REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-68/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po ĐN, dip.iur., protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupana po OD Hanžeković & Partneri, Radnička cesta br. 22, Zagreb, radi naknade štete, v.p.s. 5.171,76 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćnika tuženika TN, odvjetnika u [adresa], na temelju čl. 335. stavka 4. ZPP-a, dana 2. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, platiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 38.966,59 kn zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 28.10.2020. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da tuženiku CROATIA osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, na koje troškove teku zatezne kamate od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv Croatia osiguranje d.d. u kojoj navodi da se dana 16. srpnja 1983. u [adresa] oko 19:00 sati dogodila prometna nesreća u kojoj je osiguranica tužitelja BN zadobila teške tjelesne ozljede, a koju je prouzročio osiguranik tuženika RN tako što je upravljajući osobnim automobilom registarskih oznaka [registarska oznaka], u alkoholiziranom stanju, prešao na lijevi kolnički trak i vozilom zahvatio biciklistu BN koja se pravilno kretala svojom desnom stranom.

1.1. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi br. K-686/83 od 27. veljače 1984. osiguranik tuženika RN proglašen je krivim za izazivanje navedene prometne nesreće, a nakon donošenja pravomoćne presude Okružnog privrednog suda u Slavonskom Brodu br. P-2967/89 od 1. veljače 1990. tuženik tužitelju periodično podmiruje štetu po osnovu isplaćene invalidske mirovine i novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja osiguranici tužitelja BN.

1.2. Zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u navedenoj prometnoj nesreći, odnosno zbog povrede izvan rada, tužitelj je rješenjem br. IN-8582 od 20. srpnja 1987. godine osiguranici BN priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada počevši od 17. veljače 1987. godine. Nadalje, iz istoga razloga tužitelj je rješenjem br. IN-8582 od 23. ožujka 1988. godine osiguranici BN priznao pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja počevši od 1.kolovoza 1987. godine.

1.3. Kako se isplata invalidske mirovine i novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja osiguranici tužitelja BN vršila i nakon 30. rujna 2018. do kada je tuženik štetu djelomično podmirio, tužitelju je nastala nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. svibnja 2020. godine tužitelj je, putem Područnog ureda u Požegi, osiguranici BN, sa prebivalištem na adresi [adresa], isplatio invalidsku mirovinu u iznosu od 38.966,59 kn te naknadu zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 1.837,52 kn, odnosno ukupno 40.804,11 kn, koji iznos za tužitelja predstavlja štetu.

1.4. Tužitelj je dopisom od 7. listopada 2020. zahtijevao od tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem u roku 15 dana od dana primitka dopisa, ali je tuženik dana 20. listopada 2020. godine u korist tužitelja uplatio samo dio štete po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja u iznosu od 1.837,52 kn pa je tako tužitelju ostao dužan uplatiti još 38.966,59 kn za koji iznos tužitelj i podnosi tužbu.

1.5. Ističe da je tuženik temeljem odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 38.966,59 kn.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 11. listopada 2021. u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno pravnu mogućnost da bi u odnosu na ovdje predmetnu odštetnu tražbinu tužitelja mogla postojati obveza tuženika. Tuženikov je stav da tužitelj (kao i svaki drugi oštećenik u obveznom odnosu odgovornosti za štetu) ne može biti u povoljnijem položaju zbog nastupa štetnog događaja nego li u odnosu na onaj u kome bi se nalazio da štetnog događaja nije bilo, a to prema redovitom tijeku stvari; Naime, da štetnog događaja nije bilo, tužitelj bi, gledajući redovit tijek stvari, svome osiguraniku (neposrednom oštećeniku u ovome štetnom događaju - ŽN rođena 1947.) danom navršenja 65. godina života toga osiguranika (2012. godine), isplaćivao starosnu mirovinu.

2.1. Tuženik smatra kako je jedino pravno valjano te u skladu s ciljem pravilnog i potpunog obeštećenja oštećenika s naknadom štete, da tužitelj nakon spomenutog trenutka kada bi njegov osiguranik ostvario uvjete za starosnu mirovinu da štetnog događaja nije bilo, može imati pravo na naknadu štete ali samo one koja bi bila izražena kao eventualna razlika (ako postoji) između te pretpostavljene starosne mirovine i ostvarene invalidske mirovine. Dakle, samo ukoliko bi postojeća invalidska mirovina koju sada tužitelj isplaćuje bila veća od očekivane/pretpostavljene starosne mirovine, za tužitelja bi postojala šteta odnosno iz njegove bi se imovine isplaćivalo više nego li u slučaju da štetnog događaja nije bilo.

2.2. Logika koju u ovakvim sporovima s tuženikom zastupa tužitelj a kojom opravdava ovakav tužbeni zahtjev kojim i nakon spomenutog trenutka i nadalje od tuženika zahtijeva pune isplaćene iznose mirovinskog davanja jest u tome da sada tužiteljev osiguranik više ne može ostvariti starosnu mirovinu jer prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju takva pravna mogućnost ne postoji.

2.3. Ono što je po stavu tuženika suštinski pogrešno kod takvog zaključivanje jest da se ne uzima u obzir činjenica da se ovdje ne raspravlja o šteti tužiteljeva osiguranika već o šteti tužitelja samog, zbog čega se kod obeštećenja tužitelja sukladno odredbi čl. 1090. ZOO-a ima razmatrati upravo materijalna situacija samog tužitelja kao oštećenika (ne njegovog osiguranika) i to tako da će se uzeti u obzir upravo ono stanje te materijalne situacije u kakvom bi bilo da nije bilo štetne radnje ili popuštanja, a ne materijalna situacija, i to ne tužitelja već tužiteljeva osiguranika i to prema sadašnjem stanju u smislu nemogućnosti ostvarenja starosne mirovine. Dakle, sama činjenica da bi, sada nakon što je štetni događaj nastupio, tužiteljev osiguranik u vezi s istim ostvario invalidsku mirovinu koja više ne može biti starosna, ne može biti od utjecaja na pitanje potpunog obeštećenja samog tužitelja. Da se pak ovdje raspravlja o šteti samog tužiteljeva osiguranika a time i o njegovoj materijalnoj situaciji, tada bi i imalo smisla raspravljati o (pogrešnoj) logici koju zastupa tužitelj u ovakvim sporovima s tuženikom.

2.4. Naposljetku, Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH zauzeli su identično pravno shvaćanje u vezi prava tužitelja da od tuženika potražuje naknadu štete u vidu punih isplaćenih mirovinskih davanja i nakon trenutka kada bi tužiteljev osiguranik (oštećenik u prometnoj nezgodi) da štetnog događaja nije bilo ostvario pravo na starosnu mirovinu.

2.5. Ovdje je važno imati na umu da šteta tužitelja na koju bi tužitelj mogao imati pravo od tuženika nakon što bi njegov osiguranik da štetnog događaja nije bilo ostvario pravo na starosnu mirovinu, a to je dakle eventualna razlika između pretpostavljene starosne mirovine tužiteljeva osiguranika i invalidske mirovine (u razmjernom dijelu) nije predmetom ove parnice. Drugim riječima, između ovdje utužene štete tužitelja (isplaćena invalidska mirovina u punom iznosu) i te eventualne štete na koju bi tužitelj mogao imati pravo nema objektivnog identiteta što znači da bi se u hipotetskom slučaju da tužitelj preinači tužbu u smjeru potraživanja te eventualne štete, radio o objektivnoj preinaci tužbe. Zbog toga je tuženikov stav da je zapravo posve irelevantno je li tužitelj postupio ili nije u smislu tereta dokazivanja one štete koja nije predmetom parnice.

2.6. Tuženik pri tome ne osporava činjenicu da je doista prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju propisano pravo tužitelja potraživati takvu štetu ali ujedno naglašava i ističe da je odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisana drugačija obveza tuženika naspram odštetnih zahtjeva tužitelja.

2.7. Tuženik je obveznik naknade štete nastale iz uporabe motornog vozila temeljem zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti prema trećim osobama (tako i ovdje tužitelju). Tuženik, jasno je, nije izravni štetnik odnosno uzročnik tužiteljeve štete pa njegova pasivna legitimacija u odnosu na odštetne zahtjeve trećih osoba u vezi sa štetom iz uporabe motornog vozila, kao i opseg njegove odštetne obveze (odgovornosti) svoj pravni temelj imaju upravo u zaključenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti.

2.8. Dakle, jednako kao što tuženik nema obvezu prema trećoj oštećenoj osobi ukoliko je iscrpljena ugovorena svota osiguranja (limit osiguranja), tako tuženik nema i ne može imati obvezu prema tužitelju izvan/preko razmjernog iznosa mirovine tužiteljeva osiguranika koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

2.9. Kada se razmatra odnos dvaju posebnih zakona (a ne odnos jednog općeg i jednog posebnog zakona) tada je promašeno i zapravo pravno nemoguće govoriti o tome da bi jedan posebni zakon u odnosu na drugi posebni zakon uopće mogao biti posebniji/specijalniji. Ono što definira (čini) neki zakon posebnim upravo je njegov odnos s općim propisom a ne nekim drugim posebnim propisom. Svaki posebni zakon ima posebni predmet svoje regulacije, odnosno posebno, zasebno područje koje regulira (i koje dakle ne regulira niti može regulirati niti jedan drugi posebni zakon) i koje se stoga ne može promatrati kroz prizmu područja/predmeta regulacije drugog posebnog zakona. Tako je i u slučaju Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i njegovog (posebnog) predmeta regulacije s jedne strane, te Zakona o mirovinskom osiguranju i njegovog (posebnog) predmeta regulacije s druge strane. Kada se stoga shvati da se predmet regulacije posebnog zakona ima svoj zasebni identitet (objektivni i subjektivni), odnosno zasebni okvir pravila, tada će se u konačnici zaključiti da međuodnos dvaju posebnih zakona jednostavno ne može biti odnos posebnog i posebnijeg jer bi to značilo zadiranje jednog zakona u identitet drugog zbog čega bi postalo besmisleno uopće govoriti o nekom zakonu kao posebnom.

2.10. Slijedom navedenoga, sadržaj/opseg odštetne obveze (nastale iz uporabe motornog vozila) tuženika kao društva za osiguranje prema trećim osobama (što je ovdje i tužitelj) čija pasivna legitimacija u ovoj parnici proizlazi upravo i samo iz zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s neposrednim štetnikom, može biti ocijenjen samo i jedino prema odredbama propisa koji uređuje upravo spomenuto izvorište pasivne legitimacije tuženika (područje obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu podneskom od 3. studenog 2021. tužitelj ističe da je upravo zbog predmetne prometne nezgode prekinut redovan tijek stvari odlaskom tužiteljevog osiguranika u invalidsku mirovinu, koja mirovina se i dalje isplaćuje, te tužitelj ima pravo i nadalje potraživati naknadu štete od tuženika za isplaćena davanja.

3.1. Tužitelj smatra da šteta za njega nastaje svakom isplatom mirovine pa se primjenjuje Zakon koji je trenutno na snazi, te je vjerojatno da bi starosna mirovina bila nepovoljnija od invalidske i za osiguranika pa bi i u slučaju prevođenja, ostala ona koja je povoljnija, s obzirom na mirovinu kao stečeno i osobno pravo. Stoga, tužitelj ističe da nije moguće izračunati starosnu mirovinu kako bi se utvrdila razlika između invalidske i starosne mirovine jer se ne može znati koji bi staž i kakve bi plaće imao osiguranik, da li bi bio na bolovanju, da li bi koristio neplaćeni dopust (kada prava iz radnog odnosa miruju) ili bi možda bio na Zavodu za zapošljavanje i primao naknadu.

3.2. Isto tako, u vrijeme nastanka štete tj. u vrijeme utuženih sukcesivnih isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ŽN u razdoblju od 01.10.2018. do 31.05.2020. na snazi je specijalni Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 115/18), koji ne predviđa da navršenjem dobi za starosnu mirovinu prestaje tužiteljevo pravo potraživati naknadu štete od tuženika.

3.3. Tužitelj prvenstveno ističe da u ovome predmetu treba primijeniti zakon koji je na snazi kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine, jer tužitelju šteta nastaje trenutkom isplate mirovine, dakle treba primijeniti čl. 161. st. 2. toč. 1. novog ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18). Tako tužitelj potražuje naknadu štete prema članku 164. ZOMO izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete) i to puni iznos isplaćenih mirovinskih davanja, a ne razmjerni iznos kako tvrdi tuženik.

3.4. Tuženikovi prigovori vezano za financijske limite osiguranja prema polici osiguranja od automobilske odgovornosti neosnovani su jer navedene odredbe mirovinskog osiguranja ne predviđaju takvu granicu odgovornosti, a s obzirom da je praksa viših sudova zauzela stav da je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, tužitelj smatra da se stvarna šteta utvrđuje isključivo na temelju propisa iz mirovinskog osiguranja prema kojima ne postoji granica odgovornosti osiguravajućih društava.

3.5. Budući da ZOMO isključuje iz primjene opći zakon, analogno se niti jedan drugi zakon ne može primijeniti bilo u vidu uređivanja opsega štete, odgovornih osoba, zastare ili bilo čega drugog. Dakle, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 i dr.) jer je ZOMO (NN 157/13, 115/18) kasniji i specijalniji Zakon. Na primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju upućuje pravno shvaćanje usvojeno na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj dana 05. prosinca 2016. koje do sada nije mijenjano. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu je raniji zakon u odnosu na novi Zakon o mirovinskom osiguranju pa se primjenjuje kasniji i specijalniji Zakon.

4. Nesporno je da je tuženik po osnovi štete nastale isplatom invalidske mirovine te naknade zbog tjelesnog oštećenja za razdoblje od 1. listopada 2018. do 31. svibnja 2020. uplatio na ime štete iznos od 1.837,52 kune i to po osnovi naknade zbog tjelesnog oštećenja.

5. Prijeporan je temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18 i 115/18) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), a podredno je sporno je li tuženik u obvezi naknaditi štetu po osnovi isplaćene invalidske mirovine.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu ovoga suda br. K-325/1983 (list br. 5-11), Nalaz invalidske komisije od 17. veljače 1987. (list br. 14), Rješenje tužitelja od 20. srpnja 1987. i 23. ožujka 1988. (list br. 18-19 i 24-25) , Isplate sredstava ŽN za razdoblje od 1. listopada 2018.-31. svibnja 2020. (list br. 28-29), banku podataka doznačenih mirovinskih primanja (list br. 30-43), Obavijest o likvidaciji tuženika od 19. listopada 2020. (list br. 45) i karticu glavne knjige (list br. 46).

7. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, a analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23; u nastavku: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je odbio tužitelja s istim.

8. Odredbom čl. 161 st. 2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

8.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

8.2. Iz navedenog zakonskog određenja predmetnih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

9. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2 i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

10. VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u svezi s spornom primjenom Zakona u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., u kojoj se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., a u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017. i odluci broj Revt- 412/2018 od 22. travnja 2020.

10.1. Dakle Vrhovni sud je u recentnim odlukama zauzeo stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

11. Prema odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 75/1, 29/18 i 126/21) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Šteta je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine.

12. Po ocjeni ovoga suda u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu , obzirom da je istim Zakonom uređena odgovornost i opseg iste osiguravajućih društava u postupcima obveznih osiguranja pri čemu nije odlučno što je čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

12.1. Osim toga, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1., 2, i 3. Tužitelj ima dakle pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje preostali dio štete do punog iznosa s obzirom da je tuženik već platio dio štete. Potražuje iznos od 5.171,76 EUR.

14. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 27. stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, obveza ovdje tuženika bi postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

14.1. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju samo stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a kako tužitelj nije dokazao da postoji razlika koja bi predstavljala stvarnu štetu sukladno čl. 27 stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05 to je dakle valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

15. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

16.1. Sud je priznao tuženiku na ime troškova parničnog postupka nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi 29. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi 12. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR te nagradu za sastav podneska od 29. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupno je priznata nagrda za zastupanje u iznosu od 750,00 EUR (uključen PDV) koji iznos je sud naložio tužitelju da plati tuženiku na ime troškova parničnog postupka.

17. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 2. svibnja 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

Dna:

1. HZMO Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1 c, Požega

2. OD Hanžeković & Partneri, Radnička cesta 22, Zagreb