REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1339/2025-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužiteljice PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Gelenčiru, odvjetniku iz Zagreba, Frana Alfirevića 4, protiv tuženika Institut Ruđer Bošković, Zagreb, Bijenička cesta 54, OIB: 69715301002, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Ivana Gelenčira, i punomoćnice tuženika zaposlenice EN, dana 29. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 658,41 euro bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 67,81 euro od 16. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 67,81 euro od 16. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 48,12 euro od 16. veljače 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 656,25 euro, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 29. kolovoza 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi kako je u spornom razdoblju bila zaposlenik tuženika na radnom mjestu višeg tehničara.

Čl. 54., 55., 56., 57. i. 58. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (NN, 142/2010., dalje: KU) zaključenog između Vlade Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vlada RH) i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (dalje u tekstu: NSZVO) dana 22. listopada 2010., propisano je pravo i visina dodatka na plaću za zaposlenike koji rade u posebnim uvjetima rada, odnosno onima koji u izloženi izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada.

Tužiteljica ističe da je odredbom čl. 4. st. 1. KU-a navedeni KU sklopljen na razdoblje od 4 godine od dana potpisivanja. Dana 27. prosinca 2013. Vlada RH je Odlukom (NN, 159/2013.) jednostrano otkazala navedeni KU s otkaznim rokom od 3 mjeseca, pozivajući se na bitno promijenjene gospodarske okolnosti iz čl. 4. st. 6. KU-a. Nakon isteka otkaznog roka od 3 mjeseca, tj. od dana 28. ožujka 2014. radnicima više nisu isplaćivana materijalna prava iz KU-a pa tako niti dodaci za posebne uvjete rada.

Tužiteljica navodi kako je NSZVO ustao tužbom protiv jednostrane odluke Vlade RH o otkazivanju KU-a ističući da se radi o nezakonitom i nedopuštenom otkazivanju ugovora. Općinski radni sud u Zagrebu donio je presudu broj Pr- 8589/2014 od 29. siječnja 2018. kojom je nepravomoćno utvrđeno nezakonito otkazivanje KU-a. Županijski sud u Zagrebu je presudom broj Gž R-700/2018 od 4.

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

prosinca 2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu te je tako i pravomoćno utvrđena nezakonitost jednostranog otkazivanja KU-a.

Pravomoćnim utvrđivanjem nezakonitosti jednostranog otkazivanja KU-a radnici u sustavu znanosti i visokog obrazovanja stekli su pravo potraživati materijalna prava iz KU-a u razdoblju u kojem bi KU važio da Vlada RH nije nezakonito otkazala KU. Konkretno, KU bi po redovitom tijeku stvari važio do 22. listopada 2014., obzirom na to da je sklopljen 22. listopada 2010., te još dodatno 3 mjeseca sukladno odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima odnosno temeljem čl. 199. st. 1. Zakona o radu (NN, 93/14., 127/17., dalje u tekstu ZOR). Stoga su radnici na koje se primjenjuje KU stekli pravo potraživati materijalna prava u razdoblju od 28. ožujka 2014. do 22. siječnja 2015. godine.

Tužiteljica nadalje navodi da je čl. 58. KU-a propisan način utvrđivanja poslova s posebnim uvjetima rada i poslova s izvorima opasnosti. S tim u vezi, tuženik je 15. srpnja 2013. izradio Popis radnih mjesta i zaposlenika koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada.

Iz priloženog Popisa radnih mjesta i zaposlenika vidljivo je da je tužiteljičino radno mjesto višeg tehničara označeno kao radno mjesto s posebnim uvjetima rada te da tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću u visini od 10% osnovice za izračun plaće u javnim službama. Visina osnovice za izračun plaće u javnim službama određena je Odlukom o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama (NN, br. 40/09.) u iznosu od 5.108,84 kuna.

Tužiteljica ističe kako je kroz cijelo utuženo razdoblje povremeno radila s izvorima opasnosti odnosno bila je povremeno izložena izvorima opasnosti (više od 10% pa do 25% radnog vremena provedenog na radu s izvorima opasnosti odnosno izloženosti izvorima opasnosti).

S tim u vezi, čl. 57. KU-a bilo je određeno: "Zaposlenici imaju pravo na sljedeće dodatke: od 10% - ako povremeno rade s izvorima opasnosti odnosno ako su povremeno izloženi izvorima opasnosti, pri čemu se podrazumijeva da više od 10% pa do 25% radnog vremena provedu na radu s izvorima opasnosti odnosno izloženi izvorima opasnosti".

Dakle, tužiteljici na temelju redovitog rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada (pri čemu više od 10% pa do 25% radnog vremena provede na radu s izvorima opasnosti odnosno izložena izvorima opasnosti), tijekom cijelog utuženog razdoblja pripada pravo na dodatak na plaću u visini od 10% osnovice za izračun plaća u javnim službama (5.108,84 kn bruto), odnosno 510,88 kn bruto mjesečno za razdoblje od 1. travnja 2014. do zaključno 22. siječnja 2015. u iznosu od 4.960,48 kn bruto.

Za utuženo razdoblje, tuženik do dana podnošenja tužbe, tužiteljici nije isplatio pripadajući iznos dodatka na plaću s osnove rada u posebnim uvjetima, pa je stoga tužiteljica prisiljena sudskim putem ostvariti svoje pravo.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

Temeljem tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom dodataka na plaću uslijed rada s izvorima opasnosti razvidno je da ista potražuje isplatu u razdoblju u kojem bi Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (NN, 142/10., dalje KU) važio da Vlada RH nije isti otkazala svojom Odlukom od 27. prosinca 2013., koja je objavljena u "Narodnim novinama", br. 159/13. (nastavno: Odluka Vlade RH).

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

Temeljem Odluke Vlade RH, KU se primjenjivao još tri (3) mjeseca od dana stupanja na snagu Odluke, odnosno zaključno do 27. ožujka 2014., nakon čega je KU prestao važiti.

Prestankom važenja KU-a prestale su s važenjem sve odredbe kojima su regulirani dodaci na plaću, njihova visina, način kao se određuje te ostale postupovne odredbe kojima je normirana isplata dodataka na plaću.

Do 27. ožujka 2014. odnosno do isteka otkaznog roka u kojem se primjenjivao KU, čl. 58. KU bilo je propisano da se temeljem odredaba Zakona o zaštiti na radu na svakoj ustanovi izrađuje Procjena opasnosti temeljem koje se izrađuje Popis radnih mjesta s posebnim uvjetima rada, izvorima opasnosti i štetnim utjecajima te popis zaposlenika koji rade na tim poslovima, a koji popis mora sadržavati vrijeme izloženosti opasnostima.

Sukladno odredbi čl. 58. st. 4. KU-a, popis su zajednički utvrđivali poslodavac i sindikalni predstavnik, što je bila pretpostavka valjanosti istog.

Tuženik je prema tada važećoj obvezi iz KU-a sastavio Popis radnih mjesta i zaposlenika Instituta Ruđer Bošković s podacima postotka na plaću za 2013., dok za 2014. obveza sastava popisa nije postojala upravo radi činjenice da je KU bio otkazan Odlukom Vlade RH od 27. prosinca 2013. godine.

Dakle, tuženik čini nespornim da je 15. srpnja 2013. sastavio novi Popis radnih mjesta i zaposlenika Instituta Ruđer Bošković s podacima postotka na plaću, no ističe da se predmetni Popis ne primjenjuje na utuženo razdoblje (kako to pogrešno smatra tužiteljica), već samo na razdoblja iz 2012. i 2013. godine.

Naime, temeljem Pravilnika o izradi procjene opasnosti (NN, 48/97., 114/02. i 126/03.), koja procjena opasnosti predstavlja pravni osnov za donošenje popisa radnika koji rade u posebnim uvjetima rada te sukladno čl. 58. KU, razvidno je da je procjena opasnosti dokument kojim se utvrđuje razina rizika glede nastanka ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u svezi sa radom te poremećaja u procesu rada koji bi mogao izazvati štetne posljedice po sigurnost i zdravlje radnika. Temeljem čl. 7. Pravilnika o izradi procjene opasnosti, koji u odnosu na predmetnu materiju predstavlja lex specialis, razvidno je da se sadržaj procjene opasnosti, opis tehnoloških procesa te izloženost opasnostima po radnim mjestima temelji na podacima o postojećem stanju kod poslodavca. Kako se kod radnog procesa mijenjaju uvjeti rada i zaštita na radu, mijenja se i procjena opasnosti svakog pojedinog radnog mjesta, a što je u potpunosti sukladno redovnom poslovnom procesu. Popis radnih mjesta i zaposlenika koji je donesen na dan 15. srpnja 2013. donesen je temeljem uvjeta rada i izvora opasnosti u 2012., odnosno Popis donijet u srpnju 2013. temelji se na podacima o uvjetima rada/izvorima opasnosti iz 2012. godine.

Tužiteljica ničime nije dokazala svoje tvrdnje da je u utuženom razdoblju zaista radila s izvorima opasnosti, odnosno da je izravno ili neizravno bila izložena izvorima opasnosti te da bi joj u utuženom razdoblju pripadao dodatak upravo u utuženom iznosu.

Tuženik navodi da nije u mogućnosti odrediti koliko će svaki pojedini radnik eventualno biti izložen izvorima opasnosti u narednom razdoblju, niti se prema važećim propisima od tuženika isto očekuje. Svaki radnik koji je zaposlen kod tuženika ima pravo dobiti naknadu za rad u posebnim uvjetima rada sukladno vremenu izloženosti, a ne sukladno vremenu kojem će biti izložen. Osim toga, to podupiru i odredbe KU na kojima se i temelji tužbeni zahtjev, a koje nedvojbeno

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

utvrđuju da pravo na dodatak na plaću imaju oni radnici kojima se utvrdi da rade s izvorima opasnosti, a ne oni kojima će se utvrditi da rade s izvorima opasnosti. Iz gore opisanih razloga proizlazi da bi se primjenom načela pro futuro u pogledu popisa zaposlenika koji rade na poslovima s posebnim uvjetima rada u potpunosti izgubio ratio isplate dodatka radnicima za razdoblja tijekom kojih su bili izloženi posebnim uvjetima rada, a što u ovom predmetu nije bio slučaj. Obzirom da sporni dodatak na plaću sukladno Zakonu o plaćama u javnim službama (NN, 27/2001., 39/2009.) čini dio plaće, tuženik izričito osporava pravo tužitelja na predmetne dodatke u razdoblju kada se isti nije nalazio na svom radnom mjestu već na neplaćenom dopustu, roditeljskom/rodiljnom dopustu i/ili dužem bolovanju.

Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka prvostupanjski sud donio je presudu dana 13. ožujka 2020. poslovnog broj Pr-1583/2019 (kojom je ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev, str. 50- 56 spisa), koju je Županijski sud u Splitu potvrdio svojom odlukom poslovnog broja Gž R-762/2020 od 10. srpnja 2020. (str. 64-65 spisa).

Tuženik je podneskom od 29. studenog 2021. podnio prijedlog za ponavljanje postupka (str. 79-86 spisa) koji je prihvaćen na raspravnom zapisniku od dana 21. studenog 2022. te je ukinuta presuda ovog suda poslovnog broja Pr-1583/2019 od

13. ožujka 2020. (str. 88-89 spisa).

Dana 21. studenog 2022. (str. 90-91 spisa) sud je donio rješenje o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodio pred ovim sudom pod posl. brojem Pr-16194/21. Budući je navedeni postupak pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2024., a kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je Odluka Vlade RH o otkazivanju KU za znanost i visoko obrazovanje od 22. listopada 2010. nezakonita i nedopuštena i da je KU bio na snazi do 22. listopada 2014. sud je rješenjem od 15. srpnja 2025.

(str. 109-110 spisa) odredio nastavak postupka.

4. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom ponovljenog postupka izvršio uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj: 02-800/1-1996 (str. 4-6 spisa), aneks ugovora o radu broj: 02-2516/1-2001 (str. 7-8 spisa), sudsku praksu (str. 9-10, 96-102 spisa), popis radnih mjesta i zaposlenika tuženika s podacima postotaka na plaću (str. 11-18 spisa), saslušao je i tužiteljicu na ročištu održanom dana 28.01.2020. (str. 45-46 spisa), te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

7. Naime, sukladno odredbi članka 54. KU je propisano da zaposlenima za koje se temeljem Procjene opasnosti iz čl. 58. st. 1. KU i popisa radnih mjesta iz čl. 58. st. 3. utvrdi da rade u posebnim uvjetima rada, izloženi izvorima opasnosti i štetnim

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

utjecajima rada pripada dodatak na plaću u visini 7% do 15% osnovice za izračun plaće u javnim službama. Prema čl. 55. izvorima opasnosti smatraju se mehaničke opasnosti, padovi i rušenja, električna struja, kemijske tvari, biološke tvari, požari i eksplozije, vruće ili hladne tvari, buka, prašina, vibracije, zračenja, mikroklima, rasvjeta, fizički napor, nefiziološki položaj tijela, psihofiziološki napori i dr.. Nadalje, sukladno odredbi čl. 56. zaposleni imaju pravo na dodatak na plaću ako rade s izvorima opasnosti, odnosno ako su izravno ili neizravno izloženi izvorima opasnosti, s tim da je odredbom čl. 57. utvrđena visina dodatka pa je tako propisano da zaposleni imaju pravo na dodatak od 12% ako rade s izvorima opasnosti od 25-50% radnog vremena.

8. Uvidom u ugovor o radu razvidno je da je tužiteljica zaključila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto znanstveni suradnik.

9. Uvidom u Popis radnih mjesta i zaposlenika koji rade na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada utvrđeno je radno mjesto tužiteljice, te je navedena tužiteljica s utvrđenim opsegom izloženosti od 10-25% ukupnog radnog vremena (rbr. 160.).

10. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao parnične stranke proizlazi da je u utuženom razdoblju radila na radnom mjestu višeg tehničara te da navedeno radno mjesto obuhvaća poslove rada sa eksperimentalnim životinjama. Uvjeti rada se nisu mijenjali od 1996. od kada je na tom radnom mjestu i to na Zavodu za molekularnu biologiju i medicinu. Radila je sa radioaktivnim materijalom i organskim kemikalijama koje uz to idu.

11. Svjedok TN, voditelj Odjela zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite od zračenja nije saslušan budući je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem istog.

12. Obzirom na sadržaj iskaza tužiteljice kojem je sud u cijelosti povjerovao jer je objektivan i logičan, sud je utvrdio da je tužiteljica u čitavom utuženom razdoblju radila u istim uvjetima kakvi su bili i 2013., kada je bila uvrštena na popis zaposlenika s utvrđenim postotkom izloženosti od 10-25% cjelokupnog radnog vremena, kod čega, kako je već rečeno, proizlazi da se iz iskaza tužiteljice ukazuje da se ništa u uvjetima rada nije promijenilo.

13. Isto tako uslijed činjenice da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđen nezakonitom Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazu KU, smatra se da takva Odluka nije niti donesena (odluka u predmetu ovog suda poslovnog broja Pr- 8589/2014, što nije sporno među strankama), odnosno ista nije proizvela pravni učinak, što znači da sva pravila iz KU važe za čitavo utuženo razdoblje, odnosno sve do 22. siječnja 2015., kada bi KU istekao. Obzirom na navedeno nije relevantna Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazivanju KU, budući je ista utvrđena nezakonitom, tj. proizlazi da je u čitavom utuženom razdoblju bio na snazi KU, kojeg tuženik mora primjenjivati na sve svoje radnike.

14. Nisu osnovani niti navodi koji bi ukazivali na prigovor promašene pasivne legitimacije, budući je tuženik kao poslodavac u obvezi isplatiti plaću, kao i dodatke na plaću tužitelju, sve sukladno odredbi čl. 7. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.), a

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

tužiteljica kao radnik tuženika ima pravo na dodatke na plaću koji su utvrđeni odredbama KU. Također, ukazuje se da pravo tužiteljice ne derogira okolnost što je tuženik propustio ispuniti svoju obvezu iz čl. 58. st. 5. KU te reažurirati podatke s popisa, u kojem smislu takvi prigovori tuženika nisu prihvaćeni, kao što nije prihvaćen niti prigovor da bi se spominjani Popis primjenjivao samo za 2012. i 2013., budući da, kako je već rečeno, pravo tužiteljice ne derogira okolnost što tuženik nije ažurirao Popis predmetnih radnih mjesta.

15. Što se tiče osporavanja prava tužiteljice na predmetne dodatke u razdoblju kada se ista nije nalazila na svom radnom mjestu već na neplaćenom dopustu, roditeljskom/rodiljnom dopustu i/ili dužem bolovanju treba reći kako tuženik apsolutno ničim ne dokazuje da se tužiteljica tijekom utuženog razdoblja ne bi nalazila na svom radnom mjestu iz navedenih razloga već samo paušlano iznosi takve navode bez da ih ičim potkrijepljuje.

16. Tužiteljica je sačinila izračun visine dodatka na plaću u visini od 10% osnovice koja iznosi 658,41 euro, kako je to pobliže navedeno u tužbenom zahtjevu, i koji matematički izračun nije bio sporan među strankama, kao niti dospijeće pojedinih iznosa. Slijedom navedenog sud je prihvatio visinu tužbenog zahtjeva kako je ista naznačena u tužbi, budući ista predstavlja 10% osnovice za izračun plaća u javnim službama.

17. Slijedom navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te donijeti presudu kao pod točkom I. izreke, kada je tužiteljici dosuđen bruto iznos od 658,41 euro.

18. Visina zakonske zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) te na način pobliže naveden u točki I. izreke ove presude, s tim da, a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, to tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega joj ne pripada pravo na isplatu zateznih kamata u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak na iznos od 658,41 euro, kako je i sama tužiteljica navela u svom tužbenom zahtjevu.

19. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona.

20. Punomoćniku tužiteljice u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav podneska od 09.07.2019. od 50 bodova, te za podnesak od 03.07.2025. od 12,5 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 09.10.2019., 28.01.2020. i 15.07.2025., za svako ročište po 50 bodova, te za pristup na ročište za objavu od 13.03.2020. i 29.08.2025., nagrada od po 25 bodova, što je ukupno 262,5 bodova, odnosno 525,00 euro, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (131,25 euro) iznos od 656,25 euro, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik

Poslovni broj: Pr-

1339/2025-46

dužan isplatiti tužiteljici, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova.

21. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 29. kolovoza 2025.

Suda c

Siniša Marinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4.-6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. tuženiku