja 2014.). Name, potraživanje naknade štete po osnovi izgubljene zarade je potraživanje izvanugovornog karaktera. Odredbama čl. 1045. do čl. 1110. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) je regulirana izvanugovorna odgovornost za štetu te potraživanje po ovoj osnovi podrazumijeva pravnu situaciju u kojoj ne postoji ugovorni odnos iz kojeg proizlazi određena obveza na isplatu. Kako su u konkretnom slučaju tužiteljica i tuženik osobe u radnom odnosu, to tužiteljica pravo na isplatu plaće odnosno naknade plaće i drugih materijalnih prava kroz utuženo razdoblje izvodi upravo iz među strankama postojećeg ugovornog odnosa, radnog odnosa. Pri tome valja napomenuti da bez obzira što tužiteljica u tužbi ne navodi odgovarajuću pravnu osnovu ovog dijela tužbenog zahtjeva već kao pravnu osnovu svog zahtjeva ističe pravo na naknadu imovinske štete, sud nije vezan za pravnu osnovu koju tužiteljica navodi u tužbi odnosno sud postupa po tužbi i kada pravna osnova nije navedena, kako to proizlazi iz čl. 186. st. 3. ZPP, a činjenični navodi tužbe upućuju da je ono što tužiteljica traži u ovom sporu upravo isplata po osnovi radnog odnosa te ukazuju na primjenu u utuženom razdoblju važećih odredbi Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZoR) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, dalje: ZDS), budući u činjeničnom supstratu tužbe tužiteljica navodi da ona zahtjeva naknadu plaće u punom opsegu te da potražuje puni iznos naknade plaće umanjeno za plaće koje je ostvarivala kod drugih poslodavaca za vrijeme nezakonitog isključenja iz državne službe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1513/2001-2 od 12. veljače 2004.).

5.3. Odredba čl. 1045. st. 1. ZOO propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje dok st. 3. tog članka propisuje da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju.

5.4. Pri tome, odredba čl. 1046. ZOO definira da je šteta umanjenje nečije imovine (imovinska šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

5.5. Sukladno čl. 19. st. 1. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom pri čemu se sukladno st. 2. tog članka pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i druga.

5.6. Odredba čl. 7. st. 1. ZoR propisuje da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

5.7. Pri tome, odredba čl. 95. st. 1. ZoR propisuje da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće dok st. 3. tog članka propisuje da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

5.8. Sukladno čl. 112. st. 1. ZDS rješenjem čelnika tijela (državnog) službenika se može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje taj postupak, mogao štetiti interesima službe.

5.9. U svezi s navedenim, odredba čl. 114. st. 1. ZDS propisuje da za vrijeme udaljenja iz službe službeniku pripada naknada plaće u iznosu od 60%, a ako uzdržava obitelj u visini od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe dok st. 2. tog članka propisuje da puna plaća pripada službeniku od dana vraćanja u službu.

5.10. Zaključno, odredba čl. 114. st. 3. ZDS propisuje da se službeniku vraća obustavljeni dio plaće od prvoga dana udaljenja, u sljedećim slučajevima: a) ako službenički sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe, b) ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni, odnosno postupak zbog teške povrede službene dužnosti, osim zbog zastare vođenja postupka, c) ako je pravomoćnom presudom u kaznenom, odnosno pravomoćnim rješenjem u postupku zbog teške povrede službene dužnosti oslobođen od odgovornosti.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je tužiteljica zaposlena u Zatvoru u Zadru od 05. studenog 1991., u Pododsjeku financijsko-knjigovodstvenih poslova, na službeničkom radnom mjestu računovodstveni referent – financijski knjigovođa.

6.1. Nadalje, među strankama nije sporno da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Zadru klasa: UP/I-114-01/17-01/01, urbroj: 573-02-1- 17-1 od 30. svibnja 2017. (list spisa 7-8, 83-84) tužiteljica s danom 30. svibnja 2017. udaljena iz državne službe pri čemu je tim rješenjem određeno kao prvo, da će to udaljenje trajati do okončanja postupka pred Službeničkim sudom za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, zbog teške povrede službene dužnosti te kao drugo, da za vrijeme udaljenja iz službe tužiteljici pripada naknada plaće u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe. U svezi navedenog u postupku nije sporno da je tužiteljica zbog udaljenja iz službe prestala s radom 30. svibnja 2017. te da je za trajanja udaljenja iz službe (temeljem označenog rješenja) primala isplatu plaće u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe. Također, u svezi navedenog među strankama nije sporno niti to da je označeno rješenje o udaljenju tužiteljice iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. postalo pravomoćno i izvršno, a budući tužiteljica protiv tog rješenja nije izjavila žalbu (iako su u postupku sporni razlozi zbog kojih tužiteljica nije izjavila žalbu, a o čemu će biti riječi u nastavku).

6.2. Uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Zadru klasa: UP/I-114-01/17-01/01, urbroj: 573-02-1-17-1 od 30. svibnja 2017. (list spisa 7- 8, 83-84) proizlazi da je odluka o udaljenju tužiteljice iz državne službe donesena temeljem čl. 112. st. 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 1/151, 138/15, dalje: ZDS) budući je protiv tužiteljice 30. svibnja 2017. Službeničkom sudu za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav podnesen zahtjev za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. ZDS i to točke 2. – nezakoniti rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti i točke 4. – zlouporaba položaja i prekoračenje ovlasti u službi, a koji se zahtjev temelji na obavijesti o sumnji u nepravilnost rada zatvorske prodavaonice od 29. svibnja 2017. glede toga da bi tužiteljica bila odgovorna za nestali manjak u zatvorskoj prodavaonici u kojoj je inventurom utvrđeno postojanje manjka u iznosu od 7.593,97 kn, za koji je manjak tužiteljica izjavila da preuzima svu odgovornost.

6.3. Istaknimo ovdje da odredba čl. 112. ZDS propisuje da čelnik tijela može udaljiti iz službe državnog službenika ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje taj postupak mogao štetiti interesima službe.

6.4. Nastavno, u postupku nije sporno niti to da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav klasa: UP/I-114-04/17-01/23, urbroj: 514-08-01-03- 03-18-09 od 31. siječnja 2018. (list spisa 9-12, 85-88) utvrđeno da je tužiteljica odgovorna što je u razdoblju od 26. travnja 2017. do 26. svibnja 2017. u Zadru, kao državna službenica Zatvora u Zadru, na radnom mjestu računovodstveni referent – financijski knjigovođa, za vrijeme dok je temeljem pisanog naloga upravitelja Zatvora u Zadru od 26. travnja 2017. obavljala poslove stručnog referenta – prodavaonice za zatvorenike zbog godišnjeg odmora službenice zaposlene na tom mjestu, u cilju da se nepripadno materijalno okoristi, iz blagajne pologa novca zatvorenika (OLS), od ukupnog novčanog iznosa od 17.786,11 kn neovlašteno uzela i zadržala za sebe iznos od 7.593,97 kn, za koji se iznos okoristila, dakle, što je nezakonitim radom zlouporabila svoj položaj u službi kako bi sebi pribavila protupravnu imovinsku korist, čime je počinila tešku povredu službene dužnosti i to nezakonit rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti opisano po čl. 99. st. 1. toč. 2. Zakona o državnim službenicima i zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u službi opisano po čl. 99. st. 1. toč. 4. Zakona o državnim službenicima, a sve kažnjivo po čl. 110. st. 2. Zakona o državnim službenicima temeljem kojih joj je odredbi izrečena novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u vrijeme od 6 mjeseci.

6.5. U postupku nije sporno niti to da su protiv označenog rješenja kojim je tužiteljici temeljem odredbi ZDS zbog prethodno opisane teške povrede službene dužnosti izrečena novčana kazna, žalbu izjavili i tužiteljica i upravitelj Zatvora u Zadru, a povodom čega je rješenjem Višeg službeničkog suda Zagreb klasa: UP/II-114-04/18-01/18, urbroj: 515-31/2- 18-2 od 23. travnja 2018. (list spisa 13-15, 89-91) izmijenjeno pobijano rješenje od 31. siječnja 2018. u dijelu kojim je tužiteljici izrečena novčana kazna na način da joj je za tešku povredu službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. toč. 2. Zakona o državnim službenicima i čl. 99. st. 1. toč. 4. Zakona o državnim službenicima, temeljem čl. 110. st. 2. točke c) Zakona o državnim službenicima, izrečen prestanak državne službe. Uvidom u obavijest o pravomoćnosti i izvršnosti rješenja od 15. svibnja 2018. (list spisa 92) proizlazi da je označeno rješenje postalo izvršno 08. svibnja 2018. te da je tužiteljici državna služba (temeljem označenog rješenja) prestala upravo s tim danom 08. svibnja 2018. , kako je to uostalom konstatirano i rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: UP/I-112-02/18-02/1, urbroj: 573-02-1-18-1 od 15. svibnja 2018. (list spisa 93-94).

