REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-18/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje Slobodanke Gorsensky, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐŽ, državljanina Ruske Federacije, smještenog u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska cesta 41, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, 29. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/24-06/1689, URBROJ: 511-01-212-24-9 od 19. studenog 2024.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/24-06/1689, URBROJ: 511-01- 212-24-9 od 19. studenoga 2024., odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je određeno da je tužitelj u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP).

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi kako je zemlju podrijetla napustio sa suprugom i maloljetnom djecom zbog straha za njihovu sigurnost, a zbog osvete osoba kriminalne prošlosti (Đ) s kojim je bio u sukobu jer je Đ 2014. godine ubio njegovog brata, a njega propucao. Navodi kako je O bio do 2019. godine bio u bijegu kada je uhićen i osuđen na 16 godina zatvora iz kojeg je prijevremeno pušten radi odlaska na ratište. Opisuje incidente koji su se dogodili u listopadu 2023. godine kada je i izveden pokušaj otmice njegovog djeteta iz vrtića. Ističe kako je tuženik pogrešno ocijenio događaje koji su bili razlog njegovog odlaska iz zemlje podrijetla te navodi kako mu dokazi Tabulovog ranijeg izlaska iz zatvora i uvjeti pod kojima je otpušten nisu dostupni, jer se žrtve više ne obavještavaju o ranijem puštanju počinitelja te da se stoga odsustvo javno dostupne informacije o tome ne može tumačiti kao dokaz nepostojanja te okolnosti. Smatra kako suprotno stavu tuženika ne postoje osnove za zaključak niti da bi policija osigurala njemu i obitelji efikasnu zaštitu. Navodi kako spada u određenu društvenu skupinu u smislu članka 22. stavka 1. točke 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Ističe kako nema povjerenja u policiju svoje države koja ga je izložila mučenjima u zatvoru za djela koja se po hrvatskom zakonodavstvu kvalificiraju kao prekršaji. Smatra kako za njega nije rješenje preseljenje u drugi dio Rusije, te da Đ ne djeluje sam već u okviru kriminalne grupe te da bi on mogao doći do njega. Navodi da je tuženik pogrešno protumačio pojmove proganjanja i osnovanog straha. U odnosu na odluku o povratku navodi kako je ista nezakonita te da predstavlja povredu načela non refoulement i jedinstva obitelji te načelo najboljeg interesa djeteta zaštićenih člankom 6, 9. i 10. ZMPZ-a, člankom 21. st. 1. Direktiva 2011/95 EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011, člankom 5. Direktive o povratku i člankom 3. EKLJP.

3. Predlaže da Sud poništi rješenje tuženika i da mu se odobri besplatna prava pomoć.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporenoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze te potpuno utvrdio činjenično stanje. Ističe da institucije u zemlji podrijetla funkcioniraju s obzirom na činjenicu da su tužiteljevi problemi prema njegovoj izjavi započeli 2012. godine, a kulminirali su 2014. godine kada je prema vlastitom traženju dobio policijsku zaštitu. Smatra da bi bilo logično da se tužitelj nakon događaja na tržnici u listopadu 2023., obratio policiji te zatražio policijsku zaštitu te da je neuvjerljivo da nije prijavio događaj koji se dogodio 12. listopada 2023. kada je u svojstvu vozača majčinog auta na popravak, isti propucan s pet metaka, a kojim prijavom bi neprijeporno mogao potvrditi da je njegov vlastiti život stvarno u opasnosti. Također navodi kako tužitelj nije niti prijavio pokušaj otmice sina iz vrtića 4. prosinca 2023., a isti je navedeno obrazložio kako bi se cijeli postupak mogao otegnuti. Navedeno prema ocjeni tuženika nije logično budući da je tužitelj već imao iskustvo policijske zaštite u zemlji podrijetla. Navodi i da je tužitelj nakon navedenog događaja tek dana 25. siječnja 2024., napustio zemlju podrijetla, a u razdoblju od navodnog pokušaja otmice do napuštanja zemlje nije naveo da je imao ikakva neugodna iskustava. Ističe i da je očito da je i Đ osuđen na 16 godina zatvora, pritvoren 2019. godine što je dokaz da je počinitelj priveden pravdi, a samim time je i tužitelj zaštićen, a što je i potvrđeno presudom Vrhovnog suda 2020., godine te smatra da je neočekivano da bi imenovani bio pušten po početku rata, a budući da rat u Ukrajini još traje, logično je da je i dalje na ratištu. Ističe da je tužitelj u tijeku postupka neko vrijeme boravio u [adresa] i tamo se raspitivao za posao čime potvrđuje da je unutarnje preseljenje moguće te da ne postoji zapreka za vraćanje tužitelja u zemlju podrijetla. Navodi kako se tužiteljevi problemi u zemlji podrijetla ne mogu obrazložiti kao osnovani strah od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Sud je 22. kolovoza 2025., održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegove opunomoćenice i opunomoćenice tuženika uz prevoditelja za ruski jezik. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke i izvršen je uvid u spis tuženika te je i izveden dokaz saslušanjem tužitelja tražitelja međunarodne zaštite.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. Zakon o upravnim sporovima – Narodne novine, 36/24. – dalje ZUS), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje: ZMPZ), propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

9. Člankom 21. stavkom 1. i 2. ZMPZ-a, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

10. Odredbom članka 23. ZMPZ-a, propisano je da djela koja se smatraju proganjanjem sukladno članku 20. ovoga Zakona moraju biti: 1. dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili 2. skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da u cjelini mogu utjecati na pojedinca na način iz točke 1. ovoga stavka. Djela proganjanja iz stavka 1. ovoga članka, među ostalim, mogu biti: 1. fizičko ili psihičko nasilje, uključujući i spolno nasilje, 2. zakonske, administrativne, policijske i/ili sudske mjere koje su diskriminirajuće ili se provode na diskriminirajući način, 3. sudski progon ili kažnjavanje koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće, 4. uskraćivanje sudske pomoći što dovodi do nerazmjernih ili diskriminirajućih kazni, 5. sudski progon ili kažnjavanje radi odbijanja obavljanja vojne službe prilikom sukoba, kada bi obavljanje vojne službe uključivalo kaznena djela ili radnje koje potpadaju pod razloge isključenja navedene u člancima 30. i 31. ovoga Zakona, 6. djela koja su po svojoj prirodi specifično vezana uz spol ili djecu.

11. Odredbom članka 25. ZMPZ-a propisano je da počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde mogu biti: 1. državna tijela, 2. stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja, 3. nedržavni subjekti, ako se dokaže da državna tijela ili stranke, odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

12. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom 5. veljače 2024. godine nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a prije donošenja odluke tužitelj je saslušan o čemu je sastavljen zapisnik od 24. travnja 2024.

13. Uvidom u osporeno rješenje razvidno je da se u istom navodi sadržaj izjava tužitelja te razlozi na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj. Isto tako izvršena je procjena vrijednosti materijalnih činjenica i valjanost dokaza te procjena budućeg rizika te je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila, jer navodi tužitelja nisu ocijenjeni vjerodostojnima te jer prihvaćene materijalne činjenice nisu dovoljne za zaključak da postoji stvarni rizik da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s progonom ili drugim razlozima iz odredaba članaka 20. i 21. ZMPZ-a.

14. Tužitelj je svojoj izjavi danoj na zapisnik pred tuženikom u bitnome izjavio da je zemlju podrijetla napustio zbog sukoba s lokalnim reketarima kojima nije zajedno s bratom htio platiti reket. Opisao je događaje u kojem je bio ubijen njegov brat, a on ranjen. Izjavio je da problemi s kriminalcem Đ traju još od 2012. godine kada su krenuli u projekt izgradnje odmarališta u planini. Naveo je i da je Đ zbog ubojstva njegovog brata osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 16 godina te da su nakon što je počeo rat počeli puštati ljude iz zatvora te da je čuo da su pustili i Tabulova što ga je uznemirilo. Opisao je događaj u kojem se susreo sa Đ te događaj u kojem je na majčin automobil ispaljeno pet metaka kao i događaj koji se dogodio početkom prosinca 2023. kada je njegova supruga zaprimila poziv od strane sinove odgajateljice u vrtiću da je po sina došao stric, kojeg on nema. Naveo je da se i obratio predstavnicima tijela vlasi kada je bio ranjen 2014. godine kada je i dobio zaštitu te da nakon ovih nedavnih događaja nije zatražio zaštitu.

15. U svom iskazu danom pred ovim sudom 22. kolovoza 2025., tužitelj je izjavio kao ostaje kod svega što je izjavio pred tuženikom u upravnom postupku te da se nije preselio u drugi dio Rusije zbog posla, financijskih razloga i da mu nitko nije garantirao da se navedeni događaji neće ponoviti. Izjavio je da se nije obratio policiji povodom događaja iz vrtića jer nije bilo kamera nije se niti službeno mogla podnijeti prijava protiv osobe koja je došla u vrtić po njegovog sina. Naveo je kako i da je prijavio događaj to ne bi zaštitilo njegovu djecu te da nije htio riskirati sa njihovim životima.

