Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-102/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupani po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 20. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 2. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tuženik Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 je dužan platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 na ime naknade štete iznos od 1.422,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 21.10.2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03116744938), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

II U preostalom dijelu se tužbeni zahtjev odbija za iznos od 2.935,88 eura.

III Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da bi tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati štetu tužitelju za isplaćenu obiteljsku mirovinu osiguraniku tužitelja TG budući je KG iza kojeg je ostvareno pravo na obiteljsku mirovinu smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik EG, a što je utvrđeno presudom Općinskog suda u Požegi br. K-459/87 od 05.02.1988. i presudom Trgovačkog suda u Slav. Brodu br. P-410/91 od 12..03.1992. Kako se isplata obiteljske mirovine osiguraniku tužitelja TG vrši i poslije 31.10.2020., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan nadoknaditi. Konkretno, šteta obuhvaća isplaćenu obiteljsku mirovinu u novom razdoblju od 01.11.2020. do 30.09.2022. u iznosu od 4.358,85 € / 32.841,75 kn u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Potražuje se samo 50 % punog iznosa isplaćene obiteljske mirovine jer je osiguranik tužitelja doprinio sa 50 % nastanku štete a prema priloženoj presudi. Tužitelj je dopisom od 27.10.2022. pozvao tuženika da mu štetu naknadi mirnim putem, što on nije učinio.

1.1.Tužitelj navodi da iznos od 4.358,85 € / 32.841,75 kn predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO (N.N. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 u dr,) odgovara tuženik, stoga predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 4.358,85 € / 32.841,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od 21.10.2022. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove.

2. Tuženik u ovom predmetu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode dana 27.02.1987. godine, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja, LG, u navedenoj prometnoj nezgodi smrtno stradao, te da je uslijed toga, njegovoj supruzi, TG, priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Također, nesporno je i da je za nastanak predmetne prometne nezgode djelomično odgovoran osiguranik tuženika, EG, i to u omjeru od 50%, dok je doprinos pokojnog LG, nastanku štete i štetnih posljedica utvrđen u omjeru od 50%. Nadalje, nesporna je činjenica da je tuženik ranijih godina, vršio tužitelju plaćanje 50% razmjernog dijela isplaćenih iznosa obiteljske mirovine isplaćene osiguranici tužitelja, TG. Međutim, nesporno je i da je za isplaćene iznose obiteljske mirovine u razdoblju od 01.10.2018. do 31.10.2020. godine (razdoblje koje prethodi razdoblju isplaćenih iznosa obuhvaćenih tužbom u ovom predmetu), pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi, u predmetu poslovnog broja Pn 2/2021, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

2.1.Nadalje, nije sporno niti da je tužitelj od tuženika u mirnom postupku zatražio refundaciju isplaćenih iznosa obiteljske mirovine za daljnje razdoblje, počev od 01.11.2020. do 30.09.2022. godine, koji zahtjev je tuženik odbio kao neosnovan, a odluku o navedenom zahtjevu priložio je tužitelj uz tužbu.

2.2. U cijelosti je sporan cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kako u odnosu na osnov, tako i u odnosu na visinu istoga. U tužbi se navodi da tužitelj potražuje 50% punih iznosa isplaćene obiteljske mirovine u razdoblju od 01.11.2020. do 30.09.2022. godine. Iz privremenog rješenja o priznanju prava na obiteljsku mirovinu TG (priloženom uz tužbu), razvidno je da je pok. LG rođen **.**.1937. godine, te da je stoga isti, dana 30.05.2022. godine (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu. Kako su za rješavanje predmeta sa ovom problematikom, sukladno ranijim zakonskim odredbama u pogledu stvarne nadležnosti sudova, bili nadležni trgovački sudovi, o pitanju utvrđivanja stvarne štete koju trpe zavodi za mirovinsko osiguranje, zauzeto je i pravno shvaćanje i to na sjednici odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH, održanoj dana 05. prosinca 2016. godine. Isto tako, takav je stav zauzet i u brojnim presudama, među kojima su presude VTSRH, broj Pž-4069/2019 od 01.10.2020., broj Pž-4762/2019 od 14.09.2020., broj Pž-2841/2018 od 13.09.2019., presuda VSRH, broj Rev-2879/2014 od 05.06.2019. godine. Takav stav Vrhovnog suda RH je potvrđen i u presudi Rev-1235/21 od 22.02.2022. godine, gdje je sud u odnosu na materijalno pravno pitanje: “ Ima li tužitelj pravo od tuženika potraživati puni iznos isplaćene obiteljske mirovine u situaciji odnosno trenutku kada bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari ispunio uvjete za starosnu mirovinu te bi tužitelj svakako bio u obvezi isplaćivati mirovinu ili ima pravo potraživati stvarnu štetu odnosno eventualnu razliku između iznosa isplaćene obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine ukoliko bi ta razlika postojala?”.. zauzeo slijedeće pravno stajalište: “ Po shvaćanju ovog suda, sukladno navedenim odredbama, tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete…. ….. Po ocjeni ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku ostvario osiguranik tužitelja…. “

Stoga tuženik predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a sve imajući u vidu činjenicu, da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije predložio dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva. Također, postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuju puni iznosi isplaćene obiteljske mirovine, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: „ (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022. godine, broj Rev-909/2021 od 08.09.2021. godine, broj Revx-388/2018 od 25.08.2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020. godine, broj Rev-1354/2016 od 18.05.2021. godine, broj Revd-3715/2021 od 08.09.2021. godine, broj Rev-66/2022 od 01.02.2022. godine, broj Revt-634/2017 od 16.03.2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022. godine, broj Rev- 3401/2018 od 20.04.2022. godine.

2.3. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Trgovačkog suda u Sl. Brodu P-410/91, presuda Općinskog suda u Požegi K-459/87, rješenje tužitelja br. MP-9733 od 5. travnja 1988., privremeno rješenje tužitelja br. MO-9733 od 27. travnja 1987., dopis - obračun službe za isplatu mirovina tužitelja od 19. listopada 2022., pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dajane Hart od 23.10.2024., saslušao je sudskog vještaka na glavnoj raspravi, izvršio uvid u dopise tužitelja od 27.10.2022. i od 21.12.2022. te ostale priloge i podneske spisu te priloženu sudsku praksu.

4.Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Nije sporno da je u prometnoj nesreći koju je skrivio tuženikov osiguranik EG smrtno stradao osiguranik tužitelja LG, te da je osiguranik tužene EG pravomoćnom presudom, Općinskog suda u Požegi broj K 459/87 od 5.veljače1988. proglašen krivim za uzrokovanje predmetnog štetnog događaja. Osiguranik tužitelja suodgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50%, te je rješenjem tužitelja broj 9733 od 27.travnja 1987. i od 5.travnja 1988. udovici umrlog osiguranika TG priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Nesporno je da je istoj u utuženom razdoblju tužitelj isplatio utuženi iznos na ime obiteljske mirovine.

6. Nije sporno da je tuženik ranijih godina vršio tužitelju plaćanje 50% razmjernog dijela isplaćenih iznosa obiteljske mirovine isplaćene osiguranici tužitelja TG. Međutim, nesporno je i da je za isplaćene iznose obiteljske mirovine u razdoblju od 01.10.2018. do 31.10.2020. godine (razdoblje koje prethodi razdoblju isplaćenih iznosa obuhvaćenih tužbom u ovom predmetu), pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi, u predmetu poslovnog broja Pn 2/2021 pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva odnosno sporno je li tuženikova obveza prestala u trenutku kada je tužiteljev osiguranik prema redovitom tijeku stvari ostvario pravo na starosnu mirovinu odnosno ima li tužitelj pravo na puni iznos obiteljske mirovine.

8. Naime, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Tuženik smatra da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju.

8.1.Također, postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuju puni iznosi isplaćene obiteljske mirovine, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

9. Stoga je tuženik predložio vještačenje po knjigovodstvenom vještaku po obje osnove, odnosno na okolnost mirovine koja se isplaćuje u spornom razdoblju osiguraniku tužitelja odnosno njegovim slijednicima i pretpostavljene starosne mirovine osiguranika tužitelja kao i mirovine koje se isplaćuju u spornom razdoblju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena i u slučaju ozljede na radu.

10. U odnosu na sporno pitanje ima li, u situaciji kad bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari navršivši šezdeset pet godina života ispunio uvjete za starosnu mirovinu, tužitelj pravo na naknadu štete u visini punog iznosa obiteljske mirovine ili samo pravo na razliku između iznosa isplaćene obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine ako bi ta razlika postojala, stav je zauzeo Vrhovni sud u odluci br. Rev 1235/2021. Prema shvaćanju Vrhovnog suda tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete a u takvoj situaciji stvarnu štetu koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala.

10.1.Identično pravno shvaćanje je zauzeto na sjednici odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda 5. prosinca 2016., prema kojemu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo na naknadu stvarne štete od društava za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine.

11. Nadalje, u odnosu na sporno pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja s osnove izdatka za isplatu obiteljske mirovine (prava na puni iznos isplaćene mirovine) odredbom čl. 161. st.2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

11.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

11.2. Iz navedenog zakonskog određenja navedenih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punoj svoti, odnosno u konkretnoj pravnoj stvari 50% iznosa isplaćene obiteljske mirovine.

12. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

12.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

13. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

13.1. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

14. Stoga je ovaj sud stava, imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27.st.1., 2, i 3. Tako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

15. Sud je proveo vještačenje po vještaku Dajani Hart sukladno prijedlogu tuženika dakle s nalogom da utvrdi i izračuna razliku između mirovine koja se isplaćuje u spornom razdoblju osiguraniku odnosno njegovim slijednicima i pretpostavljene starosne mirovine osiguranika KG odnosno mirovine koja se isplaćuje u spornom razdoblju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu.

15.1. Sudski vještak Dajana Hart dostavila je pisani nalaz i mišljenje do 23.10.2024. u kojemu je utvrdila da bi osiguranik tuženika pok. LG koji je rođen **.**.1937. godine, sa danom 30.05.2002. godine napunio bi 65 godina, te bi prema redovitom tijeku stvari da štetnog događaja nije bilo, stekao pravo na punu starosnu mirovinu. Izračunala je pretpostavljenu starosnu mirovinu i pretpostavljenu invalidsku mirovnu za slučaj ozljede na radu i zaključila je da je isplaćena obiteljska mirovina TG iza pok. FG u vremenskom periodu od 01.11.2020. do 30.09.2022. godine veća od pretpostavljene starosne mirovine, a manja od pretpostavljene invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu. U tablicama na strani lista u spisu 160 i 161 sudski vještak je za pok. LG napravila izračun pretpostavljene starosne mirovine te iskazala razlike između isplaćenih iznosa obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine, te zaključila da je u utuženom razdoblju isplaćena obiteljska mirovina veća o pretpostavljene starosne mirovine. U tablicama na strani lista u spisu 162 i 163 sudska vještakinja je napravila izračun invalidske mirovine koji bi pripadao osiguraniku tužitelja u slučaju ozljede na radu u razdoblju od 01.11.2020. do 30.09.2022 te iskazala razlike između isplaćenih iznosa obiteljske mirovine i pretpostavljene invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu i zaključila da je isplaćena obiteljska mirovina manja o pretpostavljene invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu.

16. Obzirom tuženik osporava tužbeni zahtjev po dvije osnove i predložio je vještačenje po obje osnove, a iz provedenog vještačenja proizlazi da bi tužitelj imao pravo na razliku između isplaćenih iznosa obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine jer je u utuženom razdoblju isplaćena obiteljska mirovina veća o pretpostavljene starosne mirovine, dok ne bi imao pravo na razliku između isplaćenih iznosa obiteljske mirovine i pretpostavljene invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu jer je isplaćena obiteljska mirovina manja o pretpostavljene invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu te mu s ove osnove nije nastala stvarna šteta, sud je stava da bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari da štetnog događaja nije bilo stekao pravo na punu starosnu mirovinu jer je nesporno i izvjesno da bi sa danom 30.5.2002. napunio 65 godina i da s ove osnove tužitelj ima pravo na razliku između isplaćenih iznosa obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine, te mu je u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka s ove osnove djelomično priznao tužbeni zahtjev.

16.1. I sam tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da smatra da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju, što je sudska vještakinja u konačnici i utvrdila.

17. Sudska vještakinja je u tablici na strani spisa 161 prikazala isplaćenu obiteljski mirovinu za utuženo razdoblje u iznosu od 65.683,50 kuna što umanjeno za 50% koliko u ovom postupku potražuje tužitelj odgovara utuženom iznosu od 32.841,75 kuna/ 4.358,85 eura, zatim je prikazala pretpostavljenu starosnu mirovinu ( sve za utuženi period) u iznosu od 44.240,81 kuna, tako da razlika isplaćene obiteljske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine iznosi 21.442,69 kuna odnosno 2.845,94 eura što umanjeno za doprinos osiguranika tužitelja od 50 % iznosi 1.422,97 eura, koji iznos je sud dosudio tužitelju, dok ga je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odbio.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

18.1. Obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici, sud je utvrdio postotak u kojemu je svaka od njih uspjela. Tužitelj je u ovom postupku utužio iznos od 4.358,85 eura, te obzirom na dosuđeni iznos od 1.422,97 eura, tužitelj je uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u visini 100% i sa visinom tužbenog zahtjeva 33 %, tako da je odnosu na osnovu i visinu uspio sa 66,5%. Tuženik je uspio sa visinom tužbenog zahtjeva od 67%, što u konačnici iznosi 33,5 %, pa je od postotka s kojim je uspio tužitelj oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik tako da je postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna 33% u kojem postotku je uspio tužitelj. Obzirom tužitelj u ovom postupku ne potražuje troška postupka, odlučeno je kao u izreci.

19. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 2. svibnja 2025.

Sudac

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3

2. Mato Kačan, odvjetnik u Zagrebu