6.6. Nesporno je među strankama da je protiv rješenja kojim je tužiteljici zbog prethodno opisane teške povrede službene dužnosti izrečen prestanak državne službe od 23. travnja 2018. tužiteljica pokrenula upravni spor u kojem je Upravi sud u Splitu donio presudu poslovni broj UsIrs-71/18-9 od 29. listopada 2018. (list spisa 16-22) kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice na poništenje rješenja od 23. travnja 2018. i nalaganje vraćanja tužiteljice na rad, međutim, koja je presuda Upravnog suda u Splitu povodom žalbe tužiteljice presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1135/19-2 od 30. listopada 2019. (list spisa 23-25, 103-106) poništena te je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice na način da je poništeno je rješenje Višeg službeničkog suda Zagreb klasa: UP/II-114-04/18- 01/18, urbroj: 515-31/2-18-2 od 23. travnja 2018. (list spisa 13-15, 89-91) kojim je tužiteljici izrečen prestanak državne službe i potvrđeno rješenje Ministarstva pravosuđa, Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav klasa: UP/I-114-04/17-01/23, urbroj: 514-08-01-03- 03-18-09 od 31. siječnja 2018. (list spisa 9-12, 85-88) kojim je tužiteljici zbog opisane teške povrede službene dužnosti izrečena novčana kazna.

6.7. Uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 04. svibnja 2020. (list spisa 26-27, 107-110) proizlazi da je u predmetu povratka na posao tužiteljice, a nakon što je tužiteljica Zatvoru u Zadru dostavila presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1135/19-2 od 30. listopada 2019. (list spisa 23-25, 103-106), donesena odluka o vraćanju tužiteljice na radno mjesto računovodstveni referent – financijski knjigovođa u Pododsjeku financijsko-knjigovodstvenih poslova, na službeničkom radnom mjestu s danom 01. svibnja 2020.

6.8. Nadalje, uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 08. srpnja 2020. (list spisa 28-30) proizlazi da je donesena odluka o isplati iznosa od 85.164,82 kn na ime naknade bruto plaća za vrijeme prekida rada tužiteljice i to za razdoblje od 09. svibnja 2018. do 01. srpnja 2018., od 05. srpnja 2018. do 09. srpnja 2018., od 16. listopada 2018. do 19. kolovoza 2019. te od 01. ožujka 2020. do 30. travnja 2020. sa zakonskim zateznim kamatama, uz obrazloženje da je rješenjem od 23. travnja 2018. tužiteljici izrečena kazna prestanka državne službe s danom izvršnosti tog rješenja odnosno s danom 08. svibnja 2018. pa da tužiteljica nije radila i stoga niti primala plaću do 01. svibnja 2020. s kojim je danom uslijed preinake rješenja kojim je tužiteljici izrečena kazna prestanka državne službe tužiteljica vraćena na rad, poradi čega je tužiteljici valjalo isplatiti neisplaćene naknade plaće za vrijeme prekida rada, uz izuzimanje razdoblja u kojima je ista bila prijavljena kod drugih poslodavaca. Istaknimo ovdje da uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 28. svibnja 2020. (list spisa 31-34, 114-119) proizlazi da je tužiteljica nakon 23. travnja 2018. kada joj je izrečen prestanak državne službe bila u radnom odnosu sa poslodavcima različitim od Zatvora u Zadru i to u periodima od 02. do 04. srpnja 2018., 10. srpnja do 13. rujna 2018., 14. rujna do 15. listopada 2018. i 20. kolovoza 2019. do 29. veljače 2020.

6.9. U svezi razloga na kojima se temelji rješenje o udaljenju tužiteljice iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 497-500) da je kao i svake godine i 2017. godine u travnju i svibnju mijenjala kolegicu koja je koristila godišnji odmor, u toj zamjeni poslova da je raspolagala kasom poslodavca, da je on 2010. godine razvedena i samohrana majka te da djecu uzdržava samo svojim primanjima, da kako je njenoj kćeri 2017. godine bila krizma da joj je htjela nešto priuštiti, ali zbog financijskog stanja da nije mogla pa da je pitala sina kako bi mogli doći do novca na što je on predložio da dignu kredit, a na što mu je ona rekla da to mogu samo ako je on kreditno sposoban jer da ona ima ovrhu na računu i ranije kreditno opterećenje, te kada da se je očekujući da će sin uspjeti ishoditi kredit ona kratkoročno poslužila novčanim sredstvima iz kase poslodavca na način da je uzela novac koji joj je trebao kako bi kćeri priuštila krizmu, a i novac kako bi platila račun American kartice, dodajući da su nakon toga oni saznali da sin još određeno vrijeme ne može podignuti kredit i tada da je ona shvatila da neće moći vratiti novac u kasu poslodavca ovaj novac koji je uzela iz kase poslodavca. Po povratku kolegice na posao s godišnjeg, tužiteljica da je njoj objasnila situaciju rekavši da će vratiti novac, ali kolegica da nije htjela preuzeti kasu s manjkom pa da su situaciju prenijele šefici FK koja je rekla da o tome ona mora izvijestiti upravitelja Zatvora u Zadru koji da ju je saslušao, pitao ju može li novac vratiti do sutra na što mu je rekla da je to nemoguće i da joj za vraćanje treba dulje vrijeme, a na što da je on pozvao krim policiju i da je krenula procedura te da je rješenjem upravitelja Zatvora u Zadru udalje iz službe, dodajući da se na to rješenje o udaljenju iz službe ona nije žalila. Na upit suda da li se u svezi uzimanja novca iz kase protiv nje vodio kazneni postupak tužiteljica je iskazala da se je vodio postupak i da joj je u tom postupku izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci uvjetno na rok 1 godine ukoliko u tom razdoblju ne počini novo kazneno djelo, dodajući da je novac koji je uzela iz kase poslodavca ona vratila. Dakle, tužiteljica svojim iskazom potvrđuje činjenične navode na kojima se temelji rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Zadru klasa: UP/I-114-01/17- 01/01, urbroj: 573-02-1-17-1 od 30. svibnja 2017. (list spisa 7-8, 83-84) o udaljenju tužiteljice iz državne službe do okončanja postupka pred Službeničkim sudom za državne službenike, Sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, zbog teške povrede službene dužnosti te na kojima se temelji rješenje Ministarstva pravosuđa, Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav klasa: UP/I-114-04/17-01/23, urbroj: 514-08-01-03-03-18-09 od 31. siječnja 2018. (list spisa 9-12, 85-88) kojim je tužiteljici zbog teške povrede službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. toč. 2. i čl. 99. st. 1. toč. 4. Zakona o državnim službenicima izrečena novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena u vrijeme od 6 mjeseci.

6.10. Istaknimo u svezi navedenog da uvidom u presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-25/18-19 od 24. travnja 2018. (list spisa 95-102) proizlazi da je pravomoćnom sudskom odlukom tužiteljica kao okrivljenik oglašena krivom što je u razdoblju od 26. travnja 2017. do 26. svibnja 2017. u Zadru, zaposlena na radnom mjestu računovodstveni referent

– financijski knjigovođa u Odjelu upravnih poslova Zatvora u Zadru, a po nalogu upravitelja Zatvora u Zadru od 26. travnja 2017. zaposlena i kao stručni referent prodavaonice za zatvorenike u Odjelu upravnih poslova Zatvora u Zadru, zadužena za obavljanje poslova kantine, u cilju da se okoristi, neovlašteno zadržala dio novca s osnova prodane robe u od 7.593,97 kn, koji je bila obvezna uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, dakle, što je protupravno prisvojila tuđu pokretnu stvar koja joj je povjerena na radu, čime je počinila kazneno djelo protiv imovine – pronevjeru, opisano i kažnjivo po čl. 233. st. 1. Kaznenog zakona te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljena u roku od 1 godine ne počini drugo kazneno djelo.

6.11. Konačno, među strankama u postupku nije sporno niti to da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 112-07/20-01/05, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 20. svibnja 2020. (list spisa 120-121, 166-167) tužiteljici priznato pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2019. godinu u visini od 1.250,00 kn te da je odlukom Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 121-10/21-01/514, urbroj: 514-10-06-13-01/01-21-01 od 29. studenog 2021. (list spisa 122) utvrđeno da tužiteljica s danom 05. studenog 2021. ostvaruje pravo na isplatu jubilarne nagrade za neprekidnu službu odnosno rad u državnoj službi za navršenih 30 godina rada i to u neto iznosu od 4.500,00 kn.

6.12. Temeljem dosad navedenog te među strankama nespornog kao nedvojbeno slijedi da je 30. svibnja 2017. Upravitelj Zatvora u Zadru Službeničkom sudu za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti protiv tužiteljice; da je istog dana 30. svibnja 2017. Upravitelj Zatvora u Zadru donio rješenje kojim je tužiteljica s danom 30. svibnja 2017. udaljena iz državne službe do okončanja pokrenutog postupka zbog teške povrede službene dužnosti protiv tužiteljice, ovo temeljem čl. 112. st. 1. ZDS, protiv kojeg rješenja tužiteljica nije izjavila žalbu; da je u postupku koji se vodio protiv tužiteljice kao državne službenice zaposlene u Zatvoru u Zadru na radnom mjestu računovodstveni referent – financijski knjigovođa pravomoćnom odlukom upravnog tijela utvrđeno da je tužiteljica odgovorna što je u razdoblju od 26. travnja 2017. do 26. svibnja 2017. u Zadru, kao državna službenica Zatvora u Zadru, u cilju da se nepripadno materijalno okoristi, iz blagajne pologa novca zatvorenika (OLS) neovlašteno uzela i zadržala za sebe iznos od 7.593,97 kn, za koji se iznos okoristila, dakle, da je tužiteljica nezakonitim radom zlouporabila svoj položaj u službi kako bi sebi pribavila protupravnu imovinsku korist čime je počinila tešku povredu službene dužnosti iz čl. 99. st. 1. toč. 2. i iz čl. 99. st. 1. toč. 4. Zakona o državnim službenicima, kažnjivo po čl. 110. st. 2. Zakona o državnim službenicima, a za što je tužiteljici izrečena novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena kroz vrijeme od 6 mjeseci; da je tužiteljica bila udaljena iz državne službe od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. kao dana kada je postalo izvršno rješenje Višeg službeničkog suda Zagreb kojim je tužiteljici prethodno izrečena novčana kazna izmijenjena u kaznu prestanka državne službe; da je za vrijeme udaljenja iz službe u razdoblju od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. tužiteljica po osnovi naknade plaće primala isplatu u iznosu 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe; da od 08. svibnja 2018. kao dana s kojim je tužiteljici prestala državna služba tužiteljica nije obavljala rad u Zatvoru u Zadru niti je primala plaću ili naknadu plaće niti je ostvarivala druga materijalna prava po osnovi državne službe; da je u svezi rješenja Višeg službeničkog suda Zagreb kojim je tužiteljici prethodno izrečena novčana kazna izmijenjena u kaznu prestanka državne službe, tužiteljica pokrenula upravni spor koji je pravomoćno okončan presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. listopada 2019. izvršnom 05. ožujka 2020. na način da je poništeno rješenje Višeg službeničkog suda Zagreb kojim je tužiteljici izrečena kazna prestanka državne službe te je potvrđeno rješenje Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa kojim je tužiteljici za počinjenu tešku povredu službene dužnosti izrečena novčana kazna u iznosu od 20% ukupne plaće isplaćene službeniku u mjesecu u kojem je kazna izrečena kroz vrijeme od 6 mjeseci; da je uslijed takve presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Zatvor u Zadru donio odluku o vraćanju tužiteljice na radno mjesto računovodstveni referent – financijski knjigovođa s danom 01. svibnja 2020. te odluku o naknadi bruto plaće tužiteljici za vrijeme prekida rada koji je trajao od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. konkretno za ona razdoblja unutar tog perioda prekida rada u kojem tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca i kod tog drugog poslodavca ostvarivala plaću; i da je Zatvor u Zadru nakon povratka tužiteljice na rad u svibnju 2020. godine donio odluku o isplati regresa tužiteljici za korištenje godišnjeg odmora za 2019. godinu.

6.13. Ono što se među strankama postavilo kao sporno je kao prvo, da li tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa u visini od 20% mjesečne plaće za razdoblje od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. kao iznosa dijela plaće koji tužiteljici nije isplaćen zbog udaljenja tužiteljice iz državne službe u tom periodu; kao drugo, da li tužiteljica ima pravo na isplatu razlike između iznosa plaće koji bi ostvarila radom u Zatvoru u Zadru u periodu od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. da nije doneseno (kasnije pravomoćno poništeno) rješenje kojim joj je zbog teške povrede službene dužnosti izrečena kazna prestanka državne službe i iznosa plaće koji je ostvarila radom kod drugih poslodavaca tijekom tog perioda; kao treće, da li tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2017. i 2018. godinu; te kao četvrto, da li je tužiteljici zbog udaljenja iz službe te zbog prestanka državne službe nastala neimovinska šteta zbog povrede prava osobnosti konkretno povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje te ukoliko jest u kojoj visini te da li je tuženik dužan tužiteljici zbog nastale štete isplatiti pravičnu novčanu naknadu.

7. Ocjenom činjenice da je rješenje o udaljenju tužiteljice iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. do okončanja postupka koji je pokrenut pred Službeničkim sudom za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa u svezi radnji tužiteljice zbog kojih je ista udaljena iz državne službe doneseno temeljem odredbe čl. 112. st. 1. ZDS (kao zakona važećeg u vrijeme donošenja ove odluke) kojim je propisano da se rješenjem čelnika tijela službenika može udaljiti iz službe ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teške povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode da bi ostanak u službi, dok traje taj postupak, mogao štetiti interesima službe; u svezi s činjenicom da je pravomoćnim rješenjem Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa utvrđena odgovornost tužiteljice za tešku povredu službene dužnosti zbog koje je povrede prethodno rješenjem od 30. svibnja 2017. tužiteljica i udaljena iz državne službe; a sve navedeno cijeneći dalje i u svezi s činjenicom da protiv rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe tužiteljica nije izjavila žalbu te je isto postalo pravomoćno uslijed čega (parnični) sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost tog rješenja donesenog u upravnom postupku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-1869/18-2 od 12. travnja 2022. u kojem iznosi pravno shvaćanje prema kojem je parnični sud vezan za odluku upravnog tijela, ali ga ta odluka obvezuje samo u granicama njezine pravomoćnosti i ako postoji identitet stranaka u postupku odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba sudjelovala u postupku; tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: U-III-350/06 od 20. svibnja 2008.); ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da Zatvor u Zadru za razdoblje od 30. travnja 2017. do 08. svibnja 2018. (kao dana kada je okončan postupak pokrenut pred Službeničkim sudom za državne službenike) tužiteljici nije dužan isplatiti puni iznos plaće već naknadu plaće u iznosu od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe, ovo sukladno čl. 114. st. 1. ZDS koji propisuje da za vrijeme udaljenja iz službe službeniku pripada naknada plaće u iznosu od 60%, a ako uzdržava obitelj 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe. Kako je pri tome u postupku nesporno da je u razdoblju udaljenja tužiteljice iz državne službe od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. poslodavac tužiteljici isplaćivao iznos od 80% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz državne službe, sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljica nema pravo na isplatu preostalih 20% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe niti pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2017. godinu budući državni službenik regres ostvaruje u svezi korištenja godišnjeg odmora, a tužiteljica koja je pravomoćnom odlukom bila udaljenja iz službe nije koristila godišnji odmor u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. pa da bi ostvarila pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora u 2017. godini.

7.1. Ovo stoga što čl. 114. st. 3. ZDS propisuje da se službeniku vraća obustavljeni dio plaće od prvoga dana udaljenja, u slučajevima ako službenički sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe, ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni odnosno postupak zbog teške povrede službene dužnosti, osim zbog zastare vođenja postupka, i ako je pravomoćnom presudom u kaznenom odnosno pravomoćnim rješenjem u postupku zbog teške povrede službene dužnosti oslobođen od odgovornosti, a tužiteljica nije izjavila žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe te postupak koji se protiv tužiteljice vodio zbog povrede službene dužnosti (kao ni kazneni postupak koji se u svezi predmetnih radnji vodio protiv tužiteljice) nije obustavljen niti je pravomoćnim rješenjem tužiteljica oslobođena od odgovornosti za učin teške povrede službene dužnosti, dapače, pravomoćnim je rješenjem utvrđena odgovornost tužiteljice za tešku povredu službene dužnosti. Dakle, pitanje da li je tužiteljici nezakonito obustavljena isplata (dijela) plaće od prvog dana udaljenja i da li ista ima pravo na naknadu obustavljenog dijela plaće za vrijeme udaljenja ovisi o pitanju da li je službenički sud uvažio njezinu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe, pitanju da li je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni odnosno postupak zbog teške povrede službene dužnosti vođen protiv tužiteljice te pitanju da li je pravomoćnom presudom u kaznenom odnosno pravomoćnim rješenjem u postupku zbog teške povrede službene dužnosti tužiteljica oslobođena od odgovornosti, a ne o pitanju da li je poništeno rješenje o prestanku državne službe doneseno u konkretnom slučaju, kako to pogrešno smatra tužiteljica. Pri tome je u cijelosti neosnovan navod tužiteljice da činjenica da je rješenje o prestanku državne službe poništeno pravomoćnom odlukom nadležnog suda znači to da je tužiteljica u periodu od 30. travnja 2017. do 08. svibnja 2018. nezakonito udaljena iz državne službe budući pitanje zakonitosti rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe ne ovisi o vrsti kazne koja je službeniku izrečena u postupku zbog teške povrede službene dužnosti već o pitanju da li je službenički sud uvažio njezinu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe (drugim riječima da li je to rješenje postalo pravomoćno) i u svezi s time da li je pravomoćnim rješenjem obustavljen postupak zbog teške povrede službene dužnosti. Osim toga, do prekida rada u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. je prema ocjeni suda došlo zbog okolnosti za koje je odgovorna sama tužiteljica (počinjenje teške povrede službene dužnosti) poradi čega tužiteljica niti sukladno čl. 95. st. 3. ZoR ne ostvaruje pravo na naknadu (neisplaćenog dijela) plaće i drugih materijalnih prava za to razdoblje. Kako dakle tužiteljica u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. nije nezakonito udaljena iz državne službe odnosno kako je do prekida rada u tom periodu došlo zbog okolnosti za koje je odgovorna sama tužiteljica, to tužiteljica nema pravo na naknadu iznosa u visini obustavljenog dijela plaće u razdoblju udaljenja iz državne službe (20% iznosa plaće) odnosno u visini drugih materijalnih prava koja bi u tom periodu ostvarila da nije bila zakonito udaljenja iz državne službe konkretno regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2017. godinu, potonje i stoga što tužiteljica uslijed udaljenja iz državne službe nije niti koristila godišnji odmor u 2017. godini.

7.2. Istaknimo u svezi navedenog da sud temeljem dokaza koji su predloženi na ovu okolnost, nije našao nedvojbeno dokazanim tužbeni navod da tužiteljica protiv rješenja od 30. svibnja 2017. kojim je udaljena iz državne službe do okončanja postupka zbog teške povrede službene dužnosti pokrenutim protiv tužiteljice, nije izjavila žalbu jer da ju je upravitelj Zatvora u Zadru zastrašio. U svezi navedenog tužiteljica sudu iskazuje (list spisa 497-500) da se ona nije žalila na rješenje o udaljenju iz službe jer da to nije mogla jer ju je upravitelj zatvora zastrašio, kao prvo, tako što ju je još prije donošenja tog rješenja upozoravao da mora hitno odraditi JOOPD, a kada mu je ona rekla da to ne može sve sama i da treba pomoćnika da joj je rekao da mora sve sama odraditi i da ju ne želi čuti, mašući prstom, a osim toga i jer da bi ona žalbu koju bi podnijela protiv ovog rješenja podnijela njemu (upravitelju) pa što je mogla očekivati od toga kada on sam donosi ovo rješenje i odlučuje o njenoj žalbi na to rješenje nego da će odlučiti nešto gore. Iz citiranog iskaza tužiteljice prema ocjeni ovog suda ne proizlazi da je upravitelj Zatvora u Zadru tužiteljicu u svezi odluke kojom je tužiteljica udaljena iz državne službe od 30. svibnja 2017. odnosno izjavljivanja žalbe protiv te odluke, zastrašio na ikakav način. Name, tužiteljica uopće ne iskazuje o nekim radnjama koje bi upravitelj Zatvora u Zadru poduzeo u vrijeme donošenja rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe (neposredno prije ili neposredno nakon), a koje bi imale za cilj spriječiti tužiteljicu na izjavljivanje žalbe protiv tog rješenja dok se radnje upravitelja u svezi obavljanja poslova njenog radnog mjesta u ranijem vremenskom periodu o kojima tužiteljica iskazuje na nikoji logičan ni životan način ne mogu dovesti u svezu sa predmetnim udaljenjem tužiteljice iz državne službe niti prema ocjeni suda takve radnje upravitelja, čak i da sud nađe nedvojbeno dokazanim da je upravitelj u svezi JOOPD obrazaca postupio na način kako to opisuje tužiteljica, predstavljaju radnju zastrašivanja tužiteljice zbog koje bi ona u kasnijem periodu bila u strahu izjaviti žalbu. Osim toga, navod da bi tužiteljica bila u strahu izjaviti žalbu protiv rješenja o udaljenju iz državne službe se ukazuje neživotnim i nelogičnim obzirom na činjenicu da tužiteljica primjerice nije bila u strahu izjaviti žalbe i podnositi tužbe protiv drugih rješenja donesenih u svezi predmetne teške povrede službene dužnosti. Što se pak tiče iskaza tužiteljice da ona nije podnijela žalbu iz razloga što s njom ne bi ništa postigla, a budući bi o toj žalbi odlučivao upravitelj Zatvora u Zadru, sud takav iskaz ne prihvaća kao uvjerljiv niti logičan pa ga niti ne cijeni istinitim, ovo stoga što je u uputi o pravnom lijeku jasno istaknutoj u rješenju kojim se tužiteljicu udaljava iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. (list spisa 8), a koje je rješenje tužiteljica nesporno uredno zaprimila, navedeno da o žalbi protiv tog rješenja odlučuje Službenički sud za državne službenike, dakle, ne Upravitelj Zatvora u Zadru. Činjenica da li bi uslijed žalbe za tužiteljicu bila donesena nepovoljnija odluka, ovo neovisno o pitanju da li je to u hrvatskom pravnom sustavu moguće, ne predstavlja razlog koji bi tužiteljicu onemogućio u izjavljivanju žalbe. Osim što tako niti iz iskaza same tužiteljice ne proizlazi da ona nije izjavila žalbu protiv rješenja o udaljenju iz državne službe od 30. travnja 2017. zbog toga što bi bila zastrašena od strane upravitelja Zatvora u Zadru, ta činjenica ne proizlazi niti iz iskaza ijednog od u postupku saslušanih svjedoka budući niti jedan od svjedoka nije iskazivao o nekim radnjama upravitelja Zatvora u Zadru koje bi ovaj sud ocijenio kao radnje zastrašivanja tužiteljice koje su za posljedicu imale ne izjavljivanje žalbe protiv rješenja kojim je tužiteljica udaljena iz državne službe. Tako svjedok GK (list spisa 197-199) na upit da li mu je išta poznato o odnosu tužiteljice i upravitelja Zatvora u Zadru CK iskazuje da ne zna na što se točno misli, a upitan da li mu je poznato da je upravitelj CK na bilo koji način maltretirao tužiteljicu ili se na drugi negativan način odnosio prema njoj iskazuje da mu to nije poznato, dalje iskazujući da je on kao etički povjerenik bio nazočan razgovoru upravitelja CK i tužiteljice na dan kada je ona udaljena iz službe, da je predmet tog razgovora bio upravo ovaj nedostatak novca iz zatvorske blagajne i da na tom razgovoru nije bilo povišenih tonova niti svađe, a cijeli razgovor da je trajao možda desetak minuta. Upitana u kakvim su odnosima bili tužiteljica i upravitelj Zatvora u Zadru odnosno jesu li bili u konfliktnim odnosima, svjedokinja PK iskazuje sudu (list spisa 199-200) da njoj nije poznato da su oni bili u nekakvom konfliktnom odnosu, a nakon udaljenja tužiteljice iz službe da ne zna kakvi su njeni odnosi s upraviteljem, dodajući da ona (svjedokinja) ne vidi upravitelja po tjedan dana te da ovaj upravitelj nema običaj držati kolegije nego pozivati zaposlenike pojedinačno. Upitana o situaciji s JOPPD obrascima, svjedokinja PK iskazuje (list spisa 199-200) da se negdje 2016. godine skupilo dosta tih obrazaca koje je trebalo popuniti, da je ona rekla upravitelju za to i da je on rekao tužiteljici da to mora riješiti, da je tužiteljica rekla da to ona ne može riješiti na što joj je ravnatelj rekao da je to njen posao i da to mora napraviti, nakon čega je tužiteljica otišla na bolovanje, a JOPPD obrasce da je riješila svjedokinja. Nadalje, svjedokinja KK (list spisa 200-201) upitana u svezi žalbe na rješenje o udaljenju tužiteljice iz državne službe iskazuje da ne zna da li je tužiteljica podnosila žalbu dalje navodeći da njoj tužiteljica nije pričala o razlozima zašto nije podnosila žalbu, a na upit što joj je poznato o odnosi tužiteljice i upravitelja Zatvora u Zadru odnosno o tome da bi između njih postojao konflikt odgovara da joj to nije poznato. Svjedokinja ŠK sudu iskazuje (list spisa 201-202) da ona ne zna ništa o odnosu tužiteljice i upravitelja Zatvora u Zadru, da ona nije s tužiteljicom radila u istoj kancelariji, pojašnjavajući da je odnos svjedokinje s upraviteljem bio kao i svaki drugi odnos u hijerarhijskoj ustanovi, ono što bi joj upravitelj rekao bi ona napravila i to je bilo to. Svjedokinja LK je sudu iskazala (list spisa 219-220) da u Zatvoru u Zadru radi od 2019. godine, a iz čega proizlazi da ova svjedokinja ne može imati neposrednih saznanja o postupanju upravitelja Zatvora u Zadru u vrijeme donošenja rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe u svibnju 2017. ili prethodno tome dok je za vrijeme od povratka tužiteljice na rad (nesporno se radi o svibnju 2020. godine) ova svjedokinja navela da nikada nije vidjela da bi upravitelj Zatvora tužiteljicu omalovažavao ili zastrašivao. Svjedokinja FK je u svezi odnosa upravitelja i tužiteljice iskazala (list spisa 220) da je to normalan poslovni odnos i komunikacija, na upit da li je ikad vidjela da bi upravitelj omalovažavao ili zastrašivao tužiteljicu navodeći da to nije nikada vidjela niti primijetila da bi tužiteljica zbog nečeg bila uzrujana. Konačno, svjedokinja TKM (list spisa 221) na upit da li je ikada vidjela ili čula da upravitelj omalovažava ili zastrašuje tužiteljicu odgovara da nije, pojašnjavajući da je po njenom mišljenju njihov odnos bio normalan, kao odnos upravitelja i drugih zaposlenika, dodajući da ne zna da li se oni pozdravljaju. Iz tako citiranih svjedočkih iskaza ne proizlazi da bi upravitelj Zatvora u Zadru CK zastrašio tužiteljicu na bilo koji način odnosno da bi prema njoj poduzeo ikakve radnje zastrašivanja koje bi za posljedicu imale ne izjavljivanje žalbe protiv rješenja kojim je tužiteljica udaljena iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. Kako pri tome poduzimanje takvih radnji ne proizlazi niti iz iskaza same tužiteljice, to sud nema razloga ne prihvatiti kao istinit dio iskaza samog svjedoka CK (list spisa 221-223) koji sudu iskazuje da se on nikada prema tužiteljici nije ponašao na način da bi ju zastrašivao ili omalovažavao, pojašnjavajući da oni nemaju nekog velikog kontakta jer da tužiteljica iznad sebe (kao nadređenog službenika) ima šeficu PK koja iznad sebe (kao nadređenog službenika) ima voditeljicu odjela FK pa da pored dvije šefice rijetko postoji potreba da se radnica njemu obraća, iako je to moguće ukoliko je potrebno, a kakav je iskaz svjedoka CK sudu i logičan i životan, obzirom na organizacijsko uređenje Zatvora u Zadru u kojem u sistematizaciji radnih mjesta između radnog mjesta tužiteljice i upravitelja ima nekoliko službenika što nedvojbeno smanjuje učestalost poslovnog kontakta između tužiteljice i upravitelja Zatvora u Zadru.

7.3. Također, valja ovdje istaknuti i to da se donošenje rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe s danom 30. svibnja 2017. temeljem kojeg je tužiteljica iz državne službe bila udaljena do 08. svibnja 2018. nikako ne može smatrati štetnom radnjom (kao jedne od pretpostavki za postojanje izvanugovorne odgovornosti za štetu) budući je ovo rješenje doneseno na temelju zakonske odredbe čl. 112. st. 1. ZDS te je isto postalo pravomoćno, a što za ovaj sud znači da je takvo (upravno) rješenje pravilno i zakonito, poradi čega donošenje istog ne može predstavljati štetnu radnju budući je nužni element štetne radnje protupravnost, koja ovdje nedvojbeno izostaje. Poradi navedenog se, ovo u slučaju da je sud predmet spora (po ovom dijelu tužbenog zahtjeva) kvalificirao kao naknadu štete, u ovom slučaju ne može govoriti o štetnoj radnji tužene pa da bi sukladno čl. 1045. ZOO postojala izvanugovorna odgovornost tužene za izmaklu korist tužiteljice koja je posljedica donošenja rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe. Osim toga, čak i kad bi se donošenje rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe smatralo štetnom radnjom, postavilo bi se pitanje doprinosa tužiteljice šteti nastaloj uslijed udaljenja iste iz državne službe, a koji bi doprinos sud u ovom slučaju cijenio na 100% obzirom je donošenje rješenja o udaljenju tužiteljice iz državne službe do okončanja upravnog postupka pokrenutog zbog teške povrede službene dužnosti isključivo i jedino posljedica učina teške povrede službene dužnosti od strane tužiteljice, kojom je povredom tužiteljica ujedno ostvarila i obilježja kaznenog djela protiv imovine za učin kojeg je kaznenom presudom i pravomoćno osuđena.

7.4. Neosnovan je stoga tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica potražuje naknadu plaće u visini od 20% plaće isplaćene u mjesecu koji je prethodio udaljenju iz službe za period od 30. travnja 2017. do 08. svibnja 2018. i naknadu iznosa drugih materijalnih prava za označeno razdoblje sve ovo sa zakonskim zateznim kamatama (koju isplatu tužiteljica u tužbenom zahtjevu kvalificira kao naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade odnosno isplatu na ime dodataka na plaću), a poradi čega je sud točkom II. izreke presude odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 1.778,65 Eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je točkom III. izreke presude odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje isplata iznosa od 165,90 Eura sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom. Napomenimo ovdje da je iznos umanjenja bruto plaće (iznos od 20% bruto plaće) za razdoblje od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. obračunat i prikazan u Tablici 14. koja se nalazi na stranici 43 i Tablici pod Točkom b) koja se nalazi na stranici 71 dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 27. svibnja 2024. (list spisa 407-490).

8. Što se međutim tiče razdoblja od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. kao perioda od dana izvršnosti (kasnije pravomoćno poništenog) rješenja kojim je tužiteljici izrečen prestanak državne službe odnosno dana s kojim je tužiteljici prestala državna služba 08. svibnja 2018. do dana 01. svibnja 2020. s kojim danom tužiteljica vraćena na radno mjesto računovodstveni referent – financijski knjigovođa u Pododsjeku financijsko knjigovodstvenih poslova Zatvora u Zadru, sud je temeljem činjenice da je rješenje kojim je tužiteljici izrečen prestanak državne službe s danom 08. svibnja 2018. pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. listopada 2019. izvršnom 05. ožujka 2020. poništeno kao nepravilno, utvrdio da je u označenom periodu 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. došlo do prekida rada tužiteljice u Zatvoru u Zadru zbog nepravilne odluke nadležnog tijela i time zbog okolnosti za koju tužiteljica nije odgovorna budući da rješenje u tom sadržaju nije doneseno ne bi bilo prekida rada tužiteljice (jer je rješenjem od 30. travnja 2017. tužiteljica udaljena iz službe do okončanja postupka zbog teške povrede službene dužnosti koji je okončan upravo 08. svibnja 2018.), a kako to uostalom utvrđuje i sam poslodavac u rješenju Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 08. srpnja 2020. (list spisa 28-30). Temeljem navedenog sud dalje temeljem čl. 95. st. 3. ZoR utvrđuje da tužiteljica za period od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. temeljem radnog odnosa ima pravo na naknadu plaće i to u punom iznosu plaće koji bi tužiteljica ostvarila da je u tom periodu radila na svom radnom mjestu računovodstveni referent – financijski knjigovođa.

8.1. U tom smislu i sam poslodavac, ovo temeljem čl. 95. st. 3. ZoR, donosi rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I- 112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 08. srpnja 2020. (list spisa 28-30) o isplati iznosa od 85.164,82 kn (11.303,31 Eura) na ime naknade bruto plaća za vrijeme prekida rada tužiteljice u razdoblju od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. odnosno o isplati naknade bruto plaća za onaj period unutar tog perioda prekida rada u kojem tužiteljica nije radila i ostvarivala primanja po osnovi radnog odnosa kod drugih poslodavaca pa tako za razdoblje od 09. svibnja 2018. do 01. srpnja 2018., od 05. srpnja 2018. do 09. srpnja 2018., od 16. listopada 2018. do 19. kolovoza 2019. te od 01. ožujka 2020. do 30. travnja 2020. sa zakonskim zateznim kamatama. Pri tome sud ocjenom označenog rješenja utvrđuje kao prvo, da je Zatvor u Zadru iznos visine bruto plaće tužiteljice u označenom periodu utvrdio sukladno čl. 144. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ br. 49/12, 37/13, 38/13) u svezi čl. 108. do čl. 112. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ br. 27/01) pri čemu su koeficijent poslova radnog mjesta i ostali dodaci na plaću tužiteljice utvrđeni temeljem rješenja o rasporedu Zatvora u Zadru klasa: UP/I-112-02/18-01-35, urbroj: 573-02-1-18-1 od 16. travnja 2018. kojim je tužiteljica raspoređena na radno mjesto računovodstveni referent – financijski knjigovođa u Pododsjeku financijsko-knjigovodstvenih poslova prije nego joj je prestala državna služba i koje je na snazi i u vrijeme donošenja tog rješenja, ispravnost kojeg obračuna tužiteljica u ovom postupku ne osporava; te kao drugo, da je poslodavac ispravno utvrdio vremenska razdoblja (unutar razdoblja prekida rada 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020.) u kojima tužiteljica nije bila u radnom odnosu s drugim poslodavcem, budući identično razdoblje utvrđuje i ovaj sud uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 28. svibnja 2020. (list spisa 31-34, 114-119).

8.2. Nadalje, rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 112-07/20-01/05, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 20. svibnja 2020. (list spisa 120-121, 166-167) poslodavac tužiteljici priznaje pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2019. godinu u visini od 1.250,00 kn dok iz odluke Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Zadru klasa: 121-10/21-01/514, urbroj: 514-10-06-13-01/01-21-01 od 29. studenog 2021. (list spisa 122) proizlazi da je tužiteljica s danom 05. studenog 2021. ostvarila pravo na isplatu jubilarne nagrade za neprekidnu službu odnosno rad u državnoj službi za navršenih 30 godina rada i to u neto iznosu od 4.500,00 kn, a iz čega proizlazi utvrđenje suda da ista nije tijekom razdoblja prekida rada od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. ostvarila pravo na jubilarnu nagradu, koju joj poslodavac ne bi priznao.

8.3. Tužiteljica u ovom postupku ne osporava pravilnost obračuna bruto iznosa naknade plaće iz rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13-01/1-20-01 od 08. srpnja 2020. (list spisa 28-30) za razdoblje za koje se tim rješenjem tužiteljici obračunava iznos bruto naknade plaće, međutim, tvrdi da joj poslodavac za taj period nije isplatio naknadu plaće, poradi čega ona u ovom postupku potražuje isplatu naknade u visini iznosa plaća za cjelokupni period od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. umanjenog za iznos plaća koji je u tom periodu tužiteljica ostvarila radom kod drugih poslodavaca.

8.4. Iako je sud temeljem čl. 95. st. 3. ZoR utvrdio da tužiteljica za period od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. ima pravo na naknadu plaće i to u punom iznosu plaće koji bi tužiteljica primila da u tom periodu nije bilo prekida rada na radnom mjestu računovodstveni referent – financijski knjigovođa u Zatvoru u Zadru, ovo naravno umanjenom za iznos plaća ostvarenih na temelju rada kod drugih poslodavaca u tom period (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr 761/12-2 od 25. studenog 2014.); temeljem nedvojbeno utvrđene činjenice da je Ministarstvo pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zadru donio rješenje klasa: UP/I-112-02/20-01/86, urbroj: 514-08-04-13- 01/1-20-01 od 08. srpnja 2020. (list spisa 28-30) o isplati iznosa od 85.164,82 kn (11.303,31 Eura) na ime naknade bruto plaća tužiteljice za vrijeme prekida rada unutar razdoblja od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. konkretno za onaj period unutar tog perioda prekida rada u kojem tužiteljica nije ostvarivala primanja po osnovi radnog odnosa kod drugih poslodavaca, a koje rješenje prema nedvojbenom utvrđenju ovog suda predstavlja valjanu ovršnu ispravu temeljem koje tužiteljica može zatražiti izravnu naplatu, utvrđenje je ovog suda da tužiteljica nema pravni interes u ovom postupku kondemnatornom tužbom tražiti isplatu naknade u visini plaće za razdoblje od 09. svibnja 2018. do 01. srpnja 2018., od 05. srpnja 2018. do 09. srpnja 2018., od 16. listopada 2018. do 19. kolovoza 2019. te od 01. ožujka 2020. do 30. travnja 2020. Naime, o postojanju pravnog interesa tužitelja sud vodi računa po službenoj dužnosti i kada utvrdi nedostatak pravnog interesa sud je dužan odbaciti tužbu za podnošenje koje tužitelj nema pravni interes. Kod kondemnatornih zahtjeva, kakav je predmetni, se postojanje pravnog interesa kod tužiteljice presumira, što znači da tužiteljica u pravilu ima pravni interes tražiti kondemnatornu zaštitu i svoj interes za podnošenje tužbe koja sadrži kondemnatorni zahtjev, nije dužna posebno dokazivati. Međutim, u određenim slučajevima, pravni interes i kod tužbe s kondemnatornim zahtjevom tužiteljici ipak može nedostajati, ovo naročito zbog postojanja neke od negativnih procesnih pretpostavki (onih koje čine nedopuštenim vođenje parnice i meritorno odlučivanje o određenom pravu) za vođenje parnice. Tužiteljici će tako nedostati pravni interes, između ostalog, ako ona već raspolaže ovršnom ispravom, ovo stoga što joj ovršna isprava omogućuje ostvariti, bez potrebe vođenja parnice, onu pravnu korist koju u osnovi želi ostvariti tražeći od suda kondemnatornu zaštitu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revt-527/2016-2 od 04. listopada 2017.). Kako tužiteljica u pogledu isplate naknade u visini od 11.116,11 Eura sa zakonskom zateznom kamatom po osnovi naknade plaće za razdoblje od 09. svibnja 2018. do 01. srpnja 2018., od 05. srpnja 2018. do 09. srpnja 2018., od 16. listopada 2018. do 19. kolovoza 2019. te od 01. ožujka 2020. do 30. travnja 2020. raspolaže ovršnom ispravom u smislu čl. 23. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20), to ista nema pravni interes za vođenje ove parnice u onom dijelu tužbe kojim traži isplatu naknade plaće za gore označeni periodu prekida rada u kojem tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca, a poradi čega je sud u tom dijelu predmetnim rješenjem tužbu odbacio.

8.5. Međutim, onaj dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu u visini razlike između bruto iznosa plaće koji bi ostvarila radom u Zatvoru u Zadru da (kasnije pravomoćno poništenim) rješenjem tužiteljici nije izrečen prestanak državne službe u onom razdoblju perioda prekida rada u kojem je bila zaposlena kod drugih poslodavaca i iznosa plaće koji je ostvarila radom kod drugih poslodavaca u tom periodu je sud temeljem čl. 95. st. 3. ZoR ocijenio osnovanim. Pri tome sud uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 28. svibnja 2020. (list spisa 31-34, 114-119) utvrđuje da je unutar perioda od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. tužiteljica bila u radnom odnosu (temeljem kojeg je ostvarivala plaću) u razdobljima od 02. srpnja 2018. do 04. srpnja 2018., od 10. srpnja 2018. do 15. listopada 2018. te od 20. kolovoza 2019. do 29. veljače 2020. dok temeljem očitovanja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Željka Dekovića od 07. ožujka 2025. s ispravkom dopunjenog nalaza i mišljenja (list spisa 575- 638), na koji ispravljeni dopunjeni nalaz i mišljenje niti tužiteljica niti tužena nisu imali prigovora, a sud je isti cijenio detaljnim, potpunim, objektivnim te izrađenim temeljem relevantne materijalne dokumentacije i sukladno pravilima struke poradi čega je sud isti u cijelosti prihvatio, sud kao nedvojbeno utvrđuje da razlika između bruto iznosa plaće koji bi tužiteljici bio obračunat u razdoblju od 02. srpnja 2018. do 04. srpnja 2018., 10. srpnja 2018. do 15. listopada 2018. te 20. kolovoza 2019. do 29. veljače 2020. da je ista radila na radnom mjestu računovodstveni referent – financijski knjigovođa u Zatvoru u Zadru i iznosa u tom periodu ostvarenih bruto plaća kod drugih poslodavaca (kod kojih je tužiteljica u označenom periodu bila u radnom odnosu) iznosi mjesečno u iznosima detaljno prikazanim u Tablici 8. (list spisa 627) sadržanoj u ispravljenom dopunjenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka Željka Dekovića (list spisa 575-638), a što sveukupno iznosi 2.333,02 Eura bruto. Kako tužiteljica tužbom po osnovi plaće za period od 02. srpnja 2018. do 04. srpnja 2018., 10. srpnja 2018. do 15. listopada 2018. te 20. kolovoza 2019. do 29. veljače 2020. potražuje upravo isplatu iznosa od 2.333,02 Eura, sud je taj zahtjev cijenio osnovanim te je ovom presudom tuženoj naložio isplatiti tužiteljici iznos od 2.333,02 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose detaljno navedene u točci I. izreke ove presude. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati je donesena temeljem čl. 29. st. 1. ZOO kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće od dana dospijeća plaće u državnoj službi na isplatu, uz napomenu da sud tužiteljici nije priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na pune iznose (razlika) mjesečnih bruto plaća koji su joj dosuđeni ovom presudom budući traženi iznos bruto plaće tužiteljice obuhvaća i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužitelj ne može osnovano u ovom postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose.

8.6. Kako bi tužiteljica, da joj (kasnije pravomoćno poništenim) rješenjem nije izrečen prestanak državne službe, tijekom 2018. godine radila i po osnovi rada sukladno čl. 76. ZoR ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora, a obzirom na navedeno temeljem čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/17, 12/18,) ostvarila i pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u 2018. godini u visini od nesporno 165,90 Eura (1.250,00 kn), to je sud temeljem činjenice da je u srpnju 2018. godine kada isplata ovog materijalnog prava državnog službenika dospijeva na naplatu tužiteljica imala prekid rada zbog krivnje poslodavca, zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 165,90 Eura neto temeljem odredbe čl. 95. st. 3. ZoR, koja se analogno primjenjuje i na naknadu drugih materijalnih prava koje radnik ostvaruje temeljem radnog odnosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr 876/07-2 od 27. veljače 2008.), ocijenio osnovanim te je točkom II. izreke ove presude tuženoj naložio isplatiti tužiteljici iznos od 165,90 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 17. srpnja 2018. do isplate, ovo temeljem čl. 29. st. 1. ZOO kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje.

8.7. Što se tiče tužbenih navoda u svezi beneficiranog radnog staža, za istaknuti je da su takvi navodi irelevantni u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući se tužbenim zahtjevom ne traži ostvarenje kakvog prava vezanog za radni staž i stoga tzv. beneficirani radni staž, a osim čega sud ističe da pitanje tzv. beneficiranog radnog staža odnosno staža osiguranja s povećanim trajanjem može biti relevantno isključivo za ostvarenje prava po osnovi mirovinskog osiguranja, ne i plaće odnosno naknade plaće, ovo sukladno Zakonu o stažu osiguranja s povećanim trajanjem („Narodne novine“ br. 115/18) kojim su definirana radna mjesta i zanimanja na kojima osiguranici mogu ostvariti sniženje dobne granice za priznavanje prava na starosnu mirovinu te ostvariti starosnu mirovinu ranije u odnosu na redovne uvjete propisane važećim Zakonom o mirovinskom osiguranju.

9. Preostalo je time odlučiti o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske štete, za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala zbog neosnovanog udaljenja iz državne službe, a kasnije zbog prestanka državne službe, čime da je znatno narušeno njeno zdravstveno stanje.

9.1. Da bi tužiteljica mogla ostvariti pravo na naknadu (neimovinske) štete, ista je dužna u ovom parničnom postupku dokazati ispunjenje svih pretpostavki za odgovornost tužene za štetu – štetnu radnju tužene, štetu nastalu tužiteljici, uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete te protupravnost radnje tužene kao štetnika. Kako je sud kao nedvojbeno u ovom postupku utvrdio da je poslodavac tužiteljice odluku o udaljenju tužiteljice iz državne službe, a temeljem koje je odluke tužiteljica bila udaljena iz državne službe u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018., donio temeljem čl. 112. st. 1. ZDS te da protiv te odluke tužiteljica nije podnijela žalbu poradi čega je ta odluka postala pravomoćna, dakle, da je tužiteljica u označenom periodu iz državne službe bila udaljena temeljem pravomoćne odluke poslodavca utemeljene na zakonu, to sud utvrđuje da radnja udaljenja tužiteljice iz državne službe u periodu od 30. svibnja 2017. do 08. svibnja 2018. nema obilježje protupravnosti, a poradi čega ista ne može niti biti štetna radnja zbog poduzimanja koje bi tužena u smislu čl. 1045. st. 1. ZOO odgovarala za eventualnu neimovinsku štetu koja bi uslijed takve radnje eventualno nastala tužiteljici. Što se pak tiče donošenja odluke Višeg službeničkog suda Zagreb kojim je tužiteljici prethodno izrečena novčana kazna izmijenjena u kaznu prestanka državne službe, koja je odluka postala izvršna 08. svibnja 2018. i temeljem koje je (kasnije pravomoćno poništene) odluke tužiteljici prestala državna služba u periodu od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020., a obzirom se radi o odluci koju je Visoki upravni sud Republike Hrvatske pravomoćno poništio utvrdivši da odluka kojom je tužiteljici određen prestanak državne službe nije pravilna potvrdivši ono rješenje poslodavca kojim je tužiteljici zbog predmetne teške povrede službene dužnosti izrečena novčana kazna, utvrđenje je suda da radnja tužene koja je dovela do prestanka državne službe tužiteljice u periodu od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. ima karakter protupravnosti. Kako je pri tome prema ocjeni sada sasvim logično i životno da je donošenje odluke kojom je tužiteljici određen prestanak državne službe, kod tužiteljice uzrokovalo tjeskobu i srah zbog vlastite egzistencije i egzistencije njene obitelji, a kako to tužiteljica i tvrdi u tužbi, to prema utvrđenju suda ova radnja nedvojbeno ima karakter štetne radnje, budući tjeskoba i strah zbog vlastite egzistencije i egzistencije obitelji koji osjeća osoba koja gubi zaposlenje, a koje je pri tome njezin jedini izvor prihoda, nedvojbeno predstavlja povredu duševnog zdravlja tužiteljice. Međutim, ova povreda duševnog zdravalja koja kod tužiteljice nastaje donošenjem odluke o prestanu državne službe prema ocjeni ovog suda, a obzirom na konkretne okolnosti ovog slučaja, nema onu težinu koja bi opravdala dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti (duševnog zdravlja) temeljem čl. 1100. st. 1. ZOO. Naime, iako točno da je odluka o prestanku državne službe koju je donio poslodavac tužene od strane nadležnog suda ocijenjena nepravilnom i stoga poništena, ista nije poništena iz razloga što bi bilo utvrđeno da tužiteljica nije počinila tešku povredu službene dužnosti (nezakonitim radom zlouporabila svoj položaj u službi kako bi sebi pribavila protupravnu imovinsku korist) već jer je sankcija prestanka državne službe za utvrđenu povredu službene dužnosti ocijenjena nepravilnom. Kada sud uz navedeno cijeni činjenicu da postupanje tužiteljice, ono radi kojeg je tužiteljici odlukom poslodavca izrečena sankcija prestanka državne službe, osim teške povrede službene dužnosti ima i karakter kaznenog djela protiv imovine – pronevjeru opisano i kažnjivo po čl. 233. st. 1. Kaznenog zakona za učin kojeg je tužiteljica pravomoćno osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu na rok od 1 godine; a sve navedeno dalje cijeneći u svjetlu iskaza tužiteljice (list spisa 497- 500) koja sudu iskazuje da je zbog svega ovog potonula, da se pomirila sa sudbinom, s time da će dobiti otkaz i da će biti strašno jer neće dobivati plaću pa neće moći uzdržavati djecu, plaćati režije, račune i tome slično, pojašnjavajući da ovo kada kaže da se osjećala loše i imala loše misli u svezi kako će financirati djecu i život misli na to da se osjećala loše i zbog sebe i zbog toga što je udaljena iz službe i što je dobila otkaz prvo jer je samokritična i rekla je sebi „ TK, kako ti se to moglo dogoditi“ i drugo jer je razmišljala kakav primjer daje svojoj kćeri koju je odgajala bolje od toga, da bude poštena, a sada je ona dobila otkaz, navodeći i to da nije imala djecu da misli da ništa od ovog (nesporno govori o ovom sudskom postupku) ne bi pokrenula, navodeći dalje i to da je ona računala da će za ovo što je napravila dobiti novčanu kaznu, a ne i da će dobiti otkaz – temeljem kakvog iskaza sud utvrđuje da je do narušenja psihičkog zdravlja (teškog emocionalnog stanja) tužiteljice došlo već činjenicom da je tužiteljica „uhvaćena“ da je počinila tešku povredu službene dužnosti i kazneno djelo odnosno prvenstveno razočaranjem tužiteljice u samu sebe (lošim primjerom kojeg daje kćeri) i okolnostima u koje se je tužiteljica svojom radnjom dovela (situacijom da neće dobivati plaću i da neće moći uzdržavati djecu i plaćati račune te da će morati tražiti novo zaposlenje); a obzirom na koje činjenice, vodeći ovdje posebno računa i o tome da se dosudom pravične novčane naknade ne smije pogodovati težnjama koje nisu spojive sa njenom naravi i društvenom svrhom čemu bi se prema ocjeni ovog suda pogodovalo kada bi sud pravičnu novčanu naknadu dosudio za slučaj prestanka državne službe do kojeg je došlo uslijed radnje teške povrede službene dužnosti koja ujedno predstavlja i kazneno djelo za koje je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, sud ne nalazi da donošenje odluke poslodavca o prestanku državne službe predstavlja povredu takve težine koja bi u opisanim okolnostima, ovo usprkos činjenici da iz nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke psihijatra doc. prim. dr. sc. Vladimira Grošića od 27. svibnja 2022. (list spisa 203-211) proizlazi da se kod tužiteljice radi o kroničnom poremećaju prilagodbe F43.2 te da se strah kod tužiteljice javljao povremeno i nestajao (te nije rezultirao nastajanjem endogenog psihičkog poremećaja), opravdavala dosudu pravične novčane naknade.

9.2. Što se tiče tužbenih navoda o narušenju zdravstvenog stanja tužiteljice radom kod poslodavca T kod kojeg je tužiteljica morala nositi teške torbe s materijalima obješenima o rame zbog čega da i danas trpi smetnje i bolove u ramenu te kod kojeg je svakodnevno radila pri niskim temperaturama i u vodi dizala teške kartonske kutije zbog čega da i danas pije kortikosteroidne tablete za ublažavanje boli, sud eventualnu štetu koja je tužiteljici nastala radom kod poslodavca T cijeni štetom koja je u eventualnoj uzročnoj vezi isključivo s uvjetima rada odnosno radom kod tog poslodavca, međutim, ne štetom koja je u neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi sa donošenjem odluke tužene o prestanku državne službe tužiteljice u periodu od 09. svibnja 2018. do 30. travnja 2020. Ovo stoga što za štetu koja na radu kod drugog poslodavca radniku nastane u periodu u kojem se radnik zaposlio kod tog drugog poslodavca uslijed (nezakonite) odluke o otkazu odnosno prestanku državne službe ne može u smislu čl. 1045. st. 1. ZOO odgovarati raniji poslodavac, neovisno o činjenici što je do zaposlenja radnika kod drugog poslodavca došlo nakon donošenja nezakonite odluke o otkazu odnosno prestanku državne službe prvog poslodavca, budući za štetu u smislu čl. 111. ZoR odnosno čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18) odgovara upravo i isključivo onaj poslodavac kod kojeg je šteta na radu ili u svezi s radom nastala. Za istaknuti je pri tome da iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi neimovinska šteta, naknadu koje tužiteljica potražuje ovom tužbom od tužene, tužiteljici nastala radom kod njenog zadnjeg poslodavca T, a budući tužiteljica upitana o štetu naknadu koje potražuje sudu iskazuje (list spisa 497-500) da je ona u Teši tunolovu rekla da ne želi više raditi tamo jer joj je prebolno i da se obratila liječniku fizijatru, kardiologu i psihijatru, fizijatru zbog bolova koje je trpjela jer je u Tešiju uslijed rada počela imati probleme sa dva palca i ramenima, a i rada na nogama cijeli dan pojašnjavajući da kako je s dva palca čistila inćune što brže može jer se plaća računa ovisno o tome da li se dosegne norma u tom čišćenju da su joj s vremenom počeli palci trnuti i grčiti se, da je s ramenima počela imati problema jer je morala nositi tešku ribu koju su podizali na palete, a i ruke da su joj bile smrznute usprkos tome što je imala zaštitne rukavice pa da je ona uslijed tog smrznuća, iako vjerojatno nije smjela, ruke stavljala pod vruću vodu, dodajući da joj se je jednom prilikom nakon što se vratila na rad kod tuženika ukočila lijeva ruka u svezi čega je išla u privatnu kliniku jer se u bolnici dugo čeka, a njoj je bol bila strašna, dodajući da joj do navedenog nije došlo zbog rada kod tuženika već u svezi rada kod J, a kardiologu jer ju je jednom dok je spavala probudilo gušenje, srce joj je jako lupalo, nije ga mogla zaustaviti iako je duboko disala pa je zvala kćer neka zove nevjestu koja je medicinska sestra, koja je nazvala hitnu pomoć i dala joj normabele za smirenje, da ju je hitna potom odvezla na bitni prijem gdje su joj rekli da je vjerojatno u pitanju stres, da pojača normabel, upitana da li je nakon ovog događaja ponovno išla liječniku u svezi kardioloških problema i ima li kakvu dijagnozu u svezi toga te da li se liječi od toga odgovarajući da ne. Konačno, za istaknuti je u svezi navedenog i to da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka interne medicine – kardiologije prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja od 15. srpnja 2022. (list spisa 213-216) proizlazi da s kardiološke strane kod tužiteljice nisu dijagnosticirane bolesti srca te da stoga nema smanjenja životnih aktivnosti koje bi bile uzrokovane bolestima srca te da radna sposobnost tužiteljice s kardiološke strane nije umanjena dok iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka fizikalne medicine i rehabilitacije, reumatologije JK, dr. med. od 20. prosinca 2022. (list spisa 229-230) proizlazi da vještak eventualni uzrok tegoba na lokomotornom sustavu nije mogao izdvojiti na temelju dostupne medicinske dokumentacije i da stoga nije jasan kauzalitet vezan za ovdje utuženo razdoblje. Na takve je nalaze i mišljenja tužiteljica iznijela prigovore, uslijed kojih je sud ovim vještacima naložio izraditi kombinirani nalaz i mišljenje, a iz kojeg nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka prof. prim. dr. sc. Josipa Vincelja i JK, dr. med. od 05. prosinca 2023. (list spisa 252-257) kao i njihovog očitovanja od 14. siječnja 2025. (list spisa 570), danog po ponovnom prigovoru tužiteljice, ponovno proizlazi da vještaci uvidom u medicinsku dokumentaciju i kliničkim pregledom u odnosu na događaje u periodu od 30. svibnja 2017. do 01. svibnja 2020. nisu utvrdili kauzalnu vezu događaja iz tog perioda sa tegobama tužiteljice, da su tegobe tužiteljice involutivno degenerativne prirode svojstvene za dob, nasljeđe i konstituciju te da se s kardiološke i fizijatrijsko-reumatološke strane u dostupnoj medicinskoj dokumentaciji navodi niz tegoba više godina prije kao i za vrijeme predmetnog perioda, ali da sudski vještaci ne nalaze pozitivnu korelaciju upitanih bolesti i stanja u anamnestičkom, kliničkom i dijagnostičkom smislu.

9.3. Slijedom svega obrazloženog je sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica od tužene potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 11.589,35 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate kao neosnovan.

10. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odredbe sud odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, osim materijalnih troškova koji su tužiteljici nastali u tijeku ovog postupka u svezi onog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je tužiteljica djelomično uspjela u sporu, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 464,53 Eura, a budući su ti materijalni troškovi nastali neovisno o visini tužbenog zahtjeva poradi čega se i kod djelomičnog uspjeha tužiteljice u parnici u kojoj je tužena osporavala ne samo visinu već i osnovu tužbenog zahtjeva ovaj materijalni trošak tužiteljici ima priznati u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 660/2021 od 14.09.2021. i Rev 994/2021 od 14.09.2021.). Naime, iako točno da je sud tužbu odbacio u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 11.116,11 Eura sa zakonskom zateznom kamatom te tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 1.778,65 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, isplatu iznosa od 165,90 Eura sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu štete u iznosu od 11.589,35 Eura sa zakonskom zateznom kamatom, a prihvatio kao osnovanu u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 2.333,02 Eura sa zakonskim zateznim kamatama i isplatu iznosa od 165,90 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, što ukupno gledano znači da je tužiteljica u ovom postupku uspjela samo u manjem dijelu; sud je pravila o naknadi parničnih troškova dužan tumačiti sukladno načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, načelima o racionalnom, svrsishodnom i pravednom raspoređivanju troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža između stranaka odnosno da li bi donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku, u ovom slučaju radnika, kojem je zbog povrede prava iz radnog odnosa parnica bila jedini način za ostvarenje zakonom zajamčenih prava (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a poradi čega sud u ovom postupku u kojem je tužiteljica uspjela samo u manjem dijelu odluku o parničnim troškovima nije utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP i tužiteljicu obvezao da tuženoj naknadi razmjerni dio parničnih troškova, jer bi takva odluka bilo protivna i stajalištu Europskog suda za ljudska prava zauzetom u presudi od 06. rujna 2016. donesenom u predmetu Cindrić i Belišić protiv Hrvatske ((Zahtjev br. 72152/13) o primjeni čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi poslovni broj Gž R-1/2023-4 od 20. rujna 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-7/2024-2 od 18. siječnja 2024.), već na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP uz obvezivanje tužene da ona tužiteljici naknadi materijalni trošak financijskog vještačenja. Sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) tužiteljici na dosuđeni iznos troškova pripada i pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove odluke do isplate.

U Zadru, 02. svibnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici,

2. Tuženoj po ODO GUO Zadar.