Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
[adresa], II
Poslovni broj: P-435/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice HI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivo Šućur,odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.srpnja 2025. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29.kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 da tužiteljici HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.911,50 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:
iznos 6,64 EUR od 28. lipanj 2008. do isplate
iznos 3,01 EUR od 28. srpanj 2008. do isplate
iznos 3,16 EUR od 28. kolovoz 2008. do isplate
iznos 5,25 EUR od 29. rujan 2008. do isplate
iznos 33,53 EUR od 28. listopad 2008. do isplate
iznos 12,32 EUR od 28. studeni 2008. do isplate
iznos 24,06 EUR od 29. prosinac 2008. do isplate
iznos 31,70 EUR od 28. siječanj 2009. do isplate
iznos 36,02 EUR od 28. veljača 2009. do isplate
iznos 31,67 EUR od 28. ožujak 2009. do isplate
iznos 33,08 EUR od 28. travanj 2009. do isplate
iznos 26,59 EUR od 28. svibanj 2009. do isplate
iznos 23,46 EUR od 29. lipanj 2009. do isplate
iznos 26,30 EUR od 28. srpanj 2009. do isplate
iznos 27,21 EUR od 28. kolovoz 2009. do isplate
iznos 26,95 EUR od 28. rujan 2009. do isplate
iznos 23,64 EUR od 28. listopad 2009. do isplate
iznos 28,70 EUR od 28. studeni 2009. do isplate
iznos 31,42 EUR od 28. prosinac 2009. do isplate
iznos 34,49 EUR od 28. siječanj 2010. do isplate
iznos 34,78 EUR od 27. veljača 2010. do isplate
iznos 41,81 EUR od 29. ožujak 2010. do isplate
iznos 40,10 EUR od 28. travanj 2010. do isplate
iznos 44,95 EUR od 28. svibanj 2010. do isplate
iznos 53,73 EUR od 28. lipanj 2010. do isplate
iznos 51,89 EUR od 28. srpanj 2010. do isplate
iznos 70,23 EUR od 28. kolovoz 2010. do isplate
iznos 65,81 EUR od 28. rujan 2010. do isplate
iznos 58,01 EUR od 28. listopad 2010. do isplate
iznos 70,45 EUR od 29. studeni 2010. do isplate
iznos 83,86 EUR od 28. prosinac 2010. do isplate
iznos 77,41 EUR od 28. siječanj 2011. do isplate
iznos 85,17 EUR od 28. veljača 2011. do isplate
iznos 77,59 EUR od 28. ožujak 2011. do isplate
iznos 77,18 EUR od 28. travanj 2011. do isplate
iznos 98,90 EUR od 28. svibanj 2011. do isplate
iznos 106,47 EUR od 28. lipanj 2011. do isplate
iznos 117,83 EUR od 28. srpanj 2011. do isplate
iznos 123,59 EUR od 29. kolovoz 2011. do isplate
iznos 101,58 EUR od 28. rujan 2011. do isplate
iznos 100,00 EUR od 28. listopad 2011. do isplate
iznos 100,17 EUR od 28. studeni 2011. do isplate
iznos 102,54 EUR od 28. prosinac 2011. do isplate
iznos 108,62 EUR od 28. siječanj 2012. do isplate
iznos 109,31 EUR od 28. veljača 2012. do isplate
iznos 108,82 EUR od 28. ožujak 2012. do isplate
iznos 112,72 EUR od 28. travanj 2012. do isplate
iznos 114,44 EUR od 28. svibanj 2012. do isplate
iznos 112,04 EUR od 28. lipanj 2012. do isplate
iznos 112,15 EUR od 28. srpanj 2012. do isplate
iznos 110,51 EUR od 28. kolovoz 2012. do isplate
iznos 105,88 EUR od 28. rujan 2012. do isplate
iznos 111,41 EUR od 29. listopad 2012. do isplate
iznos 113,04 EUR od 28. studeni 2012. do isplate
iznos 111,14 EUR od 28. prosinac 2012. do isplate
iznos 103,85 EUR od 28. siječanj 2013. do isplate
iznos 110,14 EUR od 28. veljača 2013. do isplate
iznos 110,41 EUR od 28. ožujak 2013. do isplate
iznos 108,33 EUR od 29. travanj 2013. do isplate
iznos 102,19 EUR od 28. svibanj 2013. do isplate
iznos 100,90 EUR od 28. lipanj 2013. do isplate
iznos 101,24 EUR od 29. srpanj 2013. do isplate
iznos 104,82 EUR od 28. kolovoz 2013. do isplate
iznos 109,38 EUR od 28. rujan 2013. do isplate
iznos 107,58 EUR od 28. listopad 2013. do isplate
iznos 109,35 EUR od 28. studeni 2013. do isplate
iznos 110,70 EUR od 28. prosinac 2013. do isplate
iznos 97,23 EUR od 28. siječanj 2014. do isplate
iznos 99,84 EUR od 28. veljača 2014. do isplate
iznos 99,15 EUR od 28. ožujak 2014. do isplate
iznos 97,50 EUR od 28. travanj 2014. do isplate
iznos 95,67 EUR od 28. svibanj 2014. do isplate
iznos 96,44 EUR od 28. lipanj 2014. do isplate
iznos 98,58 EUR od 28. srpanj 2014. do isplate
iznos 101,00 EUR od 28. kolovoz 2014. do isplate
iznos 100,79 EUR od 29. rujan 2014. do isplate
iznos 103,10 EUR od 28. listopad 2014. do isplate
iznos 104,30 EUR od 28. studeni 2014. do isplate
iznos 103,83 EUR od 29. prosinac 2014. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. siječanj 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. veljača 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. ožujak 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. travanj 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. svibanj 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 29. lipanj 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. srpanj 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. kolovoz 2015. do isplate
iznos 94,65 EUR od 28. rujan 2015. do isplate,
po kamatnoj stopi koja je do 31.07.2015.g. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže s tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužiteljici HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 4.587,38 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.103,41 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je tužitelj dana 12.05.2008.g. sklopio sa tuženikom (pod ranijom tvrtkom Volksbank d.d.) Ugovor o kreditu broj: 312630, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 72.300,00 CHF obračunatom u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Kredit je bio namjenski, za kupnju stana u [adresa], korišten isključivo za osobne potrebe tužitelja. Tužitelj ovu tužbu podnosi nadležnom sudu u [adresa], s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], dakle, unatoč odredbi čl. 10. Ugovora koja propisuje da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke. Predmetna odredba čl. 10. je ništetna iz razloga nepoštenosti, o istoj nije pojedinačno pregovarano, te ista uzrokuje nejednakost u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom da bi tužitelj morao putovati na ročišta na sud u Zagreb, koji je od njegova mjesta prebivališta udaljen u jednome smjeru više od 100 km. Nadalje, u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.
1.1.U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, a što je bio slučaj i s tužiteljicom. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.2. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.3. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I i II ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.g.
1.4. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se - zbog povećanja tečaja CHF spram kune u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 6.804,11 EUR (51.265,56 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate 2. tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat: - iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula ukupno iznos od 38.105,72 EUR (291.032,44 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30.09.2015.g. do isplate No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 118.730,15 kn, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Obzirom navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa (291.032,44 kn koliko iznosi glavnica koju je utvrdio tuženik i 262.386,06 kn koliko je trebala biti utvrđena glavnica s obzirom na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli), konačni iznos preplate iz točke 2. iznosi 3.802,03 EUR (28.646,38 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30.09.2015.g. do isplate.
1.5. Tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice pod točkom 2. preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR, a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 3.802,03 EUR / 28.646,38 kn.
1.6. Slijedom navedenog tužitelj tvrdi da se radi o ukupnoj preplati od 10.606,14 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te je tražio da mu tuženik isplati iznos od 6.804,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama zbog povećanja tečaja CHF spram kune od početka otplate kredita do dana konverzije, iznos od 3.802,03 eura za iznos preostale preplaćene glavnice, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Osporava tužbu u cijelosti i to stoga jer je potraživanje tužitelja u zastari, jer je provedena konverzija Ugovora o kreditu, da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe , a ako bi i presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a. Ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno Načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor radi prijeboja tužiteljevog potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o predmetnom kreditu ( list 8-17 spisa), solemnizaciju ugovora (list 18 spisa), Aneks broj 1 predmetnog ugovora o kreditu (list 20-24 spisa), solemnizaciju Aneksa (list 25-26 spisa), prometnu karticu (list 27-41 spisa), otplatne tablice (list 42-45 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 52-112 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu (list 115-125 spisa), podnesak tužitelja od 24.9.2023. (list 126 spisa), Rješenje Općinskog suda u Čakovcu kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti (list 131-135 spisa), z.k. izvatke (list 145-149 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 161-169 spisa), podnesak tužitelja od 2.4.2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje i sređuje tužbeni zahtjev sukladno istom (list 176-179 spisa), podnesak tuženika kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka (list 185-190 spisa), podnesak tužitelja od 22.5.2025. (list 197-199 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.
4. Tužiteljica HI je izjavila da je predmetni kredit uzela za kupnju stana. Za kredit se raspitivala u više banaka, pa je tako bila u Erste banci, Raiffeisen i PBZ-u. Za kredit kod tuženika odlučila se jer su joj ponudili najpovoljnije uvjete, dakle najpovoljniju kamatu, bez instrumenta osiguranja, osim hipoteke, te su joj jamčili i stabilnost valute. Kredit je tražila u kunama , te je pitala koji su najpovoljniji uvjeti koje joj mogu dati. Napomenula je su joj se neposredno prije toga promijenili životni uvjeti, došlo je do razvoda braka, ostala je samohrana majka, od prihoda je imala plaću, te je službenik banke s obzirom na navedeno izjavio da može dobiti kredit jedino u CHF , a što je super, kazali su joj da je to dobar kredit za njene uvjete, da je stabilan. Nije bilo govora o ni o kakvim rizicima vezano uz valutu CHF. Djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, a niti joj je kazao koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Za zahtjev za kredit trebala je priložiti Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i tri platne liste. Od banke je dobila poziv, s obzirom da joj je kredit odobren da ode do javnog bilježnika, te je po dolasku k javnom bilježniku tu zatekla i djelatnika banke s ugovorom o kreditu nekih cca 15 minuta prije termina određenog za sastanak s javnim bilježnikom. Djelatnik banke joj je predočio Ugovor o kreditu, pročitala ga je, a ugovor je pročitao i naknadno javni bilježnik. Djelatnik banke nije ju tom prilikom upozorio na postojanje bilo kakvih rizika vezanih uz valutu CHF, dok je javni bilježnik samo pročitao predmetni ugovor. Pretežito su se fokusirali na ono što je njoj bilo bitno, dakle da kredit redovno otplaćuje, kakva je kamata, o tome da se radi o fiksnoj kamati, koliko godina mora otplaćivati kredit. Kada je pročitala Ugovor o kreditu smatrala je da joj je sve jasno. Čini joj se da je otplatni plan bio priložen uz Ugovor o kreditu. Ne sjeća se koji su iznosi bili navedeni u otplatnom planu. Prva rata kredita bila je oko 1.800,00 kuna mjesečno, dok su najviše rate iznosile čini joj se iznad 2.500,00 kuna mjesečno. Kredit je plaćala putem administrativne zabrane. Kada je došlo do povećanja rata kredita bila je u banci pitati za razlog, te su joj odgovorili da tečaj franka raste, ali da će se sve to ustabiljiti i posložiti. Tom prilikom nisu joj ponudili kredit u nekoj drugoj valuti kako bi otplatila postojeći kredit. Izjavila je da je i sama tražila da se predmetni kredit refinancira, da u istoj banci uzme drugi kredit u kunama ili eurima, kako bi otplatila postojeći, međutim, za to nije bilo sluha. Bilo joj je odgovoreno da za neki drugi kredit nije kreditno sposobna, time da je njena plaća u to vrijeme iznosila odnosno kretala se u rasponu od 3.000,00 do 3.200,00 kuna mjesečno. Glede konverzije napomenula je da je sama išla u banku pitati za konverziju, da je ponovno nosila tri platne liste, time da joj je prijateljica koja se bavi financijama pružila pomoć na način da joj je kazala što mora pitati. U banci su joj odobrili konverziju, dobila je i izračun konverzije, tom prilikom nije joj bilo prezentirano na koji način je vršen izračun konverzije. Zna da je rata nakon konverzije bila znatno niža, time da je bila iskazana u eurima. Konverziju je tražila s obzirom da zbog povećanja rata kredita više nije imala iz čega živjeti, odnosno roditelji su joj pružali veliku financijsku i moralnu pomoć i njoj i djetetu, inače ne bi mogla snositi rate osnovnog kredita. Izjavila je da ima jedno dijete, koje je u to vrijeme polazilo niže razrede osnovne škole. S obzirom da je Ugovor o kreditu vidjela tek kod javnog bilježnika misli da nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora. Nije mogla pregovarati niti o bilo kojoj odredbi Aneksa ugovora , s obzirom da je isti već bio posložen. I osnovni ugovor o kreditu kao i aneks ugovora sastavljen je od strane banke. Predmetni stan koji je kupljen sredstvima kredita služio je i služi za stanovanje nje i djeteta, nikad nije služio za nikakve poslovne svrhe. Po zanimanju je policajac, kao što je bila i u vrijeme uzimanja osnovnog ugovora o kreditu. U vrijeme kada je uzimala predmetni kredit nije imala ni obrt, ni trgovačko društvo, radi u državnoj službi i za nešto takvo trebala bi imati odobrenje ravnatelja i ministra.
5. Stalni sudski vještak Mikac Matija, u svom je nalazu naveo da je u razdoblju od dana korištenja kredita, do dana 30.9.2015. korisnica preplatila iznos od 6.911,50 eura u odnosu na iiznos koji bi platila da nije bilo promjene tečaja. Nakon konverzije vještak navodi da je korisnica kredita nastavila otplaćivati 35.497,18 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivala da se kredit konvertirao već da se plaćao prema početnom tečaju. Prema prodajnom tečaju kreditora za EUR/HRK na dan konverzije navedeno iznosi 4.587,38 eura za koliko je novo formirana glavnica kredita veća. Temeljem nalaza i izračuna proizlazi da kroz konverziju tužiteljica nije stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnom tečaju. Nadalje, vještak navodi da tijekom čitavog razdoblja trajanja kredita tečaj otplate nije bio niži od tečaja isplate tako da nema tzv. negativnih iznosa preplate.
6. Tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da je istakao da nema primjedbi na isti, te je sukladno nalazu i mišljenju uredio tužbeni zahtjev. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ne traži saslušanje vještaka ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. I nadalje smatra da postoje razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu i navodi da je vještak bio dužan iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati. Na očitovanje tuženika očitovao se tužitelj vezano uz tzv. negativnu razliku u preplati i citirajući dio mišljenja vještaka u kojem se navodi „ da tokom čitavog razdoblja trajanja kredita tečaj otplate nije bio niži od tečaja isplate tako da nema tzv. negativnih iznosa preplate.
7. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.
8. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
9. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 92.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Svrha kredita bila je kupnja stana u [adresa].
11. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.
12. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018., odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluku VSRH , broj: Rev-2868/2018 od 12.2.2019.
13. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
14. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.
15. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
16. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).
17. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
18. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
19. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
20. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
21. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
22. Presudom VTS broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
23. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
25. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
26. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
27. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
28. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
29. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
30. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 6.lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.
31. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
32. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 6. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
33. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.
34. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.
35. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).
36. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, koji je tužitelj prvi put imao prilike vidjeti tek kada je bio pozvan na solemnizaciju ugovora k javnom bilježniku, a iz čega proizlazi da nije imao mogućnosti utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio kredit u kunama da mu je s obzirom na visinu plaće i kreditnu sposobnost odobren kredit u CHF, time da je djelatnik banke kazao da je to super, da je to kredit s najpovoljnijom kamatom , te je jamčio i stabilnost valute, dakle tužitelj nije bio upozoren na nikakve rizike, niti je informiran o svim bitnim parametrima vezan uz valutnu klauzulu u CHF.
37. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
38. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
39. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
40. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
41. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
42. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
43. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
44. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
45. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
46. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
47. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
48. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
49. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
50. Vrhovni sud RH je u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
51. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
52. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 31.3.2016. nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
53. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
54. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 31.3.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
55. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
56. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
57. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba
58. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
59. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
60. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
61. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
62. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
63. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
64. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
65. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.
66. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
67. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, jer je procijenio da je isto povoljnije za njega, a s obzirom da je došlo do porasta rata vezano uz osnovni Ugovor o kreditu. Naime, od prvih rata kredita u iznosu od 1.800,00 kuna mjesečno tijekom otplate kredita rate su porasle na iznad 2.500,00 kuna mjesečno, time da je plaća tužitelja u to vrijeme iznosila oko 3.000,00 do 3.200,00 kuna mjesečno. Sklapanjem konverzije rata kredita određena je u znatno nižem iznosu, s time da je tužitelj sam tražio konverziju s obzirom da zbog povećanja rata kredita nije imao iz čega živjeti odnosno oslanjao se na financijsku pomoć roditelja.
68. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
69. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
70. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.
71. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba.
72. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
73. Tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 2.4.2025.
74. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
75. Ovaj sud je sukladno odredbi čl.190.st.3. dopustio preinaku tužbe kojom je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio ( povećao) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka , a što je u skladu sa zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH, broj: Su-IV- 162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojima je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
76. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
77. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
78. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.
79. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.
80. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 24.9.2023., 25.10.2023., 2.4.2025. i 22.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8.t.1), sastav podneska od 29.1.2025. ( Tbr. 8.4. Tarire) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 14.11.2024. i 16.7.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.550,00 eura, a kojem iznosu treba dodati pripadajući PDV od 387,50 eura. Tužitelju su priznati i troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 165,91 eura , a slijedom čega tuženik treba tužitelju nadoknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.103,41 euro.
81. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
Čakovec 29.kolovoza 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. tužitelica po pun.
2. tuženik po pun.
