REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2214/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 49637449593, kojeg zastupa punomoćnik Ksenija Čerin, odvjetnica u Zdagebu, Selska cesta 90A, protiv tuženika ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Petrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o., Varaždin, Anina ulica 2/III, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. travnja 2025. u prisutnosti zastupnika po zakonu i punomoćnika tužitelja te zastupnika po zakonu i punomoćnika tuženika, s danom objave 2. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je osnovana i da postoji tražbina vjerovnika HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 4963744959 u iznosu od 4.812,25 EUR spram predstečajnog dužnika ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442 u postupku predstečajne nagodbe koji se vodi pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod brojem St-152/2023.

Nalaže se tuženom ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442, kao dužniku da isplati tužitelju HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 4963744959, kao vjerovniku, tražbinu u iznosu od 1.443,68 EUR, a što predstavlja 30% utvrđene tražbine u 60 mjesečnih rata uz poček od 12 mjeseci, bez kamata, u jednakim mjesečnim anuitetima, svaki u iznosu od 24,06 EUR, računajući od pravomoćnosti Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod br. St-152/2023, s tim da će se prvi anuitet platiti 15.-og u mjesecu, nakon isteka počeka od 12 mjeseci, a svaki naredni anuitet do 15. -og u mjesecu za tekući mjesec. Nalaže se tuženom ZAGREBGRADNJA d.o.o., V. Ravnice 6, Zagreb, OIB: 39233442442 da u roku od 15 dana isplati tužitelju HashCode d.o.o., Palinovečka 31, Zagreb, OIB 4963744959 parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena."

II./ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 812,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III./ Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. listopada 2024. podnio tužbu navodeći da je u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom osporena tražbina tužitelja i da je tužitelj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod brojem St- 152/2023 od 12. ožujka 2024. (toč. II., red.br. 17.), upućen pokrenuti parnicu protiv tuženika u roku od osam dana od dana pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajnog sporazuma ili od pravomoćnosti rješenja o obustavi predstečajnog postupka. Rješenjem pod brojem St-152/2023 od 22. srpnja 2024. potvrđen je plan restrukturiranja tuženika te je navedeno rješenje postalo je pravomoćno 25. rujna 2024., što je objavljeno na oglasnoj ploči 15. listopada 2024.

1.1. U tužbi u bitnom navodi da su stranke 25. siječnja 2021. sklopile Ugovor o kratkoročnoj pozajmici temeljem kojeg se tužitelj obvezao pozajmiti tuženiku iznos od 2.600.000,00 kn (345.079,30 EUR), a tuženik se obvezao primljenu pozajmicu vratiti uz isplatu naknade od 1% uvećano za PDV i kamate u visini od 6% godišnje. Tvrdi da je tužitelj 25. siječnja 2021. izvršio uplatu iznosa od 2.600.000,00 kn (345.079,30 EUR) i da je navedeni iznos tuženik vratio tužitelju 27. siječnja 2021. Nakon toga je tužitelj 28. siječnja 2021. tuženiku izdao račun br. 5/1/1 na iznos od 33.745,50 kn (4.478,80 EUR) koji tuženik nije platio.

1.2. Potraživanje po tom računu tužitelj je prijavio u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom te je tuženik osporio navedenu tražbinu, dok ju je predstečajni povjerenik priznao s obrazloženjem da je ista zavedena u poslovne knjige predstečajnog dužnika, ovdje tuženika i to upravo u prijavljenom iznosu.

1.3. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj predlaže da se donese presuda kojom će se utvrditi da je osnovana i da postoji tražbina tužitelja u iznosu od 4.812,25 EUR prema tuženiku i kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju tražbinu u iznosu od 1.443,68 EUR, a što predstavlja 30% utvrđene tražbine u 60 mjesečnih rata uz poček od 12 mjeseci, bez kamata, u jednakim mjesečnim anuitetima, svaki u iznosu od 24,06 EUR, računajući od pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod brojem St-152/2023, s tim da će se prvi anuitet platiti 15.-og u mjesecu, nakon isteka počeka od 12 mjeseci, a svaki naredni anuitet do 15. - og u mjesecu za tekući mjesec.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnesen 19. prosinca 2024. u cijelosti osporava tužbeni zahtjev. Navodi kako nije sporno da je tužitelj u predstečajnom postupku nad tuženikom prijavio potraživanje po osnovi kamata na pozajmicu u iznosu od 1.245,50 kn, naknade za pozajmicu u iznosu od 26.000,00 kn, uvećano za PDV, odnosno ukupno 32.400,00 kn te zateznih kamata na navedene iznose. Međutim, osporava navode tužitelja o razlozima priznanja prijavljenog potraživanja od strane predstečajnog povjerenika te s tim u vezi ističe da je isti priznao tražbinu u iznosu i po osnovama i u skladu s dokazima iz prijave jer su isti u pogledu glavnice sukladni poslovnim knjigama dužnika, a vjerovnik po ugovoru ima pravo na ugovorenu kamatu i naknadu. Prema tome, predstečajni povjerenik nije naveo da je tražbina koju je tužitelj prijavio u predstečajnom postupku zavedena u poslovnim knjigama tuženika, već je rekao da u odnosu na glavnicu od 2.600.000,00 kn vjerovnik po ugovoru (koji je tužitelj sam priložio i kojeg tuženik nema) ima (po stavu predstečajnog povjerenika) pravo na ugovorenu kamatu i naknadu.

2.1. Tuženik osporava da bi s tužiteljem sklopio Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 25. siječnja 2022. te ističe da je pisanu ispravu, ugovor o zajmu koji je tuženik dostavio uz tužbu tuženik prvi put vidio u prijavi tražbine tužitelja u predstečajnom postupku pod brojem St-152/2023. Navodi kako je iz samog ugovora jasno vidljivo da je riječ o skeniranom potpisu i pečatu. Tuženik tvrdi da nije bio upoznat s uvjetima ugovora koji nije niti potpisao. Dodaje da je prva komunikacija između tužitelja i tuženika ostvarena 14. ožujka 2022. te je tek tada tuženiku putem WhatsApp poruke upućene zastupniku po zakonu tuženika dostavljen navedeni račun te isti nije zaveden u poslovnim knjigama tuženika. Pored navedenog, tuženik tužitelju nikada nije predao bankovnu garanciju, za postojanje koje nije niti znao. Prema tome, tuženik ne može imati dug s osnove ugovora kojeg s tužiteljem nije sklopio te mu iz istih razloga nije dao niti mogao dati bilo kakvo sredstvo osiguranja.

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom da bi se priloženi ugovor koji je osnova tužbenog zahtjeva mogao eventualno smatrati "potpisanim" od strane Zagrebgradnja Vrbani III d.o.o. budući da je pečat tog društva otisnut na ugovoru. Dakle, kad bi navedeni ugovor i bio potpisan, što tuženik osporava, isti bi mogao obvezivati samo to trgovačko društvo, a ne tuženika.

2.3. Tuženik dalje pojašnjava da je navodni zajam samostalno dogovarala BKS Bank AG, a isto tako i samostalno raspolagala s istim. Naime, sredstva "zajma" su u cijelosti s računa tužitelja, u nizu lančanih transakcija, samo proknjižena kroz račun tuženika, a potom (na teret računa tuženika) knjižena u korist društva Sladović d.o.o. i Bjankura d.o.o. pri čemu je sve navedene transakcije zadala i provela BKS Bank AG. Sredstva su nakon tri dana, odnosno 28. siječnja 2022., vraćena natrag tužitelju, nakon što ih je BKS Bank AG "provukla" kroz račune društva Sladović d.o.o. pa preko računa tuženika, natrag na račun tužitelja.

2.4. Zaključno navodi da je odredba Ugovora o zajmu kojim je definirana naknada u iznosu od 1% iznosa zajma ništetna pri čemu se poziva na odredbu čl. 500. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) prema kojoj postoji mogućnost da se zajmoprimac obveže da uz glavnicu duguje i kamatu, međutim, ZOO ne predviđa mogućnost da se zajmoprimac obveže platiti i neku naknadu za pozajmljeni novac ili pozajmljene stvari. Kako navedeni ugovor nije trgovački ugovor jer, iako je sklopljen između trgovaca, predmet ugovora ne čini predmet poslovanja nijednog od njih i kako je pozajmljivanje novca uz naknadu djelatnost poslovanja kreditnih institucija koje za dopuštenje obavljanja takve djelatnosti prolaze rigorozne kontrole te su podvrgnute jednako tako rigoroznom nadzoru, to pravna osoba koja nije prošla takav nadzor nije ovlaštena pozajmljivati novac i za to naplaćivati naknade. Samim time, tuženik smatra da tužitelj traži da mu se prizna tražbina koja je nastala temeljem ništetne odredbe ugovora i koja ne proizvodi pravni učinak, a sve kad bi se ugovaranje ovakve naknade smatralo dopuštenim, riječ je o naknadi za korištenje tuđeg novca, što po svom sadržaju predstavlja kamatu, a što bi značilo da je tužitelj na ovaj način tuženiku obračunao (dodatnu) kamatu od 1% za pozajmicu u trajanju od tri dana, što predstavlja efektivnu kamatnu stopu od 121,67% godišnje koja je protivna odredbi čl. 26. st. 2. ZOO i stoga sukladno čl. 26. st. 4. ZOO ne proizvodi učinak.

2.5. Obzirom na izloženo, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi da ne postoji izvornik ugovora budući da su stranke ugovor (koji je svaka stranka potpisala i ovjerila u svoje ime) razmijenile putem scana odnosno e-maila jer se radilo o situaciji u kojoj su tuženiku hitno trebali novci.

4. U nastavku postupka tuženik je ustrajao kod osporavanja vjerodostojnosti ugovora na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev, a čak i kada bi taj ugovor bio sklopljen između stranaka, tuženik osporava tužbeni zahtjev jer smatra da naknada koja je ugovorena nije zakonita, u vezi čega ukazuje na sudsku praksu u odlukama VSRH broj Rev-673/2023, Rev-1051/2023 i Rev-112/2018 te USRH br. U-III-3231/22 od 13.07.2023. Naveo je da nije sporan sam način obračuna kamata i naknade, odnosno sama visina tužbenog zahtjeva, međutim sporno je pravo tužitelja na naplatu kamata i naknade. U odnosu na knjiženje utuženog računa u poslovnim knjigama tuženika navodi da tuženik sa BKS bankom vodi niz sporova u vezi transakcija po računu tuženika jer je banka imala ovlaštenje vršiti transakcije po računu tuženika pa je tako ovu konkretnu transakciju banka odmah nakon primitka transferirala trećim osobama (Sladović d.o.o. i Bjankura d.o.o.), a nakon što su treće osobe ta sredstva vratila, banka je ista isplatila tužitelju na račun i to sve praktički u jednom danu.

5. Sud je tijekom postupka pročitao dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis te je saslušao zastupnika po zakonu tužitelja DČ (list 179.-180. spisa) i zastupnika po zakonu tuženika EČ (list 180.-181. spisa) kao stranke u postupku.

6. Na temelju analize provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza zasebno, tako i dovođenjem svih provedenih dokaza u međusobnu vezu (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.

- odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj je sud došao do uvjerenja da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Naime, predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje osnovanosti osporene tražbine tužitelja u iznosu od 4.812,25 EUR prema tuženiku i isplate iznosa od 1.443,68 EUR koji predstavlja 30% utvrđene tražbine u 60 mjesečnih rata uz poček od 12 mjeseci, bez kamata, u jednakim mjesečnim anuitetima, svaki u iznosu od 24,06 EUR.

7.1. Iako tužitelj u tužbi navodi da ugovor na kojem temelji svoje potraživanje, ispunjavanje obveza od strane tužitelja po tom ugovoru i utuženi račun datiraju iz 2021., jasno je da se radi o očiglednoj omašci prilikom pisanja jer je iz sadržaja dokumentacije u spisu nedvojbeno da se radi o 2022. godini, a što tuženik niti ne dovodi u pitanje.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj prijavio predmetno potraživanje u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom, da je tuženik osporio predmetnu tražbinu i da je istu priznao predstečajni povjerenik. Nije sporno da je tužitelj po pravomoćnosti rješenja o potvrdi predstečajnog sporazuma upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine i da je taj postupak pravovremeno pokrenuo.

8.1. Navedene je činjenice ujedno sud utvrdio uvidom u rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod brojem St-152/2023 od 6. veljače 2023. (list 65.-70. spisa), 12. ožujka 2024. (list 5.-21. spisa) i 22. srpnja 2024. (list 22.-57. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-3485/2024 od 25. rujna 2024. (list 58.-64. spisa), prijavu tražbine vjerovnika u predstečajnom postupku od 15. veljače 2023. (list 71. -75. spisa) i očitovanje povjerenika o prijavljenim tražbinama u predstečajnom postupku od 19. travnja 2023. (list 77. -138. spisa).

8.2. Pored navedenog, nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva budući da je tuženik učinio nespornim sami obračun kamata i naknade koji su fakturirani utuženim računom.

9. Međutim, među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

9.1. Sporno je prije svega postojanje poslovnog odnosa stranaka na temelju Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 25. siječnja 2022. obzirom na tuženikove tvrdnje da on taj ugovor nije potpisao te s tim u vezi i sami sadržaj navedenog ugovora i postojanje obveza tuženika prema tužitelju iz tog ugovora glede plaćanja sporne kamate i naknade. Sporna je i pasivna legitimacija obzirom na tuženikove navode da je ugovor, ukoliko je i potpisan, potpisan od strane društva Zagrebgradnja Vrbani III d.o.o., a ne od strane tuženika. Nadalje je sporna valjanost predmetnog ugovora odnosno pitanje njegove ništetnosti u odnosu na odredbu o naknadi koja je predmetom prijepora između stranaka.

10. Uvidom u dokumentaciju u spisu, utvrđene su slijedeće činjenice:

10.1. Račun broj 5/1/1 od 28. siječnja 2022. s dospijećem plaćanja 4. veljače 2022. izdan je od strane tužitelja tuženiku na ime kamate na pozajmicu i naknade za pozajmicu u ukupnom iznosu od 33.745,50 kn (4.812,25 EUR) (list 74. spisa).

10.1.1. Direktor tužitelja je putem WhatsApp poruke 14. ožujka 2022. obavijestio direktora tuženika o pozajmici od 25. siječnja 2022. u iznosu od 2.600.000,00 kn koja je vraćena te o ostatku duga za naknadu u iznosu od 33.745,50 kn. Poruci je priložen račun broj 5/1/1 od 28. siječnja 2022. (list 150. spisa). Odgovor direktora tuženika na predmetnu poruku je da će provjeriti sa ŽČ i platiti, samo moli malo vremena (list 165. spisa).

10.2. Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 25. siječnja 2022. (list 73., 76. spisa) tužitelj je priložio u preslici te se tijekom postupka očitovao kako ne raspolaže izvornikom navedene isprave jer je ugovor među strankama razmijenjen putem scan-a odnosno e-mailom. Tuženik je osporio da bi predmetni ugovor potpisao i da bi mu isti bio dostavljen prije 2023. kad je priložen uz prijavu potraživanja u postupku predstečajne nagodbe koji se vodio nad njim. Zbog činjenice da u spis nije dostavljen izvornik ugovora, nije moguće provesti grafološko vještačenje potpisa kako bi se utvrdilo je li potpis na ugovoru na mjestu primatelja pozajmice pisan rukom direktora tuženika, odnosno je li ugovor potpisala osoba ovlaštena za zastupanje tuženika.

10.2.1. Prema sadržaju navedenog ugovora, tužitelj je kao davatelj pozajmice dao tuženiku kao primatelju pozajmice pozajmicu u iznosu od 2.600.000,00 kn s rokom porata do 27. siječnja 2022., a koji iznos se primatelj pozajmice obvezao vratiti davatelju pozajmice na dan dospijeća uz fiksnu kamatu od 6% godišnje po povratu pozajmice i naknadu u visini od 1% jednokratno, uvećano za PDV, također na dan dospijeća. Budući da je sporna činjenica sklapanja predmetnog ugovora, sporan je sadržaj citiranih ugovornih odredbi odnosno postojanje suglasnosti volje ugovaratelja u pogledu takvog sadržaja.

10.3. Iz izvatka BKS Bank o stanju i prometu po računu tužitelja (list 75. spisa) vidljivo je da je pozajmicu u iznosu od 2.600.000,00 kn uplatio 25. siječnja 2022. na račun tuženika.

10.4. Iz izvadaka BKS Bank o stanju i prometu po računu tuženika (list 151. -152. spisa) proizlazi da je na račun tuženika 25. siječnja 2022. uplaćen sa računa tužitelja na ime pozajmice iznos od 2.600.000,00 kn, koji iznos je istog dana transferiran za korist računa Sladović d.o.o. (2.350.000,00 kn) i Bjankura d.o.o. (250.000,00 kn) na ime plaćanja po ugovoru, da bi 28. siječnja 2022. od strane Sladović d.o.o. na račun tuženika bio uplaćen iznos od 2.600.000,00 kn u dvije tranše (1.000.000,00 kn i 1.600.000,00 kn) na ime plaćanja po ugovoru i isti iznos proslijeđen sa računa tuženika na račun tužitelja s opisom plaćanja "plaćanje po ugovoru".

10.5. Prema podacima iz poslovnih knjiga tuženika (list 149., 176. -177. spisa) proizlazi da je tuženik knjižio primitak pozajmice od tužitelja dana 25. siječnja 2022. i povrat (plaćanje po ugovoru) 28. siječnja 2022. Račun tužitelja broj 5/1/1 od 29. siječnja 2022. tuženik nije evidentirao u poslovnim knjigama.

11. Na okolnost sklapanja spornog ugovora i njegovog sadržaja te postojanja potraživanja tužitelja prema tuženiku na temelju tog ugovora, kao i na okolnost cjelokupnog poslovnog odnosa između stranaka, sud je izveo dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu stranaka (čl. 264. ZPP).

11.1. Zastupnik po zakonu tužitelja DČ je naveo da je bio u poslovnom odnosu sa tuženikom od 2016. na način da je prvo on osobno, a potom preko društva tužitelja, ovisno o potrebama tuženika, istome davao pozajmice. Iskazao je da ga je sa ranijim zastupnikom po zakonu tuženika NČ upoznao UČ budući da je zastupnik po zakonu tužitelja bio klijent BKS Banke. On je od njega tražio da uz bankarske garancije pozajmi tuženiku, a kasnije i drugim društvima, određene novčane iznose, a poslovni odnos između stranaka se nastavio i nakon smrti NČ. Tako je direktor tužitelja 2020. upoznao direktora tuženika EČ koji mu je rekao da tuženiku trebaju pozajmice u trenucima kad moraju vršiti avansno plaćanje dobavljačima. Dalje je naveo da su svi ugovori koje su stranke sklapale od 2016. po svom sadržaju bili istovjetni, samo se radilo o različitim novčanim iznosima, datumima povrata i postotku ugovorene naknade, a sve račune koje je tužitelj izdao tuženiku na ime naknade, osim ovdje utuženog računa, tuženik je uredno podmirio. U odnosu na sporni račun je naveo da ga je poslao putem e-maila tuženiku, a kasnije i putem WhatsApp-a direktoru tuženika. Kako je tužitelj za potraživanje iz ugovora o zajmu od 25. siječnja 2022. raspolagao bankarskom garancijom, zatražio je od BKS banke plaćanje iznosa spornog računa, međutim banka je to osporila pa je protiv banke pokrenuo spor koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-524/2022 i u kojem je donesena nepravomoćna presuda u korist tužitelja. Vezano za sklapanje spornog ugovora iskazao je da je već ranije, odnosno 2020. bilo dogovoreno da ga UČ obavijesti o potrebi i iznosu pozajmice te pretpostavlja da je on sastavljao ugovor. Ne sjeća se je li mu UČ donio ugovor na potpis ili je taj ugovor poslan putem e-maila, jedino se sjeća da je donio izvornik bankarske garancije. Nije primijetio da je na predmetnom ugovoru pečat drugog društva. Pojasnio je da su ugovore uglavnom razmjenjivali e-mailom, a koji puta su ga i neposredno potpisali, primjerice 2020. kad su se direktori stranaka upoznali. Od 2020. nadalje bilo je nekoliko takvih ugovora, dok ih je prije 2020. odnosno za vrijeme gradnje nebodera na Vrbanima bilo puno više. Dodao je da je u vezi sklapanja predmetnog ugovora komunicirao isključivo sa UČ koji je bio jedan od direktora BKS banke.

11.2. Zastupnik po zakonu tuženika EČ je naveo da je zastupnika po zakonu tužitelja upoznao za vrijeme korone na parkiralištu ispred zgrade u kojoj stanuje, to je bilo u trenutku kad je imao koronu i bio je u izolaciji, a UČ ga je nazvao i rekao mu da se mora naći sa direktorom tužitelja radi potpisivanja ugovora o zajmu budući da je direktor tužitelj inzistirao da se upravo tog dana ugovor potpiše. Naveo je da se spustio sa dvije zaštitne maske na licu, upoznao sa direktorom tužitelja i potpisao ugovor. Osporio je navode zastupnika po zakonu tuženika da ga je uputio da se za sve u vezi pozajmica obrati UČ. Pojasnio je da je funkciju direktora tuženika preuzeo 2018. i tada mu je prezentirano da je BKS banka upoznata sa pozajmicama trećih osoba te da će se baviti refinanciranjem, a da se on posveti izgradnji. Kako je imao povjerenje u banku, nije sumnjao u to što mu je bilo prezentirano. Pretpostavlja da je na temelju tog ranijeg odnosa proizašao ovakav način ugovaranja i da je o takvim ugovorima bila obaviještena direktorica financija ŽČ koja je bila desna ruka NČ, međutim pretpostavlja da niti ona nije znala sve podatke i informacije o poslovanju tuženika sa BKS bankom. Dodao je da tuženik protiv BKS banke vodi više sporova radi neovlaštenih transakcija po računu tuženika i krivotvorenja dokumentacije, kao i radi poništenja sporazuma i neovlaštenog korištenja kredita tuženika. Iskazao je da se ne sjeća da je potpisao iti jedan ugovor o zajmu sa tužiteljem osim ovog 2020. kojeg je potpisao ispred svoje zgrade na parkiralištu. Tuženik u svom računovodstvu nema originale ugovora. O spornom ugovoru o zajmu nije imao nikakva saznanja, o tome ga nije obavijestio UČ, već je krivotvorio njegov potpis na ugovoru, a sredstva su uplaćena na račun tuženika bez znanja direktora tuženika te su vraćena tužitelju bez njegovog naloga. To je tuženik, zbog prometa po računu, morao evidentirati u poslovnim knjigama. Naveo je da je banka samostalno provodila lančane transakcije, što je vidljivo iz isprave na listu 152 spisa iz koje proizlazi da su transakcije za odljev sa računa tuženika na račun tužitelja zadane prije transakcija za priljev. U odnosu na utuženi račun je naveo da ga je prvi put zaprimio putem WhatsApp-a 14. ožujka 2022., dok je ugovor poslan tek 2023. nakon prijave u predstečajnom postupku i komunikacije sa direktorom tužitelja, a zbog čega predmetni račun nije knjižen u poslovnim knjigama tuženika. U odnosu na poruku upućenu direktoru tužitelja u vezi plaćanja spornog računa je odgovorio da će provjeriti sa direktoricom financija i platiti, međutim nakon provjere je utvrdio da nemaju ugovor. U odnosu na plaćanje kamata i naknada po ranijim ugovorima je naveo kako 2022. nije provjeravao ranije ugovore, a 2023. je forenzikom utvrđeno da je BKS banka vršila sve transakcije po tim ugovorima, odnosno povrat zajma te isplatu kamata i naknada. Knjiženja je vršilo knjigovodstvo tuženika te je ono sačinilo i karticu koju je tuženik dostavio u spis od 27. ožujka 2025.

12. Na temelju analize svakog pojedinačnog dokaza te dovođenjem svih provedenih dokaza u međusobnu vezu, sud je zaključio da tužitelj nije s dostatnim stupnjem uvjerenja dokazao da je s tuženikom sklopio Ugovor o zajmu od 25. siječnja 2022. koji spisu predmeta prileži na listu 73. odnosno 76. spisa (čl. 219. ZPP).

12.1. Naime, tuženik je izrijekom osporio da je potpisao predmetnu ispravu (ugovor) i da mu je isti dostavljen prije 2023., a tužitelj ne raspolaže izvornikom isprave da bi se grafološkim vještačenjem eventualno moglo pobiti ovo osporavanje tuženika, jednako kao niti e-mail korespondencijom iz čijeg bi se sadržaja moglo zaključiti o sklapanju ugovora ovakvog sadržaja razmjenom e-mailova između stranaka. Pored navedenog, zastupnik po zakonu tužitelja je u svom iskazu potvrdio da je u vezi predmetnog ugovora komunicirao isključivo sa UČ te je naveo da pretpostavlja da je on ugovor i sastavio. Iskaz zastupnika po zakonu tužitelja u dijelu u kojem je naveo da su stranke 2020. dogovorile da ga UČ obavijesti o potrebi i iznosu pozajmice sud nije prihvatio kao iskren i uvjerljiv s obzirom da nije životno i poslovno logično da kod sklapanja ugovora o pozajmljivanju značajnih novčanih iznosa stranke koje su ugovaratelji međusobno ne suglase oko bitnih sastojaka ugovora. Drugim riječima, sud prihvaća kao uvjerljivije navode zastupnika po zakonu tuženika da prije 2023. nije vidio Ugovor o zajmu od 25. siječnja 2022. Prema tome, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj sadržaj ovog ugovora i dinamiku njegovog izvršavanja dogovorio sa UČ koji je nastupao u ime tuženika, a ne sa tuženikom, a za što, prema rezultatima dokazivanja, UČ nije imao valjano ovlaštenje.

12.2. Kad ugovor nije potpisala ovlaštena osoba, radi se o nepostojećem pravnom poslu, odnosno takvom pravnom poslu koji nikad nije nastao. Pravna znanost poznaje nepostojeće ugovore kao ugovore kojima nedostaje jedan ili više bitnih sastojaka za njihov nastanak. Dakle, kod nepostojećih ugovora nisu ispunjene pretpostavke za sami nastanak ugovora jer nije postignuta suglasnost volja stranaka za sklapanje ugovora. Stoga se takvi ugovori temelje na pretpostavci nepostojanja bitnih sastojaka za nastanak ugovora. S obzirom na navedeno, sud nije preispitivao tuženikove navode o eventualnoj ništetnosti predmetnog Ugovora o zajmu od 25. siječnja 2022. jer za preispitivanje ništetnosti nedostaje bitna pretpostavka, a to je da je ugovor nastao, da je među strankama sklopljen, ali da ne proizvodi pravne učinke jer jer protivan javnom poretku. U konkretnom slučaju, prema zaključku suda, ugovor nije nastao.

12.3. Kako je sud na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da Ugovor o zajmu od 25. siječnja 2022. na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje nije nastao jer ga nije potpisala ovlaštena osoba tuženika (tužitelj navedeno nije s uspjehom dokazao), preispitao je postojanje tuženikovog naknadnog odobrenja za sklapanje tog ugovora. Naime, prema odredbi čl. 312. ZOO ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku očituje odobrava li ugovor, a ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao opunomoćenik bez ovlaštenja sklopila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora. Prema ocjeni suda, ovu odredbu treba esktenzivno tumačiti pa se odobrenje pravnog posla koji je sklopljen u ime drugoga bez njegovog ovlaštenja u ovakvoj pravnoj situaciji može smatrati i vođenje obveza po predmetnom ugovoru u poslovnim knjigama društva (tuženika).

12.4. Budući da je tuženik primio na svoj račun uplatu u iznosu od 2.600.000,00 kn na ime pozajmice i taj isti iznos vratio tužitelju uplatom na njegov račun na ime plaćanja po ugovoru (neovisno o tome što se radilo o radnjama treće osobe koja je imala ovlaštenje raspolaganja sredstvima po računu tuženika), navedeno se ima smatrati tuženikovim naknadnim odobrenjem ugovora o zajmu koji je u njegovo ime sklopila treća osoba bez valjanog ovlaštenja jer tuženik, koji je morao imati saznanja o prometu po svom računu, ni na koji način nije osporio predmetne transakcije, već je iste proknjižio kroz svoje poslovne knjige. Međutim, navedeno naknadno odobrenje se, prema ocjeni suda, može odnositi samo na ugovaranje pozajmice u iznosu od 2.600.000,00 kn jer je jedino to, knjiženjem u svojim poslovnim knjigama, tuženik naknadno odobrio. Postojanje naknadnog odobrenja u odnosu na ugovaranje kamate i naknade za pozajmicu ne proizlazi iz dokaza izvedenih tijekom postupka. Samim time, tužbeni zahtjev koji je upravljen na utvrđenje osnovanosti osporene tražbine koja se odnosi na plaćanje kamate i naknade za pozajmicu po predmetnom ugovoru, a na temelju računa tužitelja od 29. siječnja 2022., sud je ocijenio neosnovanim.

13. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

14. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, dužan je tuženiku nadoknaditi troškove postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

14.1. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), troškovi sastava podneska od 27. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife i troškovi zastupanja na ročištima 25. ožujka 2025. i 11. travnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% ukupno iznosi 812,50 EUR.

14.2. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 27. ožujka 2025. preko iznosa od 50,00 EUR do iznosa od 200,00 EUR (za iznos od 150,00 EUR) uvećani za PDV jer se ne radi o obrazloženom podnesku u smislu Tbr. 8.1. ili Tbr. 8.2. Tarife.

14.3. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. ZOO.

15. Slijedom navedenog, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 2. svibnja 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).

Žalba se podnosi putem ovog suda.