16. Tuženik je ocjenom svih relevantnih činjenica i dokaza zaključio da izjave tužitelja nisu uvjerljive. Naime tuženik je između ostaloga naveo kako je tužitelj u razdoblju od 2012. godine do odlaska u zemlji podrijetla boravio još jedanaest godina te da mu se u razdoblju od 2014. do 2019., godine odnosno kada je ubijen njegov brat do uhićenja Đ nije dogodilo ništa, a da tužiteljevi problemi s zakonom i kriminalom nisu novina i da je isti u razdoblju od 2006. do 2011. godine osuđen na petogodišnju kaznu zatvora zbog krivotvorenja novčanica, a nakon toga i pet, šest mjeseci je proveo u zatvoru, jer su mu prema njegovim navodima podmetnuli heroinu automobil, zatim zbog podmetanja marihuane, zbog vožnje bez vozačke dozvole, zbog uporabe tuđe vozačke dozvole. Tuženik zaključuje kako je tražitelj tijekom života u zemlji podrijetla višestruko kršio zakon te sudjelovao u kriminalnim aktivnostima, a da prema pisanju lokalnih ruskih medija upravo je sukob koji je rezultirao ubojstvom njegovog brata i tražiteljevim ranjavanjem bio kriminalni obračun te da su prema pisanju OCHOBA počinitelji od ranije bili poznati policiji. Tuženik je nadalje ocijenio kako su nadležna tijela policije i pravosuđa Ruske Federacije poduzela sve mjere kako bi Đ priveli pravdi, a time i zaštitili tužitelja. Navodi tužitelja da je Đ pušten iz zatvora te da se s istim sukobio tuženik je ocijenio neutemeljenima na materijalnim dokazima, a s obzirom na činjenicu da je Vrhovni sud potvrdo 2020. godine, presudu te da je neočekivano da bi isti bio pušten iz zatvora po početku rata, a da je slučaj ubojstva i pokušaja ubojstva za koje je Đ osuđen bio izrazito medijski popraćen, pa da je za očekivati da bi i njegovo puštanje iz zatvora također bilo medijski popraćeno. Osim toga tuženik zaključuje da je tužitelj prema iznesenim navodima imao policijsku zaštitu nakon ubojstava brata, a koju je na vlastiti zahtjev prekinuo te policijsku zaštitu nije zatražio nakon navodnog pokušaja otmice sina iz vrtića. Isto tako tužitelj je pram ocjeni tuženika iznio i kontradiktorne navode u svezi posljednjeg napada na kada je propucan majčin automobil, a u svezi obavještavanja policije o navedenom događaju, koju u konačnici i nije obavijestio o navedenom događaju. Zaključna ocjena tuženika je da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje azila propisane odredbom članka 20. ZMPZ kao niti uvjete za priznavanje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. ZMPZ, odnosno da njegov zahtjev nije osnovan.

17. Sukladno iznesenom, ocjenjujući cjelokupan iskaz tužitelja dan u upravnom postupku i u upravnom sporu, o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima, uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti te s obzirom na procjenu budućeg individualnog rizika, Sud prihvaća utvrđenje tuženika kako ne postoji osnovan strah od proganjanja iz članka 20. Zakona.

18. Tuženik je valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila, a ni supsidijarne zaštite, te naveo razloge zbog kojih je utvrdio da za tužitelja povratkom u zemlju podrijetla ne bi došlo do stvarnog rizika da će tražitelj međunarodne zaštite biti izložen proganjanju, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud. Sam tužitelj je tijekom postupka izjavio da je dobio zaštitu od strane institucija što kako to pravilno i navodi tuženik što potvrđuje nepostojanje razloga koji bi ukazivali na to da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti s prijetnjom smrtnom kaznom ili smaknućem, kao niti da će biti izložen mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

19. Na temelju svega navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenih činjenica, uz pravilnu primjenu materijalnog prava te u pravilno provedenom postupku, čime je osporavano rješenje zakonito, a navodi tužitelja izneseni u tužbi i tijekom spora kao niti dostavljene isprave nemaju utjecaj na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

20. Stoga je Sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a.

21. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći i dokaza dostavljenih ovome sudu uz tužbu proizlazi da tužitelj nema dovoljno novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15. i 155/22.).

22. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Martina Grgec, točkom III izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetnici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu do 500,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnica Martina Grgec, [adresa] Zagreb, Bukovačka cesta 51

2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis