REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-639/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, od 11. travnja 2025., poslovni broj: P-695/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, od 11. travnja 2025., poslovni broj: P- 695/2024-9.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-2702814, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU-132/2005, dana 14. ožujka 2005., koja glasi: „Naknada 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dužan je tužitelju JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 630,03 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, dužan je tužitelju JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 615,58 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi tuženik navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora, ništetna. Navodi da su tužitelju pojašnjene sporne odredbe Ugovora i da je u znak razumijevanja i prihvata to potvrdio javnom bilježniku, kao povjereniku suda, prilikom solemnizacije Ugovora, zatim da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene, odnosno naplaćene naknade prilikom korištenja kredita, te da svaki klijent ima mogućnost pregovarati o svim odredbama Ugovora. Smatra da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su jasne, lako razumljive i uočljive, pri čemu se poziva na odredbe članka 96. stavka 1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača.

2.2. Ističe i prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer sud nije utvrđivao je li sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, niti je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a također da je sud propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi.

2.3. Smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. ZZP- a, jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite, pri čemu se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017, te ponovno napominje da sud nije pravilno primijenio odredbe članka 96. stavka 1. i 99. ZZP-a navodeći da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP/03.

2.4. Zaključno navodi da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti sa ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama, obzirom da pobijanu presudu smatra nezakonitom.

2.5. Navodi i da pobija odluku o troškovima u cijelosti, ali isto ne obrazlaže.

3. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da mu se naknade troškovi parničnog postupka uvećani za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe ne navodeći u kojem iznosu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 630,03 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 148-50-2702814, sklopljenog 10. ožujka 2005. između tužitelja i tuženika, solemniziran kod Javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU-132/2005, 14. ožujka 2005., te zahtjev za isplatu jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 630,03 eura.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, dana 10. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 148-50-2702814 (dalje: Ugovor), solemniziran kod Javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem OU-132/2005, 14. ožujka 2005., kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 99.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 240 mjeseci, u svrhu kupnje stambenog objekta,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je predmetna naknada naplaćena 29. ožujka 2005., u iznosu od 4.746,95 kuna, odnosno 630,03 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bio upoznat, u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora nije sadržavala podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog Ugovora kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, a kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.1. Direktivom 93/13/EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Iz iskaza tužitelja kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru kao logičnom i uvjerljivom jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužitelj kupio kuću za stanovanje, da nije imao saznanja da može pregovarati o uvjetima kredita sa tuženikom, da ga je tekst ugovora čekao pripremljen od strane djelatnika tuženika, prije potpisivanja ugovora djelatnik tuženika mu nije svaku stavku ugovora niti mu objasnio čemu služi utužena naknada, nije imao utjecaj na njezinu visinu, a pri sklapanju ugovora nije upoznat sa opisom plaćanja naknade.

13.1. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj očito nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

13.2. Vezano za prigovor uz solemnizaciju ugovora ističe se da su solemnizirani ugovori o kreditu privatne isprave, znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno i da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije trebao niti mogao tužitelju objasniti rizike koji proizlaze iz ugovora. Uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu je ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor učinio a isto dokazuje potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.)

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

15. Činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna.

16. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 1,00% iznosa kredita, ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO), u vezi s člankom 324. ZOO-a. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

17. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

17.1. Pravilno stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

18. Žalbeni navodi tuženika glede sporne odredbe ugovora vezani uz činjenicu da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, a zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

20. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

20.1. Odluka o parničnom trošku u stavku III izreke presude sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, te je tužitelju osnovano dosuđen trošak u iznosu od 615,58 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; - dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

21. Slijedom naprijed navedenog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, ovaj sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom, pri čemu se napominje da tuženik samo paušalno navodi da potražuje trošak sastava žalbe ne navodeći koji iznos potražuje, pa takav zahtjev nije osnovan obzirom da je protivan odredbi članka 164. stavka 2. ZPP-a.

Slavonski Brod, 29. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić