REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-50/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ljubomiru Mirkoviću, u građansko- pravnoj stvari tužitelja ID, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenicima iz OD Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po opunomoćenicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, vr. p. s. 1.412,64 eura, nakon glavne javne rasprave zaključene 17. travnja 2052. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja odvjetnice Ane Čulo i zamjenika opunomoćenika tuženika Dominika Brekalo, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 2. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3226059 od dana 13. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora i tužitelja ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 18.779,94 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove iznos od 1.412,64 eura (tisućučetristodvanaesteurašezdesetčetiricenta), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 3,09 eura od 1. studenog 2008. do isplate,

- 5,46 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 7,17 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

- 7,95 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 5,82 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- 6,22 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 2,97 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 0,57 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 1,21 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 2,47 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

- 2,36 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- 1,08 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

- 3,48 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 5,40 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 8,14 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 7,51 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 11,22 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 10,52 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 11,89 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 23,77 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 21,32 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 28,79 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 26,21 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 22,06 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

- 30,82 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 41,96 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 34,07 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 36,83 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 33,32 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 33,95 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 48,88 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 929,22 eura od 25. lipnja 2011. do isplate,

i to u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, isplatiti tužitelju ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.504,35 eura (dvijetisućepetstočetirieuratridesetpetcenti) sa z. z. kamatom od 2. svibnja 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Između tužitelja ID i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu tužitelj i tuženik) nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 915-50-3226059 kojem je bila namjena kupnja novog osobnog automobila u iznosu od 18.779,54 CHF, na rok od 7 godina otplata, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora, tj. tužitelja za CHF u kunama na dan plasmana, tj. isplate kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja anuiteta i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa je ugovorena i početno je primjenjivana od 5,50% uz početni mjesečni anuitet od 269,87 CHF, a prema početnom planu otplate. Naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika.

2. Sporno je je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-3226059 od dana 13. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora i tužitelja ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 18.779,94 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu) te je sporno da li je zbog povećanja tečaja tužitelj oštećen zbog činjenice da je na dan isplate kredita tečaj bio manji u odnosu na tečaj koji je kasnije povećavan i onda tužitelj od tuženika po osnovi razloga ništetnosti uslijed promjene tečaja CHF-a potražuje, zbog više plaćene glavnice s obzirom na promjenu tečaja CHF-a iznos od 10.000,01 kn (iznos zahtjevan u tužbi), a kasnije, nakon što je vještak dostavio pisani nalaz i mišljenje tužitelj od tuženika po osnovi promjene tečaja CHF potražuje pojedinačno utvrđene novčane iznose, sa z. z. kamatom od prvog dana poslije dospijeća pa sve do isplate, ili ukupno 10.666,81 kn, zajedno s troškom parničnog postupka.

3. Naknadno, nakon što je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 16. studenog 2021. preinačio tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud isti prihvati tako da utvrdi "… ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3226059 od dana 13. siječnja 2006., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora i tužitelja ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 18.779,94 po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu) i da sud tuženiku naloži da mu tuženik isplati iznos od 10.666,81 kn (desettisućašestošezdesetšestkunaiosamdesetjednalipa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 23,29 kn od 1. studenog 2008. do isplate,

- 41,17 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 54,05 kn od 1. veljače 2009. do isplate,

- 59,87 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 43,83 kn od 1. travnja 2009. do isplate,

- 46,90 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 22,36 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 4,29 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 9,10 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 18,62 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

- 17,79 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

- 8,17 kn od 1. studenog 2009. do isplate,

- 26,23 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 40,72 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 61,32 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

- 56,59 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 84,55 kn od 1. travnja 2010. do isplate,

- 79,25 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 89,58 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 179,06 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 160,64 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 216,92 kn od 1. rujna 2010. do isplate,

- 197,47 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- 166,20 kn od 1. studenog 2010. do isplate,

- 232,18 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 316,13 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 256,69 kn od 1. veljače 2011. do isplate,

- 277,53 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 251,02 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

- 255,78 kn od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 368,32 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 7.001,19 kn od 25. lipnja 2011. do isplate,

i to u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, (u daljnjem tekstu z. z. kamata), zajedno s troškom parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana, a nakon što je drugostupanjski sud i to Županijski sud u Sisku rješenjem poslovni broj: Gž- 654/2022-3 od 4. veljače 2025. ukinuo u cijelosti presudu ovog suda poslovni broj P- 47/2020-32 od 17. ožujka 2022. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te ostavio da se o troškovima postupka nastavi u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci, tužitelj je putem opunomoćenika predložio da sud prihvati njegov tužbeni zahtjev i to tako da sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22, 88/22) naloži tuženiku da mu pojedinačne novčane iznose dosudi u nacionalnoj valuti – euro i to sa zateznom kamatom sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05), od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate, a kako stoji u izreci ove presude, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je tužitelj zahtijevao zateznu kamatu od donošenja i objave presude pa sve do isplate.

4. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1404/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u tim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako je u tužbi tužitelj zahtijevao utvrđenje da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu i u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu), a naknadno je u podnesku od 30. ožujka 2021. (stranica 64 do 65 spisa) istakao da je omaškom u petitu zahtijevao utvrđenje "te u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa 5,50% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora o kreditu)", a radi čega povlači dio zahtjeva za isplatom po osnovi promjenjive kamate, napominjući da je o njegovom zahtjevu odlučeno pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 105 - Pn-3672/15-30 od 26. veljače 2020., preostalo je da sud na prijedlog tužitelja u ovom sporu odluči je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-3584885 od 24. srpnja 2006. koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF od 18.779,94 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenje kredita, a način otplave kredita mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (članak 1. i 7. Ugovora o kreditu), a ako je je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku plaćenog zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune uz isključenje utjecaja razlike više plaćenih anuiteta koja razlika proizlazi iz povećanja redovne kamatne stope. Dakle, prihvaćajući da se anuitet sastoji od kamate i glavnice u nastavku postupka je valjalo utvrditi razliku više plaćenog od strane tužitelja tuženiku zbog primjene srednjeg tečaja kreditora, tj. tuženika za CHF za kune tijekom otplave kredita uz isključenje utjecaja razlike obračunatih i plaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope. U tom pravcu je tužitelj istakao kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te i napomenuo kako on sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) ima pravo pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a – tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a jer da su određenim postupanjem banke, uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa tužitelj predlaže da ovaj sud prihvati da je vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici, a u kojoj se tužitelj na ta utvrđenja poziva.

5. Odgovarajući na tužbu tuženik je, prije nego li se upustio u raspravljanje, istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a obrazložio da bi prema članku 46. i 48. ZPP-a za suđenje u ovom sporu bio nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. S tim u vezi tuženik je istakao da su parnične stranke kao ugovorne utvrdile sporazum u navedenom ugovoru (članku 12.), u kojem su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika tj. Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

6. Očitujući se na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda tužitelj se protivio prigovoru tuženika, a povodom istaknutog prigovora tuženika ovaj sud je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovoga suda odbio kao neosnovan Rješenjem poslovni broj 10. P-47/2020-15 od 30. ožujka 2021., a nakon što je to rješenje postalo pravomoćno postupak je nastavljen zaključenjem prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 28. svibnja 2021. kada je sud prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se izvode dokazi vršenjem uvida u citirani ugovor o kreditu te da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a što je učinjeno na način da je sud naknadno Rješenjem poslovni broj 10. P-47/2020-20 od 9. rujna 2021. imenovao vještakom financijsko-knjigovodstvene struke AD, stalnog sudskog vještaka koji je prema rješenju suda trebao na temelju pisane dokumentacije u pisanom nalazu i mišljenju utvrditi eventualno preplaćene iznose s osnova tečajne razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu koji je tužitelj platio tuženiku po osnovi sklopljenog Ugovora od 13. siječnja 2006.

7. Dakle, osim istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda i Visokog Trgovačkog suda RH jest u cijelosti promašeno i to zbog toga što su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Tuženik je ustvrdio da je navedenim presudama priznato pravo potrošačima, ali da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno trebao bi dokazati da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik je ustvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše potpisom predmetnog ugovora, da je izjavio da je upoznat ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita tj. i onima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te kada se uzme da je taj Ugovor o kreditu potvrdio javni bilježnik Ruža Medunić iz Slavonskog Broda 14. siječnja 2006. i tada objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla, te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razumljivo i razvidno, tvrdi tuženik, da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, da je u cijelosti potpuno razumio sadržaj ugovora, te i posljedice i onda je i na sve što u ugovoru stoji i pristao.

8. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te istakao opreza radi i prigovor zastare potraživanja.

9. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je istakao kako bi postupanje tuženika moglo biti proglašeno kao nezakonito i samo na temelju povrede osnovnih načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO/05), obrazlažući da u nekim situacijama, tipičnim za potrošače i njihove ugovore tužene banke nisu u dobroj vjeri od samog početka, a jer uporno odbijaju izmijeniti sklopljene ugovore na temelju klauzule "rebus sic stantibus" iako i same tvrde da je došlo do izvanredne situacije nastale zbog opisane aprecijacije švicarskog franka.

10. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj je istakao kako je na sjednici Građansko odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. najviši sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Očitujući se na sve navode iz podneska tužitelja, tuženik je ponovno u podnescima isticao da su svi navodi tužitelja izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika neosnovani, a što potvrđuju izdvojena mišljenja suca Ustavnog suda Republike Hrvatske UD od 5. veljače 2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a jer taj sudac navodi da je sporna odluka Ustavnog suda RH o ništetnosti valutne klauzule u CHF u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojim je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH te da u vremenu na koji se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008.) valuta CHF je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, a 2006. 4,7 kn dok je 2008. iznosila 4,5 kn), a rast tečaja je počeo poslije 2010. pa zbog svega toga tuženik zaključuje da se prema odluci većine ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora. Tuženi i dalje ocjenjuje da krediti s valutnom klauzulom u CHF u Republici Hrvatskoj nisu bili zabranjeni jer postoji regulator koji je mogao zabranu provesti i onda se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a sudovi određene odredbe utvrđuju nepoštenim i ništetnim. Zbog tih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtijevao trošak parničnog postupka.

Na sve te okolnosti tuženik je predložio saslušanje svog zaposlenika, u pravcu da se o svakoj odredbi ugovora pregovaralo s tužiteljem, a to znači u odnosu na valutnu klauzulu.

12. Dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja svjedoka ĆD, zaposlenika tuženika sud nije prihvatio jer je već ranije sudska praksa zaključila kako ove personalne dokaze u pravcu saslušanja svjedoka na okolnosti kako su zaključivani ugovori o kreditu, nije nužno izvesti, dakle, ovaj dokaz kao nevažan sud nije izveo.

13. U pisanom nalazu i mišljenju koji je vještak dostavila sudu, a sud strankama putem opunomoćenika, imenovani vještak je istakao da je prema rješenju suda trebao utvrditi razliku više plaćenog zbog primjene srednjeg tečaja kreditora za CHF za kune tijekom otplate kredita uz isključenje utjecaja razlike obračunatih i plaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope, a da je izračun razlike više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune zbog povećanja redovnih kamatnih stopa pregledno prikazao u prilogu 1., iako nije predmet izračuna nalazom vještačenja, ali isti posredno utječe na izračun prema zadatku suda, jer je potrebno isključiti utjecaj te razlike u kunama u razlici plaćenih anuiteta u kunama. U tablici broj 3. nalazi se pregled razlika po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupnih razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja, zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja kreditora za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita uz isključenje utjecaja razlike više plaćenih anuiteta preračunatih iz CHF u kune zbog povećanja redovnih kamatnih stopa. U tablici broj 3. pregledno se može utvrditi ono što je za presuđenje bitno, a to su "samo više plaćeno", tj. može se utvrditi koje novčane iznose je tužitelj preplatio zbog primjene tečaja za CHF za kune na određeni dan.

Vještak je istakao da u koloni broj 7 tablice broj 3 utvrđuje one pozitivne iznose iz kolone 6 i ti pozitivni iznosi predstavljaju pojedinačne novčane iznose, kako to stoji u izreci presude, a zbirno daju ukupno zahtijevani iznos od 10.666,81 kn po osnovi preplaćenih iznosa zbog primjene tečaja za CHF za kune u razdoblju od 31. listopada 2008. pa zaključno s 24. lipnja 2011.

Zaključno je vještak istakao da u koloni broj 4 stoji iznos od 12.174,67 kn i kada od ovog iznosa koji predstavlja razliku više plaćenih anuiteta umanji izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dan plaćanja koji je nastao zbog povećanja redovnih kamatnih stopa u iznosu od 3.540,92 kn (izračunatih u prilogu 1 u koloni 15a) tada se dobije iznos od 8.633,75 kn, a što predstavlja iznos sveukupnih razlika plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune, tj. ovaj iznos čini i više i manje plaćene razlike pojedinih anuiteta zbog primjene "valutne klauzule", odnosno utjecaja primjene srednjeg tečaja kreditora za CHF za kune na dan dospijeća plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog povećanja redovnih kamatnih stopa.

Vještak je naglasio da je diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja kreditora za CHF za kune na dan dospijeća plaćanja i onda ukupni pojedinačni iznosi daju iznos od 10.666,81 kn, a što je posebno vještak izdvojio u koloni 7 tablice 3, po svakom pojedinačnom anuitetu te i sveukupno.

14. Nalaz i mišljenje vještaka AD tužitelj je prihvatio u cijelosti i u podnesku od 16. studenog 2021. uredio je tužbeni zahtjev, tj. i djelomično ga povećao zahtijevajući umjesto 10.000,01 kn sada ukupno 10.666,81 kn, zajedno s troškom parničnog postupka.

15. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje tako da je istakao kako i dalje ostaje kod svojih pravnih stavova, da se protivi povećanju tužbenog zahtjeva, tj. protivi se preinaci tužbe, a ako bi sud dopustio preinaku tada tuženik smatra da je zastarni rok trebalo računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a da se ranija tužba smatra povučenom. Ocijenio je da je neosnovan zahtjev tužitelja da zahtijeva kamatu kako ju je zahtijevao jer da nije dokazao da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj.

16. Na ročištu za glavnu raspravu od 18. veljače 2022. sud je dopustio preinaku tužbe na temelju odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 – članak 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/2013, - Rješenje USRH, 89/14 – OUSRH i 70/19 dalje: ZPP-a), a jer je to bilo svrhovito za konačno rješenje odnosa između parničnih stranaka.

17. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu koji su zaključile parnične stranke 13. siječnja 2006. (stranica 27 do 31 spisa), a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ruže Medunić u Slavonskom Brodu 14. siječnja 2006., broj ugovora 918- 50-3226059, ponovno je pročitan pisani nalaz s mišljenjem vještaka AD (stranice 137 do 149 spisa), a neposredno je saslušan vještak AD koji je istakao kako u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja.

Kako je žalba tuženika prihvaćena i tuženiku je omogućeno da pravno- relevantne činjenice dokazuje i kroz iskaz svjedoka ĆD, zaposlenika tuženika, u nastavku postupka je ovaj sud, nakon ukidbene odluke, u dokaznom postupku trebao saslušati predloženog svjedoka ĆD, ali i tužitelja u svrhu dokazivanja.

18. Postupajući po uputi drugostupanjskog suda, sud je pokušao poziv za raspravu dostaviti predloženom svjedoku ĆD ali je napomena dostavljača da adresa koju je za svjedoka dostavio tuženik nije dovoljna odnosno da na označenoj adresi tuženik ne postoji.

19. Na ročištu za glavnu raspravu od 17. travnja 2025. zamjenik opunomoćenika tuženika je izjavio da odustaje od saslušanja svjedoka ĆD i to je razlog zbog kojeg sud ovaj dokaz nije izveo.

20. Međutim, na glavnoj raspravi od 17. travnja 2025. sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu koji su zaključile parnične stranke 13. siječnja 2006. (stranica 27 do 31 spisa), a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ruže Medunić u Slavonskom Brodu 14. siječnja 2006., broj ugovora 918-50-3226059, ponovno je pročitan pisani nalaz s mišljenjem vještaka AD (stranice 137 do 149 spisa), pročitan je iskaz vještaka AD sa rasprave od 18. veljače 2022., a u svrhu dokazivanja je i saslušan tužitelj ID.

21. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesno analizirajući svaki dokaz zasebno, sve dokaze zajedno, a i rezultat čitavog dokaznog postupka, ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, a bilo ga je nužno uskladiti sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj jer je člankom 1. ovog Zakona utvrđeno da se istim uređuje uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, pravila za preračunavanje i dr., a što znači da je u skladu s odredbom članka 5. ovog Zakona ,Vlada Republike Hrvatske svojom odlukom objavila da je dan uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, 1. siječnja 2023. i prema članku 13. stavak 1. ovog Zakona, euro je službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

22. Naime, opće je poznato da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, a predmet kolektivne tužbe je bio, između ostaloga, da se utvrdi ništetnost valutne klauzule.

23. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovor i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama, te važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

24. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka i potvrđena je odluka VTS RH posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Rečene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07), a temeljem odredbe članka 138.a ovog Propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Kako je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tada treba prihvatiti ispravni stav tužitelja da je odredba članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 918-50-3226059 od 13. siječnja 2006., kojom je određena otplata kredita po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika takova da ne proizvodi pravne posljedice jer je ništetna.

27. Tužitelj se u ovom sporu svakako može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem P- 1401/12, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP-a, dakle, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu posl. broj P- 1401/12 obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Stavkom 2. ovog članka je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Kako je tužena banka ugovorila valutu u CHF, a koja je tijekom otplate kredita odlukom banke mijenjana, a utvrđeno je da je takva odredba ništetna u smislu članka 323. ZOO/05 tada tužena banka ima obvezu vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe i to sa zateznom kamatom od dana plaćanja pa sve do isplate.

29. Saslušan u svrhu dokazivanja na glavnoj raspravi od 17. travnja 2025. tužitelj ID je iskazao da je 2006. u siječnju odlučio kupiti novi automobil marke Ford Focus i zbog toga je otišao u Auto kuću Majer u Slavonskom Brodu i interesirao se za kupnju navedenog automobila. Službena osoba u Auto kući mu je priopćila da njihova Auto kuća surađuje sa Raiffeisenbank i da mu je najbolje da se odluči zaključiti Ugovor o kreditu u kojem će pisati da se odobrava kredit u CHF. Tužitelj je istakao kako je on na to pristao i unaprijed sastavljeni Ugovor od strane tuženika je potpisao kod javnog bilježnika Ruže Medunić, 14. siječnja 2006. Ustvrdio je kako on u banci uopće nije bio i ni s kime nije od službenih osoba banke razgovarao.

30. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja jer je tužitelj objektivno i iskreno iskazivao, a što znači da sud prihvaća kako je tužitelj kupio automobil za svoje osobne potrebe i za potrebe svoje obitelji pa je kao osoba koja nije u vrijeme realizacije kredita imao u vlasništvu Obrt ili bi bio član Trgovačkog društva, sasvim sigurno korisnik kredita kojeg sud tretira kao potrošača u vrijeme realizacije kredita, a sukladno članku 3. ZZP-a/03. Naime, opće je poznato da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U tom pravcu definicija potrošača nije mijenjana niti u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007., a niti kasnije. Vjerujući tužitelju sud zaključuje da tuženik tužitelju ništa nije pojašnjavao vezano za navedeni Ugovor, tuženik je unaprijed pripremio Ugovor koji je stvarno sadržajno bio obrazac za sve korisnike kredita u CHF, mijenjan je samo novčani iznos, osobni podaci i rok otplate kredita, a takvo postupanje tuženika se ne može ni u kojem slučaju smatrati pregovaranjem s korisnikom kredita.

31. U pisanom nalazu i mišljenju imenovani vještak je istakao koliko je tužitelj tuženiku preplatio zbog primjene tečaja za CHF za kune (samo više plaćeno), a što se može pojedinačno i zbirno utvrditi u koloni 7 tablice boj 3 koja predstavlja prilog nalazu i mišljenju vještaka. Vještak je naglasio da je u izračunatom iznosu isključen utjecaj razlike anuiteta zbog povećanja redovnih kamatnih stopa pa je sud prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti presudio da je tuženik dužan tužitelju pojedinačne novčane iznose isplatiti sa z. z. kamatom od prvog slijedećeg dana poslije dospijeća, tj. od prvog slijedećeg dana poslije plaćanja određenih novčanih iznosa pa sve do isplate.

32. Uvažavajući činjenicu da ni tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a kraj činjenice da sud zaključuje da je imenovani vještak u svemu postupio po rješenju suda i to stručno, objektivno i nepristrano, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.666,81 kn, a pravilno primjenjujući odredbu članka 14. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj trebalo je primijeniti fiksni tečaj 1 euro = 7,53450 kuna i računskim putem se dobije da je to iznos od 1.415,73 eura. Uz primjenu fiksnog tečaja svaki pojedinačni novčani iznos u kunama preračunat je u valutu – euro, također uz primjenu fiksnog tečaja i onda zbroj pojedinačnih novčanih iznosa ne daje iznos od 1.415,73 eura već daje iznos od 1.412,64 eura, kako je i presuđeno u izreci.

33. Kako je odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Stavkom 3. članka 1111. ZOO/05 je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Sasvim je sigurno da se tuženik okoristio novčanim iznosima kojeg je određenog dana tužitelj uplaćivao, a vještačenjem je utvrđeno da su to iznosi pojedinačno utvrđeni u tabeli pod brojem 7 kao tečajna razlika, onda tuženik u smislu članka 1115. ZOO/05, tužitelju treba vratiti sve ove novčane iznose jer ih je stekao bez osnove, te i platiti z.z. kamate od prvog dana poslije stjecanja svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate jer je tuženik kao stjecatelj bio nepošten, a odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a tj. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22 i 155/23) te Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

34. Prigovor zastare novčane tražbine istaknut od strane tuženika nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020.zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva valutna klauzula u CHF, tužba tužitelja koja je podnesena 11. ožujka 2020. podnijeta je u roku propisanom odredbom članka 225. ZOO/05 jer je odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu "Franak" postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više isplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti ove odluke tj. zastara prava je nastupila 14. lipnja 2023., a kako je tužba tužitelja podnesena 4. ožujka 2020. tada potraživanje tužitelja zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, kako u pogledu osnove tako i visine, a kako njegove troškove u smislu članka 151. stavak 1. i 2. čine izdaci učinjeni u tijeku postupka, a te izdatke čini i nagrada koju je tužitelj platio svom opunomoćeniku – odvjetniku, obračun troškova vezanih za zastupanje sud je trebao pravilno utvrditi na temelju temeljem Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – od 17. studenog 2023.). Naime, prema Tbr. 52. ove Tarife odvjetnik primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, tada primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema Tbr. 54. OT vrijednost boda iznosi 2,00 eura, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora odvjetnik kao opunomoćenik tužitelja ima pravo zahtijevati za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT) 100 bodova ili 200,00 eura. Za sastav obrazloženih podnesaka (najviše 4 obrazložena podneska) odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. točka 1., a to znači također po 100 bodova ili 200,00 eura. Za zastupanje na ročištima na kojim se raspravljalo o glavnoj stvari, izvodili dokazi ili bi bila sklopljena sudska nagodba, odvjetniku također pripada po 100 bodova ili 200,00 eura, a za ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9. točka 3. OT) odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7., ali ne više od 50 bodova ili 100,00 eura.

36. Utvrđujući da je opunomoćenik tužitelja tužitelju sastavio tužbu i dva obrazložena podneska i to od 13. ožujka 2021. i 16. studenog 2021. u kojem je uređen tužbeni zahtjev nakon vještačenja, opunomoćeniku tužitelja pripada nagrada u iznosu od 600,00 eura, a za zastupanje na pripremnim ročištima od 30. ožujka 2021., koje je odgođeno i zakazano novo na dan 28. svibnja 2021., opunomoćeniku pripada nagrada u iznosu od 200,00 eura. Radi zastupanja na raspravama održanim 16. studenog 2021., 18. veljače 2022. i 17. travnja 2025., opunomoćeniku pripada nagrada u iznosu od 600,00 eura, a kako je opunomoćenik nazočio ročištima za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude, 17. ožujke 2022. i 2. svibnja 2025., pripada mu nagrada u iznosu od 200,00 eura, a što znači da je osnovica za obračun PDV-a 1.600,00 eura i kako je odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 %, a PDV iznosi 400,00 eura, tada je ukupan izdatak radi zastupanja tužitelja po opunomoćeniku – odvjetniku sud utvrdio iznosom od 2.000,00 eura. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i tužitelj je predujmio trošak u iznosu od 3.000,00 kuna / 398,17 eura, a sud je taj trošak i priznao vještaku posebnim rješenjem koje stranke nisu pobijale žalbom. Također je tužitelj kao obveznik plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i presudu platio pristojbe u ukupnom iznosu od 106,18 eura (400,00 kuna za tužbu i 400,00 kuna za presudu), a to prije negoli je stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23), i u kojem je u članku 6. propisano da se u članku 11. stavak 1. točka 20. mijenja i glasi: "20. potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa." Dakle, zbrajajući trošak zastupanja utvrđen iznosom od 2.000,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura i trošak plaćenih sudskih pristojbi u iznosu od 106,18 eura dobije se iznos od 2.504,35 eura koji je sud tužitelju dosudio sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa sve do isplate jer je tužitelj u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a zahtijevao zateznu kamatu.

37. U smislu odredbe članka 155. ZPP-a sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelja istom odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, a sud je o visini troškova odlučio, kako proizlazi iz obrazloženog, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti i činjenicu da je opunomoćenik tužitelja uredno sastavio troškovnik koji je sud mogao ocijeniti ispravnim i objektivnim.

38. Treba istaći da je drugostupanjski sud u rješenju poslovni broj: Gž-654/2023-3 od 4. veljače 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu ovog suda poslovni broj: P-47/2020- 32 od 17. ožujka 2022. jer je ocijenio da je tuženik imao pravo dokazivati da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od 25. srpnja 2007. s tužiteljem pregovaralo o spornim odredbama i kako se iz tih razloga ne bi moglo zaključiti da su odredbe nepoštene tada je drugostupanjski sud zaključio da bi u postupku trebalo saslušati svjedoka tuženika tj. zaposlenika tuženika ĆD. No, kako je tuženik odustao od saslušanja svjedoka ĆD tada treba zaključiti da u slučaju kada je prvostupanjski sud jednako presudio za korist tužitelja kao u presudi od 17. ožujka 2022., tuženik treba sam snositi troškove postupka nastale u povodu izjavljenog pravnog lijeka.

39. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 2. svibnja 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Hećimović i partneri d.o.o., Ante Starčevića 40, [adresa] Slavonski Brod

2. OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Krajiška ulica 27, [adresa] Zagreb